vjera_ufanje_i_ljubav

petak, 25.04.2008.

Ono što ćete otkriti na svom
duhovnom putovanju je da baš onu stvar koju pokušavate graditi u prvoj polovici svog života,
Gospodin ruši u drugoj polovici života.
Jedan od sigurnih načina da ne rastete na duhovnom putu je da održavate granice
nedirnutima, da se ne mijenjate i da želite izgledati sjajno prema svojoj definiciji dobrog izgleda koju
ste postavili u 21. godini života. Pitajte se: što znači svetost za mene baš sada, što znači predati se
Bogu baš sada, što znači umrijeti sebi baš sada. Dio koji će se najviše opirati tim pitanjima je ego.
Ego će učiniti bilo što kako bi održao svoj uspjeh, kako god ga definirali. On će zaista poduzeti sve
što može kako bi u tome uspio: iluzija, depresija, negacija… kako bi izbjegao mijenjati se. Jedan od
najuspješnijih načina uspjeha u tome je religija: da kažete «Bog je tako rekao». Svaka religija to radi -
optužuje Boga za razne stvari. Kamo god odete, to se radi. Nema načina da podržimo svoj otpor
promjeni i obraćenju ako za to koristimo Boga. Ono što sam želio reći je da ego želi održati naš ja u
svakom trenutku i to na način na koji se taj ja do sada percipirao. To je posao ega i ako ga nemate,
imate problem. To dakle nije nužno loše, loše je kada to počne dominirati i preuzimati kontrolu nad
realitetom.

Bog vas blagoslovio

"Srusit cu ovaj Hram i vise ga niko nece moci sagraditi"

utorak, 08.04.2008.

Tamna noć

Drugo čitanje: Iz Tamne noći svetog Ivana
od Križa (Tamna noć I, 2-3 i 12,1)

Treba, dakle, znati da dušu, nakon što se je
obratila Bogu i ozbiljno odlučila služiti mu,
Gospodin redovito duhovno hrani i miluje, kao što
čini ljubezna majka sa svojim čedom. I zaista, majka
grije svoga mališana toplinom svojih grudiju, hrani
ga svojim mlijekom i slatkom nježnom hranom, nosi
ga i stišće u naručju te ga obasiplje cjelovima i
milovanjima. Ali, ukoliko dijete raste, odbija ga od
mlijeka gorkim alojem, spušta ga s naručja, uči ga
kako će sam hodati da se, ostavljajući način
svojstven djetetu, nauči na veće stvari.
Božja milost, kao ljubezna majka, čim ojača
dušu novim žarom za službu Božju, postupa s njome
na sličan način; jer joj daje u svim Božjim stvarima
okusiti slatko i tečno duhovno mlijeko bez ikakvog
napora, te joj daje veliko zadovoljstvo u pobožnim
vježbama, jer joj sam Bog pruža svoje ljubazne grudi
kao nježnom djetetu.
Duša pak nalazi svoje veselje u tom da se
mnogo vremena, čak po cijele noći, moli; njezina
naslada su pokore, njezino zadovoljstvo postovi, a
utjeha su joj sveti sakramenti i razgovor o
božanskim stvarima. Ali, koliko god početnici
obavljaju sve to s mnogo mara i postojanosti te
veoma pomnjivo raspravljaju s duhovnim osobama,
ipak je obično u njihovom ponašanju – govoreći
duhovno – mnogo mlitavosti i nesavršenosti. Budući
da ih na pobožnost navodi utjeha i ugodnost što je u
njoj nalaze, i budući da još nisu osposobljeni ni
očeličeni vježbom oštrih borba u krepostima,
upadaju u svom duhovnom djelovanju u mnoge

pogreške i nesavršenosti, jer konačno svaki djeluje
prema stanju savršenstva koje posjeduje.
Ova noć ili čišćenje požude tako je sretna za
dušu radi velikih dobara i koristi što joj ih donosi
(premda se njoj čini da je ona lišava tih dobara), da
– kao što je Abraham učinio veliku svečanost kad
mu je sin Izak bio odbijen od prsiju (Post 21,8) –
tako se nebo veseli što Bog napokon skida s duše
povoje i spušta je s naručja da bi hodala svojim
nogama; i što, odbijajući je od mlijeka i od slatke
mekane hrane za djecu, čini da jede kruh s tvrdom
korom, kruh jakih koji se u ovoj suhoći i tami osjeta
počinje davati duhu koji je suh i prazan od vlage
osjeta, a to je spomenuto uliveno motrenje.

<><

Tamna noć

Drugo čitanje: Iz Tamne noći svetog Ivana
od Križa (Tamna noć I, 2-3 i 12,1)

Treba, dakle, znati da dušu, nakon što se je
obratila Bogu i ozbiljno odlučila služiti mu,
Gospodin redovito duhovno hrani i miluje, kao što
čini ljubezna majka sa svojim čedom. I zaista, majka
grije svoga mališana toplinom svojih grudiju, hrani
ga svojim mlijekom i slatkom nježnom hranom, nosi
ga i stišće u naručju te ga obasiplje cjelovima i
milovanjima. Ali, ukoliko dijete raste, odbija ga od
mlijeka gorkim alojem, spušta ga s naručja, uči ga
kako će sam hodati da se, ostavljajući način
svojstven djetetu, nauči na veće stvari.
Božja milost, kao ljubezna majka, čim ojača
dušu novim žarom za službu Božju, postupa s njome
na sličan način; jer joj daje u svim Božjim stvarima
okusiti slatko i tečno duhovno mlijeko bez ikakvog
napora, te joj daje veliko zadovoljstvo u pobožnim
vježbama, jer joj sam Bog pruža svoje ljubazne grudi
kao nježnom djetetu.
Duša pak nalazi svoje veselje u tom da se
mnogo vremena, čak po cijele noći, moli; njezina
naslada su pokore, njezino zadovoljstvo postovi, a
utjeha su joj sveti sakramenti i razgovor o
božanskim stvarima. Ali, koliko god početnici
obavljaju sve to s mnogo mara i postojanosti te
veoma pomnjivo raspravljaju s duhovnim osobama,
ipak je obično u njihovom ponašanju – govoreći
duhovno – mnogo mlitavosti i nesavršenosti. Budući
da ih na pobožnost navodi utjeha i ugodnost što je u
njoj nalaze, i budući da još nisu osposobljeni ni
očeličeni vježbom oštrih borba u krepostima,
upadaju u svom duhovnom djelovanju u mnoge

pogreške i nesavršenosti, jer konačno svaki djeluje
prema stanju savršenstva koje posjeduje.
Ova noć ili čišćenje požude tako je sretna za
dušu radi velikih dobara i koristi što joj ih donosi
(premda se njoj čini da je ona lišava tih dobara), da
– kao što je Abraham učinio veliku svečanost kad
mu je sin Izak bio odbijen od prsiju (Post 21,8) –
tako se nebo veseli što Bog napokon skida s duše
povoje i spušta je s naručja da bi hodala svojim
nogama; i što, odbijajući je od mlijeka i od slatke
mekane hrane za djecu, čini da jede kruh s tvrdom
korom, kruh jakih koji se u ovoj suhoći i tami osjeta
počinje davati duhu koji je suh i prazan od vlage
osjeta, a to je spomenuto uliveno motrenje.

<><

nedjelja, 06.04.2008.

Dragi prijatelji,

pokrece me pitanje kada se kaze "da rastemo u vjeri" dali mi tada zaista rastemo ili smo bili na vrhuncu kod obracenja i onda samo padamao :-) Ili postoje i ovakvi i onakvi slucajevi.

Sad se opet neki pitaju sta je sad ovome o cemu on to sad prica. Kad sam se ja obratio, znao sam Isus Krist je ziv on nam je pokazao put do svoga oca, on je BOG. Mi ljudi smo u takvim situacijama zato sto nismo stavili BOGA na prvo mjesto u svom zivotu. I kada sam u to povjervao, kada sam shvatio da bi mi svi htjeli sami krojiti svoju srecu da ne priznajemo nikakv autoritet iznad nas samih, OBRATIO SAM SE. Dok sam slusao rijeci svecenika karmelicanina govorio sam "to je stvarno tako, istina je BOG nije ni na prvom ni na drugom nego ko zna na kojem mjestu u nasem zivotu". To je bio pocetak mog puta.

I dok sam tako "rastao" u vjeri, sigurnost taj bistri pogled na tu istinu koji sam posjedovao gubio se. Razni ljudi, razna pitanja dovodili su me do tolike sumnje u svoje obracenje da nisam vise bio siguran u svoje obracenje. Na pocetku mi je to bilo nezamislivo! Da me neko moze pokolebati. I "rastao" sam ja tako u vjeri, citao sam Novi Zavjet, krscanske knjige, razgovarao sa svecenicima, laicima i ljudima koji Boga ne gledaju kroz religiju.

Kod ljudi koji Boga opisuju jedinstvo svega stvorenog me fasciniralo to da sa nikim ne dolaze u sukob. Boga definiraju kao ljubav koja je u svemu prisutna i sve je prisutno i njoj i sve je jedna cjelina.

I poceo sam se pitati ima li tu mjesta za Katolicanstvo, pravoslavstvo a onda i islam ili budizam... I "rastem" ja tako ali jeli to rast ili je to skretanje sa puta???

Ko to moze sa tocnoscu odgovoriti? Isus je nas put i on nas je ucio kako zivjeti ali Isus je htio da mi postanemo kao on a ne samo da njega stujemo kao naseg spasitelja.
Isus je nas htio nauciti da je Bog i nas otac, da cemo i mi ciniti djela koja je on cinio ako ga budemo sljedili u smislu da zivimo kako je on naucavao da trebamo zivjeti.
Ja mislim da smo mi stali na slavljenju naseg dragog Isusa ali da se ne trudimo nasljedovati ga i zivjeti kako nas je ucio.

Kada je Isus rekao "prodaj sve, razdaj siromasima i idi za mnom" nije mislio daj nesto od svog suviska sirotinji i gledaj kako ces i dalje zgrcati da imas za stare dane, kako to svi mi cinimo, svi.

Kada je Isus rekao nesto kao "vazniji si ti svome ocu od ovih vrabaca a oni ne siju i ne zanju a imaju svega dovoljno" nije mislio razbij si covjece glavu u brizi oces li imati dobar posao i dovoljno novaca, brini se sam za sebe i za nikoga drugog, valjda je htio reci uzdaj se u Boga oca svojega da ce ti dati kada i koliko je za tebe najbolje, prihvati sto imas i veseli se nad tim, zivi sada dobro a ne sutra ili kad dodju bolji dani. I ne brini se kako ce tebi biti kad ostaris nego pomozi sada potrebitima i tebi ce netko pomoci kad budes potrebit, BOG CE POSLATI NEKOGA I DOBIT CES.

Eto dosao sam iz krajnosti u krajnost, raspisao sam se ...

ali poceo sam sa temom "rastemo" li stvarno ili mislimo da rastemo a u stvari postajemo mlaki, pa izvolite

Bog vas sve blagoslovio i dao vam po svojoj volji oci da vidite koliko mu milo i usi da cujete, opet, koliko njemu vasem stvoritelju milo ...

Prvo čitanje: iz prve poslanice svetog Pavla
Korinćanima (1 Kor 13, 1-8.13)
"Kad bih sve jezike ljudske govorio i
anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar prorokovanja i
znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu
vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao
- ništa sam! I kad bih razdao sav svoj imutak i kad
bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih
imao - ništa mi ne bi koristilo.
Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav,
ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije
nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne
pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se
istini;sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve
podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanja?
Uminut će. Jezici? Umuknut će. Spoznanje? Uminut
će. A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali
najveća je među njima ljubav."
Riječ je Gospodnja!

petak, 04.04.2008.

SRCE

(Otkr 3, 20) Potaknut ovom rečenicom jedan je monah s Istoka savršeno opisao stanje zatvorenog, ledenog i sklerotičnog srca na čija vrata kuca Gospodin:
Ove riječi ne pripadaju tekstu nekom od naših četiriju evanđelja, nego su iz knjige Otkrivenja. One pripadaju vječnom evanđelju koje ujedinjuje sve poruke što ih Bog upućuje ljudima. One se ne tiču samo neke povijesno određene epizode, one opisuju opću situaciju koja je smještena izvan prostora i vremena. Te riječi izražavaju iskustvo koje može biti jučerašnje, današnje ili sutrašnje, one su poziv koji trajno odzvanja u mom srcu kao i u mom uhu i potresaju me.
'Evo stojim na vratima...' Vidio sam ga kako dolazi. Žurno je hodao. Znao sam, ili još bolje, osjećao sam da je dolazio prema mojoj kući i hitro sam se povukao s prozora da me ne bi vidio. Nisam bio siguran da ću mu otvoriti.
Njegovi posjeti stvarali su u meni dvostruk i suprotan utisak. Poznajemo se već dugo vremena. Kroz neko vrijeme bili smo vrlo intimni. Zatim su se naši odnosi prorijedili. S jedne strane često sam se osjećao uznemirenim. Postavljao mi je osobna, oštra i opora pitanja koja su u meni djelovala poput paljevine. Trudio sam se da skrenem razgovor na područje ideja i doktrina. Ali on se uvijek vraćao na intimne stvari o kojima sam se bojao govoriti. Više puta je došao i umjesto da mu otvorim ja sam se sakrio, ali ne bez stida i grižnje savjesti.

Evo ga i sada je došao pred moja vrata. Ne pred glavna vrata moje kuće. U ovom trenutku stoji pred manjim stražnjim vratima.
U početku našeg prijateljstva i povjerljivosti, kad nisam nikakvu tajnu skrivao pred njim, molio sam ga da uvijek ulazi na ta stražnja vrata puštajući na velika vrata strane goste, ostavljajući ih za ceremonijalne posjete. Zatim sam počeo osjećati nelagodu pred tim običajem da sam ga puštao ulaziti na ta rezervirana vrata. Ulazeći straga mogao je čak vidjeti ili proći kroz obiteljske prostorije koje su bile u neredu. Činilo mi se da se počeo interesirati za prostoriju u kojoj sam jeo, za moju kuhinju, za moju spavaću sobu. Nered i prašina nisu mu izmicali. Čak je davao primjedbe u isto vrijeme diskretne, nenametljive i izravne. Odgovarao sam uvijeno: 'Oh! znadete, to je teško... Ne stižem...' On mi je odgovarao: 'A ako pokušamo zajedno, obojica?' Ali ja sam se bojao.
Bojao sam se da će otkriti do koje su mjere određene stvari bile onakve kakve nisu smjele biti. Odgađao sam pod izgovorom da sam jako zauzet, da imam hitnih obveza. Da bih jednostavno sve prekinuo, osudio sam ta stražnja vrata. Od tada sam ga puštao da ulazi na glavni ulaz. Primao sam ga u salon. Posjeti su postajali, mojim postupkom, sve hladniji i formalniji i sve rjeđi i rjeđi.
Stigao je, dakle, pred sporedna, stražnja vrata. Ona su zatvorena. Odkad su ta 'njegova' vrata bila osuđena divlja vegetacija je počela nesmetano rasti i prekrivati ih. Bršljan je slobodno rastao. U njihovu podnožju rasle su stabljike gorskog velebilja i drača. Brava je zahrđala.

Zaustavio se pred 'svojim' vratima. I gledao ih je. Da li će pokucati? Hoće li, dakle, unići na ta vrata i tako pokazati da želi obnoviti našu bivšu intimnu povezanost? Ali evo ga kako kuca! Da li ću mu otvoriti? Ništa nije spremno da ga primim! Jedan nevjerojatni nered posvuda se prostirao. I gdje je ključ od tih vrata? Još uvijek kuca. Promatram ga izdaljeg. Blago kuca. Nije lupao šakom. Gotovo nježno je dodirivao vrata kucajući srednjim prstom. Zamijetio sam da mu pogled nije usmjeren izravno na vrata. Kucajući gledao je pokraj i gore prema nebu. Izražaj mu je bio ozbiljan, pažljiv, ali ne i nestrpljiv. Izgledao je da se koncentrira ne na vrata ili na odgovor koji ću mu dati, nego na milost koju Otac može nadahnuti.
Još uvijek kuca. 'Evo stojim na vratima i kucam'. Glagol je u prezentu i radi se o radnji koja se ponavlja i traje. Što ću učiniti?
Ne mogu više živjeti bez njegove prisutnosti, ali ne mogu ni podnositi njegovu prisutnost. Ako otvorim, da li će mi uputiti prigovor? Da li bih se trebao ispričati? Ne mogu otvoriti a da mu se bezuvjetno ne predam... Tako, dakle, neće biti problema.
Krenimo! Pošao sam k vratima. Otvaram ih uz škripanje i zadržavanje parazitskih biljaka. Povukao sam se: 'Uđi, Gospodine! Gospodine, ti znaš...' Htio sam reći: 'ti znaš da te usprkos svega volim, ali nisam se usudio nastaviti rečenicu i jecaj je zagušio moj glas.
On me gleda s blagim osmjehom. Kaže mi: 'Znam. Želim s tobom večerati! Ja sam kriknuo: 'Gospodine, ja nemam ništa što bi trebalo!' Odgovara mi: 'Ja tebe zovem večerati. Ja hoću kod tebe slaviti svoju Večeru'.

<	travanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Rujan 2017 (3)
Srpanj 2017 (1)
Srpanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (2)
Rujan 2015 (1)
Rujan 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Kolovoz 2012 (2)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (2)
Travanj 2011 (1)
Listopad 2010 (3)
Rujan 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (2)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (3)
Rujan 2009 (5)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (9)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (6)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (3)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (11)
Lipanj 2008 (8)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (5)
Ožujak 2008 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?