NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Romano Bolković

Za vatrometa nitko ne gleda zvijezde. Suđenje Ivi Sanaderu za ratno profiterstvo svakako je senzacionalan pirotehnički spektakl: po prvi se puta sudi nekom hrvatskom premijeru, po prvi se puta sudi za ratno profiterstvo.
Da podsjetimo: Ivu Sanadera tereti se da je u vrijeme rata u Hrvatskoj u pregovorima s austrijskom Hypo bankom kao zamjenik ministra vanjskih poslova dogovorio proviziju od 3,6 milijuna kuna, koja mu je navodno u cijelosti isplaćena nakon što je između banke i Vlade RH zaključen ugovor o kreditu za kupnju i opremanje diplomatskih predstavništava.

I sad počinje courtroom drama: siže sasvim naliježe na senzibilitet auditorija prepariranog soap-operama: naraciju tjednima zaokuplja misterij sina nekog čuvenog domobranskog generala, slobodnog zidara Eugena Laxe, na čije je ime navodno isplaćena spomenuta provizija, no koji ima neugodnu manu: pokojni je i kao takav sasvim nepodesan za daljnji dramski optok. Stoga u radnju, ex machina, tj. sam se javivši, ulazi možebitni ključni svjedok, čovjek koji je na jednom parkiralištu vidio nekakvu primopredaju čiji su protagonisti bivši premijer Vlade RH i bivši predsjednik uprave Hypoa. Doduše, taj je čovjek i sam pod istragom zbog sumnje da je hrvatski Hypo Leasing oštetio za 18,5 milijuna kuna, ali hrvatski je tisak, iz sasvim nepoznatih razloga, profilaktički otklonio sumnju u njegovu dobrohotnost: profiliraju ga kao naivnog glazbenika koji gradi karijeru u Los Angelesu, gdje je i prije često boravio, jer „SAD mu je oduvijek bio zemlja snova“. In summa: ovdje imamo posla sa zapletom i likovima nedostojnim turske kupelji, nekmoli sapunice, da ne kažem države
.
No za vatrometa nitko ne gleda zvijezde: u srednjem vijeku sjecikese su najviše kesa odsijecale upravo za javnih egzekucija sjecikesa: svjetina bi s oduševljenjem pratila putanju krvnikove sjekire i netom otfikarene šake, dok bi poduzetne lopine histeričnu hipnotiziranu gomilu lišavale nepotrebnih škuda. Modus operandi ostao je nepromijenjen, samo ga danas nazivamo spin: da se ne bismo se zamarali majkom svih hrvatskih afera, aferom Hypo, pažnju nam zaokuplja 3,6 milijuna kuna Sanaderove provizije, kojoj su, naravno, posredovali masoni, a sve je to vidio čovjek koji je u lovi kao Baja Patak, samo ima tu sreću da je oduvijek sanjao američki san.

Kazano za publiku koja se veseli što i bogati plaču: tko to u Hrvatskoj zataškava aferu Hypo? Jer, u Hrvatskoj je afera Hypo svedena na aferu ratnoprofiterske Sanaderove provizije. Tko i u čiju korist? I, napokon, što je to tako ogromno u aferi Hypo, pa se cijela pravna država svela na jedan jedini zakon: onaj omerte?

Možda naš čitatelj - još uvijek nesvikao na hipertekst i ne s nepravom nepovjerljiv spram pročitanog na međumrežju, nemajući u hrvatskom tisku gdje pročitati o ovoj aferi - i ne zna o čemu je tu zapravo riječ, pa mu pokušajmo dati prvu informaciju ne o njenim razmjerima, pa ni o njenim akterima, nego najprije o količini truda da se i jedno i drugo zataška i tradicionalno prešuti. Ilustrirajmo sav apsurd tog pokušaja – da afera Hypo ostane izvan mainstream medija, naime, jer zapitajte se kad ste o ovome što slijedi išta čuli i vidjel na HTV-u ili čitali u izdanjima EPH – metonimijski: opisujući aferu pars pro toto njenim karakterističnim dijelom, za Hrvatsku toliko značajnom privatizacijom Hypo Consulantsa.

O ovome je riječ:

Hypo Alpe-Adria Bank International AG raspisao je 2007. međunarodni pozivni natječaj za prodaju nekih od kompanija pod nazivom Hypo Consultants. Prodaja tvrtke kćeri Hypo banke, u Hypo Grupi prozvali su kodnim imenom “operacija Cherry”. U natječaju su sudjelovale bogate europske obitelji, veliki svjetski investicijski fondovi i vodeći privatni investitori: 53 različita međunarodna subjekta zainteresirana za kupovinu tog portfelja. Od tih, osam ih je zainteresiranih ušlo u završni krug natjecanja za Hypo Alpe-Adria Consulants Croatia: za kupovinu HAAB konzultantskih firmi bio je primjerice zainteresiran Maurizio Zamparini, nekadašnji vlasnik lanca Mercatone-Emmezzetta, nekoliko investicijskih fondova iz SAD, Izraela, Rusije, kao i Pirelli Real Estate iz Milana… U takvoj jakoj konkurenciji, nakon 14 mjeseci takmičenja pobijedio je – domaći Auctor d.o.o.! Bravo za naše! Čestitamo! Samo, dovraga: tko je to i što je to Auctor d.o.o.? Po samorazumijevanju, to je status vodeće hrvatske brokerske kuće koja se bavi i investicijskim savjetovanjem. Personalno, Auctor d.o.o. u vrijeme „operacije Cherry“ činili su Marijan Palić, Nenad Pavletić i Michael Glazer. Budući da je to počesto misterij čak i za rijetke poznavatelje ove materije, posvetimo se na čas castingu: domaći dvojac iz Auctora u tu firmu dolazi iz Zagrebačke banke, s kojom sve vrijeme zadržava vrlo dobar odnos. Dotad, do 1996. radili su u Zabi na pretvorbama i privatizacijama. Zaba je napravila najviše pretvorbi u Hrvatskoj, jer je bila povezana s najviše hrvatskih firmi: njezine su pretvorbe primjerice i Dukat i Ledo, Jamnica, Konzum, turistički portfelj (btw, Luković je godinama bio predsjednik nadzornog odbora Lure, a kad je Rajić nije htio prodati Vlahoviću, Luković je izišao). Ergo, spomenut dvojac odlazi iz Zabe i osniva brokersku kuću. Da bude jasno, brokerska kuća ne može i ne smije kupovati portfelj te veličine za sebe, jer ona radi za klijente. U priopćenjima Auctora navodilo se da su devedeset posto njezinih klijenata institucionalni investitori. Brokerska kuća je preprodavač i ima ograničenja u stjecanju vlastite imovine; ona nije fond. No recimo i to, treći čovjek, Michael Glazer, žrtva je balkanskog pojednostavljivanja ili predrasuda: poput Dielachera ili Susmana, Glazer je naprosto jedan od stranaca koji su u Hrvatskoj odradili ogromne poslove.

Vratimo se bitnom: Auctor d.o.o. kupio je Hypo Alpe Adria Consultants Croatia. Točnije: od 115 projekata koji su činili portfelj holdinga imena Hypo Consultants, Auctor je kupio trećinu. Nije kupio Hypo Consultants Lichtestein i Austrija, čiji su projekti i poslovi bili vezani isključio uz tržište u Hrvatskoj i dijelom u Srbiji, i to valja zapamtiti. U Auctoru tvrde da je financiranje izvedeno u suradnji s konzorcijem banaka i da HAAB nije sudjelovala ni na koji način. Cijena portfelja za Auctor također je nesporna: iako je u javnosti dosegnula vrtoglavih 2 milijarde eura, splasnula je na 150 milijuna: bilo kako bilo, Auctor tvrdi da je kupoprodajna cijena u cjelini plaćena, da su ranije postojeći krediti u cijelosti preuzeti, portfelj restrukturiran, te unatoč recesiji smanjena je kreditna izloženost portfelja. Napokon, Auctor tvrdi da je akviziciju izveo samostalno i postao jedini vlasnik stečenih kompanija, no da je nakon toga dijelove portfelja prodao većem broju različitih vlasnika u većem broju različitih zemalja regije. „Među sadašnjim novim vlasnicima različitih dijelova portfelja koji smo kupili i prodali nalaze se i značajni poduzetnici izvan Hrvatske i financijske institucije uključujući i trenutno vodeću globalnu banku.“, tvrde u Auctoru.

Nažalost, iako zaista nema razloga vjerovati na riječ brokerskoj kući Auctor d.o.o., iz nekog neobičnog razloga, out of the blue, počele su kolati ovakve informacije: „Otkad je Bavarska izgubila milijarde eura, afera Hypo uvelike se vrti oko poslova hrvatske tvrtke kćeri Hypo Consultants koja je 2007. navodno prodana višestruko ispod cijene, a sada se pojavila sumnja da deseci milijuna eura ugovorenih pri prodaji nisu ni plaćeni. „Večernji list“ u posjedu je svjedočenja bivšeg predsjednika uprave Hypo Consultantsa Martina Watschingera pred kriminalističkim istražiteljima austrijskog ministarstva unutarnjih poslova od 2. i 18. veljače.“ Što se ovog Martina tiče, za njega vrijedi sve samo ne Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba, jer, evo što sve Martin o Zagrebu tvrdi:

• Cijeli odjel Consultants prodan je investicijskoj skupini (Auctor) oko tadašnjeg predsjednika uprave Damira Farkaša. Smatram da je riječ o namještenom poslu jer su na natječaju sasvim zanemareni bolji ponuđači poput fondova iz inozemstva, npr. Jupitera iz Engleske.
• O dogovorenoj cijeni, za koju se u medijima godinama nagađa da je iznosila 55 milijuna eura, Watschinger je čuo da je bila riječ o 20 milijuna eura te je uvjeren da se za Hypo Consultants moglo dobiti nekoliko puta više.
• „Doznao sam i to da ugovorena cijena uopće nije plaćena.“, kaže Martin Watschinger.

Namješteni posao, dogovorena cijena, koja k tome nije plaćena!? U svakom slučaju u hrvatskoj javnosti do dana današnjega nije razjašnjeno tko je kupac Hypo Consultantsa, za koliko je kupljen, kako je nastao portfelj, koliko je stvarno vrijedan,… no što je gore nitko ne zna zašto se ništa od toga ne zna!? Moguće da je cijeli portfelj nastao i ideološki i operativno uz placet državne politike? Upućivalo bi na to i izdvajanje istarskih zemljišta netom prije transakcije. Politika je dakle – a to znači hrvatski državni vrh - odobrila ovu transakciju. Cijela je transakcija izvedena panično, nakon sječe glava u Hypou, i, preventivno, kao anticipando ondašnjih događaja oko Petrača i Zagorca: Beč istražuje Hypo, a Hypo se odjednom nakanio baviti core businessom, lišavajući se portfelja koji je u hrvatskom tisku procjenjivan na 1,5 milijardi eura! Ova transverzala od državnog preko obavještajnog vrha, involviranih istražnih organa, začudnih financijskih krugova, medijskih magnata, odvjetnika, poduzetnika nesumnjive prošlosti, stranih agentura, Crkve, etc., jamstvo je isplativosti cijelog poduhvata, ali i demonstracija njegova karaktera: portfelj nastajao pod paskom države, očito u namjeri da ta zemljišta dođu u posjed sasvim određenog kruga privatnih vlasnika, zorno demonstrira proces nastanka nove hrvatske oligarhije. Nitko tu izvana nije imao nikakve šanse, iako se nitko, kako opetuju u Auctoru, od konkurenata ni na što nije požalio: sve je to ipak naša stvar, cosa nostra, i sve je to moralo ostati domaćim dečkima. Jedino, tko su ti domaći, toliko različiti od onih Ivane Brlić Mažuranić? Tko je to zainteresiran za Hrvatsku jedino kao nekretninu?

„Auctor nas je kontaktirao u fazi pripreme svoje ponude da bi testirao našu eventualnu zainteresiranost za sudjelovanje u nekom od četrdesetak potencijalnih projekata. Čini mi se da u nekim od njih postoji odlična investicijska perspektiva, a da neki još nose teret neriješenih imovinsko-pravnih odnosa. Proučit ćemo sve mogućnosti i opcije i nadamo se da ćemo imati priliku sudjelovati s Auctorom i drugim investitorima u ovim investicijama,“ izjavio je za Poslovni dnevnik Ninoslav Pavić. Dakle, moguće da je jedan od vlasnika Pavić, mada će on kazati: „To je ludost!“. Ipak, za tu ludost Toni Nobilo tvrdi:“... zna se da je Nino Pavić zapravo vlasnik Hypo Consultantsa. Formalno je tvrtku kupio jedan fond pod nazivom Formula jedan, ali svi znaju da je to Pavićevo. Takva tvrtka je prevelik zalogaj za mene, makar bih je volio imati“ – izjavio je Nobilo. Ova enigma već neko vrijeme mori austrijske istražitelje: tko stoji iza kupca Hypo Consultants grupe, tvrtke Auctor iz Hrvatske, što Hypo grupa nikada nije javno obznanila? Spominjao se samo Damir Farkaš koji je vodio hrvatsku tvrtku u Hypo Consultants grupi, no “Der Standard” je došao i do podataka koji tvrde da su iza Farkaša u vrijeme kupoprodaje Consultants grupe, među ostalima, stajali Ninoslav Pavić i Stjepan Orešković. Jedan hrvatski list sasvim će defetistički zaključiti: “Otkrića iz istrage vjerojatno ćemo doznavati iz austrijskih medija, znamo li da je ekipa okupljena oko imovine Hypo consultantsa ujedno i jedini istinski medijski gospodar Hrvatske. Naravno, ne samo medijski gospodar.“

Možda u tome ipak ima istine, možda nikada ne ćemo saznati tko je kupio Hypo Consultants. Jer, onaj svjedok iz Klagenfurta davno je s parkirališta otišao izravno u svoj američki san, a domobranski sin i časni engleski slobodni zidar Eugen Laxa, ni uz najbolju volju o tome ništa ne može kazati. Možda bi mogao Ivo Sanader, za koga evo tvrde da se u Hrvatskoj nije mogla prodati ni šaka brokava a da on nije imao nešto od toga, pa bi shodno svojoj naravi zasigurno participirao u cijelom ovom businessu oko Hypo Consultantsa, ionako blagonaklon spram polovnih planova Ninoslava Pavića? Možda, no Sanader sad ima preča posla, mora se baviti susprezanjem te naravi i ne ispitivati suca Turudića, iako to njemu možda i nije sasvim shvatljivo, jer, govorio je pokojni Pukanić, još koliko jučer upravo bi Turudića Sanader znao pozvati na Markov trg, neočekivano, kad se ono sudilo Pavićevoj arcinemezi Petraču, što gospodin Turudić razumljivo osporava i niječe, no sve je to jedan koloplet budalaština, u kojem se odavno odustalo od istine, jer ona je u Hrvatskoj ionako kao i sve drugo dogovornog tipa, kako se nagodimo, ako se niotkuda odjednom ne pojavi kakav sanjar s parkirališta, ili glavom i bradom engleski mason domobranskog porijekla, pa nam objasne da su neke istine za nas neshvatljive, dok su druge neprihvatljive, jer kad bismo kojim slučajem istinu i doznali, ona je toliko u nas imbecilna, da u tako lažnu istinu nitko ne bi povjerovao.

Zato i dalje za vatrometa nitko ne gleda zvijezde: mada nema kruha, narod je dobio igre.
Još samo kad bi, kao ovdje ne tako davno, i egzekucije bile javne, o kako bi nam svima bilo dobro: i svjetini i sjecikesama!