vidrin s.

nedjelja, 26.06.2011.

MOJE CURE

Uživam u prijateljevanju ovih dana.
Kao probuđena, razbuđena, otkrivam ponovno nove oblike privrženosti i pripadanja, srodnosti i prožimanja.
Kroz slične priče, snove i borbu s vjetrenjačama.
Moja generacija doista gazi duboke rijeke, osvaja planine, ruši mostove stare, dotrajale, gradi nove i savršenije.

I ako su dvadesete bile obilježene blaženim pijanstvom, omaglicom, naivnošću, olakim upadanjem u tuđe krevete, tridesete pak potragom za ljubavlju, poslom, osnivanjem obitelji i nastojanjem održavanja iste,
četrdesete slutim bit će čisti povratak sebi.
Briga o starijim roditeljima....da....
Bdjenje oko tinejđera...naravno..
briga o bivšem mužu....bivšoj svekrvi...oke...daj....
Ali i ljubav prema mojim curama.

Prijateljstva su to iz rane mladosti i neka, novostečena.
Kao kad se pogledaš u zrcalo, i vidiš da je i nakon svega, sve još tu. Isto.
I pjegice, i prćast nos, i neuredne obrve, i sjaj onaj nepobjedivi, prkosni, u očima.
I tijela ništa znatno drugačija. Samo bolja. Neopterećena.Samosvjesnija.

Svi se spajamo, upoznajemo, plešemo salsu i laprdamo o muško-ženskim odnosima.
Prisjećamo se starih ljetovanja, puknutih guma nadomak trajektu, kazeta koje su se iste vrtile u autu, izlizane na jednoj do dvije stvari, bježanja od doma,
muškaraca za kojima smo ginule,
muškaraca koje smo ostavljale,
kojima smo se divile,
muškaraca za koje smo se udale.

Imamo svoje ljubavne kralježnice.
I ljubavne knjižnice. Arhive.
Jednu ljubav iz mladosti, nikada zaboravljenu.
O kome smo napisale tomove bilježnica,
isplakale Nijagarine slapove suza,
poželjele otrčati do Mjeseca i natrag.

Ma i trčale smo, samo nismo znale da je Mjesec.

Nekoliko mirnih veza, divnih ljudi ili totalnih pogrešaka.
Par fatalnih veza koje su nam pokušale urušiti samopouzdanje.

I sve manje boli.
I sve se više nadamo.

Ne koristimo više vilicu za okretanje vrućeg mesa na tavi.

Planiramo brazilske večeri, noć vatrometa na Bundeku, kazališne predstave na kojima ćemo se smijati.
Stvaramo nove teorije i formule o brizi za sebe, pravoj dozi sebičnosti, zasićene tugom i patnjom, besmislenim žrtvovanjima, pustim željama, željne jedino povratka sebi.

Dajemo si onu staru snagu za nove letove.
U četvrtom desetljeću.
Ništa puno pametnije, ali smirenije.

-Da mu pošaljem poruku?
- Ne, ne želiš novi krug pakla, stara moja.

Možeš ih nazvati uvijek, pa i usred noći, ako drhtanje ne prestaje.
I čuti će svaku tvoju riječ.
Reći ti kad nepotrebno dramatiziraš, iskreno i bez dlake na jeziku.
Tražiti s tobom informacije na googlu.
Kršiti prste i razbijati glavu, svoju.
Ti ćeš ih podsjetiti na što su se zarekle prekjučer.
One tebe čemu si se veselila još jučer.

srijeda, 22.06.2011.

USRED OKRETA

U sumraku snažnije osjetim
linije svoga vrata,
kao usporeno okretanje zemlje,
tamo gdje postoji sjena
već odavno navikla da te nema,
al nepomireno ocrtava
mjesto gdje počinje večer,
točku onog zagrljaja,
miris u kojem će se stopiti sva naša traženja,
u izdaju gorućih krijesnica.

Diše vjetar.
I sve je gorko od jednostavnosti ostavljanja.
Znam koliko ti nedostajem,
i koliko me zamišljaš sretnu,
kako plešem u sutonu sa strijelama na leđima,
po ona dva tri uboda žudnje u rebra,
koja me još bole tamo gdje bio si slab,
gdje se nisi znao boriti i ne dozvoliti mi
uzmicanje.

Znaš koliko mi nedostaješ,
tvoje uranjanje u moj zagrljaj.
I naše
suze.

Koraci su bili tvoji.
Podigao si ruku,
a ja sam trebala samo nježno zašumoriti,
zamirisati poput lavande,
pored tvoje želje.
Kad si trebao povesti,
ritam se naglo promijenio,
plesna je haljina ostala visjeti u zraku,
lepršati
ostavljena
u upitnicima,
usred okreta.....

Što je to bilo
zapravo.....?

Windmills in my mind....

ponedjeljak, 20.06.2011.

TEBI

"........prstići veličine perlica......
.........tajanstveni šapat prije prvih riječi....

.........majčinstvo je slatka, slatka patnja.......
...današnja radost obilježena je strahom za sutra
i čežnjom za jučer....."




Bila sam mlada, ali dobra mama.
Učinkovita i nježna.
Ili učinkovito nježna.

Bilo mi je važno tvoje vrijeme i nevrijeme.
I dala sam ti.
Svoje vrijeme i nevrijeme.



Nisam voljela kad predugo spavaš,
jer se tada ne bi mogli igrati.

I prije no što si oblikovao prvu riječ, pričao si.
Gugutavim smijehom, izgovarajući neke strane riječi,
iz drugog vremena.

Bio si poput pravoga čuda, kada su te stavili na moje grudi.

Otkada te imam, mogli bi mi prodati bilo koju bajku kao stvarnost.
Otkada te imam, ne znam što je strah,
i očajnički i uzaludno se trudim
prisjetiti se.



Nisam se zamarala priručnicima o roditeljstvu.
Radije sam ti čitala Viteza ili Krkleca.
Sa pet si pjevušio Girl from Ipanema....
Ili one stare, zaboravljene dječje pjesmice....
Morala sam ti do dugo u noć oponašati smijeh
one vještice morske iz Male sirene....

S nikim ti nisam branila igrati se.
Nježno sam ti ukazivala tek na razlike.
Tebe su razlike oduvijek uzbuđivale i opajale:
samo tako si mogao nešto naučiti.

Ljutilo me što se na nikoga ne možeš dugo ljutiti.
Htjela sam da budeš više svoj, više ponosan,
a manje sličan

meni.



Noću si se ponekad bojao zmija.
Tada bi me nježno budio,
pa bismo skupa legli na pod, pored kreveta,
udarali rukama po podu,
govorili zmijama proste riječi,
zmije bi se zasramile i pobjegle,
nakon čega bi se mi smijali i smijali....
i takvi nasmiješeni hrabro i pobjednički
vratili u krevete.....

Puno smo crtali, izrađivali figurice od tijesta,
pa onda prije spavanja priređivali izložbu.
Kad bi primjetio da sam tužna,
došao bi do mene i davao mi savjete.

Ostavi ga, rekao bi. A bio si tako mali.



I kad sam te tako jednog dana,
i nehotice, poslušala,
teško si se priviknuo na novi razred i novu sredinu.
Na život bez njega.


"Gledati kako raste nešto što voliš
istodobno je užitak i bol.
Svaka nova faza- puzanje, hodanje, govor,
donosi usklike ponosa,
ali sa svakom dolazi i žaljenje
za fazom koja je netom prošla." ( K. Kerrigan)

I dalje te privlače različitosti.
Opajaju i uzbuđuju.
Zbog čega moje majčinstvo više nije samo
slatka patnja.
Na testovima emocija,
ti ne radiš razliku između sreće i straha.
Ne znam zašto me to ne čudi.

Znam da si odapeta strijela,
i da ti nisam više neophodna kao mama.
Al stpljivo čekam taj dan kad ćeš me
pozvati opet
da tjeramo skupa zmije ispod kreveta.
Vidi me.
Nemam straha.
Luda mama.

srijeda, 15.06.2011.

MOĆNA I P (-od ili -re ) CIJENJENA

Divan Tagore rekao je da je Ljubav rijetka ko repata kometa.
I da u telefonskom imeniku nema moćnika koji bi nas nazvao.

Dodajem, Ljubav je ipak jedna jako moćna, ali i precijenjena stvarca.
I tonu prerazličitih osjećaja mora jadna pokriti.
Doista nepravedno.
Nepravedno prema ljubavi.
Tu je i podcjenjujemo.

Isuviše lako je zamijeniti je sa onom najobičnijom strašću, s neiživljenim snovima,
povećim adrenalinom u krvi, najbezazlenijom požudom.
S naklonošću, gotovo prijateljskom simpatijom.
Može je se tako zabunom zamijeniti i sa onom groznom usamljenošću, potrebom za nježnošću i pažnjom.
To se zapravo najčešće i događa.
Kemijska neravnoteža u mozgu,
malo neiživljenih osjećaja pripadanja i..hop!....munje i gromovi...
već se nađemo ulovljeni u mrežu svojih i tuđih očekivanja.

Ljubav uglavnom ne dolazi s munjama i gromovima,
već tinja kao stari vlažni panj.

Ljubav je ponekad loš izgovor, svakako.
Za svakakva nedjela i nasilje koja s njome nemaju ama baš nikakve veze.
Opravdanje je za preljub.
I to prilično loše opravdanje.
Za psihičko i fizičko zlostavljanje.
Totalno loše.
Može li biti vječna i bezuvjetna?
Može li išta biti...osim mijene...
Nekako je postala mjera svih stvari i samo ona može našem životu dati smisao.
All you need is love, raparapara..I to ne bilo koja i bilo kakva.
Samo uzvraćena, dakako.

Prvo pitanje nekog starog znanca: i, kako ljubav?
A ne ono, kak si, di si, si pročitala koju dobru knjigu, gledala film, idemo na cugu..?
Pritom vjerojatno nije stvarno očekivao kako ću mu reći da volim točno onoliko ljudi koliko imam prstiju na jednoj ruci, i to ih volim ( ne prste...hihih) usprkos svemu,
a ne nužno zato jer su prema meni dobri, uviđavni i puni podrške, bar ne uvijek.
A od njih par, ljubim samo jedno malo Gunđalo koje ima nos sličan mojemu i slino me muči...al to je već druga priča.

I tako, ako ne ljubiš, ne voliš, bar ne uzvraćeno, biće na dvije noge, onda se zapravo i ne vidi koji smisao ima tvoje bijedno postojanje na ovom svijetu.
Teror ljubavlju, kao i ljepotom, u potpunosti obilježava vrijeme u kojem živimo.
I to me ljuti!
Tekstovi pjesama su uglavnom vezani uz neuzvraćene osjećaje i onu silnu hladnoću svemira koja nam preostaje.....
ako ne nađemo svoju soul mate.....a našli smo je već...i naći ćemo je....puno puta..
Ljubav kao i Ljepota najkrhkiji su i najrelativniji osjećaji koji postoje.
Ne, nisam ja sad tu nešto pametna.
Vidim da su se mnogi raspisali na tu temu.
Šimleša recimo, moram pročitati tek.
Danas sam tek prolistala.
Naravno da sam se i sama navukla.
Film nije film ako nema bar jednu dramu, ljubavnu da se razumijemo, u pozadini cijele priče.
Dramu, utoliko što se radi o nekoj ljubavi za koju se valja boriti, na koju treba čekati i za kojom treba isplakati bar hektolitricu suza, da bi bila istinska, moćna i vrijedna. Knjiga nije knjiga, ako ne očekujemo da će se netko tu ipak skompati...Frendicu pitaš ima li što novoga, ne misleći pritom da li je možda prestala pušiti ili skinula koju kilicu, nego javlja li joj se taj i taj. Pa ako joj se ne javlja, ako je sama, ako nikog ne voli i ne ljubi, kako je onda još pobogu živa?!!

Ako vas je ikada boljelo, to nije bila ljubav. Boljela su vas vaša očekivanja.
A ona su često ili prevelika ili premala.
Ako smo pak bili sretnici i ako je bila doista ljubav,
osjećaj je ostao gotovo isti i nimalo ne boli.
Čak ni ne peče.
Nešto smo naučili o sebi,
nešto smo poklonili drugome,
i osjećamo samo živu i istinsku zahvalnost.
Jer ostali smo ljubavni.
I to neovisno o ishodu.

Ljubav je krhka stvarca. I rijetka ko repata kometa. A kad i nema moćnika u telefonskom imeniku koji bi nas nazvao, uvijek se možemo vratiti onoj jedinoj, iskrenoj, utemeljenoj i bezuvjetnoj ljubavi.
Romansi koju imamo za cijeli život.
Ljubavi prema samima sebi.
Ili ako nam je to preapstraktno, onda prema ljubavi općenito.:)
Od te i takve ljubavi ne smijemo nikada ni otići....nego je njegovati baš poput cvjetnjaka.

Volim čuti francuski.
Okus čokolade u ustima dok izgovaram neke riječi.
Sanjam jedan mali francuski trg cvijeća...i pekara..i caffe pun razigranih ljudi...
...i to me ovih dana čini sretnom....
Volim talijanske kancone.
Živim energiju koja počinje teći mojim venama.
Volim pisati duga pisma i šetati šumom.
Oponašati stabla.
Volim stavljati parfem na unutarnju stranu koljena.
Volim roniti. Gledati ispod mora.
Osjetiti vodu kako prolazi između prstiju.
Obožavam čitati.
Pronalaziti sverazumijevajuće saveznike na drugom kontinentu.
Volim moj ženski krizni stožer.
Volim svoje nespretne muške prijatelje koji znaju plakati bez pardona.
Ljubim moje ruže. I uzvraćaju mi upravo.
Volim kad mi se nasmiješi beba u autobusu.
Volim se popeti visoko na stablo i jesti trešnje, gađati čvorke košticama.
Raznježim se kad vidim patke.

I ostanite tu. Tako. Na svojoj strani.

Ponašajte se prema sebi onako, kako bi se prema vama trebao ponašati vaš voljeni partner.

Kako ljubav?
Nikad bolje!



I ravno dvjesto puta sam vas dosad mučila....hihihihi....:)

Žifeli!!!!!:))))

15.06.2011. u 23:54 • 25 Komentara • Print • #

subota, 11.06.2011.

KUGLICA

Pita me mama:

( koja je u mladosti uglavnom glavinjala u petama, nebu pod oblake)

-Pa zar si morala kupiti baš TAKO visoke pete?

-Morala sam, pa viš da sam mala.

-Besmislica, kaže ona,svega par centimetara niža.
-.... ima puno nižih žena od tebe....

-Nema baš puno, smijem se ja.....

A i nije baš stvar u visini....
Zapravo....
Uopće nije....

Prošlog tjedna, strahovito sam se bojala jednog pregleda.
Bojala sam se jedne kuglice.
Al srećom, postoji razlika između kuglice i kvržice.



Prošlog mi je tjedna moja doktorica,
usred pregleda te kuglice,
koja je umislila da je kvržica,
gledajući me duboko u oči,
rekla: vi ste jako lijepa žena.

Zbunila sam se i zacrvenila.
Lakše podnosim muške komplimente,
ako još k tomu nisu doktori i ako me pritom ne pregledavaju.
Ovako, moguće je da to ona zbilja misli.
Ili je osjetila da mi treba podrška i vjetar u leđa,
na način kako oni poznati, oni oko mene, oni koji me svaki dan gledaju i slušaju,
neće nikada osjetiti.
Na način na koji to ne osjećam ni ja.
Pa to ne osjete ni drugi.
Jer si ne mogu dozvoliti spoznaju o tome da mi doista treba podrška.

Jer, naučila sam se sama držati za ruku.
Ili je noću, kad zagrmi, sama sebi prebacivati preko boka.

I tako se, nakon tog zanimljivog pregleda,
gdje je otkrila da kvržica nije kvržica,
nego kuglica koja je umislila da je kvržica,
nakon što je saznala da je lijepa žena
i da će je ganuti podrška potpuno nepoznatih ljudi,
nakon što joj je dijete dobilo sudski ukor
jer je u pet ujutro ukrao za sebe i društvo
bureke iz pekare,
mada je imao novaca za svoj burek,

lijepa žena se dakle nakon svega toga,
lijepo odšetala do lijepoga grada
i kupila si lijepe
najviše pete koje je mogla pronaći.....



UPDATE

I u tako visokim petama
stvari joj izgledaju kugličastije nego inače,
jer u njima pri običnom hodanju moraš paziti
na one stvari koje inače dolaze ili bi bar trebale dolaziti
same od sebe:
ravnoteža, balans, uspravna leđa,
mogućnost da ćeš pasti na nos i razbiti bradu....
sve je.....nekako...
kugličastije...

11.06.2011. u 10:14 • 15 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 06.06.2011.

...........

a vedrina.....
vedrina se ponekad znade i sakriti......
pa s pravom , potpunim pravom
zapitaš Boga kad će već jednom nečem reći dosta...
i zašto ti udarci tamo gdje si najtanji...
gdje najjače boli,
gdje ti laktovi nekako ne dosežu u samoobrani....
gdje ne možeš odglumiti da ti nije stalo,
nehajno odmahnuti rukom, skupiti svoje krpice,
i sjesti na prvi vlak koji se zaustavi na tvojem peronu...
...........
pa službenoj osobi ispričaš u jednom dahu cijeli svoj život,
ona te gleda i sluša kako se smiješ,
a ti objašnjavaš da to što se smiješ ne znači da si dobro,
pričaš joj bitne i nebitne stvari,
jer to je, k vragu, tvoj život,
i ne možeš ga pričati suhoparnim činjenicama,
pa nakon toga uđeš u zagušljivi autobus,
gdje su i muhe odavno popadale u nesvijest,
staneš pored prvih vrata,
sva priljepljena od znoja kojim si pričala svoj život,
a vozač, ničim izazvan, otvori ta prednja vrata,
i vozi s otvorenim vratima, kao da zna,
i ti osjećaš kako s olakšanjem plačeš...i plačeš....
da li je sve u redu, pita vozač,
a ti mu kažeš, je, sad je napokon sve u redu,
i ne pričaš dalje,
jer bi morao zaustaviti autobus,
zamoliti putnike da ga napuste i slušati te danima...
..................

a vedrina.....
ponekad se znade dobro sakriti,
duboko u lišću kao da nezrela čeka,
tvoje oko i tvoju dušu,
da je unatoč svemu,
prepozna.

06.06.2011. u 19:46 • 17 Komentara • Print • #

nedjelja, 05.06.2011.

INVENTURA

Hehehhe..dragi moji...
Prva promjena dizajna, mala,neiskusna, gotovo i neprimjetna, otkad sam prvi put zakoračila u ove snene vode, davne 2009. godine....Kako vrijeme leti!
Često u zadnje vrijeme posegnem za svojom ili arhivom najdražih mi blogera, koji su se, baš kao i ja, zadržali u prvotnom obliku, ne mijenjajuć ništa bitno, niti ime, niti odjeću...i smijuckam se svojim tadašnjim "prepametnim" komentarima...

Morala sam se malo pozabaviti i blogerima koje spominjem sa strane, pa su me tako preplavila mnoga lijepa sjećanja i na one koji se više ne pojavljuju u ovim blogosferama....ili su možda pod nekim drugim imenom odlučili pisati kao anonimci...

Inventura moglo bi se reći, da.
Osvježenje svojevrsno, oh yess.

Al ne pada mi na pamet nešto bitno mijenjati.
Sviđam se sebi ovakva.
Čak i moje mutno cvijeće mi se sviđa.
Pogled je to kratkovidnog čovjeka, ilitiga žene koja ne želi kozmetiku ni na blogu.
Bar ne isuviše. Tu ne bum glumila nekaj kaj nisam.
Tu će me voljeti mala hrpica ljudi zbog mene same.

Dugo sam pisala ispod površine mora, ostajući često i bez daha,
a sada ću se malo odlučnije pozabaviti svojim boxovima....
Možda uz nečiju pomoć stavim i pokoji poetičniji touch, vidjet ću....

Ugledam danas slučajno kako me uredništvo blog.hr-a stavilo u skupinu fresh blogova.
Pa se tiho smijem svojoj freš mladosti:))) i anonimnosti.

Nisam to previše pratila, al znam da nisam nikad bila među almost cool ili pak na onoj drugoj listi.
Srećom pa nisam još prekaljena blogerica.
Ima nade za mene....hihihih....


Nebo nad mojim gradom crno i uplakano...pri oproštaju s papom na aerodromu,
postalo je jarko žuto, narančasto, roskasto....djelujući zahvalno nekako....



...sunce je jače zasjalo kroz krošnje.....



....sušeći moje uplakane prozore.....

05.06.2011. u 11:12 • 11 Komentara • Print • #

četvrtak, 02.06.2011.

NIJE TREBALO

toliko riječi, toliko truda,
toliko prenemaganja i dramatike,
munja i gromova,
ionako mu nisam vjerovala.



Da će sutoni postajati zlatno-ljubičasti,
da će me njegove grimizne ruže noću
voditi za ruku na tajne svečanosti,
da ću povezanih očiju razaznavati šapat trave,
štipati oblake kao da su od vate,
piti zvijezde iz njegovih širokih dlanova,
graditi hram od prejakih osjećaja,
pisati poeziju oslonjena mu na golo koljeno,
sricati poput malenog djeteta
oblikujući ustima svako slovo,
riječi poznate meke
neke
poput



ljubav

pripadanje

bliskost

prepoznavanje


U zanosnom fluidu strasti i titraju puti i želje,
nije trebalo toliko obećanja
toliko davanja i planiranja i fantaziranja.
Ionako bih pisala poeziju
oslonjena mu na golo koljeno,
divila se velebnosti hrama muške suze povezanih očiju
i sricala poput malenog djeteta čarobne riječi
poznate riječi

ljubav i njene preopojne lipe,
pripadanje i ljekovita bazga,
bliskost i čudesni makovi,
prepoznavanje i pitomost ivančice.





Al će doći veče kad ćeš, ko Elvira,
Don Huana sita i lažnih kavalira,
Sjetiti se sjetno nježne ove strofe.

Moje će ti ime šapnut moja muza,
A u modrom oku jecati će suza
Ko za mrtvim klaunom iza katastrofe.
( A.G.Matoš, "Djevojčici umjesto igračke")

Greška je u pretjerivanju.

02.06.2011. u 21:27 • 11 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.