NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Emmanuel Lévinas

Igor CC Kelčec

1. Sutra je danas

Presijeca li Derridino djelo razviće zapadnjačkog mišljenja demarkacijskom crtom, nalik kantovstvu, koje je odvojilo dogmatsku od kritičke filozofije? Jesmo li ponovno na kraju jedne naivnosti, jednog neslućena dogmatizma, koji je drijemao u temelju onoga što smo držali kritičkim duhom? Mogli bismo postaviti sebi to pitanje. Ideja, kao dovršenje serije koja počinje u intuiciji, u kojoj se ne može dovršiti, ideja «u kantovskom smislu», djelovala bi navodno unutar sâme intuicije: transcendentalan privid koji generira metafiziku stvarao bi iluziju unutar sâme prisutnosti koja bi sebi neprestano manjkala. Novi rez u povijesti filozofije? On bi, također, obilježavao kontinuitet. Povijest filozofije vjerojatno i nije drugo do rastuća svijest o teškoći mišljenja.
Zasad se krećemo jednom no man's land, u nekom međuprostoru koji je neizvjestan čak i glede neizvjesnosti koje posvuda titraju. Suspenzija istinâ! Čudna epoha! Pišući, svatko je možda osjeća u onoj mjeri u kojoj sebe zatiče gdje bliske pojmove rabi s viškom opreznosti, dočim nova kritička misao osporava smisao neopreznosti kao i krepost opreznosti. Čitajući ove izuzetno precizne tekstove, a ipak tako čudne, postajemo svjesni jednog novog stila mišljenja. U Glasu i fenomenu, tekstu koji uzdrmava logo-centrični diskurs, nijedna riječ nije slučajna. Zadivljujuća strogost, naučena zacijelo u fenomenologijskoj školi, s krajnjom pozornošću posvećenom diskretnim Husserlovim gestama i širokim Heideggerovim potezima, ali provođena s dosljednošću i majstorstvom: preokretanje krajnjeg pojma u preduvjet, manjka u izvor, bezdana u uvjet, diskursa u locus, preokretanje samih tih preokretanja u sudbinu: pojmovi očišćeni od ontičkih rezonancija, oslobođeni alternative istinitog i lažnog. U početku sve je na svojemu mjestu; nakon nekoliko stranica ili nekoliko redaka, pod učinkom jednog zastrašujućeg dovođenja u pitanje, mišljenje nema više utočišta. Upravo tu, izvan filozofijskog domašaja stavova, leži jedan posve literarni učinak, novi drhtaj, Derridina poezija. Čitajući ga, svagda iznovice vidim naš egzodus iz 1940. godine. Vojna jedinica u povlačenju prispijeva u jedno mjesto koje još ne sluti ništa, kavane su otvorene, gospođe čitaju svoje Nouveatués pour dames, frizeri friziraju, pekari mijese kruh, članovi visokog društva se susreću s drugim članovima visokog društva i pričaju priče iz visokog društva, a sat kasnije – sve je razgrađeno i napušteno, kuće, zatvorene ili ostavljene otvorenih vrata, prazne se od stanara koje odvlači rijeka vozila i pješaka, kroz ulice vraćene njihovom »dalekom nekad« putova, trasiranih u pradavnoj prošlosti velikih seoba. U tim danima među-vremena, jedna simbolična epizoda: negdje između Parisa i Alançona, neki polupijani brijač pozivao je vojnike koji su prolazili cestom – «momčiće», kako ih je oslovljavao patriotskim jezikom koji je još lebdio iznad voda ili plutao po kaosu – da se besplatno obriju u njegovoj radnji. Sa svoja dva pomoćnika on je brijao gratis, i to bî danas. Bitno odgađanje za sutra (procrastination) – buduća diferancija – upijalo se u sadašnjost. Vrijeme je dolazilo do svojega kraja s krajem ili s interimom Francuske. Osim ako brijač nije bio lud koliko i četvrti oblik ludila u Fedru, na kojemu, od Platona, počiva diskurs zapadne metafizike.

2. Razonoda /le passe-temps/

Filozofija kao poraz, otpadanje od nemoguće prisutnosti. Zapadnjačka metafizika – i vjerojatno cijela naša europska povijest – bila bi, preko pojmovnog aparata koji Derrida demontira ili dekonstruira, izgradnja i čuvanje te prisutnosti: utemeljenje sâme ideje utemeljenja, utemeljenje svih odnosa koji sačinjavaju iskustvo, tj. očitovanje bića koja se arhitektonski redaju na temelju koji ih nosi, očitovanje jednog svijeta kadrog izgraditi se ili, kao što se kaže, konstituirati se za jednu transcendentalnu apercepciju. Prisutnost sadašnjosti/prisutnog, okupljanje i sinkronija. Ne ostaviti ništa da se vuče! Ništa ne izgubiti! Sačuvati sve u svojim rukama! Sigurnost europskih naroda iza njihovih granica i zidova njihovih kuća, osiguranost njihova vlasništva (Eigenheit koje postaje Eigentum) nije sociologijski uvjet metafizičkog mišljenja, nego sam projekt jednog takvog mišljenja. Projekt, provedba kojega je nemoguća, vazda odgođena, mesijanska budućnost kao manjkajuća prisutnost. U Glasu i fenomenu razobličuje se taj metafizički simulakrum prisutnosti, održavan glasom koji sluša sebe: prisutnost i posjedovanje ujedinjeni u samosvijesti. Simulakrum ili iluzija, ali prije ontičke iluzije i pojave, prije razlučivanja na realnost i fantazmagoričnost. Svaki materijalizam nosi taj pečat, kao i svaki idealizam.
Otpadanje od prisutnosti vodi do otpadanja istinitog, vodi do značenja koja ne moraju odgovarati pozivu Znanja. Istina nije više u rangu vječne ili nadvremenske istine, nego je to relativnost koju nikakav historicizam nije mogao naslutiti. Deportiranje ili skretanje Znanja s onu stranu skepticizma, koji je ostajao zaljubljen u istinu čak i ako se osjećao nesposoban obuhvatiti je. Otud značenja ne teže istini. Nije ona glavno pitanje! Bitak ne dospijeva k punoći bitka: njegov način života koji propada traži nova odlaganja, pribjegavanje znacima unutar jedne prisutnosti koja izmiče sama sebi; ali u označenom tih znakova proizvode se samo znaci. Husserlovski pojam beskonačne iteracije, čija je «ideja u kantovskom smislu» osiguravala, za njega, razumijevanje, odgađa, neprestance, jednovremenost označenog s nekom prisutnošću. Vazda naznačena, prisutnost izmiče hvatanju. Otuda trošenje označenog. Ono oslobađa sustav znakova, označitelja bez označenog, jedinog govora kojeg ne vodi nikakav puni smisao. Tako se kao diseminacija (dissémination) izriče diferancija u kojoj se prisutnost dekonstruira, jedno odgađanje bez obvezujućeg prispijeća za plaćanje, koje je vrijeme ili, točnije, koje je sâma razonoda (le passe-temps: prolaženje vremena). Igra u međuprostoru bitka, gdje središta gravitacije nisu ista kao ona u svijetu. No, ima li središta? Ima li gravitacije? Ima li? Posve je drukčije ako još možemo govoriti o bitku.
Ono što ostaje konstruirano nakon de-konstrukcije, to je, doista, stroga arhitektura diskursa koji de-konstruira i koji glagol biti u predikativnim rečenicama rabi u prezentu. Diskurs u tijeku kojega, u potpunoj poljuljanosti temelja istine, protiv evidencije doživljene sadašnjosti koja izgleda nudi posljednje utočište prisutnosti, Derrida ima još snage izgovoriti «je li to sigurno?», kao da bi u tom času išta moglo biti sigurno i kao da bi sigurnost ili nesigurnost mogli još imati važnost.
Mogli bismo doći u iskušenje da izvlačimo argumente iz ovoga pribjegavanja logocentričnom jeziku u protustavljanju istom tom jeziku, da bismo osporili proizvedenu de-konstrukciju. Put kojim se nerijetko išlo u pobijanju skepticizma. Ali na kojemu je skepticizam, isprva poražen i bačen na koljena, ponovno dizao da bi se vratio kao zakonito dijete filozofije. Put koji, možda, sam Derrida nije vazda izbjegavao u svojim polemikama.
No, slijedeći taj put, riskiramo proći mimo značenja same ove nedosljednosti. Prošlo bi se mimo ireduktibilne nesimultanosti Izrečenog (Dit) i Izricanja (Dire), mimo iščašenosti njihove korelacije; minimalne iščašenosti, ali dostatno široke da u nju utone skeptički diskurs, a da ga ne priguši protuslovlje između značenja onog što taj diskurs izriče i značenja same činjenice izricanja. Kao da je simultanost manjkala dvama značenjima da bi protuslovlje presjeklo čvor koji ih spaja. Kao da je korelacija Izricanja i Izrečenog bila dijakronija nespojivog; kao da je situacija Izricanja za Izrečeno već bila »sjećanje zadržanosti», ali tako da se interval trenutaka Izricanja ne može povratiti u ovom sjećanju.
Istina nad istinama ne bi mogla biti prikupljena u jednom trenutku, niti u jednoj sintezi kojom se zaustavlja takozvano kretanje dijalektike. Ona je u Izrečenom i u Poreknutom i u Drukčije rečenom – povratak, repriza, redukcija: povijest filozofije ili njezin preduvjet. Sugerira li nam to Blanchot, u Čekanje…Zaborav…pridajući, uzastopce, subjektu rečenice predikat u potvrdnoj i odričnoj formi? Ona, možda, nema stil verbalne diseminacije; no, ona potječe iz istog ne-svijeta, kraja «vječnih istina», čiju agoniju ni empirizam ni povijesni relativizam ne mogu ni zamisliti, kao ni likove koje ocrtavaju njihove konvulzije. Nije, dakle, apsurdno da jedna stroga refleksija dopušta da se nazru ovi međuprostori bitka, u kojima se poriče sama ta refleksija. Ništa se ne može vidjeti bez tematizacije ili bez kosih zraka koje ona vraća, čak i kada je posrijedi nešto što se ne može tematizirati.

Put do tih besputnih »mjesta«, podzemlja naših empirijskih prostora, ne otvara se u svakom slučaju u vrtoglavici koju izazivaju oni – strašno obaviješteni i čudesno inteligentni i veći deridijanci od Derride – što tumače njegovo izvanredno djelo pomoću svih ključnih riječi zajedno, nemajući i ne dajući (drugima) vremena za vraćanje onoj misli koja je za te riječi bila suvremena.

3. Hijazam

Derridina kritika koja oslobađa vrijeme od njegove podređenosti sadašnjosti, koja više ne shvaća prošlost i budućnost kao moduse, modifikacije ili modulacije prisutnosti, koja zaustavlja misao što znakove shvaća kao označene, do krajnjih konzekvenca misli Bergsonovu kritiku bitka i Kantovu kritiku metafizike. Tom dekonstrukcijom prisutnosti, svjedočenje svijesti o samoj sebi gubi svoje kartezijanske povlastice. Treba li se ispričavati zbog navođenja ovih starih autora? To ne priječi ovo «domišljanje do kraja» da odvede do čudnog ne-pravila o isključenju trećeg, u kojemu se odbacuje disjunkcija između da i ne, moćna alternativa zahvaljujući kojoj računari odlučuju o svemiru.
Manje će se rado priznati – a Derrida to vjerojatno neće prihvatiti – da ova kritika bitka u njegovoj vječnoj prisutnosti idealiteta dopušta, po prvi put u povijesti Zapada, da se bitak stvarstva misli bez pozivanja na ontičke pripovijesti o božanskoj radnji, bez pristupanja, od početka igre, «bitku» stvorenja kao kakvom biću, bez posezanja za negativnim i empirijskim pojmovima poput slučajnosti ili «nastajanja i nestajanja», jednako ontičkim koliko i pojam nepropadljivosti Cjeline. Po prvi je put «manje bitak» (moins ętre) stvorenja pokazan u svojoj verbalnosti riječi. Točno je da, poradi izbjegavanja povratka na metafiziku prisutnosti, ova misao mora potražiti rodnom pojmu znaka koji zastupa prisutnost pod bankrotom drugu referenciju nego što je bankrot te prisutnosti, i drugo mjesto nego što je izrečeno jezika – usmenog ili pismenog; drugo mjesto nego što je jezik koji, posvema na raspolaganju govorniku, fingira samu sinkroniju, par excellence prisutnost sustava znakova koji svaka empirijska simultanost već pretpostavlja. No, tražiti da se pozitivno izrekne taj manjak prisutnosti samom sebi, nije li to još jedan način vraćanja prisutnosti s kojom se pozitivnost miješa? Reći o tom manjku da jest, znači vrtjeti se u krugu bitka i nebitka (krajnjih pojmova, ali istog ranga), ostati, premda s okusom nesreće, pri bitku. Ona je, nedvojbeno, sigurnija nego željena sreća, koja je – s onu stranu zadovoljstava i pijanstava – nemoguća punoća prisustva. No, je li ontologija bez izlaza?
To da je jezik nacijepljen na najnevidljiviju razliku vremena, da je njegovo izrečeno izmješteno od njegovog izricanja, da korelacija nije stroga (prekidajući već jedinstvo apercepcije i, dosljedno tomu, već mogućnost iskustva), izvjesno smješta govor po strani od svega empirijskog, koje se iscrpljuje u prisutnosti i u porazu prisutnosti (défait de présence). Treba, doista, jednoga dana, polazeći od Izricanja i njegovog vlastitog značenja, pronaći njegovu korelaciju s Izrečenim –a to nije nemoguće. No, Izricanje se ne iscrpljuje u Izrečenom i znak nije ponikao na tlu ontologije Izrečenog da bi poprimio svoju paradoksalnu strukturu odnosa (koja je toliko čudila Platona da ga je dovela do oceubistva) i da bi zastupao prisutnost koja izmiče samoj sebi. Znak, kao i Izricanje, jest jedan izvan-redan događaj – u protustruji prisustva – izlaganja drugom, služenja drugom, tj. Događaj subjektivnosti. On je jedan-za-drugog. On je značenje koje se ne iscrpljuje u pukom odsustvu intuicije i prisutnosti. Mi pitamo: otkud znak od kojega je načinjena prisutnost koja manjka samoj sebi ili neprikupljiva dijakronija od koje je načinjena stvarstvenost (créaturialité)? On ne počinje (ako uopće počinje, ako nije iz temelja an-arhija) kao izrečeno. Supstitucija, zastupanje, jedan-za-drugog, nije li on u svojoj odlučujućoj suspenziji onog po sebi, ono za-drugog moje odgovornosti za drugog? Razlika između Istog (le Męme) i Drugog (l'Autre) jest bratska ne-indiferentnost prema drugom. Ono što se dekonstruktivističkoj analizi s pravom pojavljuje kao manjak sebe, uopće nije višak – to bi i dalje bilo obećanje sreće i ostatak ontologije – nego ono bolje blizine, jedna izvrsnost, jedno uzdizanje, etika prije bitka ili Dobro s onu stranu Bitka, navedemo li još jednom starog autora. Prisutnost sadašnjosti/prisutnog koje je Descartes otkrio u cogito, ne pomišljajući na ono ne-svjesno koje ga nagriza, rasprsla mu se među prstima s idejom Boga koju ono nije moglo sadržavati.
Nemamo nakanu produljivati putanju jednog mišljenja na strani protivnoj od one na kojoj se njezina riječ diseminirala. Smiješna ambicija da se jedan pravi filozof poboljša zacijelo nije naša nakana. Sresti ga na svom putu već je dostatno dobro i to je, vjerojatno, sam modalitet susreta u filozofiji. Naglašavajući primordijalnu važnost pitanja što ih je postavio Derrida, htjeli smo izraziti zadovoljstvo dodirom u srcu jednog hijazma.

Emmanuel Lévinas, «Jacques Derrida, tout autrement», Noms propres, Paris 1976.

S francuskog preveo Mario Kopić