NEMANJA: SMIRENOUMLJE

iCCKelčec - 19. October 2009.

Gotovo dvadeset godina spomen njegova imena, manje i djela - jer uglavnom nemaju blage veze čime se bavio i kakva mu je bila eficijencija -, izaziva sveopću konsternaciju i zapaljenost općinstva. U novije doba, prigoda je to kada revoltirano mnogoljudstvo ispisuje beskrajne internetske stranice ogorčenih, otrovnih komentara. Tako je Johnny čini se trajno postao, ili još bolje – ostao, crvena krpa za plebs izmoren prenaivnim očekivanjima i snatrenjem o boljem životu. Prema koncentraciji odvratnosti što puca na svaku poru mass medija Štulić je skrmačio – sve!
A, i on je zdušno godinama radio na takvoj recepciji javnosti. Mora mu se odati priznanje. Kako ćeš biti zadrt i zajeban i omiljen međ' gomilom? Gorda svjetina ne trpi taj i takav diskurs u bilo kakvim odnošajima. Mnoge su glave letjele u bliskoj prošlosti, e, da bi svatko danas lajao nekontrolirano. Praznio crijeva ne osjećajuć' stid, kako to britko neki pjesnik reče. Granica mora biti povučena. I mi je povlačimo svakodnevno. Jednim odlučnim Ne! Johnnyjevom demonizmu i crnilu. Makar ne znam čemu koristi takva skotofobiznost, taj jungferski «fear of the dark» pokraj tolikih «camicia nera» u našem dvorištu.
Štulić jednostavno živcira svojim postojanjem. Nije nam všeč niti u jednom agregatnom stanju. Fakt je, prav za prav, da su njemu Hrvati više naškodili. Jerbo su mu dokinuli bivšu državu kao mega stage njegove slave i toržestvovanja, pa Johan ima finu navadu zajebavati sa odstojanja. Dobacivanjima preko više državnih kapija ima umišljaj da revolucija još teče, da nije svemu kraj. Ona se sad samo vodi nekim još neviđenim metodama. Iz kućnih papuča s tompusom trave međ' papcima. Meni je to sve herzig, sve se to uklapa u opći anarhoidni Johnnyjev profil al' ima ih kojima baš i nije zabavno ...



Nedavno objavljena ultimativna kolekcija Azre na dva diska s izabranim pjesmama prodana je u gotovo deset tisuća (sic!) primjeraka. Nakon gotovo dva milijuna kopija još nešto sitnih deset tisuća?! Time bunt javnog mnjenja dobiva na dodatnom značaju. Ako u vremenu posvemašnje diskografske spizđenosti netko rasprodaje legalno toliko kopija, a opće je poznato da ni najveće domaće prave estradne zvijezde nisu u stanju potegnuti niti preko tisuću, dvije nosača zvuka, onda – zvona zvone! Bauk Štulića u pravom smislu riječi kruži nad nama.
Zavođenja na daljinu kako bi došao i održao još pokoji nastup zatiču me zdvojnog. U divljajućem merkantilizmu sve je dobrodošlo, ali neke stvari jednostavno – ne dihtaju. Ponuđenim milijunćekom kuna se Johnnyja jednostavno ne da dovabiti i njegove niskozemske rupe Utrecht. Za istu svoticu nastupa naša nacionalna primadona u Belgradeu. Ozarena, egzaltirana, kako bi pjesnik prisnažio. Nije valjda da Štulićevih dvadeset godina apstinencije na kantaru vrijednosti daje isti skor. Da bi tako zamišljen nastup imao isplativosti trebao bi se odigrati na krokiju nastupa Dugmeta od prije par godina. Znaci do tri polu gadljiva mamutska nastupa na ogromnom prostoru tipa stadion. Ali, kako? Azra za svoje karijere nije održala baš nijedan koncert takvog tipa. Azra je atrakcija kluba. Velika blizina auditorija osnovna je kondicija za uštekati instrumente uopće. Sve drugo nema nikakve veze s parolom pod kojom je Štulić handlao. Mali sijedokosi Johnny tamo negdje na dvijestotine metara od mene ili na videowall-u s retro raybanicama povrh nosa pod svemirskim snopovima lightshowa zadnje je što bi si želio priuštiti prije smrti. Međutim kako stvari stoje za sada je vrlo mala šansa da će se tako što doista i odigrati. Gazda je previsoke standarde postavio u prošlosti. Johnny jest lunatik al' još uvijek je dobro senzibiliziran na opasnost, a načitao se i Grka pa nema sumnje da mu je jasno da se u istu rijeku ne da stupiti dva puta.



S treće strane Petrinović tvrdi da je žice na gitari što visi na Johnnyjevu zidu napala rđa. Toliko mu se zamjerila da je niti ne prima u ruke. Istina, Azra nije bila rock band. Bio je to društveni pokret. No, bez sviračke napucanosti nema ni emisije ni transmisije.
Ali, volio bih da me netko teleportira u listopad osamdesetprve. Na bar jedan od onih sedam strašnih koncerata u Kulušiću. Ponovo osvanuti u mahnitoj gomili koja se tiska pred ulaznim vratima i probija u srce dvorane. Do bine na kojoj se usidrio Johnny, struže mahagonij telecaster i riga bujice moćnih stihova. Bio sam užasno mlad. Zapaljiv štof. A, Johnny je bio obogotvorenje nesputane slobode i užitka života. Mutant Preverta i Andreasa Baadera. Zanosan k'o Byron na barikadama Partenona, silan k'o Baš Čelik. U Aznavourovski crnoj opravici, Johnny je poezija, stihovi su stvarnost. Tko to nije volio dok je bio mlad, nije imao srca. Tko ga je zanijekao pod stare dane – olupina je karaktera! Nitko nije bolje izrazio taj sraz gradskoga slenga i seljačke kletve Štulićeve poetike do Ivana Posavca na stranicama Poleta. Johnnyjeve prenabreknute vratne žile i nemoguća njušna senzacija vonja krvavog znoja u drastičnom izrezu Posavčevog kadra zabetonirale su kult! Slušam Azru i maštarim kako slikam kao Savec.
A, kad Bogovi žele kazniti, onda ti ispune želje.
Nakon višegodišnjeg egzila Johnny se '87. Vratio iz Nizozemske u Zagreb. U listopadu je već držao povratničke koncerte. Tad već(!) imam dvadesetidvije i posuđeni fotoaparat kojim ću na upravo nevjerojatan način snimiti kao gledatelj koncerta, ne kao fotoreporter inkriminiranu fotografiju za naslovnicu «Zadovoljštine» . Kako o snimateljskoj tehnici nisam imao blage veze opalio sam šest komada skočivši diverzantski na pozornicu prije no što su me redari zgrabili i bacili natrag u gomilu. Kasnije mi se otvorila i filmska kazeta te procurilo nešto svjetlosti na emulziju, tako da je svaki drugi snimak od tih mizernih six bio osvijetljen. No, jedan je snapshot uspio i iskopiranu sam sliku odnio na Zelengaj, gdje je boravio band, kako bi mi se Johan parafirao. Nije ga bilo tamo, pa sam fotografiju ostavio Leineru kojega sam poznavao sa likovne akademije. Dan kasnije zvonio je telefon i predstavio se Johnny. Isprva sam mislio da me zajebava netko od moje škvadre, no pre poznat je bio taj glas ... tražio je da mu ustupim fotografiju za naslovnicu live albuma, a ja sam opizdio u nesvijest. Dok sam se vraćao na ovaj Svijet Johnny se već penjao uz moje stube. Oduzeto sam gledao kako u Peckinpahovskoj usporenosti pruža ruku na upoznavanje. Bio je još viši no što se na pozornici i na slikama činilo. U komandosici i antilop gležnjericama na gumu ukazivao mi se čas kao Dutschke čas kao Krist. Malo razrok ali ipak kao Isus. Pa, mi je objavio da ću krenuti za Njim i ja sam prekinuo školovanje na neodređeno vrijeme. Ukrcao se u vagon lutajućeg glazbenog cirkusa i iz njega nisam izlazio četiri užasno kratke godine, do početka rata. Onda je uslijedilo «veliko iskrcavanje». Mesija je odlevitirao natrag na plantaže tulipana, a meni su ostale slike. I tako, evo, hvala na pitanju, već osamnaestu godinu. Nemam ozbiljnijih pritužbi. Svakom prema zaslugama.
Ali, ja ne žalim ... što sam četvrti odozada isto kao i prije rata ... što Johan neće svirati.



Jer će Halid pjevati. Pa, će se horde domaćih celebova dovaljati do Arene. Bit će u tom konvoju čudesa i vladajuće nomenklature i jakih snaga opozicije. Nanetovih beba profi nabijača kožne dušice, pratećeg furgona starleta svih špranci, sva sila sedme sile, glumišta i kremišta .. i Gazda Stipa, pa pokoji pretorijanac, krema kreme, Tarikus i Godiva, Cigi i Sneki, Alka i Bara ... do dugo u noć. U probranim ancugima. Jutrom će perplexnuta Nacija sustavno biti bombardirana editorijalima i izvješćima Glorije, Carpeta, Mile i Drage ... What a Party! Pasti će i kakav panegirički feljton kuštravog Barda, nulte perjanice domaćeg spisanja iz omiljenog nam Holdinga. Svi će se čoporativno lansirati u meko tkivo naših bijednih života. I tu ostati ćubiti zauvijek. Prevažni.
No, zmazani Štulić neće nastupiti i to donosi strašno olakšanje. Nije uzalud na Džamiji sredinom osamdesetih pisalo; Džoni – operi se!
Pa, sad' jel' posrijedi okupacija il' ne? Wie Ihr wünscht ...
Neka mi netko pokaže jedan otirač pred kućnim pragom koji je još hrvatski? Neka mi pokažu jedan tvornički dimnjak koji je još naš ... jednu zgradu, jednu vežu, jedan grumen tla ... Čime još raspolažemo? Država je preklana pretvorbom, inženjerinzima, ortačkim ugovorima, teškim lopovlukom. Šverceri, maroderi i prononsirani zločinci drmaju svakim zakutkom Lijepe Naše. Bešćašće je dnevni befel. E, tu jesmo suvereni. A, pučanstvo se pjeni; hoće li moralni skot Štulić izvršit' desant na Zagreb il' ipak ne. Sve pod egidom zadnje crte obrane naše kripte. Nemoj te me zajebavati ...
Rekao bih kada to ne bi podlijegalo krivičnom gonjenju da je fakat bio najtalentiraniji i najzajebaniji frik na ovim prostorima, nitko da bi mu do gležnja po poetskom izričaju i ljepoti, a svirao je i tamburu maestralno. Bio je megaloman. So what? Da je zaista riječ o velikom artistu prisnažuje i fenomen anticipacije vlastite sudbine pri doslovno prvom stih prve objavljene pjesme ... Samo je to malo tko kadar provariti. Pa, ako je veliki Kiška rekao da je to poezija par exellence, koga se još uopće pita što!?



Ali, to niti smijem niti želim izjaviti jer sam krajnje uravnotežena i socijalizirana persona, mirisni, pacificirani pizdek naše male zajednice. Anarhističku literaturu više niti čitam, a još manje upražnjavam. Završio sam i fakultet. Život u masi je perfektan. Dobar sam kao kruh. Malo jesam zlovoljan, ali jebeš život bez zlovolje. Fino mi je u Domovini. Na mala sam vrata zašao u Eden realiziran na meni pravom mjestu. Ni'ko nikog ne jebe ni dva posto. Autoriteta, eta prosto njet. El Dorado svakom časnom simpatizeru kaosa.
Ne vraćaj se Brane! Koji ćeš mi kurac ...