NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Denis Kuljiš o saboru HDZ-a

Kremljološka analiza izvještajnog sabora Hrvatske demokratske zajednice otkriva velike sukobe u rukovodstvu. Kao u Sovjetskom savezu gdje je vlast nastojala ostaviti dojam monolita, i hadezeovci su pokušali sakriti unutrašnje podjele nastupajući kao komapaktna politička stranka, velika partija s misijom, koju neće destibilizirate manje personalne promjene… U stvari, povijest HDZ-a kao pokreta bez programa, zasnovanog na ideologiji “modernog nacionalizma” povijest je uzurpacije vodstva, kontinuitet diskontinuteta. Još i danas ima ljudi koji su prisustvovali Osnivačkom saboru stranke pa tvrde da je prilikom izbora predsjednika aklamacijom, zapravo pobijedio Tuđmanov protukanidat, zagrebački kazalištarac Hrvoje Hitrec. Izbor Sanadera na čelo stranke, tvrdi danas Branimir Glavaš koji je tu izbornu konvenciju osiguravo sa svojom skupinom zaštitara, bio je neregularan. Izvještajni sabor upriličen o 20. godišnjici stranke, na kojemu je Sanader službeno relegiran, proveden je po istom scenariju kao i osnivački – unaprijed je dogovoren novi predsjednik, naime predsjednica, sporazumom užeg partijskog rukovodstva. Postignut je iza zatvorenih vrata, a zatim su je isklicali na skupu održanom u zagrebačkoj “Areni”, urlikom deset tisuća delegata iz provincije. Na isti je način nominiran je i kandidata stranke na predstojećim izborima za predsjednika Republike.
Nije, dakle, bilo protukandidata za funkcije, petljanja s biračkim kutijama, izbornim komisijama i prebrojavanjem. Ovako su legije birale cara. U Švicarskoj, u zabitim kantonima gdje žene nisu imakle pravo glasa do sedamdesetih godina prošlog stoljeća, na trgovima su se tako donosile municipalne odluke. I u zagrebačkoj “Areni” graknula je velika kukavica. Sve se znalo unaprijed. Bivši predsjednik stranke vikao je s govornice: “Vjerovali ste mi do sad, vjerujte mi i sada kad vam predlažem Jadranku Kosor za predsjednicu!”
Izaberite je, dakle, ne zato što vam se čini prikladnom, ili jer zavređuje – nije na vama da to ocjenjujete, postupite tako zato što vam ja to kažem… Svaki skup koji bi sadržavao molekulu političke samosvijesti, na to bi se uvrijedio, a ni Jadranki Kosor sigurno nije bilo milo, što se očitovalo u njenoj hladnoći, odnosno odsustvu reakcije na takvo navijanje. Bilo je očito da je unaprijed odabrala pozu beskonfliktne zahvalnosti kao osnovni psihološki pristup svom ustoličenju. Kad sjednem, bit ću to ja, do tada, neka svi misle što hoće… Slično su razmišljali, vidjelo se, članovi radnog predsjedništva, četiri ad hoc “pučista” koji su facilitirali prijenos ovlasti od staroga na novo rukovodstvo, nastojeći to obaviti uz minimalnu frikciju, da se “ne da gušta neprijtelju” te izbjegne uznemiravanje birača… Sviraj ti, mislili su, dakle, Šeks, Šuker i Kalmeta slušajući Sanaderove izljeve rječitosti, sutra te ionako više nema! Toga se držao i Polančec, koji je u zadnji čas uskočio u ovaj vlak, odvojivši se od konvoja bivšeg predsjednika.
Izvještajni sabor prošao je u atmosferi samonametnute beskonfliktnosti, uz zanemarivanje pitanja i uskraćivanje odgovora. Manifestiralo se, pozivalo na Boga, providnost i dvadeset godina junačkih stranačkih uspjeha, kao da ih je osigurao korumpirani aparat, ili besvjesne stranačke mase, a ne dva beskompromisna lidera - Tuđman i Sanader, koji su valjda imali neke intrizične kvalitete, što ih promatrači ne uočavaju ni kod Jadranke Kosor, ni kod dr. Andrije Hebranga. Iz poticajnih govorancija koje su trebale fanatizirati deset tisuća delegata iz provincije, odakle su došli sa zastavama stranke pa ih vijali tijekom konvencije, mogli su se zato razabrati jedino “naglasci”, razlike u pristupu i nastupu, te uočiti detalji, koji unekoliko razotkrivaju odnose u pozadini što su i doveli do ovako neočekivanog raspleta u HDZ-u.
Zašto je, uopće, dr. Ivo Sanader dao ostavku? U prvom obrazloženju na press-konferenciji rekao je manje-više da je umoran, zasićen – samo što se to uopće nije osjetilo prilikom njegova oproštajnog nastupa. Politizirao je s govornice, govorio gotovo pun sat vremena, dizao delegate na noge, prijetio Slovencima, obećavao poraz konkurentskoj stranci, svjedočio o ranijim uspjesima HDZ-a i obećavao buduće. Glas mu nije nijednom zadrhtao, nije pokazao nikakvu nesigurnost, zamor. Na kraju, opraštajući se, postao je, doduše, malko sentimentalan obraćajući se ženi i prijateljima koji su sjedili u prvom redu, ali to je moglo biti čisto samosažaljnje zbog odlaska s političke pozornice i silaska s vlasti. U kuloarima, tumčilo se sve kao “veliki manevar” – Sanader će tobož pustiti da sve nevolje što će uslijediti, problemi za koje više nije nalazio rješenja, protutnje, pa će napraviti “comeback”, i “sve će biti kao pre…” Kao da je to u politici moguće, kao da bi oni koji će ga naslijediti mogli dozvoliti da na njega ne padne nikakva sjena, dok se sami bezuspješno muče s razriješavanjem probleme koje je zakuhao. Pa i sad HDZ za sve nedaće nastoji okriviti Račanovu vladu 2000. – 2003. godine, što znači da će s nepopularnošću nasljednika, rasti pizma prema prethodniku, o kojem će odjednom biti puno neugodnih informacija u javnosti. Jedno je sigurno: HTV neće pod svaku cijenu štiti njegovu reputaciju.
Zašto je, dakle, dr. Sanader dao ostavku iako, evidentno, nije umoran, a scenariji za potonji povratak na vlast izgledaju prilično fantastično?
Možda je odgovor ono što prvo pada na um – da je, naime, u užem rukovodstvu gdje se u HDZ-u donose sve personalne odluke bez straha od toga hoće li “proći” na stranačkim skupovima, naprosto izgubio prevlast i podršku. Okružen uvijek akolitioma, izgledalo je da uživa neograničenu svevlast, no to su bili ljudi manje težine u stranci, a na položaj predsjednika Sanader je došao sporazumom regionalnih “rasova” poput Šeksa i Luke Bebića, koji su držali Slavoniju i dolinu Neretve, uz pomoć Jarnjaka, koji je skupa s dr. Gregorićem, nadzirao zagorsko-varaždinsku županiju, pa se potom nametnuo u Dalmaciji, gdje je preveo na svoju stranu pašalićevce Šujicu i Kalmetu, odnosno Šukera u Velikoj Gorici. Ostali su pašlićevci razjureni, kakva-takva prevlast uspostavljena je u Karlovcu i Sisku, ali u Zagrebu, Rijeci, Istri i gradu Varaždinu, te u Sjeverozapadnoj Hrvatskoj, nije se mogao učvrstiti jer se ondje stranka nikad nije nikad uspjela ukorijeniti ni pobijediti na izborima. Dakle, među građanima gdje bi mogao dobiti podršku prije nego, recimo, Šeks, nije imao štop tražiti, a u provinciji i u aparatu, prevladavali su “popravljeni” pašalićevci, dok su po Banskim dvorima gmizali ljudi koje je Sanader imenovao svojom voljom. Uz dva fakultativna vanpartijska visuljka, Šimunovića i Karamarka, bio je tu još ukrasni Hercegovac Primorac, koji je pao kroz dimnjak, a zatim, prije nekoliko dana, odletio kroz prozor…
U sjeni Sanaderove ostavke, ostalo je, uostalom, pitanje te Primorčeve, ali to je ipak manji misterij, jer je Primorac otišao čim je u javnost procurilo kako će se sam Sanader kandidirati na predsjedničkim izborima, pa je prilično očito da je to bila njegova primarna ambicija, makar sad odlazak objašnjava kao “zajedničko napuštanje” rukovodstva u kojem, uostalom, više ne bi imao niakakva manevarskog prostora, kao Sanaderov čovjek, ili čovjek Sanaderova čovjeka Miomira Žužula.
Kome je, zapravo, Sanader uputio tu svoju jednosatnu govoranciju na Izvještajnom saboru?
Dramaturgija političkog skupa zahtijevala je kraći, kurtoazni govor od petnaest minuta, kojim neće zasjeniti nastup nove mandatorice Vlade. Što se tiče delegata, njima je bilo svejedno – vijali su zastavama na ovo, vijali bi i na nešto drugo, oni tu, naprosto nisu imali važnu ulogu. I tako je, već nakon kraćeg vremena, postalo jasno kako se poneseni Sanader zapravo obraća predsjedničkom stolu za kojim su sjedila trojica jakih bivših pašalićevaca i “jevo pridružajušči” rumeni Polančec. Govorio im je i pokazivao da se s njim ne mogu mjeriti, ni po rječitosti, političkim uspjesima, statusu u stranci, poznavanju europske politike i raspoloženja biračkog tijela… No, bio je to u osnovi patetični ispad, jer se u ovoj prilici sve to nije ni tražilo, nego samo solidna većina u stranačkom Predsjedništvu. Kako to, očito, Sanader više nema, sve ovo drugo mu ne koristi, pa se može povući u političku mirovinu, najbolje što dalje od Hrvatske, jer će inače svakom svojom gestom nervirati ove ljude, koji su sad daleko moćniji od njega.
Sve su se ti tanahni odnosi mogli razabrati promatranjem srdačnog grljenja i ljubljenja koje je uslijedilo nakon govora, pa kremljološkim analitičkim paratom doći do važnih spoznaja.
Jadranki Kosor ne treba Sanaderova prisutnost kao podsjećanje da je neautentična politička pojava, političarka koja je došla na vlast bez izbora, na kojima je samostalno nastupala jedino kao poslušni vojnik partije i sigurni gubitnik u beznadnoj kampanji protiv predsjednika Mesića. Ona je u dodiru sa Sanaderom demonstrirala naglašenu distancu, gotovo hladnoću – srdačniji su bili njezini sukobi s esdepeovcem Nenadom Stazićem prilikom potonje saborske svađe oko njene investititure.
Luka Bebić pripremao je istup Sanadera i njegov govor glasinom neretljanskog korteša, ali ga je unaprijed podsjekao bivši prijatelj Šeks najvavljujući “patrijarha HDZ-a”. To je prije zvučalo kao “stari prdonja”, znak da se “barba Luku”, kako ga je Snader oslovljavao s govornice, već pribrojava među “bivše”, koji će otići ubrzo za Sanderom, uz Primorca, Jarnjaka koji je izgubio važnu funkciju stranačkog tajnika, te manje značajne, da se ne kaže beznačajne likove poput Petra Selema ili Biance Matković, koji su slučajno dospjeli u politiku, uz Sanaderovu osobnu prtotekciju.
Polančec i Šeks nisu nikako mogli izbjeći da se – među zadnjima – izljube sa Sanadrom, pa je to provedeno onako kako se čini u takvoj nuždi, ovlaš, dok oba čovjeka odsutno gledaju jedan drugome preko ramena. Šuker i Kalmeta samo su se motali u neposrednoj blizini, nastojeći se izblendati u toj gomili, koja se veselila kao da je Nova Godina, iako je, zapravo, srodan ritual ubojstva “starog kralja”, koji opisuje Sir James Frazer u svom čuvenom antropološkom djelu “Zlatna grana”. Dr. Hebrang se ne grli i ne ljubi – progutao je partviš, te uvijek zadžava razdaljinu svojstvenu radiologu, koji te promatra kroz vizir olovnog odijela…
Ono što kuloarskim analitičrima nikako nije bilo jasno jest – kako svi ti ljudi, koji su diskreno istisnuli Sanadera, misle održati njegovu vlast i zašto misle da ga mogu naslijediti?
No, barem je odgovor na to pitanje jednostavan, a leži u samoj ljudskoj naravi. Postavi ti čovjeka na mjesto bogomdanog autorirteta za bilo koju stvar, i on će se već sutradan probuditi s osjećajem da je bio predodređen za tu funkciju vlastitim vrijednostima kojih ni sam nije bio dovoljno svjestan. Vlast je, uostalom, sama sebi svrhom, a svaka dugoročnost, iluzorna je – dugoročno znači dva mandata, a dvije godine, vraški je puno vremena, koje prosjaka može pretvoriti u bogataša. Politička sapunica bez ljubavi i drugih nježnih osjećaja, nastavlja se…