vidrin s.

petak, 23.09.2011.

OPROŠTAJ S LJETOM

Ljeto moje....
s toplim i mirisnim pecivom u očima pitomim,
mladosti moja u čije snove ulazim kao u polje makova...
unaprijed znamo za opraštaje,
i ti i ja,
očiju nujnih, naviklih na snena praskozorja...
Imam svijeću i nekoliko molitvi za snagu,
uključujući i one koje su plakale tvoje usne,
imam tvoju ljubav napisanu kao vječnost,
oči koje me jedu kao snoviđenje,
ruke koje se ne znaju odvojiti,
al ne znam, zbilja ne znam, mladosti,
ne znam kako ću ti mahati s tog perona, prepunog ljudi i tuga,
jer sve su tuge i sva nedostajanja tako intimna,
i dotičem ih,
mada guram prste u džepove, već sada, ranim jutrom,
duboko, najdublje, kao da tražim zalihe vedrine,
ko prozeblo ptiče, zabranjujem rukama da te diraju,
pa te diram krilima mojih zjenica i smješim se,
milujem te zjenicama....
još uvijek se smiješim cijelim tijelom...
i tako sam sva french, kažeš,
kad zamahujem gordo svojim šalom,
bijela podloga i na njoj ljubice,
i miris Summer One, Calvin Klein u oblačku iznad nas,
kao jaka sam, kao mogu ja to, kao imam ja puno snage,
jer čeka me Pariz, i čokoladni kroasani i Montmartre...
I toliko planova još imamo, kao da se radi o početku...
Al dolazi jesen, drago moje,
i ljubav mi tako liči na opraštaje, nepoznate perone i ukradene poljupce,
i već te vidim kako se mrštiš nad mojom malodušnosti, ljubavi,
nad mojom mušićavom potrebom okretati vrtuljak svojih osjećaja sama,
a ne ovisiti o tom glupom mehanizmu koji nas sve vara i očarava,
i krade i ostavlja
bolno stisnute oči koje mole za počinak i odmor...
Nasmiješi se ljeto moje, mladosti moja...
Poljubit ću ti hrabro i french
te dvije zabrinute bore na čelu,
jednom, i bez doticanja rukama,
kad ćeš spokojno usnuti u mom krilu,
sanjati nevidljive gradove gdje nema,
nema perona.

subota, 17.09.2011.

UMIJEĆE RAZGOVORA iliti PRIČAJ SA MNOM

Neću vam pričati o mojoj bračnoj komunikaciji,
ni o tome kako sam vječito imala osjećaj da kastriram zakonitog, mojim cendravim i stalnim pokušajima pričanja o neizrecivom, neprovjerenom, iracionalnom.
Nisam mogla podnijeti da nam se naša lijepa bliskost utopi u gomili svakodnevnih obaveza koje smo morali obaviti, tekućim poslovima, košuljama koje bi trebalo popeglati prije njegovih silnih putovanja, ocjenama u školi maloga i što poduzeti u vezi s tim.
Nisam se mogla miriti niti sa činjenicom da ću biti bliskija i više ganuta i više se smijati sa najboljom prijateljicom ili prijateljem.
Htjela sam u njemu imati sve.
Zahtjevne li mene, nisam se nimalo promijenila.
Ponekad bi pristao, pa bismo sjeli na balkon i pričali niočemu.
Takve trenutke pamtim.Ti trenuci su mi bili sveti i važni. Poput molitve i njegovanja duše.
Komunikacija mi je fiziološka potreba, što nikako ne znači da ne znam i zašutjeti kad treba
ili uživati s nekim koga volim u potpunoj tišini.
Naša se komunikacija naposljetku, unatoč mojim naporima koji su proizlazili iz nasušne potrebe da njegujem našu postojeću bliskost, ipak stereotipno svela na opće poznati termin bračne komunikacije,
i zbog toga sam silno patila.

Al neću vam pričati o tome.
Pisat ću ponešto o umijeću razgovora kao o ljudskoj vještini preživljavanja.

Po mišljenju znanstvenika, to je ljudsko umijeće, za razliku od mnogih drugih ljudskih vještina, poput ratovanja na primjer, tek u ranom djetinjstvu.

Začudno je to, zar ne?
A pričamo svaki dan, vodimo bitne i nebitne razgovore i sa drugima i sa samima sobom, neki od nas čak i u snu!
No, naravno, nije svaki razgovor- razgovor....

SARASVATI, indijska božica govora, prebivala je samo u "jezicima pjesničkim", a da bi je netko prizvao, morao je biti stvaralački nadaren.

Najmanje razgovorljiva zemlja na svijetu je Finska, što je jasno ako znadete čuvenu finsku izreku:

"Jedna riječ dovoljna je da nastane velika nevolja."

Ima nešto u tome. Al to je obično kriva riječ, ili prava u krivom trenutku.
Ljudi ne vole pričati mnogo da ne ispadnu budale, da se ne otkriju, da sačuvaju tajnovitost koja će intrigirati, ali tako se zakidaju za mnoge lijepe susrete s drugima.
I ispadaju jako pametni.Naravno, uglavnom površnima. Koji će suditi prema dojmu.
U najšutljvijoj finskoj pokrajini Hame ponosili su se anegdotom o nekom farmeru, koji dolazi u posjet susjedu, sjedi i šuti oko sat vremena, pa kad ga susjed priupita zašto je došao, ovaj se nekako prisili i kaže susjedu da mu je kuća u plamenu.

Navodno su se prvi korijeni retorike razvili na Siciliji, Sirakuza, i od tamo potječu mnogi vrsni govornici.
No, retorika je zapravo ne samo sušta suprotnost razgovoru, nego i njegov osnovni neprijatelj.
Kod retorike se radi o sposobnosti uvjerljivog govora o nečemu, o čemu zapravo nemaš blage veze.
Riječ je o uzbudljivoj intelektualnoj igri, pri čemu jedan uvjerljivo priča, a drugi ga manje- više zaneseno slušaju.

Prvi pravi umjetnik živog razgovora, dijaloga, bio je naravno, Sokrat.
Po izjavama svojih suvremenika, bio je nakazno ružan i običaj mu je bio šetuckatI se trgovima, obraćati se potpuno nepoznatim ljudima, šljakerima, trgovcima, i postavljati im pitanja.
Sokratova je majka bila primalja, pa se tako i on smatrao porodnikom riječi i ideja.

" Da bi se rodile ideje, potrebna je primalja."

Ono što me još u srednjoj fasciniralo u vezi njega, ono malo što smo ga čitali na filozofiji, bio je dojam da istovremeno misli dvije potpuno suprotne stvari.
Tako je izvrsno zbunjivao svog sugovornika, jer ga je onemogućavao da mu ovaj poželi imponirati,
i tako ga poticao na izražavanje vlastitog mišljenja.

"Život koji sam sebe ne preispituje, nije vrijedan življenja", rekao je Sokrat svojim tužiteljima.
On je zapravo, dopustio da ga osude na smrt zbog pričanja protiv demokracije, samo da bi dokazao koliko je ista nepravedna.

Pravi razgovor, koji se svodi na fino i elegantno izmjenjivanje misli, a ne na postavljanje pitanja ili čisto nadmetanje, ipak je započela njegovati jedna žena, i to uz pomoć: ljubaznosti, taktičnosti, nježnosti i kulture.
Madam de Rambouillet primala je u svom salonu najviše dvadesetak ljudi, i nije ih birala po njihovu podrijetlu, obrazovanju ili statusu u društvu, već po njihovoj darovitosti, zanimljivosti i domišljatosti.
Svi kasniji slični saloni i slična druženja, navodno su je samo imitirala.
U njenom salonu družili su se i izmijenjivali misli, nadahnuća i ideje, pametne žene i pametni muškarci, privlačeći se na jedan uzvišen i netradicionalan način.
Tu su nastajala strastvena i topla prijateljstva, epigrami, maksime, portreti, glazba, stihovi...i jedino pravilo je bilo biti što ugodniji sugovornik.

" Svrha rasprave nije zdrobiti drugoga težinom svoje učenosti, nego navesti razum da se prisjeti osjećaja i ljubaznost da se združi s iskrenošću."
Divota, draga Madam. To je upravo moje viđenje razgovora.
Iskreno mi je žao što se nismo poznavale.

U 18. st. u Španjolskoj se razvilo i tzv. "umijeće šaptanja" ( chichisveo).
Žena bi muškarcu koji joj nije suprug, dopuštala da s njom razgovara nasamo.
Radilo se o čistom platonskom odnosu i pukom obožavanju i posvećenosti ženi, jer je zakoniti za to znao i nije imao ništa protiv. Neko iz tog doba je čak i izjavio da zbog njegove prezauzetosti brigom o svijetu, njegovoj ženici ionako treba "udvarač, pas ili majmun". Poznato?

Nakon cjeloživotne posvećenosti tom problemu muško-ženske komunikacije, mnogi su sociolingvističari i komunikolozi došli do jedinstvenog zaključka, da se muškarci i žene neće nikada potpuno razumijeti, jer govore posve drukčijim jezicima.
Strašno su nam olakšali, jelda.
Navodno je problem u tome što se muškarci razgovorom natječu, dokazuju, nadmudruju, a ženama razgovor ima čisti terapeutski i iscjeliteljski učinak.
Muškarci odmah potraže rješenje problema, RES, NON VERBA, a ženama je samo dovoljno da ih se sasluša i utješi.
Puno se žena žali da ih njihovi dragi muškarci s kojima žive, ne znaju saslušati.
Razlog leži i u tome što izgovaramo jako puno riječi u minuti. Pa lako nastaje šum u komunikaciji....
I ako je istina da je lijeva polutka mozga zadužena za komunikaciju i baratanje riječima kod muškaraca u prosjeku nešto slabije razvijena, što je bilo s onim divnim muškarcima iz salona Madam de Rambouillet?
Ili s onim obožavateljima u Španjolskoj?
Zašto je osnova većine bračnih komunikacija obostrano neslušanje ili nadmudrivanje?
No, to je već neka druga tema.....

srijeda, 14.09.2011.

VRIJEME

A ma daj...bemti sjećanje...
Kako nas samo prevari i izda, baš onda kad pomislimo bahato
kako smo nevjerojatno talentirani za prisjećanje,
kako se ne možemo, sve i kad hoćemo i baš neizostavno trebamo,
riješiti mnogo toga, nepotrebnoga,bolnoga, balasta,
pa i te tamnozelene školske ploče gdje su zastale
rečenice
bitne
napisane pod odmorom,
uokvirene onim sitnim komadićima krede pronevjerenim kod kuće,
pa mirisi dugih popodneva ljeta,
užarenog svježeg asfalta neispranog sa tabana,
šuškanje bijele suknjice i bijelih pera badmingtonske loptice,
novog gumi gumija, pregorenog zafriga,
kvrgava kora našega hrasta gdje smo živjeli svakoga ljeta....
Pa ti, vezan uz moje rođendane,
pa lutka koju si mi poklonio sa sjajnim, crnim kovrčama,
i ploča Nicka Kershowa...
i još tako, tako malo nedostaje, do tvog blagog lica i osmijeha,
pod mojim javorima,
kad me gledaš kao da ću ispariti, slomiti se i nestati...
Baš kao tijesto za lasagne, kad se onako bezobrazno zalijepi jedno za drugo,
bez obzira na par kapi ulja koje si stavio u vodu,
dojmovi su se prilijepili, jedan za drugi,
koliko god sam čvrsto žmirila već tada, u petom,
osjećajući vrijeme koje tutnji ko lokomotiva livadama, bez tračnica,
silovito ga nastojeći zaustaviti, žmireći, da,

baš kao što činim i sada,
u svim dragocjenim trenucima potpune sreće....

Bila sam vidra, prava pravcata.
Sa strahopoštovanjem i predanom ljubavlju
gradila
snažne, mislila sam,
brane od protoka vremena,
zapisujući svaki trenutak dnevnički, onako kako je netko slikao.
Da, baš tako.
Prevarit ću ja to vrijeme.
Neće ni skužiti.

A onda razgovaram s profom iz osnovne, hrvatski,
obje ganuto plačemo nad propuštenim vremenom,
koje nisu uspjele zaustaviti ni najvjernije brane naših zapisa i sjećanja...

I ta duša od žene me pita:
Jeste li se našli?
Pa bezazleno konstatira:
Ti si se njemu tako sviđala!
Kako je to jednoj vidri moglo promaći?
Zato sam u velikom iskušenju da sada nastavim
žmiriti i žmiriti i žmiriti...
Žmirečki zapisivati dalje...da....o da...

"Dugi su puti u životu koji nam se mogu ukrstiti, srno moja...."

ponedjeljak, 12.09.2011.

zagrljaj

Različiti pogledi
na jednu te istu stvar
mogu izgledati

ovako



pa djeluješ divlje, mušićavo,
na krilima rujanske vjetrovite kraljice pronosiš kišu i oblake
sječeš sve ono malo i ništavo
znaš da su to opet mrvice kruha od kojih ćeš samo pregladniti....

ili ovako



pa skupljaš suze u svilom obloženu posudu,
prije nego ih zlato sunca posuši....

a ponekad i ovako....




pa šapućeš meko i nježno
ljubim te
poput mazne djevojčice,
bestjelesno, bezuvjetno i esencijalno,
u maglovenju svitanja.....

boje zrele šljive....

No za sve vrijeme,
za sve to ludo vrijeme,
dok bježiš, grizeš, stradaš, poričeš, ostavljaš,
očekuješ, tuguješ,
za sve to vrijeme različitih pogleda na jednu te istu stvar,
ti zapravo činiš ovo.....




O ljubavi

Ljubav je doživljaj svetosti života. U svojoj najčišćoj formi nije usmjerena nikome i ničemu. Ljubeći doživljavamo svoju esenciju jer mi jesmo satkani od ljubavi. Da, da, ima tu i nekih stanica i tko zna kakvih sve tvari, ali ja ne govorim o našem tijelu. Jer tijelo je samo jedan dio naše stvarnosti. Bitan, ali nikako jedini i nikako ključan.

Uglavnom, smatram da smo mi kao bića satkani od ljubavi. Kako to znam? Zapravo je jednostavno. Vidio sam to u dušama svih ljudi koji su znali voljeti. Samo sam u njihovim dušama osjetio da znaju tko su. Vidi se to u njihovim pogledima, u njihovim zagrljajima, vidi se to u načinu na koji obožavaju život, vidi se to i u njihovu plesu, zapravo u svemu čime se bave. Ljudi koji vole znaju da kroz ljubav i ljubljenje žive svoju esenciju.

( B. Šimleša, Ljubavologija)

12.09.2011. u 20:47 • 7 Komentara • Print • #

utorak, 06.09.2011.

KONJ

A onda....
Što je onda bilo....?
Onda sam osjetila jak udarac konjskog kopita,
ravno u želudac...
Otkud sad konj u ovoj, našoj priči, nemam pojma, zbilja,
i nikada me i nije ritnuo...pa ne znam...
Al znam da je zvonilo tek nekoliko sekundi,
i da sam se ja u tih nekoliko sekundi poželjela nalaziti
na nekom posve drugom mjestu,
u nekom pouzdanom i čvrstom muškom zagrljaju,
bez primjesa jakih boja i mistifikacije,
ne usred slike o sebi, nego na pozadini, kao posveta,
kao posveta jednom vremenu tako pozlaćenom i tako nedužnom,
poput jamice na dječjem licu kad se smije nebu...

Jer sve sam to, dragi moj, odavno doživjela,
to mučno djeljenje koje s djeljenjem blage veze nema,
jer se radi o pripadanju,
o pripadanju s nerazumijevanjem, ili bar ne potpunim,
al pripadanju i savezništvu,
to mučno laganje koje s laganjem blage veze nema,
jer se radi o istini,
krepkoj, jestivoj, jednoj i jedinoj,
koja ne napušta,
istini koja ti ne da izaći iz auta,
grabi te za ruku i ne želi te izgubiti,
takvoj istini...

Mili moj, radi se o čaroliji koja me voli, sjećaš se, i ne napušta me,
jer joj slijepo vjerujem...
A čarolija prosto voli ljude od povjerenja...

Zamrznuo se svaki moj osjećaj samo u jednom trenu,
samo u jednom malom, krhkom trenutku,
( a pritom je zadrhtalo i nekoliko brezinih listova ),
kad si mi okrutno rekao da sam nerealna...

Tada je došao onaj konj.
I tada si me izgubio.

06.09.2011. u 22:55 • 18 Komentara • Print • #

nedjelja, 04.09.2011.

ROĐENDANSKA

update....

rekao je....
"..zemlja te poslala na put
da u njeno ime širiš ljudima
ono što im u grudima fali,
nemaju, a treba im,
pjesmu, suze, ganuće,
zaljubljenost, prošlost, neznano,
vatru, glad.
Rođena si s tom pjesmom,
i onda si bila takva,
nekad mi se činilo da uz tebe čujem topot neki,
ciganko...."

nakon toga mogla sam se jedino
ponovno zaljubiti u njega koga oduvijek volim....
jer se prisjeća onog o meni što je
odavno znao,
jer me vraća mene meni onu staru,
jer kao pravi sin Sunca pali krijesove
duboko u utrobi moje Zemlje,
pečati poljupce,
dok zatvorenih očiju i visoko podignutih ruku,
slavim nas....
moje neznano podrijetlo divlje puti,
jeseni rane mirisne,
prašnjavih cesta,
znojnih, neobuzdanih zvijezda...

04.09.2011. u 00:44 • 7 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.