Moj tata... Što reći? Kad su psihičko-duhovne osobine u pitanju, čovjek k’o i svaki drugi, ni previše dobar ni previše loš, možda malo premalo emotivan, možda malo previše strog. Al’ opet, tko sam ja da mu sudim? On je jednostavno Čovjek.
Međutim, kada su tehničke stvari u pitanju, nema mu ravnog. Taj će izmislit, izumit, patentirat, sagradit, popravit bilo što, nije uopće važno. Kakav god zadatak da dođe pred njega, on to shvaća kao vrhunski izazov, bez obzira da li je riječ o popravku vekerice moje bake, reanimaciji naše vešmašine ili stvaranju ganc novog uređaja za galvanizaciju za investitora. Stvarno je nenadmašan i junak u mojim očima.
Prije tjedan i pol, tata mi je otišao u bolnicu zbog nadolazeće operacije. Operacija je prošla i sad se polako oporavlja. Doma smo svi bili pomalo zabrinuti kako će sve proći i hoće li se vratit živ i zdrav.
Prekjučer smo se počeli malo manje brinuti, a mami se vratio osmijeh na lice...
Naime, osim zahtjeva da mu se donese jogurt, ručnik i sirup protiv kašlja, zamolio je da mu donesemo i papige. (za neznalice, to je vrsta alata, kliješta čiji se kljun može podesiti na više raspona)
"Papige?!?" pitam ja mamu. "Pa kaj će mu to?!?" "Hoće popravit pipu u svojoj bolesničkoj sobi da više ne kapa...", kaže mama... Sad se i meni pojavio osmijeh, od uha do uha. Luđak stari! Neuništiv je!
Danas se priča nastavila.
Mama mu je bila navečer odnijet sirup protiv kašlja, pa priča kako ga je zatekla kako poluležećki sjedi na krevetu držeći nekakav tranzistor u rukama. Do kreveta mu je stajala med. sestra s blaženim izrazom lica. Zaključak: tranzistor je očito u banani a tata si je uzeo u zadatak da ga popravi.
Nema veze što je još na intenzivnoj i pun kojekakvih cjevčica, što ga svako malo trese neka groznica, što jedva govori jer mu je grlo u komi od intubiranja.... Neee, dajte mu alat i štogod za popravit i oporavit će se za tren!
Kažem ja, neuništiv je on... i Bogu hvala na tome...
|
