NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Cormac Ó Gráda

Glad nestane, ali njezini tragovi ostaju.
Kašmirska poslovica


Glad je samo u 19. stoljeću odnijela više od stotinu milijuna života. U prošlom stoljeću najmanje sedamdeset. Glad danas ne ubija više tako fatalno kao što je to radila nekada, ali unatoč tome u svijetu je svaki dan bez primjerene količine hrane još uvijek od 800 do 900 milijuna ljudi. Pothranjenost je nekakva tinjajuća glad, upozorava dr. Cormac Ó Gráda, profesor ekonomije na univerzitetu u Dublinu, jedan od najvećih poznavatelja i autora knjiga o gladi. Svoje najnovije djelo o povijesti gladi, za koju je osim prirode uvijek u velikoj mjeri kriva i politika, napisao je prije svega zato da bi iz iskustva prošlosti izvukao poduke za budućnost. Jer glad, i zbog sadašnje ekonomske krize, još nije iskorijenjena. Najranjivija dakako ostaje Afrika.

Glad je zapravo neprestani pratilac čovječanstva. Mogli bismo reći da je stara barem koliko i naša civilizacija?

Ili čak starija. O njoj već govore prvi ljudski zapisi, stari više tisuća godina. No glad su zacijelo poznavali još prije izuma prvih pisama. Glad je, na primjer, spomenuta već na staroegipatskim stelama koje sežu u vrijeme od tri tisuće godina prije naše ere.

… i čak u mezopotamskom epu o Gilgamešu.

Točno. I u mnogim drugim izvorima iz onoga vremena. Posebno je zanimljiv zapis iz nekadašnje Edese na sjeveru Mezopotamije, današnje Sanliurfe na jugoistoku Turske. Tadašnji kroničari su glad opisali u svim njezinim podrobnostima. O njoj na više mjesta govori i Biblija. U Otkrivenju je recimo predstavljena kao treći jahač Apokalipse.

Glad je u povijesti pobila više ljudi nego preostala tri jahača Apokalipse zajedno.

Nisam posve uvjeren. Kad dođe do gladi, mrtvih je vrlo mnogo, ali to se ne događa svake godine. Jedan od glavnih ciljeva moje knjige bilo je ustanoviti koliko su se često gladi pojavljivale u povijesti. Bilo je mnogo malih, lokalnih gladi, koje su dakako izazvale puno nevolja i žrtava, ali katastrofalne gladi unatoč tome nisu bile jako česte. Jer ako bi bile, čovječanstvo ne bi preživjelo. Rast stanovništva katkada nije bila tako brza, kao što je, recimo, bila brza u prošlom stoljeću. Ako bi se strašne gladi ponavljale svakih pet ili deset godina i odnosile desetinu stanovništva, što se pri nekim doista velikim izbijanjima gladi i događalo, tada bi čovječanstvo jednostavno iščezlo.

Postoji li definicija gladi?

Prave znanstvene definicije nema. Prema meni, glad je pojava koja ugrožava mnogo ljudi u određenoj zajednici ili državi i izaziva veliku smrtnost. S druge pak strane, prati je i pad rodnosti. Dakle, dvostruki demografski minus.

Za glad je bila u nekadašnjim vremenima kriva ponajprije priroda. Čini se da je zajednički imenitelj tadašnjih gladi bila prije svega kiša?

I suša.

Dakle, previše i premalo kiše?

U starom Egiptu su seljaci svagda bili ovisni o poplavama i plodnim naplavinama što ih je donosio Nil. Za seljake u Sudanu to u biti vrijedi i danas. No svaka peta poplava bila je u prosjeku previsoka ili preniska. Posljedica je bila glad. I velika glad koja je zahvatila Europu od 1315. do 1322. godine, od sjevera Francuske, Irske, Engleske, zapadne Poljske do skandinavskih država, bila je posljedica teških kiša i neuobičajeno hladnog vremena. Povjesničar William Chester Jordan tvrdi da je zbog gladi i bolesti tada pomrla petina do trećine stanovništva u spomenutim zemljama.

Prava suprotnost Gladi jednog zeca, kako su je nazvali Azteci, koju je u Meksiku još prije dolaska Cortésa izazvala teška suša.

Ta glad iz 1454. godine bila je jedna od najtežih u Meksiku. Slična suša je puno kasnije, između 1877-79. godine zahvatila i Brazil. Ta grande seca je tada pokosila najmanje pola milijuna ljudi.

Otkuda ime Glad jednoga zeca?

Azteci su je imenovali po prvoj godini u svom 52-godišnjem kalendarskom ciklusu.

Zanimljivo je da su različiti narodi gladi davali neuobičajena imena. U Irskoj ste tešku glad iz 18. stoljeća na primjer nazvali godinom pomora?

Da. Bliain an áir. Kroničari gladi su doista imali nadasve bujnu maštu. Dvije teške gladi u 18. stoljeću su u Indiji proglasili za doji bara, za glad lubanja. U Južnoj Africi su glad iz ranog 19. stoljeća imenovali madhlatule. Jedi što možeš i šuti. Glad u Ukrajini, koju je izazvala Staljinova politika, u svijetu poznaju kao holodomor. Riječ je o složenici iz riječi glad i pomor.

Zašto tako neuobičajena imena?

Ljudi su ih smislili prije svega zato da bi jednu tešku glad razlikovali od druge. Tako su ih lakše zapamtili. Velike gladi su na taj način zauvijek ostale u sjećanju naroda.

Jesu li ostale zapisane i u sjećanju njihovih vladara?

Najranije su civilizacije u tom krutom sukobu s prirodom doista često bile prepuštene same sebi, ali kasnije, s razvojem društva, ljudi su od svojih vladara, vlada i političara očekivali uistinu pomoć. I vlade čak okrivljavali za glad…

… prema poznatom francuskom sloganu mauvais pain, mauvais gouvernement. Loš kruh, loša vlada …

Točno. Upravo zato su mnogi vladari nastojali izbjeći gnjev izgladnjelih masa koje su sve manje vjerovale da iza njihove bijede stoji samo priroda. To im nije uvijek uspijevalo. Rimski je car Neron, na primjer, pao u nemilost upravo zato jer građanima Rima nije uspio zajamčiti obećanu pšenicu iz Afrike. Linč je izbjegao samoubojstvom. Venecijanca Pietra Loredana su proglasili za »dužda gladi«. Sličan nadimak je u Irskoj zaslužila i britanska kraljica Viktorija. I ako skočimo još u novija vremena: teške kritike danas dobiva Mswati III. vladar Svazija, malene države na jugu Afrike, koju muči teško pomanjkanje hrane i prava epidemija aidsa, ali unatoč takvim nevoljama obijesni vladar za svoj privatni avion upotrebljava dva puta više državnog novca nego što iznosi proračunsko odvajanje za zdravstvo.

Neka ljudi jedu kolače, ako već nema kruha, savjetovali bi takvi obijesni vladari. No ta znamenita izreka, kažete, nije došla iz usta Marije Antoanete, kako danas misli dobar dio svijeta.

Ne, doista ne. Toga se sjetila grande princesse, junakinja znanog djela Jeana Jacquesa Rousseaua Confessions (Ispovijesti). Ona je bila ta koja je na vijest da u zemlji nema kruha, cinično odgovorila riječima qu'ils mangent de la brioche … Siromašni su doista očekivali da će im elita u vrijeme teške gladi priskočiti u pomoć, u zamjenu za njihovu lojalnost. Kad se to nije dogodilo, često je uzavrela krv. Mislim da ljudi danas od vlada očekuju puno više nego što su očekivali prije tri tisuće godina. I vlade danas mogu učiniti puno više dobrog i, na žalost, i puno više lošeg, nego što su to bile kadre učiniti nekoliko stotina godina unatrag.

Zanimljivo je da glad zapravo nikada nije izazvala velike prevrate?

Tako je. Irska »revolucija«, posljedica teške gladi u 19. stoljeću, završila se već nakon jednodnevne opsade Tipperaryja. Iznimka je možda samo Etiopija. Jer car Haile Selassie nije uspio ublažiti tešku glad 1972-73. godine, sljedeće se godine u zemlji dogodio prevrat. Do sličnih političnih potresa u Etiopiji je potom došlo nakon još jedne teške gladi 1985-86. godine. Ali i u tim dvjema revolucijama nisu se oduprle izgladnjele mase iz pokrajina Wollo i Tigre, nego vojska, kojoj su se pridružili studenti i nezadovoljnici iz više mjesta
.
Ali svi vladari ipak nisu bili takvi. Bilo je slučajeva da je vladajuća elita nastojala pomoći ljudima u vrijeme gladi.

Da, već u starom Egiptu poznavali su dobročinitelje koji su razdijelili dobar dio vlastitog bogatstva kako bi spasili zemljake od smrti. Zapis na steli iz 1700. godine prije naše ere recimo slavi takvo dobročinstvo: »Dao sam kruh gladnim, odjeću golim, sandale bosim … Grad sam spasio pred glađu …« U krizama je svaka pomoć nadasve korisna, ali u katastrofalnoj gladi stvari u ruke mora preuzeti država, a ne pojedinačni dobročinitelji. Oni mogu spasiti nekoliko tisuća ljudi, ne mogu se pobrinuti za milijune…

Jesu li i na temelju takvih iskustava iz prošlosti u srednjovjekovnom Lyonu ustanovili nekakve hambare obilja, chambres d'abondance, kako su ih nazvali?

Zasigurno. Ustanovljavali so ih po ugledu na slične hambare iz Genove i Firence, koje su tamošnji velikaši punili za teška vremena. Vlast se za takve akcije odlučivala i zbog vlastitih interesa, jer ako su siromasi gladni, dolazi do nereda i gladni mogu brzo postati veoma opasni za vlast. S druge pak strane, vlast je bila dobro svjesna da glad donosi i bolesti, a te ne poznaju prepreke i brzo se mogu okomiti i na bogate. Borba protiv gladi bila je zato i u njihovu interesu.

Ali očito ne u interesu svih. Recimo, Thomas Wilson, prvi urednik Economista, izjavio je bez dlake na jeziku da čovjek jednostavno nije dužan pomagati drugima…

Taj konzervativni mizantrop, podrijetlom iz Škotske, to je izrekao u kontekstu velike gladi u Irskoj četrdesetih godina 19. stoljeća. Bio je veliki protivnik pomoći siromašnim, jer bi to, prema njegovu mišljenju, izazvalo veliki pomak bogatstva, od zaslužnih prema manje zaslužnim i siromašnim. Njima je savjetovao da se sami pobrinu za sebe. Užasan način razmišljanja.

Što je zapravo bio uzrok te strašne gladi u Irskoj, koja je u 19. stoljeću bila jedna od najtežih u Evropi?

Razloga je više. Jedan je ekonomska zaostalost. Zbog zaostalosti ekonomije seosko stanovništvo je bilo previše ovisno o samoj jednoj kulturi. U našem slučaju o krumpiru. Drugi razlog je bila dotad nepoznata gljivična bolest koja se okomila na krumpir i uništila urod. Za nju tada nije bilo lijeka. Krumpir je uništavala više godina uzastopce (1846-52). Za siromašnu Irsku bila je to prava katastrofa. Vlada je pri tome bila posve bespomoćna. A mogla je učiniti više. Tri milijuna ljudi ostalo je bez hrane. Vlada je pasivnost opravdavala i ideološkim razlozima. U Irskoj je previše ljudi, zato je u redu da priroda obavi svoje. Ako budemo pomagali ljudima, iz tog gorkog iskustva ništa neće naučiti, govorili su u Londonu, koji Irskoj tada naravno nije bio sklon. I zato je pomoć bila vrlo neučinkovita, a smrtnost veoma visoka.

Jesu li Irci i zbog gladi, koja je tada odvela u grob najmanje milijun ljudi, tako masovno odlazili u tuđinu?

Vlada unatoč gladi tada nije dopustila iseljavanje, ali ljudi su ipak odlazili. Međutim, odlazili su samo oni koji su imali novaca. Seljaci i nadničari, koji su zbog bolesti krumpira ostali bez svega, bez hrane i bez posla, to sebi nisu mogli priuštiti. Zato im je vlada tada trebala priskočiti u pomoć novcem, pomoću kojeg bi mogli otići u Ameriku, Kanadu, Australiju. Na taj bismo način spasili ogromno života.

Irska je tada bila dio britanskog imperija. Postoji li kakva povezanost između gladi u svijetu i kolonijalne politike?

Stvar nije tako jednostavna kao što je predstavlja Rudyard Kipling, koji je govorio o bijelcima »koji pune usta glađu« po čitavom britanskom imperiju. U početnoj fazi osvajanja i »pacifikacije« kolonijalizam je svojom brutalnošću dakako donosio i glad i smrt. No istodobno je donosio i ekonomski razvoj i po toj strani smanjivao opasnost teške gladi. To zacijelo vrijedi za Indiju, gdje su Britanci, recimo, izgradili željeznice i tako bitno poboljšali prometne povezanosti na potkontinentu. To je bio veliki prilog razvoju Indije.

Postoji i druga strana priča. U Bengalu je 1770. godine zbog slabe ljetine izbila teška glad, ali vlast je od ljudi unatoč tome utjerivala poreze, što je okolnosti samo pogoršalo. Kolonijalna vlast je u tom slučaju bila sukrivac za smrt više milijuna ljudi. Za britansku krunu glad je bila svojevrsno pomagalo za uspostavljanje ravnoteže između broja stanovnika i zaliha hrane. Britanija se u Indiji tako ponašala sve do kraja 19. stoljeća. Tek je nakon toga počela promicati više paternalističku politiku. I zbog većeg osjećaja odgovornosti za ljude pod britankom krunom. Prije toga osjećaja nije bilo.

Britanska kolonijalna politika je prema tome slijepo slijedila Malthusovu teoriju o gladi kao najučinkovitijem sredstvu prirode, teoriju što je profesor Alex de Waal proglasio jednom od najužasnijih intelektualnih zabluda svih vremena. U knjizi se i vi odlučno suprotstavljate Malthusu?

Zato jer ne vjerujem da glad djeluje tako kao što je zamislio Robert Malthus. Prema njemu, glad dolazi tek tako i oslobađa nas suvišnog stanovništva što ga zemlja ne može više prehranjivati. Malthus nije imao pravo. Glad se događa, ali stanovništvo se nakon nje na mnogim mjestima brzo oporavlja. Praksa ga je tu gadno demantirala. Bijedne i gusto naseljene države su dakako ranjivije, ali to još ne znači da će se glad – jednostavno prema Malthusu – pojaviti upravo kod njih. Gdje će izbiti glad, danas u velikoj mjeri odlučuje i politika. Gdje su ratovi i korumpirani voditelji, tamo je opasnost gladi ponajveća. Mnogo veća nego u siromašnim ali mirnim zemljama. To Malthus dakako nije uzimao u obzir i zato njegove teorije ne stoje. Glad dakle nije demografski korektiv, kao što je dosljedno ustrajavao.

Je li za glad uistinu na mnogim mjestima kriva baš politika?

Američki senator Hubert Humphrey je 1974. godine jasno upozorio da je »hrana i moć«. Nekakvo skriveno oružje. Tada su Amerikanci prekinuli humanitarnu pomoć Bangladešu, jer nije htio zaustaviti izvoz jute na Kubu. Kad je pomoć potom ipak došla, za mnoge je bilo već prekasno. Na mnogim mjestima i danas vrijedi uvjerenje da su gladi koje su se nekoć događale posljedica maltuzijanskih činilaca, a one koje se događaju danas posljedica isključivo (pogrešne) vladine politike. Za sve veće gladi 20. stoljeća za mnoge su krivi samo Staljin, Hitler ili Mao. Ali stvari su kompliciranije nego što se čine na prvi pogled. Kina je 1959. godine, na primjer, bila vrlo siromašna zemlja. Zato za tadašnju glad nije bio kriv samo Mao. Već samo jedna loša ljetina može izazvati teške probleme.
Glad je tada u Kini uzela gotovo 25 milijuna ljudi, ali za nju je bila kriva i ekonomska zaostalost, loše vrijeme, neprimjerena prometna infrastruktura.

Glad, koju je tada posredno izazvala pekinška tzv. politika velikog skoka naprijed, u to je vrijeme na vlastitoj koži osjetio i sam Mao Ce-tung, budući da 1960. godine zbog krize čak sedam mjeseci nije konzumirao meso?

I Ču En-laj je morao mjesečnu upotrebu žita i brašna za svoju užu obitelj ograničiti na sedam kilograma. Tako kažu izvori. Liu Šao-či, jedan od najuglednijih kineskih političara toga vremena, kojeg su kasnije tijekom kulturne revolucije usmrtili, tada je izjavio da je za tu strašnu glad »tri desetine kriva priroda, a sedam desetina čovjek«. Kineska vlada je pretjeravala s (pre)brzim razvojem. Okolnosti jednostavno nisu bile naklonjene takvoj politici. Naime, dohodak po glavi stanovnika je 1950. godine u Kini iznosio samo četvrtinu svote koju je Britanija dosegla davne 1820. godine.

Nešto posebno bila je i velika bengalska glad 1943. godine?

Posebna je bila zato jer se Indija prije toga već oslobodila gladi. Nakon 1900. godine tamo nije više bilo ozbiljnije gladi. Potom je došao drugi svjetski rat. Premda Indijci nisu htjeli imati s njim posla, u biti su postali svojevrsna kolateralna šteta tadašnjeg ratnog vihora.

Jer su Britanci zaključili da su bojni brodovi značajniji od brodova s hranom?

To je bila ratna, strateška odluka. Ako za borbu ne budu upotrijebili sve brodove, to će uraditi Hitler, a Japanci i još nešto gore, razmišljali su u Londonu, gdje su zato dali prednost ratu, a ne brizi za gladne u Indiji. Zbog toga su tada u Bengalu umrla najmanje dva milijuna ljudi.

Bog Mars je u Bengalu tada dao prednost Malthusu?

Na žalost, doista je bilo tako.

Čini se da je bengalska kriza potom još dodatno ojačala indijski nacionalizam i borbu za neovisnost?

Neprijateljstvo prema Britancima je nakon te drame nedvojbeno ojačalo. No situacija je bila dodatno zakomplicirana, budući da je Bengal tada bio veoma podijeljen. Hindusi su za sve krivili muslimane, koji su bili više probritanski usmjereni. Osim toga, Hindusi su u pravilu bogatiji od muslimana. Vladali su trgovinom, posudbom novca. Počelo je sektaštvo, zbog čega je Bengal kasnije bio i podijeljen. Glad je zacijelo zaoštrila te suprotnosti i posljedično Britance prognala iz Indije.

Bengalska priča jasno dokazuje da su rat i glad zapravo vazda veoma tijesno povezani.

Nedvojbeno, jer ratovi svagda još dodatno zaoštravaju ekonomsku zaostalost. Sredinom osamdesetih godina prijašnjeg stoljeća je u čak 14 država – od 18 najvećih primatelja pomoći Ujedinjenih nacija – divljao rat. U osam država iz te skupine za glad je, osim rata, bilo krivo i vrijeme, u pet od njih glad su skrivili još »ekonomski problemi«. Jednu državu, Haiti, tada su mučile sve te kuge istodobno: rat, suša i ekonomski slom. I Europa je zadnju veliku glad osjetila tijekom drugog svjetskog rata.

Nešto slično se događalo u Iraku nakon prvog zaljevskog rata, kad je zbog sankcija, gladi i bolesti umrlo više nego milijun ljudi.

Slične probleme imaju danas zacijelo i u Afganistanu, gdje inače teško možemo govorimo o gladi, ali o pothranjenosti itekako možemo. I za to je opet kriv isključivo rat.

Povijest 20. stoljeća bila je iznimno kruta. Za mnoge režime, sovjetski, kineski, etiopski na primjer, glad je postala nadasve prikladno sredstvo za vođenje rata drugim sredstvima.

To što su radili bilo je doista užasno. Posebice stoga jer su se najteže gladi – kakva ironija sudbine – zapravo događale upravo u državama koje su barem na papiru proglašavale da će zauvijek iskorijeniti siromaštvo. No neke gladi ipak nisu bile prouzrokovane namjerno. Mao Ce-tung zacijelo nije nikada uzviknuo »Hoću pobiti 20 milijuna ljudi!« Problem je u tome da je Peking tada previše žurio s razvojem. Staljin je radio nešto slično. Htio je super-industrijaliziranu državu. S velikim gradovima. Ali tko će ih hraniti, kad se istodobno uništava selo? Bio je uvjeren da seljaštvo može proizvesti jednaku količinu hrane sa smanjenim radom i s manjim brojem ljudi. To se dakako nije dogodilo. Zbog gladi je zato pomrlo na milijune ljudi. Cijena je dakle bila strahotna, ali ni Staljin ni Mao vjerojatno uopće nisu pomislili koliko života može uzeti njihova nerazumna politika. Cilj je tada opravdavao sva sredstva..

Zanimljivo je da je Sovjetski savez zapravo bio rođen u gladi koja pustošila po zemlji već u vrijeme oktobarske revolucije?

Maksim Gorki je maja 1918. godine pisao da je Petrograd, kasnije Lenjingrad, umirući grad, a Lenjin je za sve špekulante već odmah nakon revolucije zahtijevao smrtnu kaznu. Tadašnja je glad bila nesretna posljedica građanskog rata i suše koja je pogodila posebice dolinu Volge. Upravo zato je Gorki tada počeo veliku akciju za međunarodnu pomoć novoj državi, obrativši se i Američkoj upravi za pomoć (ARA), koju je vodio Herbert Hoover. Ta je do maja 1922. godine u Sovjetski savez poslala hranu za šest milijuna ljudi. To je bila jedna od najvećih humanitarnih akcija toga vremena, zbog čega je Gorki potom poslao više iznimno toplih zahvalnih pisama Amerikancima. To je u biti bio početak globalizacije međunarodne pomoći.

Ali i to je bila svojevrsna politika, slično kao Marshallov plan nakon drugog svjetskog rata.

Naravno, jer je ARA bila zapravo cijelo vrijeme pod okriljem američke vlade. Humanitarna pomoć i politika u tom su slučaju djelovale ruku pod ruku.

U Kijevu još i danas tvrde da je holodomor, velika glad tridesetih godina, zapravo svojevrsni genocid nad Ukrajincima. Slažete li se s takvim tvrdnjama?

Za mene to nije bio genocid. Ne vjerujem, naime, da je sovjetska vlast htjela planski uništiti Ukrajinu. Vodila je pak politiku koja bi se zapravo mogla okončati genocidom. Bavio sam se dosta tom problematikom, ali pri toj je temi teško doći do zajedničkog imenitelja, budući da u Ukrajini holodomor još uvijek tretiraju veoma emotivno. Rasprava je odveć politizirana, zato je teško doći do pravog broja žrtava. Prema mojim ocjenama, u Ukrajini je tada umrlo oko tri milijuna ljudi. U Ukrajini govore o puno većoj brojci. Ali i Aleksander Kulčicki, najpoznatiji ukrajinski istraživač holodomora, ne pristaje na te brojke i govori o tri do četiri milijuna mrtvih.

Glad čovjeka često pretvori u životinju. Tijekom njemačke blokade Lenjingrada, kad je grad bio posve odrezan od zaleđa, došlo je čak do kanibalizma.

Glad ljude zaista prisiljava na takve stvari. Roditelji postaju bešćutni prema djeci, prodaju ih ili ih čak jedu. Nobelovka Pearl Buck pisala je o tome u knjizi Dobra zemlja, opisujući strahovitu glad u Kini. Zbivanja u Lenjingradu nisu zato ni po čemu odstupala od takvih užasnih primjera. U prvim mjesecima blokade otkrili su nekih 900 slučajeva kanibalizma. Ljudsko meso su prodavali čak na tržnici … Iz vjerskih razloga to nisu radili zapravo samo u Bengalu, gdje je odnos prema mesu posve drukčiji.
Glad vazda posve ruši sva postojeća pravila i odnose. U Starom zavjetu, recimo, piše da je tijekom sirijske opsade Samarije za glavu magarca treba platiti čak 80 srebrenjaka. Takva je tada bila glad. A ona uvijek najviše udara po siromasima. U takvim krizama vrijednost stvari koje nije moguće pojesti dramatično opada, zato siromasi jednostavno nemaju što prodati da bi kupili hranu. U Irskoj su tijekom gladi upadali čak u zatvore, budući da se zatvorenicima, koje je valjalo hraniti, više ugađalo nego onima koji su bili na slobodi…

Glad tako postaje pravi raj za špekulante i tržišne mešetare?

Trgovci su oduvijek lakomi. U srednjem vijeku su unajmljivali čak mađioničare da bi pomoću njih odagnali kišu, za koju su ljudi molili u vrijeme suše. No tržište samo po sebi ne izaziva glad. Njegova je zadaća da pribavi hranu od tamo gdje je ima za mjesta gdje je nema. Ali to nije moguće uraditi preko noći. Za to dakako nije krivo tržište, nego vlast. Ona je u pravilu vazda prespora.

U minulom desetljeću većih gladi praktično ni bilo. Iznimke su možda samo Malavi i Niger, gdje glad unatoč svemu nije bila takva kao one u prethodnom stoljeću. Znači li to da se taj strašni jahač Apokalipse polako ipak povlači pred napretkom i većom proizvodnjom hrane u svijetu?

Neki stručnjaci, koji su nam još prije nekoliko desetljeća najavljivali strašne gladi, poput biologa Paul Ehrlicha s univerziteta u Stanfordu, gadno su pogriješili. Ehrlich je sredinom šezdesetih godina govorio o nekoliko stotina milijuna ljudi koji će umrijeti zbog pomanjkanja hrane. Neki zagovornici Malthusa bili su u svojim prognozama još strašniji. Govorili su čak o milijardama mrtvih. No njihove prognoze se nisu ostvarile. Osobno sam optimističniji, no unatoč svemu ostajem nadasve oprezan optimist.

Što će se dogoditi za pedeset godina, ne zna dakako nitko, ali u sljedećih dvadeset godina, kako kažete, zacijelo neće biti teže gladi.

Manje će gladi dakako biti, ali s njom će se biti lako suočiti. Naravno, ako u dotičnoj državi bude mir. Moj optimizam se zasniva na događajima iz bližnje prošlosti, u kojoj katastrofalne gladi zapravo više nije bilo. Imali smo, kako napominjete, glad u Malaviju i Nigru. Neki stručnjaci nagovještavali su više desetina tisuća mrtvih, ali to se nije ostvarilo. U Malaviju danas puno više ljudi umire uslijed zaraženosti virusom HIV, nego uslijed gladi. Svijet se danas učinkovitije suočava s gladi. I politika djeluje u tom smjeru. Danas, srećom, nema više Maa ili Staljina. Imamo doduše Sjevernu Koreju, Burmu i još nekoliko sličnih diktatura, gdje se i iz političkih razloga zabranjuju pomoći iz inozemstva. Ali u Kini nikad više neće biti gladi. Upravo suprotno: Kinezi se uslijed brze hrane pretvaraju čak u debeljuce.

Dakle, u miru glad nije više problem?

Ne. Prije svega zbog globalizacije međunarodne pomoći, kojoj se danas ne odupire nijedna siromašna država. Granice su otvorenije nego nekada. Problemi nastaju naravno u ratovima, na primjer u sudanskom Darfuru, gdje glad upravo zbog toga ugrožava dobar dio stanovništva. Afrika i inače ostaje najranjiviji kontinent po pitanju opasnosti gladi…

A klimatske promjene i s njima povezane poplave i dezertifikacije?

Sljedećih deset, dvadeset godina zbog njih još neće doći do gladi. Hrane je u svijetu dovoljno, problem je samo u distribuciji i dostupu do nje, kako često kaže indijski nobelovac Amartya Sen. No za pedeset godina klimatske promjene mogu dakako postati opasne. Upravo zato taj problem treba riješiti danas. Kopenhagen nije donio rješenje. A vrijeme prolazi. Ako svijet u pravo vrijeme ne zaustavi zagrijavanje atmosfere, treći jahač Apokalipse mogao bi opet uskoro biti među nama.

Razgovarao Branko Soban

Preveo Mario Kopić