
Jedan čas Te zovem da me svu obuhvatiš svojom prisutnošću,
drugi čas vičem na Tebe da me pustiš na miru jer sam sluga loši i lijeni.
Spoznajem koliko sam nevrijedna i loša
ali ta me spoznaja ne čini boljom.
Uviđam koliko Te nedovoljno volim i koliko mi trebaš,
ali me ni to ne čini boljom.
Plačem noću jer sam iz dana u dan samo razočaranje.
Ali nekad me ispuniš svojom milošću pa shvatim da si uvijek pored mene,
i kad zovem i kad vičem.
Tada shvatim da vjeruješ u mene i da navijaš za mene
iako sam samo razočaranje.
I onda zahvalna rastem i prelijevam se od dragosti i pouzdanja
i tako lako i jednostavno postajem bolja...
Post je objavljen 08.02.2006. u 23:48 sati.