Marketing
MOJ BLUE MOON
Zvala me da joj dođem u sobu izmjeriti tlak.
Rekla sam, evo, za par minuta mama.
Sjedila je na stolcu, pored tlakomjera i gledala nekako čudno u pod.
Primila sam je za ruku,
a onda sam vidjela da je potpuno izgubljena, odsutna.
Prizivala sam je, ispitivala je svašta, jedva je sricala riječi,
rekla sam sestri da zove hitnu.
Polegla sam je na bok, i dalje je ispitivala i održavala je budnom,
a ona je polako dolazila sebi.
Hitna je stigla za nekoliko minuta, i mi smo doista brzo bile u bolnici.
Jureći po Ilici, slale smo puse njenoj Mesničkoj.
Provesti noć na internoj, u hitnoj službi u bolnici, točno pokazuje kakvih sve ljudi ima.
I kakav je život sam.
Krhak, nježan, a lavovski žilav i dragocjen.
Vide se ljudi koji su se odavno pomirili s onom
"Život ne trpi kenjatore" i doslovno to primjenjuju na svakom koraku i na svakom čovjeku,
kao naravoučenje životno,
pa gaze nemilo sve ispred sebe ne bi li postigli svoj cilj,
zovu veze, idu preko reda, njihova im je guzica najvažnija, ta o životu i smrti se radi!
Imaš s druge strane one samozatajne koji se bore na neki svoj miran i neagresivan način, ljubaznošću, pomaganjem drugima, osmijehom koji udijele preplašenoj bakici stjeranoj u tamo neki kut,
bakici koja nema nikoga da je drži za ruku....a vjerojatno će uskoro umrijeti.
Tisuću je načina za biti čovjek,
kao što je i samo jedan
za pomirit se s tim kako život i ljude ne možeš mijenjati,
tako da ti je jedino i osnovno
pobrinuti se dobro za sebe.
Sestre koje se rastrgano bore za pacijente, trče, skaču,
iscrpljene i s podočnjacima,
mada se ne odazivaju na pojedinačna zapomaganja preplašenih i jadnih ljudi,
jer kamo bi stigle...
Doktori koji na neki znanstveno-fantastičan način uspijevaju izbjeći eye kontakt,
a meni oči gotovo doslovno ispale
samo da nekog uhvatim i pitam u kojoj je fazi, što joj je,
hitna koja zavija i dolazi ih i po deset u pet minuta,
ljudi koji umiru,
lijesovi koje valjaju pred tobom svom dužinom bolničkog hodnika...strava i užas.
Crvena haljina i žarko našminkana usta ljepotice krasotice koja bi htjela silno zavesti doktora na glavnom pultu ( koji sve pokušava koordinirati ), visoki krkan koji je nazvo par rod jaka,
e, pa neće on čekat, nije on tamo neki idiot,
pa bakica u kutu krasnih plavih očiju koja me tješi, a čeka već pet sati svoju frendicu,
koja isto leži na internoj,
a s kojom se druži evo ima već skoro šezdeset godina.
Cijelo vrijeme bojala sam se da nije moždani,
iako je doktorica iz hitne to odmah isključila.
Mamu smo svako tolko ipak išle škicnuti, mada se ne smije stajati tamo, dozvolili su nam
.....smješkala se i brzo je bila bolje.
Kad sam šetala ispred bolnice, naišla je neka odnekud poznata mi žena,
izjavila je da sam i ja njoj jako poznata, a nismo se sjetile otkud,
a onda mi je odmah spričala svoj dan..ma svoj život....
kako je i u kojem stanju našla svoju mamu u sedam sati navečer....
TIA, rekao je doktor, vjerojatno.
Potrebno je učiniti što prije i što više pretraga.
Ne smijem se ni sjetiti što sam joj sve govorila, što sam i kako sam samo vikala.
Da je vratim. Da je probudim. Da bude tu.
- Mjesec je mjesec, veli moj stari, i ja ga gledam već sedamdeset godina.
I oduvijek je kao dukat žut.
Otkud plavi???!!!
Pa tata, to je optička varka, od vulkanskih erupcija, požara, vele znanstvenici....
- Ma sad će mi i mjesec upropastiti!
Post je objavljen 31.08.2012. u 20:44 sati.