NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Gianni Vattimo: Vjerovati da vjeruješ

Fedon, Beograd 2009.

Preveo s talijanskog Mario Kopić


Povratak božanskog, što ga u raznim oblicima iskušavamo u vrijeme kasne modernosti, sumraka velikih babilonskih podviga čovječanstva, priziva nam u sjećanje svojevrsnu skrušenu religioznost. Religioznost pokajanog sluge, koji se u strahu i trepetu vraća gospodaru, jer zna da mora skupo platiti svoju nepokornost.

Božanstvo svojstveno toj religioznosti razotkriva se tamo gdje ljudskost bankrotira. To je Bog radikalne transcendencije: Bog pred kojim čovjek umukne i sagne glavu; Bog koji navodi na katastrofično raspoloženje srednjovjekovne apokaliptičnosti.

No u ovom ostarjelom vremenu na pragu trećeg tisućljeća moguće je ući u trag i pokušajima drukčije religioznosti, religioznosti koja na tragu pronicljive misli Dietricha Bonhoeffera odbacuje katastrofičnog Boga – onoga deus ex machina koji se javlja da bi prividno riješio nerješive probleme, koji je ''zakrpa za rupe'' naše spoznaje, koji je radna hipoteza u pitanjima koja je čovjek sam naučio riješiti i koji je poput 'pokrovitelja' nad stvarnošću, nad kojom je zreo čovjek preuzeo potpunu odgovornost.

Takav je pokušaj nedvojbeno iznenađujuća literarno-filozofska ispovijed Vjerovati da vjeruješ talijanskog filozofa Giannija Vattima. Autor – vodeći mislilac slabe misli, plodne talijanske reinterpretacije Nietzschea i Heideggera – pokušava u njoj izraziti svoje 'preobraćenje' na rubu kršćanstva i nihilizma.

Oštrinu toga ruba 'ublažava' odlučno otkriće vezivnog elementa između kršćanstva i Vattimova nihilizma: riječ je o pojmu kenosis – ljubavno samoponiženje Boga u utjelovljenju – o kojem govori sv. Pavao u Pismu Filipljanima: ''On, trajni lik Božji, nije se kao plijena (harpagmos) držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe 'oplijeni' (heauton ekenosen: sam sebe isprazni) uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu''. Ta uža kenotičnost prema Vattimovu uvidu iznenađujuće korespondira s osnovnim pojmom slabe misli: sa sekularizacijom kao slabljenjem metafizike. Ta je korespondencija, u kojoj se kako kršćanska kenoza tako i nihilistička sekularizacija pokazuju kao preobražaj svetoga u svjetovno, apsolutnog u relativno itd – temelj na kojemu Vattimo osmišljava svoje 'preobraćenje': preobraćenje u navodnicima, jer mu nihilizam ne postaje tek nekakvim uvodom u kršćansku vjeru. Vattimovo otkriće kršćanstva u nihilizmu prije je sjećanje na to da je nihilizam oduvijek već bio kršćanski, kao neka nova evangelizacija nihilizma ex novo. Nihilizam se tako pokazuje kao vremenu primjerena egzegeza Kristove objave; egzegeza što je svojedobno zaboravila da je bila upravo to, a sada se toga nanovo sjeća.

Srž Vattimove 'slabe' egzegeze upravo je u odbacivanju katastrofičnog Boga – zakrpe za rupe. Njega autor poistovjećuje s Bogom – počelom metafizike, s Bogom što ''prisiljava na šutnju svako daljnje pitanje''. Tomu dodaje da mu se čini ''prisiliti na šutnju svako daljnje pitanje s odlučnom autoritarnošću prvoga počela i jedino mogućom definicijom nasilja''. Bog kao zakrpa za rupe je dakle nasilni Bog. I što je za Vattima najvažnije: to je Bog koji ne zna ljubiti. Tek utjelovljeni, kenotični, sekularizirani Bog omogućuje ljubav, jer ne omogućuje apodiktičnost prvoga počela: ukida svezu između sakralnog i nasilja, svezu svojstvenu metafizičkom Bogu.

Vattimova 'slaba' egzegeza kršćanske predaje želi barem po ozračju ostati katolička, unatoč tomu da očito odstupa od crkvenog nauka. Dileme svojega 'preobraćenja' svjestan je i sam autor. Najbolje na nju odgovara upravo nesvršenošću onoga 'vjerovati da vjeruješ' ili mislim da vjerujem, kojim knjiga počinje i završava. Ona zapravo želi biti ''apologija lika mlakog vjernika'' u kojoj lako i vjernik i nevjernik, na pragu trećeg tisućljeća, mogu naći teološki prijepornu ali ljudski neupitnu ispovijed najdublje boli suvremenog čovjeka.

Mario Kopić