Marketing
SRCE
(Otkr 3, 20) Potaknut ovom rečenicom jedan je monah s Istoka savršeno opisao stanje zatvorenog, ledenog i sklerotičnog srca na čija vrata kuca Gospodin:
Ove riječi ne pripadaju tekstu nekom od naših četiriju evanđelja, nego su iz knjige Otkrivenja. One pripadaju vječnom evanđelju koje ujedinjuje sve poruke što ih Bog upućuje ljudima. One se ne tiču samo neke povijesno određene epizode, one opisuju opću situaciju koja je smještena izvan prostora i vremena. Te riječi izražavaju iskustvo koje može biti jučerašnje, današnje ili sutrašnje, one su poziv koji trajno odzvanja u mom srcu kao i u mom uhu i potresaju me.
'Evo stojim na vratima...' Vidio sam ga kako dolazi. Žurno je hodao. Znao sam, ili još bolje, osjećao sam da je dolazio prema mojoj kući i hitro sam se povukao s prozora da me ne bi vidio. Nisam bio siguran da ću mu otvoriti.
Njegovi posjeti stvarali su u meni dvostruk i suprotan utisak. Poznajemo se već dugo vremena. Kroz neko vrijeme bili smo vrlo intimni. Zatim su se naši odnosi prorijedili. S jedne strane često sam se osjećao uznemirenim. Postavljao mi je osobna, oštra i opora pitanja koja su u meni djelovala poput paljevine. Trudio sam se da skrenem razgovor na područje ideja i doktrina. Ali on se uvijek vraćao na intimne stvari o kojima sam se bojao govoriti. Više puta je došao i umjesto da mu otvorim ja sam se sakrio, ali ne bez stida i grižnje savjesti.
Evo ga i sada je došao pred moja vrata. Ne pred glavna vrata moje kuće. U ovom trenutku stoji pred manjim stražnjim vratima.
U početku našeg prijateljstva i povjerljivosti, kad nisam nikakvu tajnu skrivao pred njim, molio sam ga da uvijek ulazi na ta stražnja vrata puštajući na velika vrata strane goste, ostavljajući ih za ceremonijalne posjete. Zatim sam počeo osjećati nelagodu pred tim običajem da sam ga puštao ulaziti na ta rezervirana vrata. Ulazeći straga mogao je čak vidjeti ili proći kroz obiteljske prostorije koje su bile u neredu. Činilo mi se da se počeo interesirati za prostoriju u kojoj sam jeo, za moju kuhinju, za moju spavaću sobu. Nered i prašina nisu mu izmicali. Čak je davao primjedbe u isto vrijeme diskretne, nenametljive i izravne. Odgovarao sam uvijeno: 'Oh! znadete, to je teško... Ne stižem...' On mi je odgovarao: 'A ako pokušamo zajedno, obojica?' Ali ja sam se bojao.
Bojao sam se da će otkriti do koje su mjere određene stvari bile onakve kakve nisu smjele biti. Odgađao sam pod izgovorom da sam jako zauzet, da imam hitnih obveza. Da bih jednostavno sve prekinuo, osudio sam ta stražnja vrata. Od tada sam ga puštao da ulazi na glavni ulaz. Primao sam ga u salon. Posjeti su postajali, mojim postupkom, sve hladniji i formalniji i sve rjeđi i rjeđi.
Stigao je, dakle, pred sporedna, stražnja vrata. Ona su zatvorena. Odkad su ta 'njegova' vrata bila osuđena divlja vegetacija je počela nesmetano rasti i prekrivati ih. Bršljan je slobodno rastao. U njihovu podnožju rasle su stabljike gorskog velebilja i drača. Brava je zahrđala.
Zaustavio se pred 'svojim' vratima. I gledao ih je. Da li će pokucati? Hoće li, dakle, unići na ta vrata i tako pokazati da želi obnoviti našu bivšu intimnu povezanost? Ali evo ga kako kuca! Da li ću mu otvoriti? Ništa nije spremno da ga primim! Jedan nevjerojatni nered posvuda se prostirao. I gdje je ključ od tih vrata? Još uvijek kuca. Promatram ga izdaljeg. Blago kuca. Nije lupao šakom. Gotovo nježno je dodirivao vrata kucajući srednjim prstom. Zamijetio sam da mu pogled nije usmjeren izravno na vrata. Kucajući gledao je pokraj i gore prema nebu. Izražaj mu je bio ozbiljan, pažljiv, ali ne i nestrpljiv. Izgledao je da se koncentrira ne na vrata ili na odgovor koji ću mu dati, nego na milost koju Otac može nadahnuti.
Još uvijek kuca. 'Evo stojim na vratima i kucam'. Glagol je u prezentu i radi se o radnji koja se ponavlja i traje. Što ću učiniti?
Ne mogu više živjeti bez njegove prisutnosti, ali ne mogu ni podnositi njegovu prisutnost. Ako otvorim, da li će mi uputiti prigovor? Da li bih se trebao ispričati? Ne mogu otvoriti a da mu se bezuvjetno ne predam... Tako, dakle, neće biti problema.
Krenimo! Pošao sam k vratima. Otvaram ih uz škripanje i zadržavanje parazitskih biljaka. Povukao sam se: 'Uđi, Gospodine! Gospodine, ti znaš...' Htio sam reći: 'ti znaš da te usprkos svega volim, ali nisam se usudio nastaviti rečenicu i jecaj je zagušio moj glas.
On me gleda s blagim osmjehom. Kaže mi: 'Znam. Želim s tobom večerati! Ja sam kriknuo: 'Gospodine, ja nemam ništa što bi trebalo!' Odgovara mi: 'Ja tebe zovem večerati. Ja hoću kod tebe slaviti svoju Večeru'.
Post je objavljen 04.04.2008. u 21:33 sati.