Pregled posta

UMIJEĆE RAZGOVORA iliti PRIČAJ SA MNOM

Neću vam pričati o mojoj bračnoj komunikaciji,
ni o tome kako sam vječito imala osjećaj da kastriram zakonitog, mojim cendravim i stalnim pokušajima pričanja o neizrecivom, neprovjerenom, iracionalnom.
Nisam mogla podnijeti da nam se naša lijepa bliskost utopi u gomili svakodnevnih obaveza koje smo morali obaviti, tekućim poslovima, košuljama koje bi trebalo popeglati prije njegovih silnih putovanja, ocjenama u školi maloga i što poduzeti u vezi s tim.
Nisam se mogla miriti niti sa činjenicom da ću biti bliskija i više ganuta i više se smijati sa najboljom prijateljicom ili prijateljem.
Htjela sam u njemu imati sve.
Zahtjevne li mene, nisam se nimalo promijenila.
Ponekad bi pristao, pa bismo sjeli na balkon i pričali niočemu.
Takve trenutke pamtim.Ti trenuci su mi bili sveti i važni. Poput molitve i njegovanja duše.
Komunikacija mi je fiziološka potreba, što nikako ne znači da ne znam i zašutjeti kad treba
ili uživati s nekim koga volim u potpunoj tišini.
Naša se komunikacija naposljetku, unatoč mojim naporima koji su proizlazili iz nasušne potrebe da njegujem našu postojeću bliskost, ipak stereotipno svela na opće poznati termin bračne komunikacije,
i zbog toga sam silno patila.

Al neću vam pričati o tome.
Pisat ću ponešto o umijeću razgovora kao o ljudskoj vještini preživljavanja.

Po mišljenju znanstvenika, to je ljudsko umijeće, za razliku od mnogih drugih ljudskih vještina, poput ratovanja na primjer, tek u ranom djetinjstvu.

Začudno je to, zar ne?
A pričamo svaki dan, vodimo bitne i nebitne razgovore i sa drugima i sa samima sobom, neki od nas čak i u snu!
No, naravno, nije svaki razgovor- razgovor....

SARASVATI, indijska božica govora, prebivala je samo u "jezicima pjesničkim", a da bi je netko prizvao, morao je biti stvaralački nadaren.

Najmanje razgovorljiva zemlja na svijetu je Finska, što je jasno ako znadete čuvenu finsku izreku:

"Jedna riječ dovoljna je da nastane velika nevolja."

Ima nešto u tome. Al to je obično kriva riječ, ili prava u krivom trenutku.
Ljudi ne vole pričati mnogo da ne ispadnu budale, da se ne otkriju, da sačuvaju tajnovitost koja će intrigirati, ali tako se zakidaju za mnoge lijepe susrete s drugima.
I ispadaju jako pametni.Naravno, uglavnom površnima. Koji će suditi prema dojmu.
U najšutljvijoj finskoj pokrajini Hame ponosili su se anegdotom o nekom farmeru, koji dolazi u posjet susjedu, sjedi i šuti oko sat vremena, pa kad ga susjed priupita zašto je došao, ovaj se nekako prisili i kaže susjedu da mu je kuća u plamenu.

Navodno su se prvi korijeni retorike razvili na Siciliji, Sirakuza, i od tamo potječu mnogi vrsni govornici.
No, retorika je zapravo ne samo sušta suprotnost razgovoru, nego i njegov osnovni neprijatelj.
Kod retorike se radi o sposobnosti uvjerljivog govora o nečemu, o čemu zapravo nemaš blage veze.
Riječ je o uzbudljivoj intelektualnoj igri, pri čemu jedan uvjerljivo priča, a drugi ga manje- više zaneseno slušaju.

Prvi pravi umjetnik živog razgovora, dijaloga, bio je naravno, Sokrat.
Po izjavama svojih suvremenika, bio je nakazno ružan i običaj mu je bio šetuckatI se trgovima, obraćati se potpuno nepoznatim ljudima, šljakerima, trgovcima, i postavljati im pitanja.
Sokratova je majka bila primalja, pa se tako i on smatrao porodnikom riječi i ideja.

" Da bi se rodile ideje, potrebna je primalja."

Ono što me još u srednjoj fasciniralo u vezi njega, ono malo što smo ga čitali na filozofiji, bio je dojam da istovremeno misli dvije potpuno suprotne stvari.
Tako je izvrsno zbunjivao svog sugovornika, jer ga je onemogućavao da mu ovaj poželi imponirati,
i tako ga poticao na izražavanje vlastitog mišljenja.

"Život koji sam sebe ne preispituje, nije vrijedan življenja", rekao je Sokrat svojim tužiteljima.
On je zapravo, dopustio da ga osude na smrt zbog pričanja protiv demokracije, samo da bi dokazao koliko je ista nepravedna.

Pravi razgovor, koji se svodi na fino i elegantno izmjenjivanje misli, a ne na postavljanje pitanja ili čisto nadmetanje, ipak je započela njegovati jedna žena, i to uz pomoć: ljubaznosti, taktičnosti, nježnosti i kulture.
Madam de Rambouillet primala je u svom salonu najviše dvadesetak ljudi, i nije ih birala po njihovu podrijetlu, obrazovanju ili statusu u društvu, već po njihovoj darovitosti, zanimljivosti i domišljatosti.
Svi kasniji slični saloni i slična druženja, navodno su je samo imitirala.
U njenom salonu družili su se i izmijenjivali misli, nadahnuća i ideje, pametne žene i pametni muškarci, privlačeći se na jedan uzvišen i netradicionalan način.
Tu su nastajala strastvena i topla prijateljstva, epigrami, maksime, portreti, glazba, stihovi...i jedino pravilo je bilo biti što ugodniji sugovornik.

" Svrha rasprave nije zdrobiti drugoga težinom svoje učenosti, nego navesti razum da se prisjeti osjećaja i ljubaznost da se združi s iskrenošću."
Divota, draga Madam. To je upravo moje viđenje razgovora.
Iskreno mi je žao što se nismo poznavale.

U 18. st. u Španjolskoj se razvilo i tzv. "umijeće šaptanja" ( chichisveo).
Žena bi muškarcu koji joj nije suprug, dopuštala da s njom razgovara nasamo.
Radilo se o čistom platonskom odnosu i pukom obožavanju i posvećenosti ženi, jer je zakoniti za to znao i nije imao ništa protiv. Neko iz tog doba je čak i izjavio da zbog njegove prezauzetosti brigom o svijetu, njegovoj ženici ionako treba "udvarač, pas ili majmun". Poznato?

Nakon cjeloživotne posvećenosti tom problemu muško-ženske komunikacije, mnogi su sociolingvističari i komunikolozi došli do jedinstvenog zaključka, da se muškarci i žene neće nikada potpuno razumijeti, jer govore posve drukčijim jezicima.
Strašno su nam olakšali, jelda.
Navodno je problem u tome što se muškarci razgovorom natječu, dokazuju, nadmudruju, a ženama razgovor ima čisti terapeutski i iscjeliteljski učinak.
Muškarci odmah potraže rješenje problema, RES, NON VERBA, a ženama je samo dovoljno da ih se sasluša i utješi.
Puno se žena žali da ih njihovi dragi muškarci s kojima žive, ne znaju saslušati.
Razlog leži i u tome što izgovaramo jako puno riječi u minuti. Pa lako nastaje šum u komunikaciji....
I ako je istina da je lijeva polutka mozga zadužena za komunikaciju i baratanje riječima kod muškaraca u prosjeku nešto slabije razvijena, što je bilo s onim divnim muškarcima iz salona Madam de Rambouillet?
Ili s onim obožavateljima u Španjolskoj?
Zašto je osnova većine bračnih komunikacija obostrano neslušanje ili nadmudrivanje?
No, to je već neka druga tema.....



Post je objavljen 17.09.2011. u 19:57 sati.