Marketing
nešto s ljeta
Toga smo se jutra, naime, na našem zajedničkom ljetovanju,
sve tri S., moje žene i ja, išle naći sa svojima.
Bivšima, sadašnjim, ljubavima kako god okreneš.
Nevjerojatno se poklopilo, ma da smo tako planirale ne bi nam uspjelo.
Bilo mi je posebno drago zbog moje S. koja je još donedavno pokazivala onaj prosti prst svaki put kad bi se približila njegovoj kući u gradu, a sad mi se učinilo da ga konačno otpušta, čim može nakon toliko godina s njim sjesti na kavu i nepovezano pričati o svemu i ničemu.
Dok smo prale zube, mazale trepavice i smješkale se jedna drugoj u ogledalu, rekla sam joj samo neka mu se obraća najmaznijim glasom ikad stvorenim iz svoga grla i duše, neka bude sama i čista utjelovljena nježnost.
Ne mora on znati ništa o onom prostom prstu, i kako joj je zagorčio najljepše godine slobode. Baš ništa o suzama.
Drugoj S. sam poručila neka ne radi isuviše kilometara do njega, neka ga navede da on dođe što bliže, a nikako ne na pola puta, samo ne na pola puta.
I dok sam tako neviđeno mudra za druge, sebi nemam što pametno za reći.
A kao da bi se i poslušala.
Mamlaza nisam vidjela negdje oko dvije godine,
otkad mi je donio, na proputovanju kroz Zagreb, onu divnu, svojom rukom izrađenu,
ljepljenim kamenčićima opasanu flašu za maslinovo ulje,
i košaricu ukrašenu školjkama, rogačem i svim onim blaženim tricama koje je za mene sačuvao.
Tada sam bila uvjerena da je to naš kraj, ali i početak jednog sasvim neobičnog prijateljstva.
Kroz jako duge telefonske razgovore, gradili smo strašnu mrežu obrane i strategije protiv surovosti života, i te se dimenzije nisam nikada mislila niti željela odreći.
Susret s Mamlazom prošao bi sasvim fino, kavica kraj mora, priča o svim našim radostima i tugama, sažeta u žličici za sladoled i šećeru,
e da se nije ovlaš dotaknuo mog koljena, lijevog.
Uvijek me to koljeno zezne.
Malo nježnosti i saznanja da smo slabi jedno na drugo.
Ili kako bi muški princip u meni konstatirao: njegovo dokazivanje da sam još slaba na njega.
Mamlaz je potom počeo dolaziti u našu kućicu kraj mora.
Ronio je, izranjao školjke, lovio nam ribice, nasmijavao nas i djecu.
Bila sam jako ponosna i sretna jer je pažljiv i prema mojim ženama i prema njihovoj djeci.
Bilo je skroz neobično vidjeti ga za našim stolom,
kako priča o našem poznanstvu, kako me hvali,
kako iskreno ko pionir objašnjava mojim ženama zašto mi nismo jedno za drugo
( "ona kad uđe u neku prostoriju sva sjaji, ona zrači, svi gledaju u nju i to je odvratno "),
kako ih ispituje dal je moguće nakon ljubavi imati iskreno i lijepo prijateljstvo.
Naposljetku, unatoč tom našem lijepom druženju morskom, unatoč jednoj neobičnoj i lijepoj životnoj situaciji u kojoj sam se našla, svake sam noći u jastuk gorko plakala i ponovno odrađivala naš kraj.
Rekao mi je da sam u razmišljanjima postala pravi muškarac.
I da me je to naravno, on naučio.
A da je on ostao na istom, i da zašto sam ga tako dobro slušala.
Tako neviđeno mudra za druge, sebi nemam ništa pametno za reći.
A kao da bi se i poslušala.
Post je objavljen 25.08.2012. u 09:56 sati.