NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Piše: Denis Kuljiš

Da postoji hrvatska kultura, Igor Mandić imao bi u njoj ključno mjesto.

No, za posljednjih dvadeset godina pokazalo je da ne postoji hrvatska kultura. Održao se samo nekakav jadan, zastarjeli akademski pogon i rutinska produkcija posve nepotrebnih knjiga, predstava i filmova, koje masovni mediji uopće ne registriraju pa sve to skupa nema nikakvu javnu težinu ili politički utjecaj. Zato te aktivnosti nisu važne i na njih se troši jako malo love – manje od jedan posto državnog proračuna. Da se daje više, bilo bi to ionako bacanje para. Mitotvornost hrvatske umjetnosti ravna je nuli. Mitove proizvode jedino tuđmanovski učenjaci angažirani u ustanovama u kojima se prakticira nacionalistički whichcraft pod egidom društvenih nauka.

Kad je posljednji put neko važno djelo uzdrmalo javnost, naciju, narod, državu i Balkan, južnu ili srednju Europu?

Kataklizmični učinak imali su Lasićev “Sukob na književnoj ljevici”, “Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj” i trostruki album Đonija B. Štulića, ali ta su djela stvarali - možda razočarani i nekonvencionalni ali - sva sami okorjeli komunisti. Mogla su se, uostalom, realizirati jedino u socijalizmu i odnosila na Jugoslaviju, jugoslavensku kulturu i jugoslavensku civilizaciju. Kad je Jugoslavija propala, više nisu bile potrebne državotvorne kulturne pretenzije – imao si grossadmirala Franju Tuđmana i Hrvatsku vojsku, sedam gardijskih brigada, Hrvatski sabor i hrvatsku oligarhiju, hrvatske tajkune, hrvatske celebrityje i hrvatski treš, a od kulture mogao si mirno uvoziti turbo-folk, srpske filmove i bosanske komedije – u tome, naime, ima srca i istinskih strasti, pa se nismo morali zamarati domaćim prenemaganjem. Ako već hoćeš nešto baš hrvatsko, skupiš sedam mladića odjevenih u lažne trogirske smokinge, oni se duboko zagledaju jedan drugemo u oči i tanko, sjetno zapjevaju. Kulturna samosvijest koja bi se osnivala na knjigama pšto bi se zaista čitale, na filmovima koje bi zaista gledali ili na esejističkim uvidima koji bi mogli utjecati na naš svjetonazor, sve to ne postoji… Nekad je možda bilo moguće, sad apsolutno nije.

Da postoji hrvatska kultura, siguran sam da bi Igor Mandić u njoj uživao vrhunski status. A što je vrhunski status u hrvatskoj kulturi? Ako je riječ o umjetniku - pokušao sam to nedavno objasniti jednom našem režiseru koji je prodao oko 500 milijuna kinoulaznica – najpoželjniji je status profesora fagota na bečkoj glazbenoj akademiji. To je vrhunac društvenog uspjeha hrvatskog umjetnika sagledan iz agramerske malograđanske pozicije. Klasična glazba uživaugled; postoji čak i prilično jak skladateljski krug, tzv. dodekafonska mafija, koja je jednoga svog pripadnika uspjela plasirati na Pantovčak. Nema nikakve šanse da onamo ikad dospije pisac, učenjak ili istraživač, jer znanost i stvaralaštvo, nauka i tehnika, ovdje uopće ne igraju… Klasična glazba uživa ugled jer tu nema puno odstupanja od zadanih nota, traži se samo virtuoznost, a emocije su potisnute. Bečki dječaci i Spanische Reitschule. Osim reproduktivne glazbe, golemi prestiž uživa medicina – a to je isto, samo znanje i vještina, k tome područje u kojem postoji jasna hijerarhija, dok je svaka improvizacija nepoželjna. Ove profesije stoga su najprikladnije da generiraju prvake našeg maloga grada što se kao otužna, preplašena europska provincija, istodobno daleko izdiže nad otužnom hrvatskom provincijom drugih naših gradova.

Ako je riječ o znanosti i umjetnosti, vrhunski je status da sjediš u onoj zgradi koju je sagradio Strossmayer, zatajeni velikan hrvatske politike i kulturne povijesti. U toj Strossmayerovoj zgradi danas obitavaju duhovi i mrtvaci koji stalno obilježavaju neke jubileje svoje slavne zagrobnosti, a ženiraju se postaviti spomen-sobu Ive Andrića. Druga dvojica nobelovaca bili su kemičari koji su uspjeli u inozemstvu. To je ekvivalent nespornog međunarodnog uspjeha u cehu fagotista. Oko treće spomen-sobe još se pregovara, iako je lova za tu instalacija već povučena iz odgovarajućih državnih fondova… No, Andrić je bio Jugoslaven, pa bi to moglo oskvrnuti zgradu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

Igor Mandić nije član Akademije, iako nemamo književnog kritičara koji bi se po opusu s njim mogao mjeriti. Kao amater mogu bez pardona reći – Barac je čista nula, Pavletić jedan od najlošijih pisaca u jakoj hrvatskoj konkurenciji, a Ladan je bio simpatični ludonja kod kojega se ksenoglosija pretvarala u gloslaliju.
Igor Mandić nije u Akademiji jer to nisu ni Banac, ni Žmegač, ni Paško Rakić ili Radman, a nije bila ni Vesna Parun. Kao književni kritičar i publicist, autor knjiga, pismenost hrvatska sama, Igor Mandić je institucija izvan hrvatskih institucija, koje i po tome što ga nisu posvojile, imaju minoran značaj. Status svakako lošiji od njegova vlastitog, u privatnom vlasništvu, pa ga ne mora dijeliti ni s kakvom budžetiranom ustanovom. Njegov status osniva se na divljenju koji je osjećao i osjeća svaki gimnazijalac kad bi pristupio nekom njegovom starom ili novijem tekstu…

Ovakva impostacija bila je nužna da se uđe u temu Mandićeve “neprilagođenosti u kulturi”. Ona je temelj političkih pamfleta sabranih u dvokomponentnoj ekplozivnoj napravi konstruiranoj pod dvojnim nazivom “Hrvat, zauzeto!” i “Sloboda lajanja”.

Pokušavam razabrati poziciju s koje su ti tekstovi napisani i ono što me najviše privlači jest nepojmljiva beligerentnost koja iznova otkriva da je Mandića nemoguće zadovoljiti.

Pao je, dakle, komunizam, pa se svi pošteni Hrvati vesele, a možeš slobodno napisati što god hoćeš o prošlom sistemu… Time se istodobno da suptilno približiti idejnom formatu i ljudima koji će dominirati u narednom razdoblju. Svi znamo tu igru – neprijatelji mojih neprijatelja, trebali bi postati moji novi prijatelji. No, ovaj se autor ne zna prilagoditi trenutku, iako je s onima koji su upravo propali, ranije teško polemizirao - ma što polemizirao, nisu to bila dokona prepucavanja po novinama, nego krvavi idejni “Fight Club” iz osamdesetih, kad se Igora doduše više nije moglo sasvim ušutkati, pošto su se država i represivni aparat nesimetrično urušavali na različitim krajevima bivše zemlje. No, još su ga itekako mogli gaziti, progoniti, komesarčiti…

Oni mirniji veliki Hrvati okupljeni u klubove “jedva prikrivenih načelnih neprijatelja poretka”, rekli bi tu i tamo nešto u kafani, a samo najhrabriji kao Šeks, otvorili bi dušu u pijanom stanju. Preferans sa Šiblom u Klubu književnika toj je britkoj opoziciji pružao prigodu da prkosi provokatorima koji su sačinjavali kvorum tih njihovih skupova. Oko polemičara poput Igora obilazilo se pak u velikom luku i vlast ga je kao nekoga tko ne uživa podršku Pen-kluba, Kaptola i američkog Kongresa, bez ikakva zazora mogla šutnuti u samoupravljački Sibir, na marginu, u vakuum međuooruskog prostora velike novinsko-nakladničke kuće “Vjesnik” gdje je zlosretno “udružio svoj rad”. Kad je represivni sustav propao, propala je i ta firma, i sve slične institucije pa od mrske socijalističke kulture nije ostalo ništa, ni socijalizam, ni kultura. Dotle je Igor već ponovao pao u nemilost – činjenica da su ga oni prošli “policajci duha” nervirali, nije mu ove nove tipove učinilo ništa bližima. I nije to samo njegova mizantropija, svojstvo, uostalom, veoma prikladno za kritičara, nego strašan teret što ga nosi intelektualac koji ne podnosi idiote. Ako si još podrugljiv po splitskom odgoju, ne trpiš pozere i znaš u nekoliko rečenica razotkriti praznu pretencioznost poluobrazovanih likova koji dominiraju javnim životom jedne neostvarene kulture male, nedovršene nacije (kako je definira Ferenc Fejto), stvarno si nagrabusio, čemu je Igor Mandić ovdje živ i veoma ilustrativan primjer.
Lijepo mu je sve bio unaprijed objasnio Đido Đilas – na pitanje “Ima li lijeka protiv komunizma?” rekao mu je, još dok je komunizam bio aktualan, “Ima – fašizam!” Tu se Igor malo zgrozio, vidi se iz ovog jednog članka u “Slobodi lajanja”, jer je kao i svi mi onda mislio – ma ne, poslije komunizma, dolazi kapitalizam, tj. liberalizam, sloboda štampe i sloboda mišljenja, tržište će formirati prirodne odnose u proizvodnji, a oni normalne relacije u društvu i odmah će nastati blagostanje, postat ćemo Zapad, Europa. Kad ono – stvarno, fašizam, i to seoski, primitivni, svi oni likovi koje ne treba ni nabrajati, ali evo: Franjo Tuđman, akademik; Gojko Šušak, ministar; Vice Vukojević, sudac Vrhovnog suda, Branimir Glavaš, župan; Jure Boban, direktor INA-e; Mladen Vedriš, predsjednik vlade… Pa još razni komedijanti, propaliteti, divljaci, lupeži, cunje, krpine i canjuge, Ivan Aralica i “jevo pridružajušči” likovi s bespuća kulturne zbiljnosti – i hajde sad ti tu živi, radi, piši, egzistiraj, tavori i guraj dalje… Tko to može, može, Igor ne može, a još ima tu nesreću da je kulturan gospodin, kulturnjak, pa mu je uskraćena radikalna politička pozicija koja jedina ima smisla u ovakvim okolnostima i u ovim koordinatima – znači, osim što laješ, pokušavaš ugristi, pa kad dođe trenutak da tvoji dođu na vlast, napiješ se krvi…

Tu se sad postavlja treće važno pitanje o pozicijama s kojih je napisana ova knjiga – pitanje Mandićeve idejnosti, odnosno njegovih političkih uvjerenja. Iz prvog dijela vidiš da nije komunjara jer sve jasno razumije i naziva, a iz drugog – da mu ni na višem dijalektičkom stupnju raspada balkanske satrapije s ljudskim likom i njene transformacije u drugu ne puno drukčiju, opet ne ide, pa bi se skoro vraćao na pređašnje stanje. Ne u komunizam, ali u Jugoslaviju bi lako, jer je nije ni napuštao, barem kao društvenu, jezičnu i književnu zajednica… Upravo je Igor onako sjajno reagirao kad je Lasić izletio s promašenom tezom da je srpska literatura za Hrvate isto što i bugarska – zaista, jedino su strukturalisti zasljepljeniji od nacionalista… Naravno, sad svi nastoje zaboraviti taj Lasićev faux pas, jer on je ugledni profesor ne baš fagota, ali književnosti, u našem novom glavnom gradu Bruxellesu!

Političke predilekcije u praksi novinskog kolumnista zapravo su apstrakcija – mogao bi čovjek podnijeti i ovakav i onakav idejni okvir da ga ne određuju upravo oni, onakvi ljudi koji su ovdje angžirani na prodaji te robe en gross i na malo. Da, komunizam je u načelu jedna pozitivna emanciptorska ideja, koja se doduše nije dobro iskazala u praksi, ali kao trgovački putnici, bili su ovdje instrumentalni likovi koje i ne treba nabrajati, ali evo – Jure Bilić, Dule Dragosavac, Milan Baltić, Jakov Blažević, Stipe Šuvar, svi članovi Politbiroa, te Goran Babić, dežurni faktotum antikulture… Pa onda razni pomoćni ideolozi, agenti provokatori, udbaši, provincijalni bleferi, tupađije, zaguljeni mračnjaci, lupeži i kreteni koji nisu nikad pročitali ni jednu knjigu osim “Ranih radova” i bili uvjereni da im pripada svijet. I hajde ti onda to trpi, pa s njima kohabitiraj bez olakšanja što ti ga pruža subverzivna pozicija antirežimskog političkog aktivista, koji zna da će se prije ili kasnije ulučiti prilika kad ćeš se prethodnoj garnituri moći napiti krvi…

Hrvatski intelektualac, književnik, pisac, kritičar, čovjek istinske kulture – teško mi je zamisliti težu poziciju za osjetljiva čovjeka i ni najmanje ne zavidim Igoru Mandiću na tome što je korifej hrvatske kulture, koja uglavnom ne postoji, osim u opusu i pojavi malog broja ljudi poput njega.

Ova knjiga političkih pamfleta pokazuje koliko mu teško pada ta rola, pa bi rado usvojio neku radikalnu poziciju i formu – kad bi mogao, ali ne može, jer je previše kulturan! Stoga to nisu pamfleti protiv, a kad autor tako i započne, pretvore se u esej o ili pledoaje za… Čovjek je nepopravljiv. Trebalo bi ga trajno zatvoriti u onu ludnicu od Jugoslavenske akademije znanosti u umjetnosti na Strossmayerovu trgu.

(A propos – odmah jedan konstruktivni prijedlog: neka se HAZU pripoji Matici Hrvatskoj pa preseli na drugu strnu Zrinjevca, jer su idejno te dvije ustanove podjednako pozicionirane. Dominiraju nacionalisti i klerikalci. Neka se dotle u Strossmayerovoj zgradi obnovi JAZU, a oni kojima to ne odgovara, neka idu u HAZU. JAZU pak može odmah početi primati članove iz južnoslavenske i balkanske kulturne ekumene, pa se pretvoriti u snažnu balkanološku ustanovu koja će civilizatorno djelovati u regiji, što joj je i bila prvotna namjena. To će izazvati golemi europski i svjetski interes, jer je ovo područje važno i zanimljivo, za slaviste, povjesničare, politologe i političke ekspoziture koje imaju financijsku moć. Beč, Berlin, Vatikan, Pariz i Washington podržat će europejizaciju slavenskog Juga, a i međunaroda znanost. Koji će, primjerice, slavenski filolog doći gostovati na katedru kroatistike – ta koga zanima ta autistička supkultura? Prije se nisi mogao obraniti od evropskih slavističkih ekspedicija, a isto vrijedi za sve ostale društvene nauke. Umjetničke razrede trebalo bi pak razjuriti – tu su sad sve sami provincijski diletanti, sramota za našu pismenost. Prirodne znanosti – s tim pak ovdje nismo imali puno sreće, izuzmeš li neke češke popularizatore, dok je fatalno bilo djelovanje onog nevjerojatnog hohštaplera, Ivana Supeka… Bolje je to posve zanemariti, odnosno, mogla bi se osnovati neka skromna Akademija prirodnih znanosti, kao u Francuskoj, koja bi mogla mirno sjediti na “Ruđeru”. Sam po sebi taj institut nema puno smisla, osim što jede novac za fundamentalna istraživanja, koja uopće ne korespondiraju s razvojem industrije i nacionalnom ekonomijom, nego služi samo za izvoz znanosti i znanstvenika. Sve ovo izgleda kao neki radikalan program, iako je, u stvari, potpuno racionalna stvar. Preporučio bi je i svaki nezavisni konzultant za znanstvenu administraciju kojega bi se, baš u tu svrhu, moglo angažirati recimo kod njemačke akademije, Leopoldine. Ondje, doduše, upravo rade na projektu integracije znanosti i umjetnosti, ali to je futuristički projekt, dok je, u stvarnosti, to i kod njih jasno separirano).