NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Milan Steiner, Vera Horvat Pintarić

Prije par dana moj šulkolega Krešimir Oremović i ja časkali smo o novoj knjizi Vere Horvat Pintarić. Pokušavši ilustrirati kraći tekst o knjizi na Facebooku, po tko zna koji puta suočio sam se s tradicionalnom hrvatskom lijenošću; da ne objašnjavam, evo što sam Kreši napisao:
"Da, genijalni Steiner i taj njegov grisaille: sjećaš li se, prijatelju, s koliko nas je strasti Vera upućivala da se bavimo tom slikom, učeći nas prvim koracima onoga bez čega je naša struka i slijepa i nijema: formalnoj analizi. Imao je Steiner u Bosanskoj još jednog tragično skončalog a nadarenog cimera: Savu Šumanovića. I dok ćeš Šumanovićeve provokacije srednjeg uha pronaći po njegovim lađama diljem oceana kojim surfamo, Steinerovu Kišu jedva da ćemo naći na jednom jedinom omotu kataloga. Današnji je naraštaj Hrvata nedostojan svoje tradicije, ma kako neznatna ili veličanstvena bila."
Dobri i ljubazni Krešimir odmah je ispravio stvar: poslao mi je ovaj niz Steinerovih radova.









Vera Horvat Pintarić: Knjiga koja će promijeniti pogled na zbivanja u europskom slikarstvu

Patricija Kiš

Pišući o slici ‘Crna zastava’ Ljube Babića i uspoređujući je sa slikama zastava u europskom slikarstvu, autorica je opisuje kao izvornu zamisao

ZAGREB - Nakon osam godina, koliko je prošlo od “Svjedoka u slici”, Vera Horvat Pintarić napisala je novu knjigu “Tradicija i moderna”. Riječ je o prvoj knjizi u novopokrenutoj biblioteci Artishistoria, nakladnik je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Izvršna urednica je Ariana Kralj, ravnateljica Gliptoteke HAZU.

Događaj kao umjetnost

“Teško je razumjeti sadašnjost, a još je teže zamišljati je kao povijest”, započinje predgovor Vera Horvat Pintarić. Globalizacija tržišta je novost u povijesti umjetnosti, a umjetnička djela postala su najtraženiji proizvod na tom tržištu. Kroz posljednjih 50 godina promijenjena je i ideja o umjetničkom djelu koje može biti samo jedan događaj. Definicija umjetničkog djela, uostalom, stalno se mijenjala ovisno o zadacima i ulozi koju je imala u društvu. Povijest, s druge strane, ovisi o našim predodžbama, te postoje i događaji koji su za nas zauvijek izgubljeni. Ipak, kako se pokazuje kroz cijelu knjigu, najveći su umjetnici zadržali vezu s duhovnim naslijeđem prošlosti. Cezanne je, primjerice, isticao da želi učiti od starih majstora.

Najneobičniji grad

Kroz stručno utemeljene, ali i poetske opise umjetničkih djela, u čemu autorici nema premca, u knjizi koju definitivno treba prevesti na strane jezike jer će promijeniti pogled na zbivanja u europskom slikarstvu i u širem krugu od našeg, Vera Horvat Pintarić pokazuje koliki je utjecaj na Cezannea imala “Svadba u Kani” Paola Veronesea, a na Veronesea Tizianova “Assunta”.

Djela venecijanskih majstora, pokazuje se na nizu primjera, utjecala su na najveće umjetnike moderne. “Kad se kaže da je najvažnije svojstvo venecijanskog slikarstva neposredna kromatska percepcija, uvijek mislim na taj, u bojama najneobičniji, grad koji poznajem”, piše autorica. Neposredno iskustvo, velika erudicija, poznavanje povijesnih zbivanja, prepoznavanje važnosti i najmanjih detalja, razmišljanja umjetnika pokazana kroz njegova pisma ili u novije vrijeme intervjue... samo su neki od aspekata koji su pokriveni u čitanju pojedinog umjetničkog djela.

Umjetnička djela mogu služiti kao dragocjeni dokumenti, a pažljiv i obrazovan čitač iz slike može iščitati apsolutno sve. Pokazuje se koliko je Matisse vjerovao u terapijsku ulogu umjetnosti i sanjao o umjetnosti ravnoteže, čistoće i mira, bez sujeta što ga uzemiruju, te koliko su teozofijska učenja utjecala na rad Pieta Mondriana.

Kritični stav Posebno je poglavlje posvećeno Ivanu Meštroviću, kiparu koji je postigao gotovo holivudsku slavu, no varirao je u kvalitetiU kontekst europskog slikarstva autorica stavlja i “Crnu zastavu” Ljube Babića, rad koji je nastao 1916., na dan kada je umro car Franjo Josip, prizor naslikan s prozora u Ilici, s pogledom na Mesničku: “U našem slikarstvu to je najzanimljivije naslikana zastava, a usporedi li se sa slikama zastava što su u europskom slikarstvu nastale prije, pa i poslije tog datuma, ona je izvorna zamisao”. Dok raspored skupine ljudi izgleda kao da je snimljen u trenutku, crnina zastave je “glatka i dobro nahranjena”.

Kako naslikati kišu

U knjizi ćete pročitati i kako je novopronađena fotografija iz münchenske sobe Miroslava Kraljevića potvrdila tezu o utjecaju Velasqueza na tog autora, ali i odgovor autorice na pitanje kako naslikati kišu kroz najbolje primjere prikaza motiva u slikama europskih majstora, a sve kao uvod u priču o remek-djelu Milana Steinera.

Posebno je poglavlje posvećeno Ivanu Meštroviću, kiparu koji je postigao gotovo holivudsku slavu, kakvu nitko od naših umjetnika prije ni poslije nije dosegao. Ipak, kompleksnost njegova cjeloukupnog rada nitko do sada nije cjelovito obradio. Stvarao je brzinom koja je svako impresionirala, pa i samog Rodina, imao je nevjerojatan receptivni talent, koji je pokazao i u interpretaciji Michelangelovih skulptura.

Međutim, “Meštroviću je strana duhovna dubina Michelangela”, a najveći je njegov problem bio u uvjerenju “da je dovoljno imati talent koji mu je od Boga dan i da je taj talent vječan”.

Autorica potom pokazuje koliko umjetnik varira u kvaliteti. Kao pozitivne primjere ističe “Zdenac života” koji je napravio sa samo 22 godine, potom “Povijest Hrvata”, “Sjećanje”, skulpturu Ruže Meštrović, snažne ženske figure iz “Vidovdanskog ciklusa”, dok je “Pieta antologijsko djelo europske skulpture”. Kao primjere odsutnosti prostorne percepcije u Meštrovića autorica ističe spomenik Grguru Ninskom u Splitu.

Picasso se bolje nosio

Za razliku od Meštrovića, Picasso se puno bolje nosio s talentom: “Da bi se obranio od prevelike snage svojih prirodnih darova i urođenog poriva, mortificirao se pomoću kostrijeti primitivnog slikarstva”, a veliku je važnost pridavao i ulozi koncentracije i kad je postigao svjetsku slavu.

“Svatko ima istu potencijalnu energiju, ja je trošim na jednoj jedinoj strani i sve mu žrtvujem - i Tebe i bilo kog drugog, uključivši i sama sebe”, rekao je u jednom trenutku umjetnik svojoj životnoj suputnici Francois Gillot.

Umjetnici i književnici

Važno je i neprekidno preispitivanje. Cezanne, sačuvano je to i kroz umjetnikova posljednja pisma, u posljednjim je godinama života smatrao da je tek na početku i da polako napreduje.

Gerhard Richter u jednom je intervjuu naveo: “U osnovi, spram sama sebe, ja sam skeptik, i nikad nisam siguran je li ispravno i dobro ono što radim”.

Zanimljive su i paralele između umjetnika i književnika koje autorica povlači u nekoliko navrata u knjizi: Tizian je bio veliki dramatičar, zato ga uspoređuje sa Shakespeareom, Marcel Proust kao najveći promatrač među književnicima ima slikarski pandan u Matisseu, dok je Herman Hesse književni dvojnik Mondirana. Još jedna briljantna knjiga ove autorice.