NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Nenad Popović: O prvom svesku Mandićevih dnevnika.

S prvim sveskom svojih dnevnika iz 2006. godine Igor Mandić napisao je knjigu svoga života. Na prvi pogled, tako reći izvana, to ne izgleda tako. Naslov je prilično mandićevski: Sebi pod kožu. Opušteno i manirirano to potsjeća na njegov onodobni emblematski naslov Uz dlaku. Ni podnaslov Dnevnički pabirci od kolovoza 2003. do kolovoza 2004. kao ni dodatni podnaslov Nehotična biografija ne obečaju bog zna što, djeluju dapače bezvoljno. U prvi mah, otvarajući je, pomisli se: evo knjige književnog i publicističkog rutinera - sigurno je dobra i odnjegovana, ali ipak treba vidjeti što će me unutra privuči, čega tu ima za mene. Jer, dnevnici, pogotovo svježi, vrsta su knjiga u kojima čitalac preko nečeg pređe ravnodušno, a nešto ga zaokupi i povuče.

Tako nekako knjiga i počinje. Mandić si uvodno razbija glavu što da piše i zašto to uopće čini, ima li dnevnik smisla, gdje su granice javnog i privatnog i tome slično. Međutim, to traje samo prvih pet-šest stranica. Nakon toga slijedi nešto što u hrvatskoj književnosti još nismo vidjeli. Mandić snažnim zamahom diže zastor i pušta nas da uđemo u ukupni životni, umni i duševni laboratorij jednog pisca. To do sada u hrvatskoj književnosti još nismo vidjeli, a ponajmanje u kanonskim Krležinim dnevnicima koji se, u usporedbi s ovim, odjednom doimaju malograđanskim i bigotnim te kastriranom lektirom pisanom i izredigiranom ad usum delfini. Kod Mandića, naprotiv, ništa nije «prosijano», a najmanje izostavljeno. On ne prešućuje ništa od onog što mu je važno: od odgovornog javnog pisanja do najintimnijih aspekata tjelesnog života, od politike do obitelji, od snova do sjećanja i nadanja, od egzistencijalnih briga do bjesova, ljudskih padova, sreće, dosade, ljubavi, seksa, alkohola, slika iz djetinjstva i mladosti te, uvijek iznova, pisanja, čitanja, razglabanja pojedinih riječi, čitavih traktata o kulturi, citata iz novina, knjiga, vlastitih novih i starih, nerijetko nikad objavljenih tekstova.

Umjesto publicističke ikone i kulturnog dobra „Igor Mandić“ iz stranice u stranicu čitamo Igora Mandića za pravo, in real time. Vremenski prozor od godine dana dovoljan mu je da pred nama nacrta anatomiju jedne egzistencije do u svaki detalj. I ne samo to. Njemu pri tome uspijeva da sav privatni, javni, kaotični materijal ritmizira u interesanatnu, često uzbudljvu prozu izvan svakog uvriježenog žanra, knjigu u kojoj je pisac gospodar svoga teksta, u kojem se ignoriraju takozvano «objektivno» i takozvano «subjektivno», a govori «ja» jednog intelektualca 20. stoljeća. Svjedočimo čistom, oslobođenom erosu pisanja na tragu Rolanda Barthesa. Nadnevci Mandiću tek su tanka, formalna mreža. Ispod svakog počinje nešto drugo. Jednom komentar banalnog dnevnopolitičkog događaja, jednom bilježenje dosade, jednom streloviti esej, jednom neki san, drugi put traktat o pisanju – čak i o tehnikama pisanja – da bi potom uslijedio izvještaj o nekom jelovniku ili kupovini. No na takvoj raznorodnosti autor se ne zaustavlja. Virtouzno se upušta u paralelne montaže: reprodukcije novinskih članaka, fotografija, u prepisivanje vlastitih tekstova zaostalih u ladici. Idući mnogo dalje od Bore Ćosića i njegove knjige «Mixed media», on prkosi neumitnom vremenskom protoku, postavlja prepreke - flash backove, kako ih sam naziva, tako da se ljetopis stegnut korzetom od godine dana do na milimetar približava romanu: ne romanu onog paleo- i neolatinoviczevskom, ne onom magičnog i ne znam sve kakvog najnovijeg realizma, već onom koji svoje repere ima u složenim i halucinatnim romanima kao što su Semprunova «Nesvjestica» ili «Druga smrt Ramona Mercadera», monumentalnom «Dneveniku Gesine Cresspahl» Uwea Johnsona ili Magrisovom «Naslijepo».

Tako uz jedan u hrvatskoj književnsoti neviđen primjer otvorenosti dnevničke odnosno autobiografske literature – sjetimo se još jednom beskonačne dosade, ispraznosti Krležinih profesorskih dnevnika - čitamo i odlično, zahtjevno komponiran tekst. I pametan. Po njemu su razasuti pravi dragulji, poput sljedeće, divlje i wildeovske refleksije: «Treba pisati upravo o onome što te se ne tiče, ma koliko to vrijedilo tek kao osobni zapis. No pisanje koje se ne trudi postati javnim, jalov je posao, masturbiranje u mraku, a toga valjda kod sviju ima i previše».

Da stvarno, Igor Mandić je u ovoj knjizi veliki gospodar teksta - i njegovog stila i njegove strukure. No međutim, upravo to mu se i na najgori mogući osvetilo. U jednom trenutku, baš nekako nakon što je prošlo ljeno i dosadno ljeto na Brionima i započela zagrebačka jesen, kćer jedinica Igora Mandić počinila je samoubojstvo. Živjela je u Švicarskoj, suprug joj je bio ugledni liječnik, upravo je završavala doktorsku tezu. No, bacila se u betonsko dvorište. I tu, u posljednjoj trećini dnevnika, prestaje sve o čemu sam do sada govorio. Prestaje žanr, prestaje dnevnik, nastaje autobiografija. Ali, ni to nije važno. Strašan događaj izdigao je Mandićev tekst u Tekst pisan s velikim slovom, literarni zapis kakvog – barem ja – nikada nisam čitao: kroniku čiste boli, divljanje od očaja, protokol inferna kojeg je izazvala eksplozija u srcu jedne obitelji.
Tko je pročitao knjigu, zna na što aludiram, a one koji nisu uvjeravam da je čitanje zapisa o toj strahoti šok usporediv samo sa razmjerima zaprepaštenja i užasa kojeg smo osjetili kada smo 11. rujna pred osam godina gledali kako se pred našim očima ruše newyorški tornjevi puni ljudi - od kojih su neki skakali sa stometarske visine bespomoćno mašući rukama i nogama i doimali se poput larvi leptira. Te stranice Mandićeve knjige nadilaze praktički sve parametre kojima obično ocjenjujemo knjige. Njena posljednja trećina sazdana je od materijala od kojeg su sagrađene klasične grčke tragedije. A s aspekta ruke s nalivperom koja drhti nad papirom predstavljaju ekstremni domet onoga što se uopće može napisati - u hrvatskoj, u svjetskoj, u bilo kojoj i bilo kada napisanoj književnosti.

Klanjam mu se i zahvaljujem na željeznoj disciplini da ostane pisac i u tom najstrašnijem času. Time što je inkorporirao neizrecivo u jedan literarni tekst vratio nam je – ili barem meni – vjeru da granice literature ipak nisu dosegnute, da ih pravi pisci uvijek mogu pomaknuti. Zahvaljujem mu na ultimativnoj demonstraciji da je tekst svet, i da se piše do kraja: u sibirskim gulazima na komadićima starog papira kao i u trenutcima kad ti se ruši sve, te se shrvan od boli valjaš po podu. Zahvaljujem mu na tome što je baš na ovom našem malom, jadnom hrvatskom jeziku pokazao da literatura još uvijek ima smisla. - To što mi je to prilikom skinuo nekoliko mojih privatnih bogova s kućnog oltara– među njima pisce dnevnika Thomasa Manna i Mirslava Krležu – opraštam mu rado. Biti živim svjedokom datuma jedne nacionalne literature veliki je privilegij, naime.

Bljesak strašnog događaja kojeg je zapisao, Igoru Mandiću sigurno je spalio rožnicu kao kad se izbliza gleda atomska eksplozija. Međutim, on ipak taj tekst zbog toga nije zatvorio samog u sebe. Razgolitivši se, Igor Mandić okrenuo je svoj tekst prema nama kao što se od sebe okreće pokretno zrcalo. I rekao nam: Evo vam Igora Mandića, evo. No ja u tome vidim i neizrečeno, gromoglasno i sardonično pitanje: Ali, kako stoje stvari s vama, moje dame i gospodo?

Da, kako stoje stvari s nama, drage kolege i kolegice? Gdje su naši takvi tekstovi? Ne vidim ih baš mnogo. Da mi to možda ne drkamo u mraku?