vidrin s.

petak, 31.08.2012.

MOJ BLUE MOON

Zvala me da joj dođem u sobu izmjeriti tlak.
Rekla sam, evo, za par minuta mama.
Sjedila je na stolcu, pored tlakomjera i gledala nekako čudno u pod.
Primila sam je za ruku,
a onda sam vidjela da je potpuno izgubljena, odsutna.
Prizivala sam je, ispitivala je svašta, jedva je sricala riječi,
rekla sam sestri da zove hitnu.
Polegla sam je na bok, i dalje je ispitivala i održavala je budnom,
a ona je polako dolazila sebi.
Hitna je stigla za nekoliko minuta, i mi smo doista brzo bile u bolnici.
Jureći po Ilici, slale smo puse njenoj Mesničkoj.

Provesti noć na internoj, u hitnoj službi u bolnici, točno pokazuje kakvih sve ljudi ima.
I kakav je život sam.
Krhak, nježan, a lavovski žilav i dragocjen.

Vide se ljudi koji su se odavno pomirili s onom
"Život ne trpi kenjatore" i doslovno to primjenjuju na svakom koraku i na svakom čovjeku,
kao naravoučenje životno,
pa gaze nemilo sve ispred sebe ne bi li postigli svoj cilj,

zovu veze, idu preko reda, njihova im je guzica najvažnija, ta o životu i smrti se radi!

Imaš s druge strane one samozatajne koji se bore na neki svoj miran i neagresivan način, ljubaznošću, pomaganjem drugima, osmijehom koji udijele preplašenoj bakici stjeranoj u tamo neki kut,
bakici koja nema nikoga da je drži za ruku....a vjerojatno će uskoro umrijeti.

Tisuću je načina za biti čovjek,
kao što je i samo jedan
za pomirit se s tim kako život i ljude ne možeš mijenjati,
tako da ti je jedino i osnovno
pobrinuti se dobro za sebe.

Sestre koje se rastrgano bore za pacijente, trče, skaču,
iscrpljene i s podočnjacima,
mada se ne odazivaju na pojedinačna zapomaganja preplašenih i jadnih ljudi,
jer kamo bi stigle...
Doktori koji na neki znanstveno-fantastičan način uspijevaju izbjeći eye kontakt,
a meni oči gotovo doslovno ispale
samo da nekog uhvatim i pitam u kojoj je fazi, što joj je,

hitna koja zavija i dolazi ih i po deset u pet minuta,
ljudi koji umiru,
lijesovi koje valjaju pred tobom svom dužinom bolničkog hodnika...strava i užas.

Crvena haljina i žarko našminkana usta ljepotice krasotice koja bi htjela silno zavesti doktora na glavnom pultu ( koji sve pokušava koordinirati ), visoki krkan koji je nazvo par rod jaka,
e, pa neće on čekat, nije on tamo neki idiot,
pa bakica u kutu krasnih plavih očiju koja me tješi, a čeka već pet sati svoju frendicu,
koja isto leži na internoj,
a s kojom se druži evo ima već skoro šezdeset godina.

Cijelo vrijeme bojala sam se da nije moždani,
iako je doktorica iz hitne to odmah isključila.
Mamu smo svako tolko ipak išle škicnuti, mada se ne smije stajati tamo, dozvolili su nam
.....smješkala se i brzo je bila bolje.

Kad sam šetala ispred bolnice, naišla je neka odnekud poznata mi žena,
izjavila je da sam i ja njoj jako poznata, a nismo se sjetile otkud,
a onda mi je odmah spričala svoj dan..ma svoj život....
kako je i u kojem stanju našla svoju mamu u sedam sati navečer....

TIA, rekao je doktor, vjerojatno.
Potrebno je učiniti što prije i što više pretraga.

Ne smijem se ni sjetiti što sam joj sve govorila, što sam i kako sam samo vikala.
Da je vratim. Da je probudim. Da bude tu.





- Mjesec je mjesec, veli moj stari, i ja ga gledam već sedamdeset godina.
I oduvijek je kao dukat žut.
Otkud plavi???!!!
Pa tata, to je optička varka, od vulkanskih erupcija, požara, vele znanstvenici....
- Ma sad će mi i mjesec upropastiti!

srijeda, 29.08.2012.

SLUČAJNOST

"Samo, nije li događaj utoliko značajniji i dragocijeniji što je više slučajnosti potrebno da do njega dođe? Samo slučaj nam može izgledati kao poruka. Ono što se događa silom prilika, ono što očekujemo, ono što se ponavlja svakog dana, to je nijemo. Samo slučajnost nam govori. Nastojmo čitati iz nje kao vračara iz šara koje ostavlja kaveni talog na dnu šalice.“



Postoji li slučajnost,
a ja sam u tome baš poput Kundere nešto slabo religiozna,

postoji li,

onda nije nimalo slučajno što su neki nakon otprilike
petnaest do dvadeset godina
shvatili,
pa i izgovorili, propjevali, otpjevali, ili čak naslikali,
da sam im bila ljubav...onako prava....

samo što....

gledajte, ja doista nemam toliko vremena čekati,
i slaba mi je to zadovoljština,
a moraš je imati žrtvuješ li svoje vrijeme,
zar ne,


izračunala sam baš maloprije da imam,
i to u doista najboljem slučaju,
negdje dvaput toliko vremena,
i to mi je vrijeme nekako postalo predragocjeno,
pre pre
čak i za čekanje,

kao ona zlaćana sunca babljeg ljeta,
kad imam neodoljivu potrebu gugutati bebama,
prebrojavati im kokice od nožnih prstiju,
odazivati se pozivima šuma koje još nisam vidjela,
bezglavo se zaljubljivati u stabla...

Pa da, ja nisam još bila ni u Rimu.....

Nekoć sam se bojala da je to ono prokletstvo iz Pompeja,
da će sve skupa izgubiti svoju draž budem li u trajnijoj nemogućnosti
prepustiti se, odati si tajne, prisloniti se uz nekoga,
jer nije se za igrati s prokletstvima,

al danas sam sve svjesnija da je ljubav talent i nadahnuće,
dar,
kako govori Krleža,
i da je to
što je neki loču
i uživaju u pojavnostima
požude i straha od samoće,
tek diktatura usamljena srca,
utapanje i bijeg od sebe
u strane zagrljaje....

U nedjelju sam joj u 1 iza ponoći napisala:
Prekrasan je.

I je, bio je, u nedjelju.
Sažeo je u dvije rečenice,
koristeći gotovo iste, ma moje riječi,
najistinitije istine mog ljubavnog života,
opisujući empatiju kao svoju osnovnu manu,
i želju za partnerstvom u kojem nitko neće biti
dominantan ili inferioran.

Vrisnula sam u nevjerici,
hej, ček samo malo, pa to su moje riječi!

Čak sam se poslije preispitivala poznajemo li iste ljude,
i da li je to od mene već negdje mogao čuti.

A onda sam ga u ponedjeljak tako skenirala,
tako rendgenski, bože mili, za preplašiti se....
Više mi se nije sviđao.

Kako to...nemam pojma.
Moj osobni rekord u spoznavanju.
Moja najkraća vrlo ozbiljna veza.

Hoće li to od sad postati brže i uspješnije?
Sigurno me se još može zavarati na najmanje milion načina,
tolika je moja mašta.



Al ja imam samo dvaput toliko vremena
i vrijeme mi nije relativan pojam.

subota, 25.08.2012.

nešto s ljeta

Toga smo se jutra, naime, na našem zajedničkom ljetovanju,
sve tri S., moje žene i ja, išle naći sa svojima.
Bivšima, sadašnjim, ljubavima kako god okreneš.
Nevjerojatno se poklopilo, ma da smo tako planirale ne bi nam uspjelo.



Bilo mi je posebno drago zbog moje S. koja je još donedavno pokazivala onaj prosti prst svaki put kad bi se približila njegovoj kući u gradu, a sad mi se učinilo da ga konačno otpušta, čim može nakon toliko godina s njim sjesti na kavu i nepovezano pričati o svemu i ničemu.

Dok smo prale zube, mazale trepavice i smješkale se jedna drugoj u ogledalu, rekla sam joj samo neka mu se obraća najmaznijim glasom ikad stvorenim iz svoga grla i duše, neka bude sama i čista utjelovljena nježnost.
Ne mora on znati ništa o onom prostom prstu, i kako joj je zagorčio najljepše godine slobode. Baš ništa o suzama.

Drugoj S. sam poručila neka ne radi isuviše kilometara do njega, neka ga navede da on dođe što bliže, a nikako ne na pola puta, samo ne na pola puta.

I dok sam tako neviđeno mudra za druge, sebi nemam što pametno za reći.
A kao da bi se i poslušala.


Mamlaza nisam vidjela negdje oko dvije godine,
otkad mi je donio, na proputovanju kroz Zagreb, onu divnu, svojom rukom izrađenu,
ljepljenim kamenčićima opasanu flašu za maslinovo ulje,
i košaricu ukrašenu školjkama, rogačem i svim onim blaženim tricama koje je za mene sačuvao.
Tada sam bila uvjerena da je to naš kraj, ali i početak jednog sasvim neobičnog prijateljstva.
Kroz jako duge telefonske razgovore, gradili smo strašnu mrežu obrane i strategije protiv surovosti života, i te se dimenzije nisam nikada mislila niti željela odreći.



Susret s Mamlazom prošao bi sasvim fino, kavica kraj mora, priča o svim našim radostima i tugama, sažeta u žličici za sladoled i šećeru,
e da se nije ovlaš dotaknuo mog koljena, lijevog.
Uvijek me to koljeno zezne.
Malo nježnosti i saznanja da smo slabi jedno na drugo.
Ili kako bi muški princip u meni konstatirao: njegovo dokazivanje da sam još slaba na njega.

Mamlaz je potom počeo dolaziti u našu kućicu kraj mora.
Ronio je, izranjao školjke, lovio nam ribice, nasmijavao nas i djecu.
Bila sam jako ponosna i sretna jer je pažljiv i prema mojim ženama i prema njihovoj djeci.



Bilo je skroz neobično vidjeti ga za našim stolom,
kako priča o našem poznanstvu, kako me hvali,
kako iskreno ko pionir objašnjava mojim ženama zašto mi nismo jedno za drugo
( "ona kad uđe u neku prostoriju sva sjaji, ona zrači, svi gledaju u nju i to je odvratno "),
kako ih ispituje dal je moguće nakon ljubavi imati iskreno i lijepo prijateljstvo.

Naposljetku, unatoč tom našem lijepom druženju morskom, unatoč jednoj neobičnoj i lijepoj životnoj situaciji u kojoj sam se našla, svake sam noći u jastuk gorko plakala i ponovno odrađivala naš kraj.

Rekao mi je da sam u razmišljanjima postala pravi muškarac.
I da me je to naravno, on naučio.
A da je on ostao na istom, i da zašto sam ga tako dobro slušala.

Tako neviđeno mudra za druge, sebi nemam ništa pametno za reći.
A kao da bi se i poslušala.

četvrtak, 23.08.2012.

sloboda

Mogu

na dječjoj kazališnoj predstavi glumiti
bijelog zeca iz tvoga šešira
i svaki ti put namjerno upropastiti trik

Mogu

biti spremljena u vremensku kapsulu
i vađena povremeno i po potrebi
bez velike smetnje
a svaki put drugačije tužna

Mogu

mirne duše sjediti na prtljagi
gledati moj brod kako odlazi bez mene
parajuć unedogled široke brazde neba
a imala sam kartu

Mogu si također
samo ako želim
zabiti bezbroj autogolova
i smijati se i jesti kokice na tribinama

sve ja to mogu,
vidi me

lako je probala sam

Znajući za taj čudesan skarabej svjetlosti koji guram
dok on valja svoj vlastiti izmet
opet i opet
obnavljajući me bez prestanka

srijeda, 15.08.2012.

emotivna forenzika morska

Tirkizna je tako divno prozirna,
i tako lako pokazuje sjetu
u tvojoj vječnoj zaigranosti,
težnji za novim,
prijatelju moj,
draga moja prošlosti.

Kad more se zgusne i smiri,
kad vrijeme proteče i zabonaca
tamo negdje iza mog zagrljaja
kojeg si se preplašio....

baš svaki kamen sam ti vidjela,
svaki.



Nekoć sam te ljubila poput dupina,
pratila smiono trag mjesečine,
prodajući kosu
ma za samo jedno hodanje površinom,
a onda te nakon zida,
pamtila kao opomenu
kakva više nikad ne bi smjela biti,
želim li biti.



Pouzdajući se u blagotvornost vremena
dobrovoljno i ponovno
legla sam na kamen,
raskrvarila ožiljak,
da bih valjda vidjela od čega se sastoji
taj svaki tanki i fini,
najmanji šav,
i da li je zaraslo,
na mjestu boli odebljalo.

Desilo se kad si mi rekao da sam te vratila u život.
Jer slaba sam na život.
A ti si znao što meni treba reći.
I kada.
I kako.



Bez imalo sućuti prema svom
negdašnjem ranjenom biću,
ja ona stara,
oporavljena,
sašivena na osami, baš blizu mora,
bodom zapjenjena žala,
sporo i polako,

iza gorke stijene sakrivena,
sva u gordim suzama,
ponovno gledala sam onaj tvoj pogled
i one tvoje riječi sam gledala,
jer ti više nisi govorio meni,
niti si mene gledao,


i skupljala sam zlato sunca u periske
rasparana na vrlo nepristupačnom mjestu
ovaj put,
a tako mudra, baš šteta,
koja šteta,

koliko puta trebam naučiti ovaj kraj
i hoću li ikada


na koliko me mjesta sve možeš zaboljeti,
na kojim se sve mjestima mogu ponovno rasparati
i zašto to ne mogu predvidjeti






Ili možda samo treba malo više boljeti
svuda, svuda.

ponedjeljak, 06.08.2012.

LJETNE VIDRUNLIJE

Anđele moj,
moje jedro još je na pučini
još grli me lavanda i nebo mi je zvjezdano.....
( Gospa od Anđela)

Ako su i uvenuli oni modri cvjetovi
na haljini u kojoj si me zadnji put
poželio,

nije presahnuo onaj zanos kojim sam te
obgrlilla
( Morska sanjiva)

Iako poželjeh te nimalo uzvišeno,
koljenima,
pa i bosim stopalima,
čak i mirisnim ivančicama,

i zavoljeh te, isuviše prosto,
jagodicama prstiju
( Muza )

Kolovoški vjetar miriši na sasvim nova putovanja,
možda unutarnjom stranom mjeseca,
gdje trebat ću ga tek
kao opomenu
kakva nikada više ne smijem biti.
( Tuga za D-mol)

Rasipamo se na svili prvog jutarnjeg svjetla
poput dragog fragmenta
i izvana gledajuć
ličimo na posve obične ljude.
( Moon over the Bourbon street)

Nasmiješi se ljeto moje, mladosti moja...
Poljubit ću ti hrabro i french
te dvije zabrinute bore na čelu,
jednom, i bez doticanja rukama,
kad ćeš spokojno usnuti u mom krilu,
sanjati nevidljive gradove gdje nema,
nema perona.
( Oproštaj s ljetom)

Još su tu, obje,
iza svake pore u koju može se uvući more,
pocikuju od veselja, ko odapete strijele,
i pogrešne ljude znaju zaobići
kao da ih nikada nisu ni srele.
( Susretanje)

P.S. Vidra je par dana -morska vidra......:)

Uživajte, odmarajte, ostavljam vidrunlije, za (pri)sjećanje.....

Provjetrite mi kuću, nahranite kanarince i ribice.....:)

Cmokić, bokić, papaa......

četvrtak, 02.08.2012.

MALA OD KOLOVOZA

danas radim fajitose i nazdravljam toj ljubavi,
tom kolovozu,
ganuto, od jutra...

ajde, daj, vodi me na svoju planinu,
zagnjuri me u svoje more,
daj,
putujmo....
slikajmo,
plešimo,
pišimo...
zaljubljujmo se u život...


ponovno...
daj.....



ta tundra mi je u grudima....
nju mi valja prijeći....



Pokazat ću si kažiprstom
bor na koji se trebam nasloniti,
da bi postala svoj div,
kad ukradem zoru danu
uputivši se u nepoznato.
I kako je zemlja milosrdna i blagorodna,
i živi bez ikakvih obećanja
hraneći se samom sobom.

I kako ću kao gorušičino zrno,
slijediti tu ljepotu
malim stopalima,
na pijesku jednog žala,
pronaći prapočelo
jedne školjke,
jednog vala,
zauvijek između zelenog i plavog
tirkizna.

<	kolovoz, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Veljača 2017 (1)
Studeni 2015 (1)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (6)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (6)
Rujan 2012 (6)
Kolovoz 2012 (7)
Srpanj 2012 (6)
Lipanj 2012 (9)
Svibanj 2012 (7)
Travanj 2012 (3)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (4)
Siječanj 2012 (5)
Prosinac 2011 (5)
Studeni 2011 (5)
Listopad 2011 (4)
Rujan 2011 (6)
Kolovoz 2011 (9)
Srpanj 2011 (5)
Lipanj 2011 (8)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (5)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (5)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (4)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (3)
Kolovoz 2010 (3)
Srpanj 2010 (3)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (7)
Travanj 2010 (10)
Ožujak 2010 (9)
Veljača 2010 (5)
Siječanj 2010 (7)
Prosinac 2009 (7)
Studeni 2009 (5)
Listopad 2009 (5)
Rujan 2009 (9)
Kolovoz 2009 (7)
Srpanj 2009 (16)
Lipanj 2009 (21)
Svibanj 2009 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr


NASMIJAVAJU ME DO SUZA, JER SU VJEČNI POZITIVCI:
PJACETA-PADOBRANKA
MARCHELINA
GREENTEA-moja vodenica
JEŽIĆ BODLJICA- fuu fuuuu;))))

NADAHNJUJU ME SVOJIM STIHOVIMA ILI SVOJIM FOTKAMA:

BRUNX- moja prva ljubaf blogerska
NIŠA- moja ljubilica
MOONRIVER...gdje li je...
RU.....vila s jezera....

moje žene od pjesničkog
pera:
SDRUGESTRANE
E.T.
TESSA
PRIMAKKA
VITAE
NINOČKA
VIAN INVENIAM
MISSILUSSION-poetska proza...

MEROVEUS-riječi koje liječe..
DIDA- srce bloga

ZAUZETI
PRVE SJENE NOVIH BOEMA
TONI
KABANICA...gdje li je....

ZAMISLIM SE NAD NJIHOVIM RAZMIŠLJANJIMA

Z.OKI ...gdje li je...
SMOTANI...ban...
DRAŽEN
PAMETNI ZUB
SREDOVJEČNI UDOVAC
JAGUAR - the Mačak s kojim najviše psujem
METAMORFOZA...
SUNCE NA PROZORU...


...........................S TIM DA SVAKI DAN UPOZNAM NEKOG NOVOG, PA POPIS NIJE GOTOV
i nikad neće biti vjerojatno;)))

nekoliko važnih mi citata:

" Ljudi koji vole samo jednom u životu, u stvari su površni.
Ono što oni nazivaju vjernošću
to je lijenost navike ili nedostatak fantazije.
Vjernost!
U njoj je strast za svojinom.
Mnoge bismo stvari odbacili
kada se ne bismo bojali da će ih drugi uzeti."
(O. Wilde)

".....Ruke nam se spajaju,
oči nam se upijaju: tako počinje povijest naših srca.
To je igra davanja i odricanja, otkrivanja i ponovnog sakrivanja;
Nešto osmijeha i sasvim malo stidljivosti,
i poneka tek slatka i besciljna svađa.
Ljubav ova između tebe i mene
prosta je kao pjesma...." (Tagore)

"...Niska bez niti je savršen nakit,
i svjetlost je pjena najtvrđih tmina...
Od svih kristala najžešće blista
i najpunije..samo praznina..." ( V. Krmpotić)


"Budi dar svakome tko uđe u tvoj život...i svakome u čiji život ti uđeš.
Pazi da ne uđeš u nečiji život ako ne možeš biti dar.
Kažem ti...svaka osoba koja je ikada k tebi prišla,
došla je da od tebe primi dar,
dar da osjetiš i ispuniš tko jesi.
Kad uvidiš tu jednostavnu istinu,
kada je razumiješ,
spoznat ćeš najveću od svih istina:
POSLAO SAM TI SAMO ANĐELE!
( A. de Mehlo)

"Imati ljubavnika-prijatelja,
koji vas smatra živućom, rastućom CRIATUROM, baš kao i drvo na zemlji,
fikus u kući ili ružičnjak vani u dvorištu..
ljubavnika i prijatelja koji vas gleda kao pravu, živuću, dišuću jedinku
,koja je ljudska, ali izrađena od vrlo finih i magičnih tvari...
To su ljudi koje tražite.
Oni će čitav život biti prijatelji vaše duše..."
(C.P.Estees)





"Zanosite se do besvijesti, pod svaku cijenu, to je sve što vrijedi, i nikad poslije, ništa što dolazi poslije neće to moći zamijeniti...to je ono za čim tragamo, ponoviti taj osjećaj, izazvati ga, to je ono što nam dokraja nedostaje..
strahovita zaljubljenost u život, platonska i strastvena, životu usprkos..." ( Olja Savičević-Ivančević)




Da li ce me nekad tvoje ruke prepoznati
kad u nama bude
vec mnogo jeseni i zima
kad mi sjaj u oku izblijedi od kisa
i kad me mozda vise nece biti
da li ces ponekad zaplakati nocu
kad te sjeti davna zaboravljena pjesma
na sve ulice i restorane
sva ona mjesta koja ces pamtiti
po nasoj njeznosti
i ljubavi u kristalnim prozorima
plavim maglama
da li ces ponekad zaplakati
u prvi sumrak novog proljeca
u toj jedinoj preostaloj zraci
razbijenog sunca
kad osjetis jos jednom dodir moga dlana
kad me vise mozda nece biti
a sve ce biti kao prije
i ona rijeka plava
i prozori tvoje sobe okrenuti daljinama
u koje smo htjeli
da li ces me ipak zaboraviti
u predahu dviju ljubavi
a znas da nam usne od istog poljupca boluju
i da nas ista tuga progoni stoljecima ...
...Željko Krznarić...


"




Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša glazbu,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvaća pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navike,
postavljajući si svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,
i ne priča s onima koje ne poznaje.
Lagano umire onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija
od onih koje daju sjaj očima
i napuštenim srcima.
Lagano umire onaj koji ne mijenja život
kad nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti
radi nesigurnosti i koji ne ide
za svojim snovima.
Onaj koji si neće dozvoliti
niti jednom u svom životu
da pobjegne od smislenih savjeta…
Živi danas! Riskiraj danas! Učini danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan! (P. Neruda)





Nikad nemoj da se vraćaš
kad već jednom u svet kreneš
Nemoj da mi nešto petljaš
Nemoj da mi hoćeš-nećeš.
I ja bežim bez povratka.
Nikad neću unatrag.
Šta ti znači staro sunce,
stare staze,
stari prag?
Tu je ono za čim može da se pati
Tu je ono čemu možeš srce dati.
Al' ako se ikad vratiš
moraš znati
tu ćeš stati
I ostati.
Očima se u svet trči
Glavom rije mlako veče
Od reke se dete uči
ka morima da poteče.
Od zvezda se dete uči
da zapara nebo sjajem.
I od druma da se muči
i vijuga za beskrajem.
Opasno je kao zmija
opasno je kao metak
da u tebi večno klija
i ćarlija tvoj početak.

Ti za koren
nisi stvoren
Ceo svet ti je otvoren.
Ako ti se nekud žuri,
stisni srce i zažmuri.
Al' kad pođeš - nemoj stati
Mahni rukom.
I odjuri.
Ko zna kud ćeš.
Ko zna zašto.
Ko zna šta te tamo čeka.
Ove su želje uvek belje
kad namignu iz daleka.
Opasno je kao munja
opasno je kao metak
da u tebi večno kunja
i muči se tvoj početak.
Ti si uvek krilat bio
samo si zaboravio.
Zato leti.
Sanjaj.
Trči.
Stvaraj zoru kad je veče.
Nek' od tebe život uči
da se peni i da teče.
Budi takvo neko čudo
što ne ume ništa malo,
pa kad kreneš - kreni ludo,
ustreptalo,
radoznalo.

Ko zna šta te tamo čeka
u maglama iz daleka.
Al' ako se i pozlatiš,
il' sve teško,
gorko platiš,
uvek idi samo napred.
Nemoj nikad da se vratiš.

(Miroslav Antić)


IZ KOJEG SI TI SVIJETA
(Željko Krznarić)


iz kojeg si ti svijeta
iz kojeg cvijeta dolazis
zasto nisi kao i sve druge zene
koje prodju kao sjene
cija se ni imena ne pamte
ciji se dodiri usana zaborave
s prvim jutrom

iz koje si ti ljubavi
iz koje knjige
iz kojeg romana
kad mi tako bez ikakvog plana
bez namjere
srce lomis na dijelove
i noci mi pretvaras u dane

koja si ti zena
kad mi pola zivota u tebe stane
zbog koje zalim
sve ovo sto prebrzo ide
sto su jeseni blize
sto mi se suze vide prvi puta

jedino si s neba mogla doci
jer druge putove poznam
i na njima sam s drugima bio sam

iz kojeg si svijeta
iz kojeg cvijeta nosis taj miris
da te volim
i nikad ne prebolim






Ljubav sa mnom

Ljubav sa mnom nije samo smješak u tišini srca;
Ljubav sa mnom potres je pod korakom,
Rušenje brane na rijekama razbora,
Ljubav sa mnom udar je groma o visoki bedem tvrdoga uma,
Ljubav sa mnom samoća je u svijetu i neljubav ljudska - da,
Ljubav sa mnom nije samo smješak u tišini srca
Gdje mirišu jasmini jasnih suza,
Ljubav je sa mnom udar,
Potres i jaka samoća susreta sa istinom.

Vesna Krmpotić





INTIMNA

Hoću samo da te volim
oluja ispunja dolinu
riba rijeku

Stvorih te po mjeri svoje samoće
čitav svijet da se sakrijemo
dane i noći da se razumijemo

Da ništa više ne vidim u tvojim očima
osim onoga što mislim o tebi
i o jednom svijetu nalik na tvoj lik

I o danima i noćima upravljenim tvojim zjenama

(Paul Eluard)