NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Ekskluzivno za Vaseljenu: Denis Kuljiš

Objavljivanje pisma ministrici kulture s prijedlogom da se u najkraćem roku roku donesu izmjenu Zakona o HRT-u, izazvalo je eksploziju straha na Prisavlju. Ondje još ima iluzija da bi sadašnja ekipa mogla preživjeti jer se njihov kruzer, iako je naletio na greben, još dobro održava na površini ploveći u mutnim vodama. No, rukovodstvo je odmah diglo na noge (i to ne bilo kakve) svoju specijalisticu za puštanje magle, Doroteu Lazarin, ražalovanu novinarku RTL, koja se penzionirala prešavši na funkciju glasnogovornice HRT-a. Na RTL-u, naime, trebe iznad trideset, spremne su za staro željezo – poćerali su prvo Sopekicu čim je kod nje uočen pad forme, koju je uzalud pokašavala učvrstiti video-vježbama, a zatim, najurili su i Tanju Jurić, koja je postala radio-komentatorica iako ima samo jedan adut, a to nije glas. Dorotea im je otpala kad je ostala u drugom stanju – odgovorna funkcija dnevničke spikerice ondje zahtjeva rad cijele figure prilikom čitanja s blesimetra, pa su je otkantali i morala se nasloniti na državne jasle. Tu joj je banja, osim kad treba hitno djelovati u zaštitu četvorice ljudi koji danas upravljaju Hrvatskom radio-televizijom. Riječ je o maherima iz Europskog doma, skupini za “neprijatljsko preuzimanje televizije”, kako ju je davno, savršeno precizno, opisao profesor Damir Grubiša. A pismo ministrici kulture oni su shvatili ozbiljno, jer se u njemu traže hitne izmjene zakona i hitno raspuštanje rukovodstva koje na tako katastrofalan način upravlja javnom televizijom. S primjenu nekog novog, drukčijeg modela izbora glavnog čovjeka trebalo bi osigurati odgovornost i kompetentnost ljudi koji će sutra voditi javnu ustanovu što godišnje proguta milijardu i pol kuna javnog novca prikupljenog iz parafiskalnog nameta, dakle svotu veću od ukupnih dotacija svim hrvatskim brodogrdilištima!

Dorotea je dobila zadatak da nazove sve ljude koji se u pismo spomnju kao sudionici rasprave o javnoj televiziji pa zatražila od njih da demantiraju kako su pisali zaključke. Zaposlene na Televiziji i sve koji za nju rade, sile da šalju takav demanti, iako je u pismu bio jasno naznačen samo popis ljudi koji su sudjelovali u razgovorima – a održano ih je ukupno šest - dok sam zaključak napisao ja, na temelju stenograma s posljednje sjednice Inicijative za javni servis 3. siječnja 2012. godine. Namjerno nisam htio pobrojati prisutne na tom sastanku znajući kako je dobro ugođen vokalno-instrumentalni sastav “Gang of Four” što upravlja Prisavljem, svjestan da neće prezati od ucjena i prijetnji svima koji egzistencijalno ili karijerno ovise o državnoj televiziji.

Na Prisavlju su zaključili kako je s tezama u pismu bolje ne polemizirati – dovoljno je izazvati nedoumicu oko toga tko je potpisivao, tko pribivao sastancima u hotelu “Esplanade”, tko je diskutirao pismeno, a tko usmeno ili samo nešto pridometnuo na terasi “Oleander”. Pa onda tkozapravo u proces redakcije zaključaka nije imao dubinski, nego samo površan uvid, znači, tko je tu što rekao i napisao, a tko samo pio kavu i nije se rotio – bolje da se trkelja o svemu umjesto da se razmatra o čemu je, zapravo, riječ – a riječ je, zapravo, o tome da se ministrici pismom preporučuje da nešto poduzme, sastavi neki svoj ekspertni odbor u kojemu će se povesti rasprava o izmjenama Zakona o HRT-u. I, kad se provede, a izmjene usvoje, moći će se otkačiti sadašnju smrtonosnu ekipu i pronaći neki novi, pošteni i sposobni ljudi.

Sa stajališta močvarnog rukovodstva s prisavskog Quai de Marais, pismo dakle, ima dvije problematične sastavnice – jedno je ocjena da je stanje nepodnošljivo, pa bi svi sadašnji šefovi trebali lijepo podnijeti ostavke, odnosno dati mandate na raspolaganje, kao što to javno zatražio zastupnik Beus Richemberg. I druga - da bi na Hrvatsku radio-televiziju trebalo uvesti principe koji vrijede u upravljanju drugim velikim javnim poduzećima, što znači da za rad i rezultate netko mora izravno polagati račune i snositi odgovornost. Sad tome nije tako, što je fenomenalna prilika za prisavsku Bandu četvorice – muzičku, da se ne bi što drugo pomislilo – jer se za svaku odluku traže suglasnost Programskog vijeća. Riječ je skupini slučajno odabranih amatera koji za svoj trud ne primaju plaću. To dalje znači da ravnatelj – neki Popovac – za odluke ne može biti odgovoran, a još manje urednici kojima se odluke “spuštaju” odozgor, s najviše demokratske instancije. Najneodgovorniji su pak direktori, koji jedino vrte pare a i sami priznaju kako se u proizvodnju program ne razumiju, niti se u to miješaju više od onoga što bi bilo najnužnije da promoviraju jednu ili drugu svoju ljubavnicu. Znači, ako Programsko vijeće odobri da se naruči neka preskupa, promašena tv-serija na kojoj se obrne nekoliko milijuna eura, žali se ti, brajko, Udruzi potrošača, ili nekoj sličnoj mutnoj nevladinoj orgnizaciji, koja je svog predsjednika delegirala u sumnjivo društvo koje, kad ih pogledaš onako na hrpi, izgleda da se može kupiti za par hiljada kuna… Možda dojam i vara, ali činjenica je da nikome ne pada na um da recimo upravljanje željeznicama povjeri vijeću sastavljenom od predstavnika udruga ratnih udovica, besposlenih književnika i nevladninih stručnjaka za potkivanje buha. A televizija je daleko složenija od željeznica i presudno utječe na razvoj nacionalnog audiovizuelnog i masmedijskog sektora s godišnjim prometom od 500 milijuna eura.

Kome je moglo pasti na um da na čelo toga divovskog kombinata promidžbe i zabave postavio nekog Josipa Popovca, koji je tek prije nekoliko godina završio fakultet? Učinio se sasvim prikladnim upravo tom Programskom vijeću, koje je i samo sastavljeno od podjednako neupadljivih, većinom anonimnih ljudi! Tako je nesretni Josip postao glavni direktora firme s gotovo 4000 zaposlenika. Prethodno je bio producent religijskog programa, zadužen da osigura kameru i tonca ako se u nekom selu dogodi nenadano ukazanje, dok ostalo ide samo od sebe, pošto se raspop koji vodi program, Sanaderov klasić iz sjemeništa, sam dokotura u studio, pa u svom slotu do mile volje melje o tananim nijansama papinskih poruka...

Žalosna je istina da je ideolog tog samoupravljačkog idiotizma koji je urodio Programskim vijećem - Vjeran Zuppa, autor zloglasne “Bilježnice”, manifesta što ga je ovaj profesor teatrologije koji je doktorirao u šezdesetoj podmetnuo onoj lijenčini od Ivice Račana (a ovaj ga sigurno nije ni pročitao). Kao opći princip upravljanja u kulturi Zuppa je ponudio zamisao o tome da “neposredni proizvođači kulture” sami disponiraju novčanim fondovima, s tim da im se ministar ne mješa, nego samo šalje pare, koje onda oni mogu između sebe dijeliti: kazalištarci – kazalištarcima, filmaši – filmašima, glazbenici – glazbenicima. Cijeli kulturni pogon i danas manje-više počiva na toj ideji, s tim što je u doba HDZ-a sve ono važno, državotvorno ili lukrativno posebno usmjeravao Sanaderov tajni partner Božo Biškupić, dok je po Zagrebu menađirao lukavi Bandićev lički paraministar kulture i uličnih priredbi, Dudulence Ljuština.

U krajnjoj konzekvenci, upravljanje Televizijom palo je po istom principu u šape grupi slučajno odabranih predstavnika “javnosti” iz raznih propalih nevladinih udruga i raznim tipovima koji se guraju u takve odbore. Valja priznati da je tom i takvom “zacrtavanju” Zakona o HRT početkom dvijetisućitih neslavno pridonijela skupina ljudi iz Novinarskog društva, kojoj sam i sam pripadao… Priznajem da nam je ideja-vodilja bila – na svaki način istrgnuti upravljanje iz ruku onih zlotvora koji su radili za Tuđmana, a zatim i za Sanaderovu kriminalnu vlast kojoj se sad sudi na hrvatskim sudovima zbog nepojmljive pljačke narodnog novca. Ako se za to treba kajati, ja se kajem. U svoju obranu navodim – činilo mi se onda da je to dobro rješenje, a sad vidim da je loše. Sredstvo koje je kao DDT trebalo djelovati na Manjkasa i ostale pašalićevske klone, dovelo je do mutacije koja je proizvela sadašnje nametnike – Stipića, Novinića i društvo, ekipu koja se više ne bavi političkom transmisijom, nego je samo nusprodukt politike, uzgojen na bunjištu korupcije. Jebi ga – sad više ne pali penicilin, potreban je streptomicin!

Početkom prošle godine počeo sam stoga okupljati ljude - sve one koje poznajem u televizijskom i filmskom biznisu, te neke novinare i političare, koje sam vidio kao mogući sastav ekspertnog tima za promišljanje budućeg ustrojstva televizije. Nismo se mi tada bavili političkim i upravljačkim pitanjima, nego općim stanjem elektronskih medija, posebno onim u nacionalnoj tv-kući, koja je u teškoj banani, u stanju koje se ne da opisati ni višesatnim analizama, čak ni uz znanje i iskustvo nekih od najboljih i najupućenijih ljudi koje se ovim poslom bave u Hrvatskoj. Održali smo pet sastanaka, a šesti tek poslije Nove godine, kad je formirana nova koalicijska vlada. U optimističkom ozračju pobjede bili smo spremni pridonijeti s nekoliko “get upa and go” praktičnih, konretnih prijedloga za buduću raspravu. Problem HRT-a je, naime, hitna, najhitnija stvar, što se najbolje vidi po organizaciji rasprave o referendumu za ulazak Europsku Uniju.

Prema elaboratu kampanje koji je sastavljala bivša vlada (ministarstvo vanjskih poslova) glavni je nosilac te kapanje trabao biti – HRT. To je promašeno samo po sebi i ne svjedoči o velikoj pameti bivšega ministra, onoga lika iz Bjelovara… Prvo, sredstvo komunikacije ne može istodobno biti ideator promidžbe, jer se onda gubi svaka vjerodostojnost poruke. Drugo, upravo na HRT-u koncentrirani su najveći protivnici europskih integracija. Tamo idejno dominiraju pašalićevci i manjkasovci, kojima sanaderovci iz sadašnje uprave (Gang of Four) cinično prepustili ideološko usmjeravanje, budući da su apolitični, a gledaju jedino pare. Znači, ako HRT-u prepustiš vođenje proeuropske kampanje, to je isto kao da pratnju diližanse s lovom povjeriš braći Dalton!

Televizija izdiše. Trauma je opasna, zahtjeva hitnu intervenciju. Bandu bi trebalo što prije razjuriti, ali to se, naravno, ne sviđa teškoj, vanparlamentarnoj desnici koja je u raspravama o europskim pitanjima i u svim ostalim prijeporima bila nadproporcionalno zastupljena u programu HRT. Evo, recimo prilikom parlamentarnih izbora, najprominentnije mjesto udglednog komentatora, senatora i državnika, imao je naš kolega Slaven Letica, stari tabloidni kadar, koji je kraće vrijeme savjetovao Tuđmana, a onda, kad ga je ovaj šutnuo, dilao tračeve s kojima smo mogli potkopavati režim. On se proslavio još prilikom čuvenog Tuđmanova posjeta Washingtonu, kad je novoizabranog predsjednika Hrvatske, koju Amerikanci nisu priznavali, primio u West Wingu savjetnik za nacionalnu sigurnost Brent Scowcroft (na zagovor republikanskog senatora Dolea). Brent je Franju otpravio poslije pola sata rekavši mu da se ne zanosi nekakvim ludim idejma o samostalnosti, ali naravno, s tom se porukom Tuđmnan nije mogao vratiti u zemlju. Kako je na sastanku bio prisutan još samo Letica, izvedena je velika rodoljubna mistifikaciju, pa pušteno u novine da se Franjo “u tajnosti” sastao s američkim predsjednikom Georgeom Bushom starijim, koji mu je obećao svesrdnu američku podršku… Letica je, dakle, uzeo fotografiju snimljenu u kabinetu profesora Banca na Yaleu, pa je odnio u Božićev “ST”, gdje su Bančevu glavu odšarafili pa na njeno mjesto umontirali Bushovu. Nema sumnje da je Božić to bogato honorirao, a fotografu Tomislavu Mariću koji je načinio sliku, Letica je za svaki slučaj priprijetio: “Nemoj slučajno o tome pričati ili nešto demantirati, jer će inače ovi desničarski luđaci i tebe skratiti za glavu!” Još je, za svaki slučaj, u jednom intervjuu rekao da sliku nisu dobili od službenog fotografa delegacije, jer on vjerojatno radio za KOS, nego od nekih drugih ljudi, pa kad sam neki dan susreo Marića primijetio sam da se taj lirski fotograf, autor svih onih božanstvenih slika jadranskih otočića i svjetionika, još malo pribojava uglednog komentatora i državnika koji se preruršavao u bana Jelačića i potom upisivao u Stranku prava, a sad radi kao novinar ultradesničrskog tabloida “Hrvatska riječ”. Možda je to zapravo “Hrvatska straža” ili “Hrvatski pokret”, gdje se nalazi s drugim egzibicionistima i pokretenima koji su izbjegli Haag jer su bili previše beznačajni, obični šljam koji nitko ne zarezuje, osim, naravno, Hrvatske televizije, koja im u svojim panelima daje vrlo prominentno mjesto!

Mejl s pozivom na Šesti plenum naše ekspertne skupine doturen je tako i starome momku po imenu Tom Držić, vrlo slikovitom liku ovdašnje parcijalne uljudbe. I on “vara naš pošten i naivni narod” (kako bi to rekao Mark Twain u “Novinarstvu u Teneesseeju”) preko jednog petparačkog lažljivog listića koji bi se po tom predlošku trebao zvati “Bojni krik grofovije Johnson”, ali zapravo izlazi pod imenom “Hrvatsko slovo”, ili tako nekako – ima više tih guzic-listova sličnih naziva, u kojima pišu frustrirani domoljubi i razni propali pripadnici raspuštenih Tuđmanovih obavještajnih službi… No, Tom Držić nije bilo tko, nego vrlo poznata osoba – mučenik hrvatske stvari, uhićivan početkom sedamdesetih i to zbog podmetanja bombe kod Paromlina. Postsavili su je, vjerovali smo, državotvorni teroristi da eksplodira prilikom Titova posjeta Zagrebu. No, u ekskluzivnom intervjuu “Nacionalu” što ga je koncem devedesetih dao predratni šef zagrebačke Udbe, neki drug Ivasović, inače kockar i propalica koji je nedavno umro u ne osobito visokoj dobi, on je tu akciju demaskirao kao čistu obmanu. Bombe nije bilo, nego je detonirana nekakva dimna petarda, koju je postavila sama Služba, kako bi demonstrirala budnost. Zatim su pohapsili razne svoje agente-provokatore i druge ptičice, među ostalima i siomašnog Toma koji je tada zaglavio na jedno pet godina. Kad je izašao na slobodu barem je postao ovjerovljeni borac za hrvatsku slobodu pa je poslije Tuđmnova prevrata instaliran na uglednu poziciju pomoćnog komesara u redakciji “Večernjeg lista”. Tada sam ga i upoznao jer mi se jednog lijepog dana došao predstaviti i ponudio za “Globus” ekskluzivnu informaciju. Rekao mi je da je Ivo Sanader peder, te da skupa sa svojim bratom Mirom (sad Flavijem) u Austriji vodi međunarodni lanac distribucije homoseksualne pornografije koju u Innsbrucku sami i producira! Tko bi odolio takvoj robi u ono nedužno doba tabloidizma, pogotovo dok je dr. Ivo još sjedio u predsoblju kod dr. Franje, malograđanskog ženskara i homofoba?

Odmah sam u Austriju na lice mjesta odaslao iskusnog reportera Mladena Plešea zvnog Pilaš, sadašnjeg glavnog urednika “Jutarnjeg”, u pratnji jedne mlađe novinarke po imenu Željka Godeč, koja je trebala na nj paziti, u slučaju da se pokuša utali sa svojim starim prijateljem Sanaderom od kojega je ranije, dok je još bio glavni urednik “Starta”, kupovao heteroseksualnu erotiku, pin-up fotografije za naše duplerice, pa s njim iskovao čvrsto drugarstvo, koja se možda u međuvremenu malo ulubilo. Pilaš je, dakle, stigao u Innsbruck i ondje potražio dopisnika “Večernjeg”, naznačenoga kao izvor informacije. Iako je ovaj ranije pokazao spremnost da razgovara, sad je to u velikom strahu odbijao. Ostali smo kratkih rukava i potom shvatili da smo bili upleteni u jednu obavještajnu operaciju. Hercegovčko špijunsko podzemlje s Pantovčaka organiziralo je cijelu ovu podvalu, a Tuđmanu dojavilo da je zadnji čas spriječilo kompromitciju njegova glavnog udvornog predvornika... Franjo je odmah s Pantovčaka šutnuo Ivu i na njegovo mjesto instalirao Ivića. Počeo je uspon “desne frakcije”...

Sličnu ulogu odigrao je opet Tom Držić u - Hrvatskom slovu? – Hrvatskom narodu? – Hrvatskoj straži?
Dočepavši se mejla s pozivom na sastanak Inicijative, sročio je i objavio tekst o tome da opasna skupina zaplotnjaka spema preuzimnje Hrvatske televizije. Rade to nesumnjivo za račun esdepeovsko-komunističke kabale koja je upravo zacarila Hrvatskom i sad – što bi rekla Jadranka Kosor – oštri britvu da obračuna sa svim poštenim ljudima koji se protive obnovi Jugoslavije. Nisam na te Tomove gluposti odgovarao jer mi se čini da desničarski novinski šrot i blogeraj treba ignorirati pa mu oduzeti svaku referentnost, ali ova potvora u kombinaciji s opertivnom akcijom “Dorotea” koju vodi Quai de Marais, stvorila je eksplozivnu mješavinu… Kod ministrice kulture, naime, svakog se dana redaju delegacije pa je upozoravaju da bi baš njima trebalo prepustiti mirno prevođenje HRT na stranu Koalicije ekspresnom investiturom prikladnih kadrova, znači njih samih, umjesto da se ide na regularnu izmjenu zakona i upušta u kojekakve pravno-političke komplikacije. I Banda Četvoro s Quai de Marais, i desničarska bagra, pokušavaju našu Inicijativu prikazati kao još jednu nelegitimnu skupinu grebatora koja se nudi, insinuira novoj vlasti. Tom čak piše da ja snujem o preuzimanju Televiziju! Činjenica je da sam polemizirao s njenim bivšim i sadašnjem urednicima i ravnateljima, napadao sva prisavska korumpirana rukovodstva i možda bi netko mogao pomisliti da sam tu nešto zainteresiran, ali nisam – točno četrdeset godina pišem za novine, što mislim i dalje raditi, jer ne namjeravam otvoriti bar, restoran ili se politički penzionirati poput Kajina, pošto osjećam da sam u životnoj formi. Takav sam, što ono reče Čkalja - ili je to bio Bata Živojinović? – takav sam po celom telu! Javne ustanove i poduzeća gade mi se i više nikad ne bih radio za državnu firmu – jesam kad nije bilo drugih. Ja sam poljski, a ne domaći miš, što oni štakori iz Hrvatske straže, naravno, ne razumiju.

No, sve je ovo jedna velika digresija – pravi je zadatak da se ocrtaju likovi i nedjela Bande Četvoro, prisavskog kvarteta neozbiljne glazbe, koji je na Quai de Marais prispio iz Europskog doma. Evo kako je to išlo.
Sanader je na HRT uputio ajnzac-grupu koju su sačinjavali Siniša “Otok znanja” Grgić i Đuro Popijač, onaj gospodin uobražena izgleda, nalik na skulpture s Uskršnjeg otoka. Prvi je bio stručnjak za razne privatizacijske i slične marifetluke, a drugi - ugledan administrator prokušan u raznim državnim i privatnim hadezeovskim i parahadezeovskim firmama u kojima je kao zicprezident unaprijeđivao svoj curriculum vitae. Prvi je trebao postati organizacioni, a drugi teortski sekretar na Prisavlju, odnosno, Grgić je plasiran u Programsko vijeće, a Đuro predviđen za ravnatelja HRT, čim Siniža osigura njegov izbor. Sanaderu, naime, više nisu bile dovoljne usluge Hloverke Novak Srzić i njene ekipe – to je puno koštalo, a išlo je malo ovako, malo onako, dok je Ivo htio konsolidirati apsolutnu kontrolu nad medijima jer se spremao na predsjedničke izbore (ove posljednje na kojima je pobijedio Josipović).

Grgić je stari sanaderist koji je pod višim pokroviteljstvom ranije orao more u Dubrovačkom akvatoriju. Uspio je pribaviti četrdeset milijuna eura kredita za pretvorbu najmanjeg elafitskog otoka Koločepa u nekakav futuristički centar znanstvenog turizma, gdje bi se i nepismeni ribari opremili za surfanje po mobilnim portalima. Ukratko, te pare više nitko nije vidio, a stvar je završila na hrvatskom sudu, što znači da rezultat ne treba očekivati prije smaka svijeta… U međuvremenu, Grgić je u Zagrebu od Poglavarstva dobio silne nekretnine, recimo cijelu jednu kuću na tri kata na Cvjetnom trgu, koju bi na vrijeme trebalo od poduzetničke mafije zaštititi postavljanjem spomen-ploče s natpisom: “Ovdje je svoje genijalne projekte počeo razvijati Siniša Grgić, pionir poduzetništva u razdoblju sanaderizma. Ovu zgradu dobi od grada Zagreba uz mjesečni najam od 600 kuna”.

Grgić je lako stavio pod kontrolu Programsko vijeće, jer je u njemu sjedio dovoljan broj desničara, a pašalićevca uvijek možeš pretvoriti u sanaderovca, ako u to uložiš dovoljno para i energije – to je kao u “Gospodaru prstena”, kad se od vilenjaka pravi Uruk-Hai, iako je, zapravo, obrnuto – krvožednog nacionalista transformiraš u domesticiranog beskarakternog Goluma, koji će ti poslije biti na raspolaganju za razne koruptivne pothvate.
U Vijeću je imao na raspolaganju neke tupe branitelje i par loših epizodnih glumica, te lijep broj nesvrstanih besposličara koji lako uđu u svaku kombinaciju. Pa dok si udario dlanom o dlan, počeli su svi oni performirati po njegovim napucima. Tada je na Prisavlje Grgić doveo i ostatak svoje ekipe – Blagu Markotu za direktora marketinga, a zatim Mislava Stipića i Damira Novinića. Tko su svi ti momci? Bili su članovi HSLS-a, prijatelji Darinka Kosora, sve junak do junaka, vrlo sličan profil – kombinatori u vječnoj potrazi za kombinacijama… Stipić je mlađi pravnik koji se ranije bavio osnivanjem raznih udruga i njihovim budžetskim pozicioniranjem, Markota marketingom, kao što mu i prezime kaže, a Novinić započeo je kao vunbacitelj u američkoj ambasadi pa se školovao kao njihov stipendist na ekonomiji, ali s obzirom na prethodnu profesiju, izgleda kao Rene Bitorajac na steroidima. Od liberalizma se ne može živjeti i svi oni brzo su se prebacili na liberalni sanaderizam, koji je obećavao lukrativne šeme. Sanader će im povjeriti HRT pod uvjetom da se ondje sami izbore za poziciju.

To je značilo da treba maknuti Vanju Sutlića, a i Hloverku Novak Srzić, koja se kao svemoćna šefica Informativnog programa nije dala instrumentalizirati od nekih anonimnih pikzibnera.

Kad su stavili Markotu za šefa marekinga preko kojega idu reklame i unosne vanjske produkcije – razne serije i slične stvari, milijuni eura – računali su da su pod kontrolu stavili financijske tokove, ali, naravno, na Prisavlju stvari nisu tako jednostavne – HRT je “Magnitogorsk korupcije” kako je to davno primijetio jedan oštrouman promatrač (dobro – ja), i sve je puno složenije nego se na prvi pogled čini!

Najviše crne love na HRT-u oprihodovalo bi se kupovinom stranih programa i licenci, što se radilo ugovorima preko off-shore i domaćih posredničkih firmi… Tu su prošle doslovce stotine milijuna kuna. Sektor koji organizira taj reket drži upravu, odnosno ravnateljstvo, kao što je u bivšoj Jugoslaviji KOS držao savezni vrh, a ono što bi se na HRT maknulo preko marketinga, bilo je impresivno, ali ipak drugorazredno. Napad na rukovodstvo nije konvenirao tom glavnom stanu prisavske mafije i ona se zauzela za očuvanje generalnog direktora iliti glavnog ravnatelja – Vanje Sutlića, bezveznjaka, kuma bivšeg esdepeovskog ministra kulture Antuna Vujića. Ovaj ga je tu i instalirao, kao vinskog brata, u skladu s modelem “kompradorskog socijalizma s poživinčenim licem”. Vanja se poslije pada SDP-a bio pribio Mesiću, a zatim odmah priklonio Sanaderu čim je ovaj došao na vlast - kao jedriličar, odlično bi uhvatao svaki ćuh vjetra...



Ravnatelj se, dakle, osjećao zaštićenim, jer ga je držao Glavni stan a podupiralo uredništvo Informativnog programa. Ako su ondje i uzimali lovu da te pozovu u emisiju kako bi promovirao svoje političke stavove – to je bila prava sitnica, a i radilo se samo u skladu sa zadanim političkim formatom. Njima nije odgovaralo da se opće stanje mijenja. Što je nagore, i njihov se čovjek, Markota, bio prilično pasivizirao. Kao da je bio našao zajednički jezik s Vanjom, ili je s njim uspostavio balans. Upravljao je poslom, a nije morao polagati račune svojim drugovima iz Revolucionarnog komiteta HSLS-a. A onda se još dogodilo nešto strašno što bi, izgledalo je u prvi mah, moglo pokvariti sve njihove planove: pao je Sanader. Znači, što? Grgić gubi uporište, ako se ne uspije utaliti s Jadrankom, što će ići teško, jer ona ne trpi sanderovce… Skupili su glave na kup i počeli smišljati neku novu kombinaciju. Sanader je mrtav, a HDZ se drma, po svemu sudeći, neće dugo… S kim onda i što sada? Dosjetili su se da su liberali, pa se javili Darinku Kosoru. Deklarirali su spremnost da se utale i na raspolaganje stave Televiziju – njemu i onima s kojima HSLS uđe u deal, jer je Darinko na početku pokazivao spremnost da otkači HDZ i prikloni se Milanoviću. Poslije je odustao od te dobitne kombinacije, spanđao se s Budišom i uzeo pare raznih likova koji su tipovali na “treću snagu” što je neumitno dovelo do toga da je cijeli njegov Middle od the Road Show, završio u desnoj grabi…

Imao sam dosta uvida u tu stvar jer sam se onda viđao s Darinkom i hrabrio ga da se oslobodi političkog naslijeđa budišizma i sanaderizma, ali on to nije imao u sebi: pristojna figura, dobra njuška, rječit, ali politička prazna puška (to bi mogao biti stihovani epitaf na nadgrobnom spomenuku njegovim ambicijama). Nisam imao preciznu predodžbu tko su ti njegovi prijatelji s HRT-a, jer se o njima onda još nije ništa čulo, radili su u pozadini, a kao velik problem doimali su se Vanja Sutlić, Hloverka i desničarsko-hadezeovska koalicija u Programskom vijeću i uredništvima Hrvatske televizije. Kad mi se stoga javio neki Mislav Stipić pa pa mi predložio da se nađemo kako bi mi iznio pojedinosti o strašnoj korupciji na HRT-u, nisam dvoumio. Našli smo se u nekoj birtiji u Tkalči gdje mi je dao popis svih Vanjinih službenih putovanja – a taj je na službenom putu bio valjda svakog dana svog mandata, vozeći se u drugom svom službenom autu sa šoferom na apsolutno svaku jedriličarsku regatu na Mediteranu… Vidio sam, dakle, da je Mislav dobar momak, a kad mi je još stao dojavljivati neke manje uvjerljive vijesti o Vanjinim kreditima u Hypo-banci, učinilo mi se da je njegovo srce na pravom mjestu… Drugi put doveo je i Novinića, koji mi je pokazao cijeli završni račun televizije pa sam mogao u novinama objaviti kako je HRT u strašnom gubitku (što su uporno krili tajeći financijska izvješća) te pokazati da je Vanja neozbiljan rukovodilac, s kojim će cijela stvar brzo otići do đavola.

Kad je Markota vidio da se ispod Vanje odronjava, brzo se opet prikopčao svojim drugarima, te naručio istraživanje velike njemačke agencije GfK o javnoj percepciji Informativnog programa. To je bilo poslije pobjede Josipovića na predsjedničkim izborima, kad je propala desničarska ujudurma pošto je skrahirao Bandić, usprkos svim nastojanjima Hloverke (šefice Informativnog) i Šprajca (koordinatora Dnevnika). Njemačka studija pokazala je da su u programu favorizirali Bandića, Nadana i Primorca (tim redom), a tek zatim, poslije ovih momaka koji su raspolagali ozbiljnim promidžbenim budžetom, kandidate velikih prlamentarnih blokova - Hebranga i, kao zadnjeg, Josipovića, kojega su kastirali kao autsajdera. Ovo Hloverka nije mogla preživjeti, što je bilo manje bitno, ali ni Vanja, koji je tada pao, pa se upraznilo ključno mjesto ravnatelja. No, otpao je i Grgić – u općem prepucavanju što je zatim nastala u Vijeći i po novinama, izašla je na vidjelo njegova rola, a kako nikako nije mogao uspostviti priključak s Jadrankom, otpilio ga je i HDZ. A onaj napuhanac koji je trebao postati direktor HRT-a, otišao je za ministra gospodarstva, što je kadrovski potez kojim je Jadranka pokazala do koje je mjere nesposobna – em se oslabila na Televiziji koju je prepustila “grupi za neprijateljsko preuzimanje”, em je u ključni resor dovela tipa koji neće ništa raditi, nego samo iza nje klimati kao ona patka koja umače kljun u čašu vode u vašarskom perpetuum mobileu.

Ekipa s Prisavlja imala je tako raščišćen put, pa su se dogovorili s glavnim urednikom HTV-a Burićem da odstupi i nesmetano se posveti režiji svoje mega-serije “Hrvatski kraljevi”, pa im ostavi u amenet i šefa Programskog vijeća, jednog artiljerijskog časnika iz vukovarske baterije, koji se u kontrabatiranju na pravom bojištu vjerojatno bolje pokazao nego u ovim prepucavanjima po Programskom vijeću.

Sad su na brzinu morali skuhati ravnatelja. Našli su nekog Popovca, čistog bezveznjaka iz Religijskog programa, koji je s obzirom na tu raniju funkciju, iako s religijom nije imao nikakve vezem, nego samo s kablovima, dobio podršku utjecjne pašlićevske desnice. Osim toga, puno važnije, on je nekoć bio predsjednik Mladeži HDZ u nekoj vukojebini. Istinabog, prije toga je prijateljevao s Mladeži HSP-a, ali čak ni ja nisam uspio utvrditi je li početkom devedesetih s njihovom delegacijom išao na onaj čuveni neofašistički kongres u Njemčku, kad su svi ti pijani hrvatski izaslanici u crnim košuljama preventivno pohapšeni - još istražujem, pa ću na vrijeme o tome obavijestiti javnost… Imam zakazan sastanak s informatoricom po imenu Keti, koja zna puno o njegovu kretanju!
Popovca je Jadranka za razliku od Grgića odmah lijepo prihvatila, pa s njim razmijenila brojeve mobitela. Pomislila je da je stavila televiziju pod kontrolu – kakva amaterka! I tako je, u dva kruga, uz veliki pozadinski angažman Stipića i drugova, Vijeće Popovca izabralo za ve-dea. Stipić je mogao mirno započeti neograničen trnsfer svojih kadrova – brzo je na telku doveo i ondje zaposlio svoje brojne ljude u svim službama, što je profesora Grubišu navelo da da ostavku u Programskom vijeću – tako su se i njega riješili, kao posljednje prepreka u realizaciji svojih planova. Zatim su vratili Hloverku – nema smisla da žena pati. No, sad više nije postavljena za urednicu Informativnog programa, odakle bi se mogla direktno taliti s političarima (što je opasno i nepoželjno), nego su je metnuli za – glavnu urednicu. Time su anulirati utjecaj ekipe koja je ranije nabavljala strani program po fantastičnim cijenama i preko toga stekla veliku moć na televiziji pa prethodne ravnatelje pretvorila u svoje marionete. O kupovine skupih filmova i serija ionko se moralo odustati jer u recesiji nije bilo para još i za taj oblik korupcije, a i policija je stala nešto njuškati, pa kako to nije bio biznis s kojim je upravljao Gang of Four, lako su ga zatvorili. Inače, Jadranka je bila konsternirana Hloverkinim izborom – mislila je da preko Popovca ona zaista nešto kontrolira, pa joj je moprao zacviliti na mobitel kako tu njega nitko ne sluša…

Dotle se Stipić, vješt kao Borgia, koncentrirao na zadatak da otkači i Markotu, s kojim bi inače morao dijeliti vlast. Po pravilima tajne službe nužno je da likvidiraš atentatora, da te nitko ne može ucjenjivati… Zbog nekih skandalčića Markota se zaista morao povući, s tim da mu je obećano da ga neće dirati, ali sve glavne financijske tokove sad je Gang of Four mogao staviti pod svoju kontrolu jer su, osim Novinića, doveli i nekoga Josića za financijskog direktora. Tko je taj Josić? Pa nitko – naposto još jedan haeselesovac iz Europskog doma, njihov prijatelj i pjtos, s kojim su ranije držali razne firme (“Jadran-invest”) i udruge poput Europskog doma. Ukratko: kadar.

Pošto su konsolidirali upravljanje firmom napunivši je svojim ljudima, mogli su pristupiti natječaju za postavljanje ravnatelja u punom mandatu, na kojem je, u zadnjim danima HDZ-a, glasanjem instrumentalizirnog Programskog vijeća lako pobijedio njihov kandidat – isti velebni Popovac, neotesani lik iz dubrovačkog zaleđa, koji se ne pokušava nametnuti više nego što mu se to dopušta – dakle, figurira, ništa ne radi, ništa ne poduzima, a svu inicijativu prepušta “mašinistima”.

Mašinisti su pak našli i Popovac potvrdio, a Programsko vijeće izglasalo novog urednika – tipa iz Sportskog programa koji se zove Bruno Kovačević. Na Televiziji Sportski program slovi kao najgore leglo lopovluka u vrlo jakoj konkurenciji, a među bijednim novinarima na HTV-u kao najlošiji ističu se upravo sportski novinari – takvu gomilu bezveznjaka teško je naći na jednom mjestu, čak i na Prisavlju. Bruno Kovčević nema pojma – o njegovim gafovima šire se legende, a čim je došao, postavio je za voditelja nove informativne emisije Petra Vlahova, jednog besposlenog metroseksualca, koji je propao kao urednik u zabavnom programu Nove TV, jer su im njegove emisije bile previše bizarne. Ukratko, politička kalifornikacija. Informativni program vodi pak najtješnja Stipićeva suradnica, jedna mala iz Osijeka, u skladu sa strateškim projektom Osovine koju stvaraju emancipirani sanaderovci s neemancipiranim glavaševcima. To je svehrvatski politički projekt. Na desnici, povezuju se lažni liberali s pravim desničarima, a lako im je uspostaviti suradnju jer su i jedni i drugi lopovi.

Pošto se o Stipiću istodobno počelo malo previše pisati po novinama, on je zaključio je da će biti bolje ako se malo makne u stranu – prebacio se na mjesto šefa Pravne službe, a u prvi red gurnuo Novinića, kojega je slijepo poslušni Popovac imenovao ravnateljem HTV-a. Josić koji upravlja novcem i Novinić imaju kancelarije s obje strane Kovačevićeve, kako bi ga koliko-toliko držali pod kontrolom…

Pa dobro – i kakvu sve to skupa ima perspektivu?

Ako diskreditirali ovu inicijativu, unesu nedoumicu induciranim demantijima i trkeljanjem po desničarskim blogovima, možda će razvodniti poruke našeg Pisma, ali opet se ništa neće promijeniti – prije ili kasnije, čim to dopuste politički oportuniteti, ministarstvo kulture otvorit će javnu raspravu o izmjenama Zakona o HRT-u. Usporedno će se mijenjati i Zakon o sportu i sva ostala legislacija koja na okupu drži korumpirane institucije Sanaderova režima. Možda će “uomini contra” s HTV-a i s krajnje desnice uspjeti to ponešto odgoditi zastrašujući vlast, pa ona pokaže neodlučnost i razočara birače, a time počne gubiti moć i dopusti jačanje opoziciju, ali ipak, na koncu, zapravo veoma brzo, vlast će se naprosto uspostaviti po logici po kojoj se vlast uvijek uspostavlja, a to znači – uklanjanjem ljudi i poluga transmisije bivšeg režima te postavljanjem onih koje udovoljavaju političkim i etičkim kriterijima stranke na vlasti. Sasvim je siguno da tu tranziciju ne može preživjeti ni jedan od ovih likova s Prisavlja. Kovačević? Ma kakvi. Popovac? Ni u snu. Stipić i Novinić? Ne vjerujem. Josić i Markota? Bog zna. Doći će nova metla. Vjerojatno neće biti netko učinkovit poput nenadomjestivog, nezaboravnog Vrdoljaka, ali kako nema para, svi će ti rezidualni likovi biti naposlijetku uklonjeni, jer je uvjet njihova opstanka ilegalna distribucija financijskih i političkih interesa, a to im sigurno neće prepustiti. Jedina im je šansa da se pokušavaju održati uz Kosora i s njim vrate na sljedećim lokalnim izborima u Zagrebu – ali ako sam ja svjestan te mogućnosti, svjesni su i svi oni kojima bi to najviše smetalo, što znači da se to neće dogoditi. Bude li se HSLS uopće pokušao u Zagrebu repozicionirati, valjani Darinko ili netko tko ga naslijedi, mora prvo otkačiti te bivše prijatelje. Pa neka idu u “Jadran-invest”!



Kao potpisnici Prijedloga za reformu javnu televiziju navedeni su svi sudionici rasprave koja se o tome vodila u šest navrata tokom cijele prošle godine, a ne samo grupa ljudi koja se okupila na posljednjem, te sačinila i usuglasila prijedlog koji smo vam dostavili, jasno naznačivši da je napravljen na temelju stenograma sasastanka održanog 3. siječnja 2012. godine.
U sklopu konferencijskog ciklusa «Le Cercle Espanade» održano je u 2011. oko dvadeset razgovora, od toga pet posvećenih problemima javne televizije (15. veljače, 12. svibnja, 19. svibnja, 26. svibnja i 16. lipnja). Na posljednjem, izvanrednom, formulirani su neki zaključci pa upućeni Ministarstvu kulture kao poticaj za početak stručne rasprave kojoj smo se spremni priključiti budući da smo u dosadašnjem radu prikupili dosta prijedloga koje, uostalom, namjeravamo publicirati u prikladnoj formi.
U prilogu dostavljamo riginal Otvorenog pisma koji samo uputili Ministarstvu i medijima.
Uostalom, vrijednost prijedloga trebalo bi procijeniti po njegovoj intrizičnoj vrijednosti, a ne po tom tko je točno pisao zaključke široke rasprave u koju su se bili uključili različiti eksperti, novinari, televizijski urednici i javni radnici.

Za Inicijativu,

Denis Kuljiš



Otvoreno pismo Inicijative za javni servis ministrici kulture i hrvatskoj javnosti

Poštovana gospođo ministrice,


Duboka instucionalna kriza već godinama rastače Hrvatsku radioteleviziju. Držimo stoga kako je neophodno stabilizirati stanje u tom ključnom pogonu domaće audiovizualne industrije. HRT trpi zbog stihije, nerada, korupcije, kriminala i destrukcije profesionalnih standarda na HRT-u. Hrvatska televizija – ključni pogon javnog servisa gubi utjecaj na auditorij, kako pokazuju brojke koje pokazuju kontinuirani padu gledanosti u svim važnim programskim segmentima. Posebno zabrinjava kolaps Informativnog programa. HTV je izgubila utakmicu s komercijalnim stanicama, koje ne primaju novac iz parafiskalnih izvora, ali su neusporedivo efikasnije strukturirane i vođene. Pad profesionalnog kvaliteta Informativnog programa, korespondira s gubitkom vjerodostojnosti uredništva. S tim su povezane indicije o korupciji, što već dulje vrijeme istražuje policija, a na nju upućuju mnoge činjenice, uključujući npr. istraživanja o neproporcionalnoj zastupljenosti u pojedinih kandidata na ranijim izborima, što ga je provela sama Televizija.

U oblastima obrazovnog, znanstvenog, umjetničkog, dokumentarnog i dramskog programa, nikako da se uspostavi jasna i dugoročna nacionalna strategija, te kriteriji primjereni nacionalnom javnom servisu, zbog čega osim gledatelja trpi i sav sektor domaće audio-vizualne industrije i kulture. S druge strane već godinama postoje indicije o akvizicijama izvršenim na netransparentan način i o ugovorima s off-shore tvrtkama, što također upućuje na koruptivne radnje i praksu.

Nacionalna televizija zaostaje u programskom, tehničkom i kadrovskom smislu, ima prevelik broj zaposlenih, neprikladnu organizacijsku strukturu koja onemogućuje upravljanje, a na brojnim rukovodećim mjestima nalaze se ljudi bez odgovarajućih znanja, kvalifikacija i sposobnosti.

Dosadašnji sustav upravljanja televizijom kao javnom ustanovom pokazao se neprikladnim, jer je generirao sve te negativne pojave. Skupina zainteresiranih profesionalaca audivozuelne industrije i novinarstva, okupljena u Inicijativi za javni servis koja se 2011. redovno sastajala razmatrajući stanje u ovom ključnom sektoru javnog informiranja od presudnog značaja za razvoj audivizuelne industrije, upućuje stoga javnosti i nositeljima političke vlasti zahtjev da se neodgodivo započne s institucionalnom reformom HRT-a.

HRT je potrebno osposobiti da ispunjava čitav niz zadaća koje će se odraziti na funkcionalnost sustava javnoga informiranja, jačanju hrvatske audiovizualne industrije u funkciji očuvanja i razvoja proizvodnje programa na hrvatskome jeziku, očuvanja hrvatske kulturne baštine ali i međunarodnog utjecaja i onih javnih politika koje Republika Hrvatska tek treba razviti kao članica Europske unije i to kao regionalni lider, jer će još dugo vremena nakon pristupanja EU biti jedina njena zemlja-članica na području tzv. Zapadnoga Balkana.

Cilj mora biti osnaživanje demokratskoga, liberalnog sustava vrijednosti kako bi u što kraćemu roku postao trajno dominantan i dugoročno formativan u hrvatskome društvu. To znači sustavno sužavanje javnoga prostora za ideje nasilja, netolerancije, ksenofobije, rasizma, totalitarizma i sl. odnosno promicanje ideja, načela, fenomena i primjera mirotvorstva, miroljubivosti, trpeljivosti prema manjinama, tolerancije i poželjnosti različitosti, civilnoga i otvorenoga društva koje poštuje građanska, manjinska, rodna i sva druga ljudska prava, demokratskih procesa i instituta, pravne države i vladavine prava ali i kritičnosti i polemičnosti, dijaloga i javne rasprave kao oblika komunikacije.

NAŠI PRIJEDLOZI

Izmjene Zakona o HRT-u: Predlažemo da se odmah pristupi raspravi o izmjenama i dopunama Zakona o HRT, koje će omogućiti temeljnu promjenu i restrukturiranja javnog servisa hrvatske radiodifuzije. Potrebno je ojačati upravljačke funkcije, odnosno provesti izbor sposobnog, profesionalnog rukovodstva koje će biti na visini tog zadatka, a treba također uvesti sustav kontrole, koji će omogućiti efikasan nadzor nad provođenjem svih potrebnih mjera, a ne djelovati kao netransparentan poligon za stranačka nadigravanja.
Smatramo da je posve neprikladno rješenje ono sadašnje, koje je dovelo do toga da volontersko Programsko vijeće sastavljeno od ljudi bez potrebnih profesionalnih znanja, preuzme upravljanje kućom javnog emitera, pa preglasavanjem donosi programske, kadrovske i financijske odluke, a za njihove rezultate na odgovara, te istodobno lišava odgovornosti ravnatelje i urednike koji kuću vode.

Tražimo da Ministarstvo kulture, prije bilo kakvog drugog koraka koje će poduzeti, u skladu s predizbornim obećanjima Kukuriku-koalicije, provede reviziju rada javnih ustanova, posebice HRT-a, gdje se troši golemi iznosi javnog novca, te da se otklone ili potvrde sumnje o netransparentnom poslovanju i korupciji.
Kao prve operativne korake predlažemo da se ukine sadašnji oblik Nadzornog odbora HRT i promjeni način izbora Ravnateljstva i Programskog vijeća.

Izbor Ravnateljstva: Predlažemo da se Ravnatelj i njegov uži tim biraju kandidacijskim postupkom koji će provesti Ministarstvo kulture, kandidate selektirati saborski Odbor za medije, a na koncu, izbor provesti Sabor, kao predstavničko tjelo s najvećim stupnjem društvenog legitimiteta.

Predlažemo da se na javnom natječaju bira glavni Ravnatelj Hrvatske Radio-televizije koji će imenovati tri glavna producenta Hrvatske televizije, Hrvatskog radija i Glazbne proizvodnje, kao posve zasebnih organizacijskih cjelina. Smatramo da je potrebno objedinjavanje produkcijske, dakle direktorske i uredničke funkcije, umjesto da se kao do sad, stvaraju paralelne strukture, direktorske i uredičke, u vječnom sukobu oko ingerencija, što onemogućuje da se ustanovi jesu li za uspjeh ili neuspjeh u vođenju tih sektora odgovorni ljudi koji kreiraju program ili oni koji vode financije, personalnu službu, tehniku...

Predlažemo da kandidati za Ravnatelja HRT podnesu precizan plan rada Hrvatske radiotelevizije, i to: a) financijski plan; b) nacrt programske sheme i c) programski plan koji uključuje preciznu kvantifikaciju programa koje će proizvesti, ciljeve u ostvarenju gledanosti (rejtinga) za svaku programsku cjelinu, te d) plan srednjoročnog i ciljeve dugoročnog restrukturiranja HRT. Razumije se da sve to mora biti u skladu s vrijednostima zadanim Ugovorom što ga Vlada sklapa s HRT o ispunjenju ciljeva javne televizije. Kandidat za ravnatelja mora istodobno predložiti svoje kandidate za glavne producente HTV, HR i Glazbene proizvodnje, koji odgovaraju za realizaciju plana u svom sektoru.

Kad nadležna služba pri Ministarstvu kulture ovjeri kandidate i ustanovi da udovoljavaju uvjetima natječaja, uputit će ih u saborski Odbor za medije, gdje će se razmotriti njihovi programi, a kandidati podvrgnuti javnom ispitivanju. To garantira da će se u užem izboru naći ljudi koji su sposobni pružiti viziju i dati konkretni programski okvir za rad javne radiodifuzije. Predlažemo također da kandidati koji Odbor odabere, moraju zadovoljavati još jedan uvjet - da ih preoporuči Ministar kulture, šef resora koji odgovara za funkcioniranje javne televizije. O kandidatima koji zadovolje ta dva uvjeta – a mjerilo uspješnosti demokratske procedure bit će broj kandidata koji kroz proceduru prođu – glasat će Sabor i donijeti odluku natpolovičnom većinom u koliko god krugova bude potrebno…

Smatramo da će Ravnatelj koji na taj način bude izabran, unaprijed demonstrirati sposobnost i inicijativnost potrebnu za preuzimanje toliko ambicioznog zadatka koji pred njim stoji, te da će mu takav mandat dati odgovarajući autoritet, potreban da se provedu teški zahvati u restrukturiranju javne televizije.

Izbor Programskog vijeća: Da bi se ovako “ojačanu” Upravu moglo neovisno nadzirati, predlažemo formiranje Programskog vijeća kojega, kao primjerice na BBC-u, neće regrutirati parlamentarne stranke, nego imenovati Predsjednik Republike, poslije redovne natječajne procedure u Ministarstvu kulture. Sačinjavat će ga tri skupine članova: stručno i medijski izobraženi predstavnici zainteresiranih društvenih grupa, ugledni medijski stručnjaci, te posebno ugledni pojedinci iz društvene i akademske zajednice koji su svojim dosadašnjim djelovanjem zavrijedili široko povjerenje javnosti. Takvo Programsko vijeće koje se bira na mandat usklađen s trajanjem predsjedničkog mandata, neće imati nikakve operativne ingerencije nad djelovanjem javnog servisa, nego će nadzirati provođenjem ugovora što ga HRT potpisuje sa Saborom RH. Vijeće će podnositi svoj izvještaj Saboru RH, a u međuvremenu, kad god bude potrebno, pisanim predstavkama obraćat će se Ministru kulture i saborskim tijelima (Odboru za medije i Vladi) upozoravajući na moguća odstupanja ili zastranjenja, na osnovu kojih će Ministar kulture određivati potrebne mjere za usklađenje rada Ravnateljstva. Funkcija ovog tijela nije da se na bilo koji način miješa u operativnu realizaciju programa, već da nadzire i zastupa načela i principe iz Ugovora i prihvaćenog Programskog plana.

Nadzorni odbor: Umjesto dosadašnjeg Nadzornog odbora sastavljenog od političkih predstavnika u amaterskom statusu, predlažemo imenovanje petočlanog stručnog i profesionalnog Nadzornog odbora, sastavljenog od pravnika, financijskih stručnjaka (i jednog predstavnika namještenika, odnosno sindikata), koje će imenovati Ministarstvo kulture i Ministarstvo financija. Ono treba provoditi redovnu kontrolu nad poslovanjem i trošenjem javnog novca, pa o tome podnositi mjesečna izvješća Ministru kulture, a kvartalna također saborskim tijelima i javnosti.

Svake godine, Ravnatelj će podnositi izvješće Saboru, koje će biti popraćeno godišnjom ocjenom Programskog vijeća i izvješćem Nadzornog odbora, pa će Sabor glasati o produženju njegova mandata.
Zakon o Telekomunikacijama i Zakon o medijima: Predlažemo Ministarstvu kulture da usporedno s inicijativom za promjenu zakona o HRT, otvori stručnu i javnu raspravu u kojoj će se moći pristupiti analizi podjednako nezadovoljavajućeg stanja u sektoru elektronskih medija, te medija uopće, pa zatim inicira odgovarajuće promjene Zakona o Telekomunikacijama i Zakona o medijima.

Inicijativa za javni servis

Zaključci su pripremljeni na temelju stenograma sastanka Inicijative održanog 3. siječnja 2012.

U ukupno šest rasprava o problemima javne televizije održanim od 15. veljače 2011. do 3. siječnja 2012. koje je organizirala Inicijativa za javni servis, sudjelovali su ili nam dostavili svoje pisane diskusije:

1. Goran Beus Richemberg, zastupnik u Saboru RH
2. Romano Bolković, tv-urednik
3. Vinko Brešan, filmski redatelj
4. Veljko Buljić, filnski redatelj
5. Domagoj Burić, tv-urednik
6. Davor Glavaš, konzultant
7. Damir Grubiša, sveučilišni profesor
8. Emil Havkić, odvjetnik
9. Drago Hedl, novinar
10. Marijan Jurleka, izdavački menađer
11. Denis Kuljiš, novinar
12. Tihomir Ladišić, tv-urednik
13. Alemka Lisinski, urednica portala
14. Ivan Maloča, nezavisni producent
15. Dubravko Merlić, nezavisni tv-producent
16. Orsat Miljenić, odvjetnik
17. Tin Pažur, GO SDP
18. Dražen Rajković, novinar
19. Mirjana Rakić, tv-urednica
20. Aljoša Roksandić, menađer
21. Saša Runjić, nezavisni producent
22. Vladimir Stojsavljević, pročelnik za kulturu
23. Dean Šoša, tv-urednik
24. Nebojša Taraba, tv-producent
25. Dario Vince, kreativni direktor
26. Nada Zgrabljić Rotar, sveučilišna profesorica
27. Milan Živković, savjetnik za medije SDP


Važna napomena – sudionici su titulirani prema funkcijama koje su imali u trenutku dok se rasprava vodila i zaključci donošeni 3. siječnja 2011.


Prikupili smo veći broj pisanih priopćenja o stanju javnog servisa te razmatranja o mogućnostima njegova razvoja, kao i prijedloge za promjene regulative u oblasti elektronskih medija. Našim informacijama i ekspertizom spremni smo pridonijeti stručnoj raspravi kad je o ovim pitanjima Ministarstvo kulture odluči otvoriti.