Marketing
MOJE CURE
Uživam u prijateljevanju ovih dana.
Kao probuđena, razbuđena, otkrivam ponovno nove oblike privrženosti i pripadanja, srodnosti i prožimanja.
Kroz slične priče, snove i borbu s vjetrenjačama.
Moja generacija doista gazi duboke rijeke, osvaja planine, ruši mostove stare, dotrajale, gradi nove i savršenije.
I ako su dvadesete bile obilježene blaženim pijanstvom, omaglicom, naivnošću, olakim upadanjem u tuđe krevete, tridesete pak potragom za ljubavlju, poslom, osnivanjem obitelji i nastojanjem održavanja iste,
četrdesete slutim bit će čisti povratak sebi.
Briga o starijim roditeljima....da....
Bdjenje oko tinejđera...naravno..
briga o bivšem mužu....bivšoj svekrvi...oke...daj....
Ali i ljubav prema mojim curama.
Prijateljstva su to iz rane mladosti i neka, novostečena.
Kao kad se pogledaš u zrcalo, i vidiš da je i nakon svega, sve još tu. Isto.
I pjegice, i prćast nos, i neuredne obrve, i sjaj onaj nepobjedivi, prkosni, u očima.
I tijela ništa znatno drugačija. Samo bolja. Neopterećena.Samosvjesnija.
Svi se spajamo, upoznajemo, plešemo salsu i laprdamo o muško-ženskim odnosima.
Prisjećamo se starih ljetovanja, puknutih guma nadomak trajektu, kazeta koje su se iste vrtile u autu, izlizane na jednoj do dvije stvari, bježanja od doma,
muškaraca za kojima smo ginule,
muškaraca koje smo ostavljale,
kojima smo se divile,
muškaraca za koje smo se udale.
Imamo svoje ljubavne kralježnice.
I ljubavne knjižnice. Arhive.
Jednu ljubav iz mladosti, nikada zaboravljenu.
O kome smo napisale tomove bilježnica,
isplakale Nijagarine slapove suza,
poželjele otrčati do Mjeseca i natrag.
Ma i trčale smo, samo nismo znale da je Mjesec.
Nekoliko mirnih veza, divnih ljudi ili totalnih pogrešaka.
Par fatalnih veza koje su nam pokušale urušiti samopouzdanje.
I sve manje boli.
I sve se više nadamo.
Ne koristimo više vilicu za okretanje vrućeg mesa na tavi.
Planiramo brazilske večeri, noć vatrometa na Bundeku, kazališne predstave na kojima ćemo se smijati.
Stvaramo nove teorije i formule o brizi za sebe, pravoj dozi sebičnosti, zasićene tugom i patnjom, besmislenim žrtvovanjima, pustim željama, željne jedino povratka sebi.
Dajemo si onu staru snagu za nove letove.
U četvrtom desetljeću.
Ništa puno pametnije, ali smirenije.
-Da mu pošaljem poruku?
- Ne, ne želiš novi krug pakla, stara moja.
Možeš ih nazvati uvijek, pa i usred noći, ako drhtanje ne prestaje.
I čuti će svaku tvoju riječ.
Reći ti kad nepotrebno dramatiziraš, iskreno i bez dlake na jeziku.
Tražiti s tobom informacije na googlu.
Kršiti prste i razbijati glavu, svoju.
Ti ćeš ih podsjetiti na što su se zarekle prekjučer.
One tebe čemu si se veselila još jučer.
I samim svojim postojanjem, podsjećat ćete kolko vrijediš.
Post je objavljen 26.06.2011. u 10:11 sati.