NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Kuljiš. Denis Kuljiš.

Prije nekoliko dana, bio sam u Ljubljani jer sam za svoje zagrebačke novine htio nešto napisati o slovenskom modelu privatizacije – zanimalo me, naime, je li zapao u fundamentalnu krizu, ili se naprosto događa neko površinsko slijeganje, manji potres, umjesto kataklizme? I onda, stvari završe onako kako to obično biva – pokaže se da je ekonomija zapravo politika, pa te više privuče kultura, odnosno gastronomija, kao kultura svakidašnjeg života. Otišao sam, dakle, na predstavu novog komada genijalnog slovenskog umjetnika Dragana Živadinova – on je, na žalost, još prilično mlad i u dobroj formi, pa ga Slovenija ne može prihvatiti kao novog Prešerna ili Cankarja; njegovo će pravo značenje pojmit će tek kad ga više ne bude, kad se ukrca na onaj mitski rolerkoster od Litja do Čateža... Iz malo veće daljine, ja mogu jasnije sagledati njegovu ulogu. Bilo nas je manje od sto na predstavi, a imam dojam da mnoge poznajem s prethodnih – no ja sam dvaput putovao u Moskvu da bih gledao njegove stvari, pošto pratim sve što napravi od početka osamdesetih godina... Susret s gospodinom Janezom Bratovžom pak je posve recentno iskustvo – tek nedavno doznao sam za nj, pošto sam na slovenskoj televiziji gledao Gustinčićev intervju s jednim američkim kuharom irskog porijetla, koji ima šest restorana u Hudson Valley, te dobiva najviše ocjene Zagat Guidea, koji je američki Michelin, a dolazi redovno u Sloveniju, gdje kupuje vina i prijeteljuje s Bratovžem. Morao sam izvidjeti o čemu se tu radi i – isplatilo se. Škampi u kadaifu i konjska obrzina koja se cmarila 20 sati na temperaturi od 60 stupnjeva, okus i prezentacija – briljantno! Slovenija je zaista prvorazredna europska destinacija za mesna jela, od kojih ljudi odustaju u vegetarijanskom zanosu što je zahvatio nadasve mlade i alternativce. I sam tendiram makrobiotici, ali to je dijeta, a ne kulinarska orijentacija – ipak sam prije sljedbenik Curnonsky, kneza gastronoma, nego Michija Kushija, koji nas je podučio, poput Voltairea, da obrađujemo svoj povrtnjak...
Krizu slovenske privatizacije ne simbolizira Mura, nego Union. Mura je naprosto stari socijalistički kombinat, koji država više ne može futrati neograničenim sredstvima, jer je nastupila globalna fiskalna kriza. Mura se nije mijenjala i trebala je odavna propasti – to, dakle, nije primjer krize privatizacije, nego krize koja je nastala jer nije bilo privatizacije… I sam sam se vjenčao u Murinu odijelu, ali to je bilo prije dvadeset godina, a sad bih, da ne nosim isključlivo casual, kupio Kenzovo. Poslovnjaci i političari dijele se na one koji nose Bossa (u Sloveniji - janšisti) i one u Ermenegildu Zegni (LDP). Muralisti su kučanovci, a to je, znamo, historija. Mislim da je sadašnja kriza slovenskog privatizacijskog modela zapravo sukob izmedju dva centra moći u čelično-crnim dizajnerskim odijelima, dok je ovo treće, zapravo, centar nemoći. Oligarsi bliski vladi, koja kontrolira banke i dva državna kapitalna sklada, ruše konkurente koji su silno ojačali u doba prošle vlade, kupnjom kontrolnih paketa u ključnim tvrtkama, sve na kredit, koji te tvrtke same više ne mogu otplaćivati – jer dionice i velike firme nisu se tu, kao u Hrvatskoj, prodavale po jednu kunu, nego prije po milijardu eura… Ti tajkuni blisku Janši, poput Bavčara i Šrota, djelovali su samostalno, dok ova druga skupina funkcionira kao slovenski zaibatsu, ujedinjena fronta kompanija isprepletenih vlasničkih odnosa i vlasničkih udjela. Tuđman je u osvit hrvatke privatizacije govorio o “dvjesta obitelji koje trebaju preuzeti ekonomiju”, no to se dogodilo u Sloveniji, a u Hrvatskoj, sve je prešlo u ruke nekolicine krupnih predatora.
Dok se zbivaju ti dubinski procesi, politika je, kao i obično, zaokupljena onim što će pokrenuti mase a nebitno je za ključne interese elite – u ovom slučaju pitanje hrvatsko-slovnske granice na moru, Čista budalaština, fikcionalni problem, tipični problem bez problema, kojemu se mogu posvetiti svi oni nekomptentni novokomponirani političari koji inače ne bi imali razloga za postojanje i umrli od gladi… Na neki način cijela se slovenska politička scena pritom žalosno trivijalizirala i pohrvatila, pa imate jednoga Tuerka, umjesto, recimo, serozne Mojce Drčar Murko, Pahora, koji mi se čini nekako površan i bezvezan gotovo kao naš ljepuškasti ministar vanjskih poslova Jandroković, a nisam do kraja uspio shvatiti ni mistiku koja okružuje Gregu Golobiča, kojega tako vatreno podržava mislilac bez portfelja, filozof Slavoj Žižek. Grega je diplomirao na Heraklitu, o kojemu je od povijesnih podataka poznato samo to da se zvao Heraklit, ostalo je druga ruka, Platon i Aristotel – a i o samome Golobiču znam ponešto jedino iz druge ruke… Iz mojih izvora saznajem pak da je Katarina Kresal, zapravo, mozak koalicione vlade, ali ono kako je ta vlada performirala u “piranskoj krizi”, ne upućuje da je baš Indira Gandhi. Janša – dobro, od njega nismo ništa očekivali, iako je ta pojava, u povijesnim razmjerima, bila posve neočekivana aberacija na razvojnom putu Slovenije, one Slovenije iz naših idealiziranih prdodžbi o tom malenom, kompetentnom europskom društvu. Hrvatska ima užasnu hadezovsku političku elitu, a ona opoziciona, mislim, nusporedivo je kvalitetnija, no koliko će sposobnosti zaista iskazati, tek će se vidjeti. Čim je otišao Sanader, jer ga je zbacila njegova stranka, pa smo se riješili i Rudolfa, eksperta za granice koji je pola Hrvat, a pola Slovenac, podvojena ličnost kao Norman Bates iz “Psychoa”, odmah je stvar malo krenula, čak i s temporalnom Jadrankom Kosor, jednom softcore hadezeovkom koja nije krala. Ipak, ne vidim načina da dođe do sporazuma, nego se problem odgađa. Stvar je u tome što slovenska javnost i to, sudeći po anketama javnog mišljenja, u većini od 90%, očekuje da svaka vlada iskoristi mogućnost blokade hrvatskog pristupa Europi (kroz pregovore pa i prometno), ne bi li se ishodio potpun suverenitet nad cijelim Piranskim zaljevom. Nije jasno zašto netko misli da bi to Sloveniji bilo korisno, odnosno predstavljalo dobitak, ali tko god se suprotstavi tom općem mišljenju, koje je inducirano političkom propagandom, učinit će to na vlastiti politički rizik. Stvar je vrlo jednostavna: na istom katu, na istom odmorištu, postoje dva stana iz kojih se, kroz zajdnički hodnik, odnosno predvorje, dolazi do lifta. Čini se najrazumnijim da taj entrée bude zajdnički, nerazgraničen kondominij, koji stanari posjeduju u idealnom omjeru i njime zajednički upravljaju. Čiji je, zaista hodnik? Jedva da me to zanima i u vlastitoj kući, dok je čišćenje osigurano na primjerenoj razini, a nekmoli tamo u toj Piranskoj vali, za koju mi se, zapravo, živo…



Bliži problemi podastiru se oku s mojega motrišta na Oleander-terasi hotela Esplanade. Čekaju nas predsjednički izbori. Sad vodi Ivo Josipović, jedan pristojan momak, profesor simfonijske kompozicije na konzervatoriju, te ustavnog prava na Pravnom fakultetu, ekspert vlade za Haaški sud, pritom prilično bogat čovjek, koji se dobro snašao u tranziciji i zaradio lijepe pare na ubiranju tantijema za muzička autorska prava cijele glazbeničke gilde – taj posao obavlja njegova privatna firma. Za Ivu kažu da je previše krotak, pristojan, povučen i, zapravo, anoniman – a baš takvoga trebamo, pošto predsjedniku ionako treba što prije smanjiti ovlasti te, po mogućnosti, uvesti da se bira u parlamentu, odnosno u nekom reprezentativnom zboru koji bi uključio regionalnu zastupljenost recimo iz redova župnijskih skupšina. Drugi kandidat, Nadan Vidošević, “lep ko greh”, koji se silno obogatio u pretvorbi i sumnjivim liferacijama, pa posjeduje vile na svim atraktivnim mjestima u zemlji, uspješno upravlja tvornicom “Kraš” a kao sekretaricu u Privrednoj komori, kojom predsjeda pro bono, uvijek drži jednu bivšu misicu. On je lik mutnog pretvorbenog kontinuiteta, te uživa potporu predsjednika Mesića i njegove udbaško-kriminalne kabale, koja sjedi na Pantovčaku još od duba predsjednika Tuđmana. Izvana gladac, iznutra jadac, Nadan nije predsjednik najpogodniji za razdoblje borbe protiv korupcije, koju od vlasti očekuju građani i Europska unija. No, on je mila mjka prema Bandiću, zagrebačkom gradonačelniku, šefu hercegovačkog lobija, kojega Zoran Milanović, predsjednik SDP-a, dvije godina pokušava marginalizirati te izbaciti iz stranke. Bandić uživa potporu mafije, koja se obogatila građevinskim spekulacijama, i sam je neizmjerno bogat, što znaju svi koji s njim dolaze u poslovni kontakt, ali mu, naravno, ništa nije dokazano, jer je kao hadezeovski epigon i trojanski konj u opoziciji, uživao punu zaštitu HDZ-a. Problem je u tome što bi Bandić zaista mogao pobijediti – uživa veliku popularnost u narodnim masama koje su birale i Keruma u Splitu. Svi uočavaju Bandićev silni aktivizam, o banditizmu se samo priča, a to što je strahovito primitivan pa je barbarizirao hrvatski glavni grad – o tome mase nemaju mišljenje, jer im je čovjek kulturalno blizak. Ako zaista izađe na izbore iako SDP ima službenog kandidata, izabranog glasovanjem sveukupnog članstva, dobit će nogu iz stranke, pa bi se opozicija lakše predstavila kao moralna vartikala u odnosu na vladajuću koaliciju, ogrezlu u korupciju.
Problem je što populistički lideri na čelu gratskih hunti, poput Bandića u Zagrebu i Keruma u Splitu, zaista dobivaju toliku javnu podršku – oni su šampioni jednog anomijskog društva, koje je u nastalo (kako objašnjava moj prijatelj, legendarni zagrebački novinar Marko Grčić) pošto se uspostvila povijesna podjela između priobalne, dalmatinske Hrvatske latinskih gradova, koji su imali venecijanske statute i ultramontanskog društva u kojemu su vladali harambaše. Populacijskim kretanjima, to je “anomijsko” zaleđe preplavilo ovu “statutarnu”, civiliziranu zajednicu, pa su u društvu i sad prisutne obje tendencije… Čak su se teritorijalizirale, pa zaista postoje Zapadna i Istočna Hrvatska, ova Zapadna s nacionalnim dohotkom poput slovenskoga, progresivno i demokratski orijentirana, te Istočna, balkanski Treći svijet, koji se odupire modernim procesima. Tu vlada zaostalost, teški klerikalizam, inteligencija je nacionalistička i, što je najgore, ovaj hrvatski Mezzogiorno izvozi politički utjecaj na Zapad, jer je tu, na Istoku, najveći rezervoar glasova za HDZ, koji podršku uzvraća patronažom, pumpanjem novca državnog proračuna u razne korupcijske i socijalne šeme, od kojih ti krajevi žive… Kerum i Bandić idealni su produkt toga podneblja i antieuropske antikulture, što nema nikakve veze s municiplizmom, “lokaliziranom” politikom koju u Slovniji imbolizira Jankovič, a u Hrvatskoj, možda, Plinio Cuccurin, lider “Ladonje” iz Rovinja.
Hrvatska politika zbog tih je političkih procesa postala toliko zanimljiva, senzacionalna, da i sam senzacionalizam više nije potreban kao pomoćno sredstvo – više možeš prodati serioznom obradom afera i političkih ujudurmi, nego pukim napuhavanjem nekih eklatantnih slučajeva. To je oživjelo novinsko izdavaštvo, EPH i Styrija, jedna mješovito i jedna austrijska medijska kompanija koje ovdje dominiraju u novinstvu, unatoč krizi, odlično prodaju svoje glavne edicije – “Jutarnji”, za koji i sam pišem, te “Večernji list”. Magazini su, naravno, kao i posvuda, u komi. Komercijalne televizije nisu bog zna koliko profitirale, jer ih ubija ona javna, nelojalnom konkurencijom, dampiranjem oglasa, dok je sama uglavnom pod vladinom kontrolom i prilično pacificirana, pa se tek tu i tamo, zahvaljujući novinarskoj zavjereničkoj koordinacije, uspije štogod plasirati u nacionalni eter. A prilika je, zapravo, odlična za inovativni medijski inženjering, ali ljudi s lovom boje se u krizi riskirati, jer se lakše mire s ograničenim gubitkom, nego što sanjaju neograničenu korist – nedostaje nam onog nivnog poduzetničkog zanosa koji je bio zahvatio cijelu Jugoslaviju u času kad se počela raspadati… Komunisti su bili pravi poslovni avanturisti, polije tolikih godina zatomljavanja entrepenrskog erosa, dok se u tranziciji, uzgojila se neka blijeda omladinska populacija koju više zanima sudbina kitova i problem eksploataciju dječje radne snage u zemljama u razvoju, ali samo u teoriji. To je druga genercija i ja respektiram njihova stajališta, jedino ne razumijem zašto ne idu u Darfour, kako je to vizionarski pozivao Drnovšek, nego se s tom agendom motaju kao dopisni globalisti po Tromostovju. U mojoj i prethodnoj, starijoj generaciji, veliki poljski novinar Ryszard Kapuscinski išao je u Angolu, dok veliki slovenski novinar Hladnik Milharčič i dalje neumorno krstari “pijeskom Orijenta”, gdje ga čuvaju samo Marx i Allah, pošto je, rekao bih, još krupniji i od mene, no sad čekam da me netko iz ove nove genracije fascinira takvim svojim suvremenim angažmanom, ili da pokrene kakve novine, jednu novu “Mladinu”, kakav bolji “Globus” ili bilo što slično makar i posve različito.