NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Romano Bolković

Koncem rujna 2009. godine, predsjednik SDP-a Zoran Milanović na sjednici se Glavnoga odbora spomenuo „novinara udbaša koji kreiraju naslove i objavljuju laži sa sjednica Predsjedništva SDP-a“.
„Protiv toga se ne možemo boriti konvencionalnim oružjem, a nuklearnog i biološkog nemamo.“, ilustrirao je opasku Milanović. Na reakciju nije trebalo dugo čekati: Imperija je uzvratila udarac perom klasika Miljenka Jergovića: „Zoran Milanović novinare je koji s manjkom simpatija pišu o njemu i njegovoj stranci nazvao udbašima. Potom je, razjašnjavajući stvari, kazao kako ne misli na novinare, nego 'na jednog urednika-udbaša koji će se sam prepoznati'“. Očito, ako je reagirao EPH, riječ je o nekome od njihovih, a tko bi bolje poznavao svoje od Denisa Kuljiša: „Kružila je šala da samo mama ne radi za Udbu nego za udbaše, jer im kuha i sprema“, veli o zagonetnom novinaru-udbašu Kuljiš, tvrdeći da su na Zrinjevcu 7 zaposlenje uz oca mu našli i brat, a kasnije i supruga, inače nastavnica ruskog. Za EPH incident završava gromoglasnim Jergovićevim epilogom: „No, da ne bi bilo nesporazuma: današnji SDP doista je čist od udbaša. Dva su razloga za to, jedan dobar, drugi loš, oba se tiču Ivice Račana. Prvi: on je, doista, reformirao stranku i iz nje potjerao sve što nije samo otišlo a što bi nalikovalo Udbi. Drugi: Račan je za nasljednika ostavio čovjeka koji jest dovoljno primitivan i neodgojen da bude dobar udbaš. Ali intelektualne sposobnosti su mu takve da ne bi prošao na prijemnom.“

Prosječan Hrvat pamti koliko i čovječja ribica, jedva pet sekundi: ona, kad se otisne od jednog ruba neke spiljske lokve dok dopliva do drugog, pomisli da je u nepreglednom oceanu, pa tako i on count himself a king of infinite space. Nije to slučajno, taj endemični hrvatski samozaborav; objasnimo ga kraćim ekskursom:

Plutarh je pisao usporedne životopise: izabrao je po jednog Grka i Rimljana, komparirajući karaktere. Hrvati bi, kako sam savjetovao prije par ljeta dobrom profesoru Ivi Bancu, pametno učinili kad bi napisali svoje Paralelne biografije, pri čemu potreba za komparacijom života dvojice velikana otpada: u hrvatskoj povjesnici, naime, svaki čestiti muž an sich inkarnira usporedne životopise. Jedan u nenarodnom režimu, drugi u obnovljenoj državi. Jedan komunistički, drugi nacionalistički. U onoj uvodnoj opasci o Michelangelovom životopisu koji apstrahira od spomena djela Michelagelovih, Borges kaže da je "stvarnost tako složena, povijest tako fragmentarna i pojednostavljena da bi jedan sveznali promatrač mogao napisati beskonačno, ili gotovo beskonačno, mnogo životopisa jednog čovjeka koji bi isticali nezavisne činjenice i kojih bismo morali pročitati mnogo prije negoli shvatimo da im je protagonist isti." U Hrvatskoj je to norma. Recimo, životopis osobe koja je 1967. digla glas u Saboru protiv potpisnika Deklaracije o jeziku; četrdesetak godina kasnije zatičemo je na Kubi, u posjeti Castru; cijelo to vrijeme, čovjek je antifašist. S druge strane, usporedo se odvija oprečan život: ta ista osoba par godina nakon 1967. skonča u zatvoru kao nacionalist; dvadeset godina kasnije, jedan je od predvodnika nacionalnog pokreta opasnih namjera; pjeva Juru i Bobana, iako bez sluha i volje… Dva naoko isključiva, kontradiktorna života, dvije usporedne biografije koje se - dopustimo si teorijsku slobodu - ipak u bespuću sijeku. Kao i ona prethodna, Oca domovine, nazvanog tako po Aralici, koji nije bio Katon, jer je to časno ime, ako je vjerovati Berkoviću, u nas pripalo Vladimiru Primorcu, dočim bi Ciceron bio Vlado Gotovac. Otac domovine ne samo da je školski primjer tih paralelnih životopisa ostvarenih u jednom životu, nego je ta dvostrukost života Franje Tuđmana uvjet mogućnosti njega kao Oca domovine – Boris Buden obrazlaže zašto:"Franjo Tuđman postao je idol Crkve (čitamo da mu koludrice još i danas pišu sentimentalne pjesme) ne usprkos tomu što je svojedobno bio komunistički general, dakle promicatelj ateizma, nego upravo zbog te činjenice. Zahvaljujući toj svojoj karakteristici, obratu iz progonitelja vjere u njena promicatelja mogao je sebe ponuditi masi kao univerzalni objekt identifikacije. Narod se masovno poistovjećivao s Tuđmanom konvertitom, ne s Tuđmanom junakom borbe za hrvatsku državu. Priča o narodu koji ni o čemu drugomu nije sanjao do li o svojoj samostalnoj državi naknadno je stvorena fikcija sa sasvim realnom ideološkom funkcijom.(…) Tajna svojedobnog uspjeha Franje Tuđmana nije bila dakle u njegovim superiornim intelektualnim i moralnim kvalitetama, a ni u nekakvom političkom programu koji je predstavljao. On je masama ponudio nešto daleko primamljivije - mogućnost da kratkim postupkom u potpunosti promijene svoj identitet, da preko noći postanu nešto apsolutno drugo od onoga što su bili jučer."

Odsustvo povijesnog pamćenja u nas je metodološka pretpostavka preživljavanja, kao i duševnoga mira: da bi čovjek, u podneblju u kojem se nitko nije rodio i umro u istoj državi, preživio u skladu sa sobom i s drugima, neophodno je da može sebe jučerašnjeg bez ikakvog nutarnjeg konflikta izmiriti sa sobom današnjim, bezbolno mijenjajući identitet. Tuđman, kao konvertit, bio je medij općedruštvene konverzije iz komunizma u nacionalizam; Mesić je iz nehata poslužio kao idealni objekt građanske identifikacije: od nacionalista obnoć su nastajali navodno anacionalni građani, kojima je netko nepismen krivo rastumačio da u nacionalnoj državi nema građanina. Kroz dobrog Ivu Josipovića, koji je još jedino preostalo jamstvo da u hrvatskoj politici postoji ultima ratio, hrvatski se građani – vidljiva je sinteza prethodnih avatara – pokušavaju izmiriti sa srpskima, u stvari mireći u sebi poželjni kozmopolitizam sutrašnjice s prezrenim patriotizmom jučerašnjice. Da zaključim: predsjednici su u Hrvata naročite figure, medij općedruštvene konverzije, anestetik nacionalne savjesti, okajanje osobnoga grizodušja. Predsjednici nam, ukratko, omogućuju miran san.

Budući da su i premijeri samo ljudi, zanima me stoga što će sutra, kad postane predsjednik Vlade RH, učiniti Zoran Milanović, ne s gospodarstvom, nego s politikom ove zemlje? Univerzalna liberalna država kojom ravnaju ekonomske zakonomjernosti koje čine politiku suvišnom tlapnja je Francisa Fukuyame, i građane je neophodno razuvjeriti da su svi politički problemi riješeni, te preostaju tek oni gospodarski, čije je rješavanje nabolje prepustiti meritokratski kompiliranom timu stručnjaka, nekakvoj tehnokratskoj vladi, na kojoj stalno iznova inzistira jedna te ista skupina hrvatskih političara: ako ne predlažu vladu nacionalnog jedinstva, onda se sjete velike koalicije. Stoga je pitanje hoće li se Zoran Milanović sutra sjetiti Zorana Milanovića iz jučerašnjeg opisa Miljenka Jergovića, presudno pitanje političke sudbine ove zemlje: pitanje što će Zoran Milanović učiniti s demontažom one političke kabale koja, derogirajući demokratske procese, a part od izabranih nomenklatura, vlada ovom zemljom od obnove njene državnosti do dana današnjeg? HDZ je locirao, identificirao i transferirao svoje, omogućivši u konačnici da Mladen Bajić zakuca na vrata stranke; hoće li se dan nakon izbora Zoran Milanović prisjetiti da su sve nevolje, zbog kojih je gotovo dvije godine javno govorio sotto voce, započele kad je u ljutnji opleo Pilaša, da bi mu na napad na EPH ničim izazvan odgovorio – Nacional!?

Tu dospijevamo u srž problema: naslovna stranica Nacionala br. 730, od 11. listopada 2009., oslikava Milanovića kao clowna; naslov je teksta redundantan: Od dečka koji obećava do političkog klauna. Zašto je odjednom Zoran Milanović - koji SDP vodi u najveću izbornu pobjedu u njegovoj povijesti - do jučer za zvučnik Mesićevog Pantovčaka bio clown, a za Pavićevog i Sanaderovog panegiričara primitivac koji uslijed nedotupavosti ne bi prošao prijemni Udbe?!

Vratimo se na početak teksta, jer prošlo je više od pet sekundi, pa podsjetimo: Milanović se dirnuo u Udbu. To je njegov crimen. U tekstu „Javna tajna“, koji je svodno rezimirao motive kojima se ovdje iz broja u broj bavimo, postavio sam pitanje: „Tko je ta politička kabala koja zapravo upravlja Hrvatskom? Recimo, kad pogledamo današnju antikorupcijsku borbu: tko je tu nastradao a tko je ostao nedirnut? Iako izgleda paradoksalno, no zapravo je intaktna ostala sama srž HDZ-a – njegov klijentelizam. Jer, ideološki amalgam nacionalnog pokreta izražen formulom: Starčevićevo državotvorstvo + Radićev republikanizam + Hebrangov antifašizam, odavno je u ropotarnici postkomunističkih ideologema; HDZ je klijentelistička interesna zajednica čiji članovi imaju samo jedan program: oni hoće vlast. No, tko je zapravo napravio taj raspored moći, u kojoj nije puno sudjelovao, ali ju je omogućio?“

Odgovor je vrlo jednostavan: to su oni koji su Hrvatsku shvatili kao Noinu arku preživljavanja neminovne tranzicije. Ili, drukčije kazano, zamislimo Science Fiction Republic of Yougoslavia; nema rata, sačuvana je konfederacija, vlada liberalna demokracija – moje je pitanje: Tko bi tu nastradao? Tko bi, kao protagonist zločina u Jugoslaviji počinjenih u ime diktature proletarijata bio lustriran u takvoj državi? I, dakle, kome je ponajprije odgovarao rat u Jugoslaviji? Je li možda famoznom potpisniku pisma za koje se tvrdi da je odaslano iz Budimpešte 28. lipnja 1992., i u kojem piše: „KOS i SDB morali su imati ovaj rat, u protivnom svi udbaši i kosovci bili bi poubijani, sad je trenutak da nacionalisti izginu.“ Bez obzira na ime potpisnika, famozna Udba koju Milanović spominje epitomizira onu interesnu strukturu proisteklu iz bivšeg režima, koja je Hrvatsku shvatila kao spomenutu Noinu arku tranzicije: kapital bivše države preuzeli su najpovjerljiviji ljudi bivšeg poretka - koji su već držali u svojim rukama novac, banke i vanjsku trgovinu, Genex, Inex ili Astru - izravno ili posredno oslonjeni na službu državne sigurnosti. Elita koja vlada Hrvatskom od obnove njene državnosti do danas odlučuje tko je in a tko out, tko mora a tko nikako ne smije socijalno avanzirati a part od posebnih znanja, sposobnosti ili talenta. Stoga u Hrvatskoj nije moguće govoriti čak ni o etatističkom kapitalizmu: ovdje je riječ o "kapitalizmu" posve posredovanom partikularnom političkom voljom oligarhije. Naravno, izravna je posljedica ove situacije nejednakost šansi građana Hrvatske, kao i notorna suspenzija demokracije. Žižek se pita: Što međutim ako su zagovornici postpolitike jednostavno u pravu? Što ako autentični politički angažman danas jednostavno više nije moguć? Jer, “naše "postideološko" doba iznevjeruje ovo opće mjesto: u njemu depolitizacija društvena života ide ruku pod ruku s nekom vrstom tihog ali tim moćnijeg Denkverbota, sa zabranom čak i zamišljanja neke moguće alternative predominantnom liberalno demokratskom globalnom kapitalističkom poretku. Svaki takav pokušaj smjesta se denuncira kao protototalitarni...” Profesor filozofije politike Zoran Kurelić, pametno i duhovito invertira ovu tezu: U Hrvatskoj je bio zamisliv rat, u Hrvatskoj je bila zamisliva privatizacijska pljačka nepojmljivih razmjera, u Hrvatskoj je bilo zamislivo i moguće sve, samo je jedno bilo nezamislivo: nemoguća je bilo kakva liberalna demokracija. Stoga ne čudi da imamo na djelu opetovano osujećenje autonimije demokratskih procesa: danas i predsjednik Republike, dr.Ivo Josipović, upozorava na potrebu nemiješanja policije i pravosuđa u izborni proces. No, tko za to haje? Očito je da neka suprastruktura brižno bdije nad timingom akcija USKOK-a i prigodnog uhićenja Josipa Boljkovca, jer iako na prvi pogled izgledale proturječnima – jedna kao da šteti HDZ-u, druga kao da mu koristi – i iako imaju stubokom različit karakter, obje su upućene na jedno: dizajniranje političkog prostora RH u skladu s poželjnim idealom bipolarnosti društva i bipartijnosti politike scene.

U ovom projektu društvenog dizajna suvremene Hrvatske, underground overlords oslanjaju se na nekakve mutne reminiscencije o ustaštvu i partizaniji, o nacizmu i boljševizmu, izvodeći poziciju HDZ-a i SDP-a iz ovdašnjih najdubljih povijesnih i psiholoških atavizama: kao da se članstvo tih čuvara nacionalnog i socijalnog identificira sa svojom skupinom subkulturno, iracionalno, pred- i ne-razumski, poput navijačkog plemena, a ne svjesnim posredovanjem svoga političkog interesa. Oslanjajući se na nejasne strasti koje prate raspravu o nacionalnoj povijesti, a ne na jasnu pojmovnu refleksiju o njoj, tako preparirani HDZ i SDP proizvode circulus vitiosus te povijesti: ovdje povijest nikako ne može učiniti iskorak iz prošlosti, iz separatnih jugoslavenskih obračuna WWII. Uz pomoć ovako glupe istine o nama samima, u Hrvatskoj je moguće ne samo lagati, nego i vladati ad infinitum, što uostalom i jest namjera jedne i druge zainteresirane stran(k)e; učinak je spomenuta potpuna suspenzija demokracije: Hrvatska je teatar sjena.

Isprva, s početka devedesetih, ta uzurpacija prostora autonomnih demokratskih procesa u tradicionalnim oblicima odvijanja građanske politike bila je posljedica ustaškoemigrantske i tuzemnoudbaške sprege. Zemljom su zavladali nacionalkomunisti. Otuda stalno iznova u Hrvatskoj velika pompa oko tzv. trećeg puta: jasno je da ljudi osjećaju da je sve zapravo premreženo jednom te istom mrežom utjecaja koja se rasprostrla na nevjerojatno naivan način: HDZ kao nacionalna stranka, SDP kao socijalna partija; prvi su crni, drugi crveni; prvi evociraju uspomene na Didu, drugi na Đidu… i, tu smo već tamo gdje Ideolozi i žele da budemo, u sferi mutnih i potmulih političkih fantazija, osjećaja, identifikacija. Pri čemu, kad dođu na vlast, i jedni i drugi slijede istu agendu, pa crni izručuju vlastite generale, a crveni ukidaju socijalne beneficije, ispostavljajući se u svojoj nevjerodostojnosti strankama lišenim bilo kakve političke supstance: bilo kakvog sadržaja=programa, i stranka i partija javljaju se u light-izdanju, desupstancijalizirane. Agenda im je ionako propisana: financijska i gospodarska aranžmanima s MMF-om; pravosudna Haagom; vanjskopolitička, diktatom EU... uglavnom, hrvatska je politika zadana, a Hrvatska je u tom smislu potpuno nesuverena zemlja čijim političarima preostaje dogovoriti se tko je sve na mitskom klagenfurtskom parkiralištu vidio da je Sanader jedini ratni profiter. Jasno, ovi manageri etatiziranog pa pokradenog kapitala ni u najgorim snovima ne kane revidirati privatizaciju ili sankcionirati kriminal u pretvorbi: ta, oni su kriminalci, i kako od njih očekivati da procesuiraju sami sebe? Zato se za elektorat priređuje igrokaz: stalno iznova, kao u Jugoslaviji vanjski neprijatelj socijalizma, tako ovdje prijete aveti: crna, ustaštva, i crvena, boljševizma. I zato je tu SDP da s koalicijom bude "sanitarnim kordonom" pred najezdom ustaša – vidi: nedavna upozorenja Stipe Mesića -, i HDZ, da se odupre pokušajima sabotiranja neoliberalnih procesa koji kao globalnokapitalistički usud nastupaju s neminovnošću prirodnih pojava: kao što pas laje a kiša pada, tako je neumitno da se uspostavi par kompanija/monopola, koje će kao EPH medije, u suradnji s političkom kabalom kontrolirati ostatak društvenih procesa. HDZ nas, kako kliče Jadranka Kosor, čuva od crvene Hrvatske i možebitnog socijalističkog revivala, a SDP od retuđmanizacije Hrvatske, od nacionalističkog ressentimenta. Tako ove dvije grupacije samoproizvode potrebu jedne za drugom, što ne čudi, jer sukob kojem je u stvari riječ, sukob je elita oko privilegija. Upravo zato što je razlika između SDP-a i HDZ-a minimalna, odnosno uvijek već determinirana pritiskom izvana, koji je glavni faktor politike u Hrvatskoj, projicira se antagonizam u prošlost, pa izgleda kao da se to odvija sukob između komunista i fašista iako znamo svi jako dobro da danas ni jedni ni drugi to više nisu. Partizani i ustaše su projekcija kojom se nadomješta nepostojanje stvarnog antagonizma. Riječ je o dvije garniture koje se bore za povlašteni položaj u društvu. Kako u tome nema nikakve principijelne razlike, ta se razlika artikulira kao ostatak starog antagonizma.

Medijski relej ideologije poretka koji se obnavlja u dinamici crvenocrnih odnosa u Hrvatskoj začudo nije bila katedrala duha, nego rodno mjesto optužbe na račun Milanovićeve neodgojenosti i maloumnosti – Europapress holding. Upravo je EPH svih ovih godina proizvodio privid toga konflikta u svim njegovim inačicama, proizvevši bipartijnost hrvatske politike i bipolarnost društva: „mi-oni u etničkom smislu, vlast-oporba, totalitaristi-demokrati, jugonostalgičari-nacionalisti, ljevičari-desničari, fini građani-Hercegovci, normalni-ludi, kulturni-primitivni, zapadnjaci-balkanci, politika-kultura, itd. Ove antagonizme, oko kojih se danas u Hrvatskoj tako naivno strukturira kvazi-politički diskurs, Barikade prokazuju u njihovoj konformističkoj funkciji, kao laž koju društvo proizvodi o samome sebi kako se ne bi moralo suočiti s vlastitom stvarnošću, s odgovornošću za tu stvarnost i nuždom korjenite promjene.“, kako piše Boris Buden, u uvodu svojih „Barikada“, domećući prije toga:“… mnoštvo društvenih antagonizama danas više nije moguće svesti na jednu privilegiranu točku loma. Ne postoji više jedno jedino fundamentalno proturječje koje u sebi sažimlje sve društvene suprotnosti. Kao što više ne postoji ni jedinstveni politički prostor unutar kojeg je moguće postići razrješenje tih suprotnosti. Više se ne može podignuti jedna jedina barikada koja bi društvo podijelila u dva međusobno jasno suprotstavljena tabora“.

Zato me, da zaključim, jer sad je stvarno prošlo više o pet puta po pet sekundi, živo zanima što će učiniti Zoran Milanović kad se sjeti udbaša protiv kojih „se ne možemo boriti konvencionalnim oružjem, a nuklearnog i biološkog nemamo“? Ili će ih i on morati potisnuti negdje u underground, misleći da je rješenje ako ne u biološkom oružju, a ono u biologiji i zenu: sjednimo na obalu rijeke i čekajmo da voda jednoga dana donese tijelo našega neprijatelja. Odmah ću Zoranu Milanoviću udijeliti besplatan savjet: zaludna mistrija, jer potisnuto će briznuti to intenzivnije, što je više energije utrošeno u potiskivanje neugodne svijesti o tome da su overlords odgojili next generation. Stoga već mogu anticipirati događaje koji će mi dati odgovor na pitanje 'Je li Zoran Milanović zlopamtilo'?

Ništa se neće dogoditi. Jer, ništa se ovdje ne može promijeniti. Takva je prvotna pogodba. Hrvatskom će, bez obzira na smijene crvenog i crnog, u kruženju fatalnog hrvatskog ruleta u kojemu kugla u konačnici svakome, prije no što padne na nulu, prođe kroz glavu, i dalje postojano vladati nacionalkomunisti. Ali, zaboga, Milanović to nije, povikat ćete! Ne, Milanović ne samo da to nije, nego bi se on s njima i obračunao. Samo, kako? Konvencionalnim oružjem ne možemo, a nuklearnog i biološkog nemamo. Kakva groteskna zemlja, sasvim paralizirana vladavinom onih koji je nikada nisu željeli. Zemlja na rubu i ne samo verbalnog građanskog rata, jer sada je već i slijepcima očito da su u njoj Milanovićevi protivnici s onu stranu dobra i zla: u ovoj zemlji onima koje je Milanović prije dvije godine nazvao udbašima dopušteno sve, a da im se ništa ne može dogoditi. Milanović jednostavno nije u prilici locirati, identificirati i transferirati, a kamoli omogućiti glavnom državnom odvjetniku da sutra zakuca i na ta vrata. Otvoriti ta vrata, znači u Hrvatskoj otvoriti vrata pakla. Ili, kako je netko rekao: Niste ni svjesni što ćete otvoriti.

Kako li će se osjećati Zoran Milanović, kad doskora pritisne kvaku vrata ureda predsjednika vlade?