Upravo se skinuh s telefona... Prija i ja u kasnu večer... uvijek bude predobro! Tako je bilo i danas... Ona je bila malo deprime, ja super raspoložena. Na kraju smo obje grcale u smijehu i suzama... :-)
Postoje one neke fore koje su bezvremenske, besmrtne, vječne. Zbog njih me hvata smijeh u tramvaju, na ulici, doma... Ja ih imam nekoliko i u stanju su me dić i bacit u suze i salve smijeha uvijek nanovo i nanovo, nakon svih ovih godina. I to ne samo mene... :-)
Kao npr. kad ja perem zahod...
Zbilo se to prije više od 5 godina. Sjećam se da smo još radili kolinja jer smo u stanu imali velike plastične posude pune svježe zaklanih prasaca.
Uglavnom, red je došo da se peru zahodi. Sve je išlo po planu, perem ja, ribam vimom školjku, povlačim vodu da se ispere a u mlazu vode ispirem i krpu... Kad odjednom, OPA! Ode krpa u školjku....
Shit! Fuck! Mislim si ja. Već zamišljam katastrofu, zaštopane cijevi, zaštopanu cijelu vertikalu, odštemano pola kupaone itd. Proklinjem sebe glupu i tupavu kojoj je uopće palo na pamet tako ispirat krpu! Mislim si, kak ću sad to reć starom? Zgromit će me takvu glupavu? I bit će posve u pravu!
No, skupim ja hrabrost i odem starom sva pokunjena te mu jedva promucam što se dogodilo. On je samo zakolutao očima u stilu “ne mogu vjerovat svojim ušima”, uzeo jednu od tih ogromnih kanti za kolinje i krenuo u kupaonu. Tamo smo pola sata čekali da se kanta napuni vodom a ja sam za to vrijeme molila boga da ne nastane zaštop i da krpa sretno završi u Savi.
I izlijemo mi tu silnu vodurinu u školjku i ona sva oteče i ništa se ne zaštopa. Stari me pogleda ispod oka i samo procijedi “da pazim ubuduće”... Naravno da ću pazit, kaj misliš da mi je svejedno? Deset godina života mi je upravo otišlo od silnog straha od zaštopa... Pa se tako, zakleh sama sebi da se takvo što više neće ponovit...
Ali, posao još nije bio gotov. Trebalo je oprat i drugi zahod. Pa krenem ja, izvadim si ganc novu krpu iz ormara, složim novu vodu za pranje i krenem mantrajući: “pazi na krpu, pazi na krpu...”
I tako perem ja, perem, ribam... Povlačim vodu, ispirem (sve krpe su na broju!), završavam... Jedino je još valjalo baciti prljavu vodu u zahod... i HOPA! ...ode još jedna krpa!
Sad sam već bila luda! Izbezumljena! Nisam mogla vjerovat sama sebi koliko mogu bit glupa i trapava. Shit! Fuck! Ak prva krpa nije niš zaštopala, druga sigurno hoće. Sad su dvije, to je već prava barikada, gdje god da se zaustave!
Kak ću reć starom da sam poslala još jednu?! Umrijet ću...
No, stari je sve stoički podnio i odradio, napunio novih 30-40 L u kantu, izlio, počeko da vidi oće l’ bit kakve poplave, i kad je sve bilo gotovo, samo otišo... nije me ni pogledo...
A ja sam ostala stajat, bez riječi, tupa i zabezeknuta nad cijelom situacijom...
Poslije sam još danima sa strahom očekivala neki uzbunjeni poziv susjeda kojima se iz nepoznatih razloga začepio zahodski odvod.
Ovaj događaj me može nasmijat do suza bilo kada i bilo gdje. Kad god ga nekome ispričam, reakcija se ponavlja. Iznova i iznova....
Večeras je bila na redu mama... Eno je, još briše suze (radosnice)... :-)
Post je objavljen 14.02.2006. u 00:57 sati.