NEMANJA: SMIRENOUMLJE

DUŠAN PIRJEVEC: SMRT I NIŠTINA (odabrani spisi)

Postoji jedna misao koju slovenski filozof i književni teoretičar Dušan Pirjevec-Ahac (1921-1977) u većini svojih napisa dotiče, vraćajući joj se svagda iznova da bi je osvijetlio u njezinim najizrazitijim pojavnim oblicima. Imamo dojam da ga je misao o iskonskoj neprestupivosti smrti stalno progonila, ne dopuštajući mu da, bar ponekad, probije kružnicu njezina zračenja. Vraćajući se njoj, Pirjevec se u stvari vraćao sebi, svojoj vlastitoj duhovnoj supstanciji.

Smrt je dakle tema koja leži u osnovi Pirjevčevih najintimnijih filozofskih preokupacija, tema nimalo nova da bi nas iznenadila po svojoj izvornoj svježini pojavljivanja, no zato stalno prisutna i nametljiva u ponovnom nuđenju. Ni Pirjevčeva misao nije o njoj posve izvorna, no kod njega je ona izrečena i kao fakticitet (izvjesnost koja je poviješću europske kulture potvrđena) i kao unutarnjom vatrom duha nošena. Ona čini okosnicu i istodobno okvir u kojemu se kreće njegova izazovna misao.

Kad to imamo u vidu, lakše nam je odrediti krug Pirjevčevih filozofskih interesa. Najprije je to partizanstvo i (komunistička) revolucija, njegovo najveće životno i duhovno iskustvo. Partizanstva se Pirjevec nikada nije odrekao, no revoluciju je razotkrio u njezinoj diferenciji: u revoluciji se jedan povijesni svijet, naime svijet humanizma, odnosno čovjeka kao subjekta, zalijeće u svoj vrhunac, ozbiljuje se i tako pokazuje svoju istinu. Ozbiljeni svijet čovjeka kao subjekta jest svijet čovjeka koji je svoju sudbu uzeo u svoje ruke, koji doista čvrsto stupa u svoje, koji se dakle u svemu sam upravlja i stoga više ne dopušta nikakvo više biće, nikakvog boga. Upravo na vrhuncu svojega zaleta, na vrhuncu svoje volje za moć, subjekt svagda iznova biva osuđen na prepoznavanje i priznavanje da je u svojem temelju čovjek – konačno i smrtno biće. Smrtonosna totalna akcija subjekta svagda okončava smrću čovjeka. Totalno je ozbiljenje subjekta - a ta je realizacija totalna kad je subjekt ne samo subjekt prema vani, nego i u odnosu spram sebe sama – sušta oprečnost subjektu, dakle totalni objekt – mrtav čovjek.

Pirjevcu je stalo da ukaže i na diferenciju između čovjeka (čovjeka kao egzistencije) i subjekta (čovjeka kao antropocentričnog ega), da pokaže granicu njihova identiteta. Premda hoće biti čovjek-subjekt mjerilo svega što jest, subjekt kao čovjek ima mjerilo koje ne može prestupiti. Neprestupivost smrti zahtijeva od čovjeka distancu spram sebe sama i svojih (povijesnih) uloga.

U svojim iznimnim studijama o tradicionalnom europskom romanu Dušan Pirjevec svagda iznova otkriva neizbrisiva znamenja diferencije čovjeka i subjekta. Uz sudbu junaka romana, koji je sav izručen Ideji i u toj izručenosti odlučuje o životu i smrti sebe sama i sučovjeka, o bitku i ništini svega što jest, eda bi se na kraju neizbježno zaustavio zbog vlastite smrtnosti, Dušan Pirjevec korak po korak nastoji otkriti što znači biti čovjek u svijetu vladavine subjektiviteta, kako izložiti diferenciju na svim razinama i na svim područjima. Nižu se potom njegovi brojni ogledi o razlici između života i akcije, istine i slobode, pjesništva i prakse…

U spisima što ih okuplja knjiga Smrt i niština Pirjevec podrobno ocrtava diferenciju između umjetnosti i znanosti, između nacije i naroda, između socijalno-povijesne akcije i umjetnosti kao umjetnosti. Naravno, Pirjevec će svagda upozoriti da su te diferencije moguće samo na osnovi Heideggerova nacrta ontološke diferencije između bitka i bića. U znamenitom spisu (što ga donosi zbornik) Bog ateista Pirjevec će se upustiti u složenu raščlambu onto-teološke strukture metafizike, u kojoj će navedena diferencija između bitka i bića omogućiti razbijanje identiteta između bitka i boga kao najvišeg bića, dakle i razbijanja identiteta između bitka i čovjeka, koji je kao totalni subjekt zauzeo mjesto božje.

Pirjevec će se pred kraj svojega života, intenzivno se posvećujući Dostojevskom i romanu Braća Karamazovi, uputiti i u traženje druge, od metafizičkog identiteta posve drukčije istosti bitka i boga. Nakon dugogodišnjeg upozoravanja na pogibelj nihilističke biti humanizma, na ugroženost od tehnokratizma kao oblika subjektova autokratizma, na međusobnu impliciranost humanizma, nihilizma, tehnokratizma i svih načina vladanja volje za moć, Pirjevec će se preusmjeriti na čovjekov život kakav se nadaje već s ovu stranu diferencije (distance) spram subjekta. Naspram koncepcije posmrtnog života, ukazat će na ''besmrtnost'' kakvu možemo već ovdje, na zemlji, susresti. Čovjek je besmrtan i raj je na zemlji svagda kad čovjek ljubi ni za šta, kad ništa ne osuđuje i kad se predaje otpuštajućem dopuštanju. Na začuđujući način Pirjevec će tako anticipirati mnoge filozofske teme autora (Lévinas, Derrida, Girard, Vattimo…) što su posljednjih godina nastanile europski filozofski krajolik, na što ukazuju već i doktorske disertacije o njegovoj misli izvan Slovenije (M. Brecelj, M. Bratina).

No neovisno o svim temama o kojima Dušan Pirjevec raspravlja, kao da je cijelo vrijeme svojega nedugog životnog vijeka bio blizak stihu i pokazivao da ima sluha za jednu misao francuskog pjesnika Mallarmea (o kojemu je Pirjevec raspravljao u svom intrigantnim osobnom susretu s Martinom Heideggerom): „Nedotaknuto, života puno i lijepo danas'' (Le vierge, le vivace et le bel aujourd'hui).

Priredio i preveo Mario Kopić

Demetra, Filosofska biblioteka Dimitrija Savića, Zagreb 2009. 319 str.