Večeras mi je mozak opet “progovorio”...
Taman sam odgledala Erin Brokovich i krenula prije spavanja oprat nešto malo suđa. Voda je potekla, ruke se automatski pokrenule a mozak proradio...
Odjednom su mi se u glavi počele nabrajati lijepe stvari koje sam doživjela zadnjih dana. Bilo mi je tako toplo oko srca... i sva sam se raznježila... i poželila se taj čas zahvalit na svemu... Njemu, naravno...
Npr., zahvalna sam što imam starijeg brata koji mi je dao da vozim njegov ganc-novi auto sve do vikendice i natrag, a kako bih otišla po sanjke za subotnje Sljeme...
Zahvalna sam i što imam drugog starijeg brata koji mi je iste te sanjke velikodušno dao, mada su i one ganc-nove...
Zahvalna sam i što imam najbolju priju na svijetu koja mi je pravila društvo tijekom puta i s kojom je tako lijepo trajati i živjeti, i koja tako zna reć prave stvari u pravo vrijeme...
Zahvalna sam i na svim prijateljima s kojima ću provesti ovaj vikend, bilo na Sljemenu, bilo u kinu (osim onog jednog štrebera koji će, ko fol, učit cijeli vikend). ;-)
Zahvalna sam i što mi učenje ide dobro i što sam optimistična da će se sve na kraju dobro završiti...
Zahvalna sam i što mi je stiglo pismo u kojem mi jedan doktor javlja da mi nije ništa i da mu se opet javim tek za dvije godine...
Zahvalna sam što, nakon dugo vremena opet mogu jest u menzi, a to mi je bilo najdraže dok sam imala svoju ixicu... (Lujo fala!)
Zahvalna sam, u neku ruku, i za tatinu boleštinu koja mi ga je približila pa ću mu otić i sama u posjetu u bolnicu, bez mame i braće kao tampon zone...
Zahvalna sam i što imam mlađeg brata koji sa svoje 23 godine već razgovara i razmišlja sa svojom curom kad će se ženiti i gdje će živjeti kad diplomiraju i kako će im izgledati budući život. Na njega sam strašno ponosna!
Eto, mogla bih ovako do sutra....
a već je kasna ura...
pa bolje da odem...
|
