Princeza ratnica

29.01.2006., nedjelja

Male stvari...

‘Čarobno jutro’. To je pojam kojeg moja Prija sa svojim cimericama koristi kada želi opisati onaj osjećaj slatkog postojanja, bezbrižnog trajanja, opuštenosti i zajedništva. Ja sam danas imala ‘čaroban dan’. Na prvi pogled ništa posebno. Konak kod Prije, misa u Sigetu, marenda, girl talks, Citroen C3, selo Drenčec, zatvorena lokalna seoska birtija, povratak u ZG i doma. Male su to stvari i ne događaju se često ali kada se dogode, kada se nekako savršeno nanižu i povežu, tada stvore ‘čaroban dan’ koji čovjeka učini nenormalno sretnim, ispunjenim i zahvalnim... Ja se sada upravo tako osjećam...

- 18:56 - Komentari (6) - Isprintaj - #

27.01.2006., petak

Motivacija...

100 ljudi, 100 ćudi, 100 stvari, 100 motivacija... Što vas pokreće? Radi čega ujutro ustajete iz kreveta? Mene, uglavnom, pokreće grižnja savjesti... Žalosno ali istinito. Učenje Moja trenutna boljka, muka, tlapnja, pokora... je moj zadnji ispit. Zadnji i nema više, nikada! Još taj i slobodna sam. Svijet je preda mnom! Posao, lova do krova, vlastiti stan, auto, putovanja itd... Ukratko: SLOBODA! Pametnom dosta, di ćeš bolje motivacije?!? No, meni sve te stvari malo znače. Uopće me ne pokreću... Neda mi se učit i gotovo! Međutim, neka mi netko nagovijesti mogućnost boravka 2 mjeseca na Modravama s odabranom ekipom, svako učenje i napor postaju dječja igra. Diploma odmah zauzima prvo mjesto na listi prioriteta. Rano dizanje? Rano iđenje na spavanje? Ne gledanje TV-a? Puno učenja svaki dan? ... Nema problema! Što mi niste ranije rekli!! Evo, idem odmah! Pa neka mi netko kaže da sam normalna... (prikrivena Modravašica, pa čak i na 'svetoj' Silbi) Vježbanje Kao klinac, bila sam čisto normalna sve dok nisam odjednom počela klijati ko trava u proljeće, samo u vis, za suncem. Tijelo je raslo, kosti se rastezale a jadni mišići nisu mogli to sve pratiti pa sam se počela uvijati i kriviti. Poslali su me na fizikalnu terapiju za jačanje mišića kralježnice. Sjećam se da su mi te vježbe bile taaaakva muka da još nosim traume od njih. Naravno, markirala sam ih kad god je to bilo moguće. Kad nisam mogla markirat, trudila sam se da se baš ne trudim presavjesno vježbati (kao, eto ti šugava sestro što paziš na mene, vidi me kako zabušavam! he he he). Na svu sreću, odrasli su bili mudriji pa nisu išli na kvalitetu nego na kvantitetu, pa moji nedolasci i zabušavanja ipak nisu ostavili većih posljedica. Kičma mi se lijepo izravnala a mišići ojačali. Danas, kojih 20-tak godina poslije, svakodnevno, puna poštovanja prema ljudima u bijelom, pobožno hodočastim u tu istu Ustanovu. Koljeno je iskočilo, tetive i ligamenti se rastegli, sve je u banani. Ne mogu na klizanje s ekipom, ne smijem na Sljeme... Ovaj put nije me trebalo slati na vježbe, sam sam se poslala. Sada vježbam kao da mi život o tome ovisi, predano i savjesno. Jako se trudim. Veselim se svakom ‘musklfiber’-u i novootkrivenom mišiću za kojeg nisam ni znala da ga imam. Zdravlje mi je odjednom postalo jako važno... ne želim biti invalid jednog dana. Toliko o motivacijama... :-)

- 14:43 - Komentari (5) - Isprintaj - #

26.01.2006., četvrtak

Moje auto...

Muškarci i automobili... neiscrpna tema na koju će se ženske nanovo i nanovo sprdat... A šta sam ja nego tipično žensko... Muški vole svoje automobile. Malo je reć vole, obožavaju ih. Štuju, maze, paze, glancaju i lickaju. Daju im imena. Nadnaravne moći. Razum i osjećaje. Da, za njih auto nije estetski zamotana hrpa lima već ‘fine piece of machinery with attitude and feelings’. Zadaća za jučerašnji francuski bila je napisati neki sastavak. Ja sam napisala pjesmu i posvetila je svome bratu, vrlo skoro ponosnom vlasniku brand new Toyote Yaris. Koliko sam ja tipično žensko, toliko je on tipično muško (bar kad su auti u pitanju). Dakle, evo pjesme u originalu: Ma voiture et moi Ma voiture et moi, nous nous aimons, Nous nous adorons! Ma voiture rouge est la meilleure, Elle est la plus belle. Nous nous sommes cherches depuis long-temps. Quand nous nous sommes rencontres, Cela a ete formidable! Nous nous sommes compris tout de suite, Ma voiture et moi. Aujourd’hui, nous sommes deja les vieux amis. Nous nous parlons de nos problemes, Et nous nous connaissons tres bien. Chaque jour, ma voiture et moi, nous nous regardons, Et nous pensons comment nous sommes fortunes! A evo i prijevoda: (Seka i Hardy, vi morate znat i bez prijevoda!) Moje auto i ja Moj auto i ja, mi se volimo, mi se obožavamo! Moj crveni auto je najbolji, on je najljepši! Tražili smo se dugo vremena... Kada smo se susreli, to je bilo predobro! Odmah smo se razumjeli, moj auto i ja. Danas, mi smo već stari prijatelji. Pričamo o svojim problemima i jako se dobro poznajemo. Svaki dan gledamo se, moj auto i ja, i mislimo kako smo sretni! Dragi Bože, molim te da me zaštitiš od bijesa i šaka moga brata koji će me zasigurno sustići ako on ovo ikada pročita... Hvala unaprijed! Amen!

- 08:04 - Komentari (8) - Isprintaj - #

25.01.2006., srijeda

Samo pusti nek svira glasno Rock 'n' Roll!

24.01.2006., utorak

George Constanza... zna znanje! :)

- 08:04 - Komentari (2) - Isprintaj - #

23.01.2006., ponedjeljak

Imati a opet neimati... ili ‘Recycle Bin’

Mislila sam da sam pronašla mir po tom pitanju. Puno je već vode ispod mosta proteklo... Život melje nemilice... Nove stvari, događanja, ljudi stalno brišu one stare. Ako se štogod dobro ne ‘sejva’ bit će izbrisano u trenu nečim novim. I dobro da je tako, barem kad su bolne stvari u pitanju. Njih bogufala ne sejvam dapače, pokušavam ih što prije potrpat u ‘Recycle Bin’. Ali imaju neke stvari koje se nedaju tako lako. Stalno se motaju tu negdje i taman kad mislim da sam ih se oslobodila, HOP! Zaskoče me i ponovno ubiju u pojam. A znam i zašto. Samo ime kaže: Recycle Bin. REcycle... Reciklira se. Jednom bačeno može se opet oživit i vratit. Dovoljno je kliknut mišem na Explore (pih, prava riječ!) i OPA! Sve ispočetka... Kvragu, morat ću više kliknut i na 'EMPTY Recycle Bin'... pa da završim s tim... jednom zauvijek...

- 00:25 - Komentari (5) - Isprintaj - #

21.01.2006., subota

Baklava

Upravo sam završila s pečenjem baklave. Eno je tamo, hladi se. Čak sam i sve suđe oprala. Nagradit ću se predahom... Ja sam očajna kuharica. Točnije nisam nikakva kuharica. Ništa ne znam skuhat/napravit. Majka se davno prestala nadat da će me još za života vidjet kako nešto kuham. Ne volim kuhat. Kuhanje mi je jedan od najglupljih i najuzaludnijih poslova na svijetu. Svakodnevno se kuhaju tone i tone hrane, raznoraznih jela i kolača. Ima li nekih vidljivih rezultata od tolikog posla?!? NEMA! Sve se poždere, zatru se tragovi ikakvog postojanja hrane a ostane samo gomila prljavog suđa koje taj isti jadnik koji je kuhao mora i oprati. A što sutra? Sve ispočetka! Sizife, sakrij se... Bože pomozi mojoj budućoj familiji... umrijet će od gladi... No, postoje dvije stvari radi kojih rado ulazim u kuhinju. Skroz dobrovoljno, s osmjehom na licu i sjajem u očima. Pizza i baklava. Moji ponosi! Radim genijalnu pizzu i pečem predobru baklavu. Kako sad to usred tolike odbojnosti prema kuhanju? Možda su to iznimke koje potvrđuju pravilo... Ne znam... Kad sam prvi put u životu probala baklavu znala sam da je TO to! Ljubav na prvi pogled (možda ima veze s mojim bosanskim korjenima). Odmah sam zaskočila majku i zamolila je da me nauči kak se to radi. Nije mogla vjerovat riječima koje su izlazile iz mojih usta pa je brže-bolje iskoristila priliku i naučila me. I sad znam. I ljudi su zadovoljni. I pročulo se po svijetu. I drago mi je. Mogla bih se prodat za dobru baklavu. U biti, prodala bih se za svaku hranu koja mi je fina. Daj mi topli obrok i desert i imaš me for life! Skroz sam cheap... Al’ glavno da ne volim kuhat! :( Khm, Huston?... We have a problem!... -------------------------------------- Lujo, sretan imendan! :p --------------------------------------

- 15:37 - Komentari (8) - Isprintaj - #

19.01.2006., četvrtak

“Kaj je tebi sexy na muškarcu?”

Ne tako davno, pita mene moja prija: “Kaj je tebi sexy na muškarcu?”. Ja se smrknem, skupim obrve a iznad glave pojavi mi se upitnik... Sexy? Ona nastavi, smješkajući se prpošno: “Znam te već sto godina, a ne znam odgovor na to ključno pitanje! Onda...?”. Ja otpustim smrknute obrve, pogledam ukoso i malo gore a blaženi osmjeh zavrti mi se oko face... Nema mi do jednog... To mi je naj, naj. Muška ruka na mjenjaču od auta. Tip kao takav, njegov izgled, faca, sve je to nebitno. Ni tip auta nije važan. Bitna je samo ruka i mjenjač. Šaka, prsti, nokti, dlakavost, žile... Način kako drži mjenjač, kako mijenja brzine, kako kreće na semaforu... Ovo ‘otkrivenje’ doživjela sam vozeći se tramvajem. Buljila sam kroz prozor odsutnih misli. Tram je stao na stanici, crveno je na semaforu, a paralelno s tramvajem dolazi auto i također staje. Gledam auto, njegovu unutrašnjost, komandnu ploču... idem redom... I onda se zaustavim, prvo na ruci a zatim i na šaci. Savršena je. Vitka, dugački prsti, dlaka taman koliko treba, uredni nokti, veliki srebrni ručni sat. Ma savršena! Držao ju je na mjenjaču, opuštenu. Nakon nekoliko trenutaka ruka se polako pomakla, pokretom majstora mirno prebacila u prvu i otišla... Upalilo se zeleno... A ja sam ostala misleći si: oouuu maj gaaad!!!! Kako savršena ruka! U redu, i ramena su mi sexy, i guza mi je sexy, i plave oči su zakon (još od četvrtog osnovne), al’ nema mi do ruke na mjenjaču.... Čovjek se može zapitati kako jedna ruka (bez vlasnika) može ostaviti tako dubok dojam? Baš u tome i je stvar. Oči vide ruku koja je savršena, idealna, ali ne vide ostatak paketa. Tu onda uskoči mozak i popuni praznine. If you know what I mean... ;-)

- 15:13 - Komentari (8) - Isprintaj - #

17.01.2006., utorak

Ljubav je slijepa...

Jednu stvar NIKADA neću razumjeti... Izašla sam večeras s frendicom na kavu. Dogovor je bio u 18h pod satom. Stigavši 5 min ranije, šetala sam gore-dolje minding my own business... I onda skužim Njega kako me gleda... Onak, kak muškarac ženu. Mislila sam da mi se učinilo, jer mislim si ja, kaj on niš ne vidi?!? No, da budem sigurna, pogledam ga ja još jedanput, za svaki slučaj. Da! Definitivno me gleda! Onak, ispod oka, screening and scaning. Isuse, pa tip nije normalan! Ovo je smiješno (smijem se u sebi i kolutam očima). Tip je bio čist OK. Fina jaknica, dobra ramena, cool tene itd. Ništa mu nije falilo...osim možda kojih 25 cm visine!!! Bio je ful nizak. Patuljak (u mojim očima)... U čemu je fora?! Kako se niskom tipu može sviđat cura koja je viša od njega? Šta je s kompleksima? Muškošću? Bilo čime? Ne znam, predajem se... jer ovo nije bilo prvi put... Prija mi kaže: “Kuiš, oni vole šetat visoke, dugonoge koke. To im dođe ko trofej.” Laska mi, ali i dalje ne razumijem...

- 22:54 - Komentari (7) - Isprintaj - #

Jednostavno...

Jednostavno mislim da bih voljela još jednom osjetiti tvoj u mom pogledu možda samo još jednom sudariti se s tobom sasvim slučajno na uglu Savske i Vukovarske može li još jednom naša kava? još jednom bih ali zaista mislim da bih voljela izgovoriti tvoje ime i pritom gledati te u oči još jednom da, bilo bi sjajno prelaziti usnama po tvojim prsima odmah potom zažaliti raditi grimase, pljuckati dlačice još jednom uživati u trenutku kad zaista nemam što za reći a ti me promatraš s dubokom koncentracijom i očekuješ šutnju voljela bih zaista još jednom i nakon toga da, nakon toga još samo jednom nepoznati autor -------------------------------------------- Da, i još jednom...pa opet... i još samo jednom... Wishfull thinking... On je tamo, ona ovdje... Ain't gonna happen...

- 15:43 - Komentari (2) - Isprintaj - #

16.01.2006., ponedjeljak

ne gubiti duh...

15.01.2006., nedjelja

u vezi traženja odgovora...

14.01.2006., subota

tražim odgovore...