Marketing
emotivna forenzika morska
Tirkizna je tako divno prozirna,
i tako lako pokazuje sjetu
u tvojoj vječnoj zaigranosti,
težnji za novim,
prijatelju moj,
draga moja prošlosti.
Kad more se zgusne i smiri,
kad vrijeme proteče i zabonaca
tamo negdje iza mog zagrljaja
kojeg si se preplašio....
baš svaki kamen sam ti vidjela,
svaki.
Nekoć sam te ljubila poput dupina,
pratila smiono trag mjesečine,
prodajući kosu
ma za samo jedno hodanje površinom,
a onda te nakon zida,
pamtila kao opomenu
kakva više nikad ne bi smjela biti,
želim li biti.
Pouzdajući se u blagotvornost vremena
dobrovoljno i ponovno
legla sam na kamen,
raskrvarila ožiljak,
da bih valjda vidjela od čega se sastoji
taj svaki tanki i fini,
najmanji šav,
i da li je zaraslo,
na mjestu boli odebljalo.
Desilo se kad si mi rekao da sam te vratila u život.
Jer slaba sam na život.
A ti si znao što meni treba reći.
I kada.
I kako.
Bez imalo sućuti prema svom
negdašnjem ranjenom biću,
ja ona stara,
oporavljena,
sašivena na osami, baš blizu mora,
bodom zapjenjena žala,
sporo i polako,
iza gorke stijene sakrivena,
sva u gordim suzama,
ponovno gledala sam onaj tvoj pogled
i one tvoje riječi sam gledala,
jer ti više nisi govorio meni,
niti si mene gledao,
i skupljala sam zlato sunca u periske
rasparana na vrlo nepristupačnom mjestu
ovaj put,
a tako mudra, baš šteta,
koja šteta,
koliko puta trebam naučiti ovaj kraj
i hoću li ikada
na koliko me mjesta sve možeš zaboljeti,
na kojim se sve mjestima mogu ponovno rasparati
i zašto to ne mogu predvidjeti
Ili možda samo treba malo više boljeti
svuda, svuda.
Post je objavljen 15.08.2012. u 21:57 sati.