NEMANJA: SMIRENOUMLJE

LESZEK KOLAKOWSKI (23.10. 1927- 17.7. 2009)

Među velikim misliocima XX stoljeća enciklopedije obavezno navode ime poljskog filozofa Leszeka Kolakowskog. U pedesetim i šezdesetim godinama, dok je još predavao u rodnoj Poljskoj, slovio je kao prvi mislilac europskog revizionističkog marksizma. Nakon egzila na Zapad 1968. godine prekida sa svojom dotadašnjom linijom, napušta ljevicu i upućuje se putem nedogmatskog mišljenja, čime postaje personifikacijom kartezijanskog tipa intelektualca koji traži nove temelje dijaloga. Njegov se život potom odvijao u Oxfordu i opisivao se kao povlačenje.


Postoji li nešto što zovu mentalna situacija u svijetu?

Ja nešto tako ne vidim, barem ne vidim u cijelom svijetu. Politički je situacija prije pada komunizma bila vrlo jasna, na jednoj strani sovjetski blok, na drugoj strani zapadne demokracije. Oba bloka su se ponašala veoma predvidljivo, u što spada i to da nitko nije uradio ništa što bi moglo dovesti do novog svjetskog rata. Nakon pada komunizma ti ustaljeni obrasci ponašanja bili su odstranjeni i došli smo u fazu prividnog nereda, gdje su sve prognoze iznimno slabe. Osjećamo se kao u kaosu. Čak su i zapadne demokracije u fazi kad postaju sve slabije.

U kakvom smislu slabije?

Ljudi, birači, ne osjećaju više da imaju utjecaj na političke odluke. Njihova prava, kao što je pravo glasa na izborima, još uvijek su tu, ali to ih na neki način više ne zadovoljava. Posljedica toga je da ljudi političkoj klasi više ne vjeruju. Na politiku gledaju sve više kao na prljav posao.

Kako to tumačite?

Kao glavnog krivca za to stanje proglašavaju globalizaciju, što je možda čak i istina, no protesti su protiv globalizacije, prema mom mišljenju, posve beznadni. Globalizaciju nije moguće obrnuti natrag, budući da je ona rezultat tehnološkog napretka, boljih komunikacija i ostalih stvari.

A što s protestima protiv političke strane globalizacije, protiv toga da je politika sve više podređena kapitalu koji na prilično grub način utire put u za njega zanimljive dijelove svijeta? Ne više glas naroda i neka interiorizirana pravednost koja mu se pripisuje – politiku današnjeg vremena usmjerava nešto tako bešćutno i nehumano kao kapital.

Što je kapitalizam? Kapitalizam je tržište. Ako ljudi govore o ukidanju kapitalizma, ujedno govore o ukidanju tržišta. Jedini način za to je oživljavanje nečega novoga na njegovom mjestu i sam ne vidim drugo nego centralno vođenu autokratsku diktaturu. Naravno, ljudi se osjećaju nemoćnima pred velikim korporacijama koje upravljaju milijardama i mogu upotrebljavati te milijarde za uspostavu novih sredstava nadzora. Tu je riječ o nekakvoj novoj suverenosti. Bole njihove zloupotrebe, kad netko tu suverenost iskoristi za osobni interes, firmu dovede u bankrot, i potom tisuće i tisuće malih dioničara ostaje bez svega. Možemo vidjeti da postojeći načini nadzora njihova poslovanja više nisu dostatni, no to još ne znači da treba zamijeniti sav kapitalistički sistem.

Čini se da su pod udarom sve više sami temelji sistema u kojem živi zapadni svijet. Kako ljudi još uopće mogu vjerovati u taj sistem kad se on, uključujući izbore, sve više preokreće samo u mit?

Svi se sjećamo znane izreke Winstona Churchilla da je demokracija najlošiji mogući sistem, odstranimo li sve ostale što ih je čovječanstvo ikada poznavalo. Kapitalizam, tržište i demokracija su strogo povezani i najbolje su što imamo. Opasnost je više u tome da je civilna društvo, na koje bi se demokracija trebala oslanjati, sve slabije. Jasno je vidljivo da je kolektivni osjećaj odgovornosti za društvo u zapadnim demokracijama u zadnje vrijeme veoma oslabio. To nije nešto što možemo oživiti institucionalnim sredstvima.

Čime onda?

Želio bih imati savjet kako riješiti taj problem i uspostaviti idealni sistem, i kad bih ga imao, ne bih ga skrivao. Idealnog sistema ionako nikada neće biti. Opasne su utopijske fantazme o svijetu, o patnji u svijetu, o konfliktima u svijetu i o katastrofama. Nakon 11. rujna ljudi u cijelom svijetu imaju osjećaj da su ranjivi, i doista jesmo. Na svijetu više nema sigurnog mjesta. Niti za mene niti za vas. Sredstva masovnog uništavanja postaju sve više dostupna i već danas možemo razmišljati o vremenu kad će neki ludi terorist, neki novo doktor Strengelove doći do velike bombe i njome terorizirat cijeli svijet. Stephen Hawking je nedavno rekao da će prema njegovu mišljenju čovječanstvo napraviti samoubojstvo još u ovom tisućljeću i da bi zato bilo dobro početi razmišljati o emigraciji na neki novi planet.

Što to stanje znači za zapadnjačke demokracije?

Svi znamo da su pred velikom opasnošću i demokracije spremne upotrijebiti nedemokratske načine kako bi se obranile. To je normalno. Pogledajte, nitko se ne suprotstavlja nadzoru putnika u zračnim lukama, svatko zna da je to način na koji se može zajamčiti relativna sigurnost leta. U nekom smislu čak taj nadzor možemo prihvatiti kao dokaz da nas vlast, svakoga posebice, vidi kao potencijalnog teroristu. Demokracije mogu donijeti i drukčije mjere: preventivno ubijanje, aretacija osumnjičenika, protiv kojih nema neposrednih dokaza, cenzura medija i slično, ukratko mjere što su se donosile u vrijeme rata, a ne mira. Problem bi se pojavio ako prijetnja ne bi popustila…

Označava li to stanje ''ratne opasnosti'' kraj demokracije kao sistema, jer se terorizam ne da uništiti, a s druge je strane dijalog s njim nešto iluzorno?

Ne, s ljudima kakav je, recimo, Sadam Hussein, nije moguć dijalog. Moguća je samo prisila. Naravno, ne znam kakvo oružje ima. Amerikanci i Britanci nisu predočili nikakve javne informacije o tome što znaju. A razumno je prihvatiti njihovu informaciju da Irak doista namjerava početi proizvoditi sredstva za masovno uništavanje i ne možemo reći da ćemo počekati dok Irak ne pokaže nakanu upotrijebiti ih. Jedino jamstvo u tom slučaju imali bismo kad bi Irak oružje doista upotrijebio i pobio tisuće, ako ne milijune ljudi. Zato mi se čini besmislen zahtjev da počekamo na dokaze.

Ne vraćamo li se time u vremena kad ništa nije trebalo dokazati, kad je bio dovoljan mig ili možda žigosanje?

To bi se moglo dogoditi, ali trenutno to ne vidim. Opažam da su temelji demokracije još uvijek tu, pa i s ograničenjima što ih imamo.

Ne pretvara li se time svjetska politika sve više u nogometnu utakmicu? Svatko navija za svoju stranu, ali nitko ne može reći da je njegova strana prava.

Protiv zloupotrebe vlasti nema nikakvih jamstava. Jedino jamstvo jest budnost državljana i ako ona oslabi, ne ostaje više ništa.

Ne opada li vjera u demokraciju kao sistem za kojeg se vrijedno boriti i vjera u demokratski izabrane voditelje kojima treba vjerovati na riječ?

Istina je, premda opadanje osjećaja pripadnosti određenoj državi tumačim prvenstveno kao posljedicu sve lakših sredstava komunikacije. Ljudi sve lakše i sve više putuju, što prispijeva osjećaju iskorijenjenosti u njegovom najopćenitijem antropološkom smislu. Svojedobno ste imali osjećaj da je vaše selo središte univerzuma, danas znate da ono to nije. Svojedobno su seobe trajale stoljećima, danas možete praktično preskočiti pola svijeta. Ne bi nas smjelo čuditi da se ljudi boje imigranata, nije riječ o rasizmu, više o osjećaju ugroženosti određene kulture koja se brani pred ostalim. Pogledajte kako žive Turci u Njemačkoj. Žive u zatvorenim enklavama u kojima vrijede zakoni drukčije civilizacije i ne asimiliraju se.

Pritom se čini da su zapadne demokracije još dodatno ranjive. Mislim na sekularizaciju.

Ta sekularizacija nije fenomen cijelog zapadnog svijeta. Jest fenomen koji je prisutan u Zapadnoj Europi, ali nije više u Sjedinjenim Državama, koje su tehnološki najrazvijenija država na svijetu. Vjerski život u Sjedinjenim Državama cvjeta, premda je država već od samog početka odvojena od crkve, dakle sekularna. I u Latinskoj Americi je slično. Kad tamo vjerski život za jedan trenutak oslabi, odmah se javlja novi pokret koji ga ponovno oživljava. Dakle, sekularizacija je regionalno ograničen proces i pritom još ne znamo je li riječ o procesu koji ima budućnost. Religija je dio ljudskog života, njegova konstanta, unatoč promjenama što ih opažamo.

I u sekularnim oblicima poput komunizma?

Komunizam nije bio religija. Religija sekularnog tipa za mene je pojmovna besmislica. Što je istina jest da ja su postojale u komunizmu pojave koje su bile jednostavna imitacija masovnih religija. U nekoj je mjeri uistinu komunizam bio nadgradnja ideja koje možemo naći u Bibliji, recimo zahtjeva za zajedničkim vlasništvom, što je bio njegov prvi postulat, jednakosti, mira…A umjesto dobrovoljnog odricanja komunizam se promicanja toga latio pomoću policije, ljudi ga nisu prihvatili i kao ideologija je bio mrtav puno prije nego se uistinu raspao. U njega već dugo nitko više nije vjerovao.

Ima li to sličnosti s ideologijom današnjeg Zapada. I ideologija Zapada se čini umnogome mrtva i teško je vjerovati da će je spasiti ponovno buđenje religije?

Komunizam je preuzeo Rousseauovu fantaziju o tome da su ljudi po prirodi dobri, samo ih socijalne okolnosti priječe da tu svoju dobrotu izraze. Danas na Zapadu ideologije ili ideje toga tipa nema. U civiliziranom svijetu nema ideje koja bi doista djelovala. Nismo više niti državljani, samo smo još goli potrošači. Osjećaj je veoma nelagodan. Nikakvih utopija više nemamo, nemamo više ništa za što bismo živjeli, osim to da imamo sve više i više stvari, da smo dakle posjednici sve više i više produkata. Riječ je o veoma opasnoj situaciji, jer civilizirani svijet s tom prazninom može postati žrtvom novog barbarizma. Nema više moralne moći pomoću koje bi se mogao oduprijeti napadu. Tko će se za njega uopće boriti?

Austrijski pisac Robert Menasse govori o kraju prosvjetiteljstva. Odbacili smo čak i pojam ideje kao takve.

Čak i na području religija je tako. Religije su postale produkti među kojima možete birati, kao što birate cipele ili košulje. New age kao koncept sam po sebi ne znači ništa, znači samo to da svatko sam za sebe oblikuje vlastitu sliku svijeta. Ništa nas više ne vezuje, nikakva religiozna vrednota. Preko noći ih možemo po volji mijenjati. Ako nas što povezuje, to je onda užitak.

Budućnost dakle nije svjetla.

Na sreću ne poznajemo budućnost. Na sreću, kažem.

Razgovorao Viljem Gogala, priredio i preveo Mario Kopić



Bratstvo pod prisilom

Kad povjesničari budu bacili pogled unatrag na XX stoljeće, stoljeće što su ga krvlju uprljali totalitarni režimi i totalni rat, malo znano ime Leszeka Kolakowskog zaslužit će nešto više od fusnote. On nije bio veliki general, državnik ili revolucionarni vođa, nego akademski filozof, "otpušteni" član Komunističke partije, koji je prvi osporio marksističku dogmu, a potom i pomogao pri rušenju imperija. Ako itko može autoritativno govoriti o političkim lekcijama toga stoljeća, tada je to Kolakowski. Živio je u središtu oluje - njegova zemlja, Poljska, patila je od toga vjerojatno kao i sve ostale europske komunističke zemlje - i dočekao je vidjeti dokaze svojih tvrdnji. Premda je primarno religijski filozof specijaliziran za XVII stoljeće, njegov magnum opus je studija Glavni tokovi marksizma, trilogija objavljena 1978. godine. Iako je manje poznata od knjige Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji Karla Poppera, jednoga bi dana mogla biti shvaćena kao značajnije djelo. Ne samo da je napisana s ogromnim znanjem, nego glatko kombinira historiju, teorijske analize i oštar jezik. Njegovo najnovije djelo je mala knjiga eseja, pomalo u stilu Montaignea, nazvana Freedom, Fame, Lying and Betrayal, i predstavlja seriju razgovora na poljskoj televiziji. Kolakowski je vrlo cijenjen u akademskim krugovima, a zaslužuje biti poznatiji i izvan njih. Kada sam rekao da će njegov biograf to ispraviti, izgledao je šokiran.

"Nadam se da neću imati biografa."

"A što je s autobiografijom?"

"Nikada. Sve autobiografije su laži, bilo da su sebeveličajuće ili sebeoptužujuće. A drugo, zašto bi netko bio zainteresiran za moj život?"

To je rečeno s takvom žestinom, da sam morao zaključiti da nije u pitanju lažna skromnost.

Kolakowski je bio akademsko "čudo od djeteta". Tijekom nacističke okupacije njegova je obitelj, kao i ostala poljska inteligencija, deportirana iz Lodza, koji je Treći Reich anektirao, u primitivno selo na istoku. Tamo je Kolakowski pronašao biblioteku u kući jednog nižeg plemića i počeo se obrazovati uz povremenu pomoć odraslih.

"Jedna od stvari u mojemu životu na koje sam ponosan jest to što nisam izgubio nijednu godinu", kaže. "Položio sam ispite u tajnosti, a nisam išao ni na jedan sat."

Nakon rata je studirao u Lodzu i Varšavi, gdje je doktorirao u godini Staljinove smrti. Kada je došao do mjesta redovnog profesora povijesti filozofije, počeo je iznutra ispitivati smisao službenog marksizma. Njegove sumnje su se javile još dok je bio student.

"Sjećam se da su me poslali u Moskvu na nekoliko mjeseci. Slušali smo velike genije sovjetskih društvenih znanosti, filozofije itd. Ali nije moglo biti greške, to je bila katastrofa. Ti su ljudi bili trogloditi." Osim što je povremeno upućivao kritike, Kolakowski je mogao slobodno objavljivati sve dok se Gomulka nije ponovno pojavio kao vođa Komunističke partije.

"On me je uskoro nazvao izvorom užasne bolesti koja uništava socijalizam - nazvali su je revizionizam. Iznenada sam postao partijski neprijatelj broj jedan."

Te su godine neki njegovi prijatelji iz Njemačke uhapšeni i osuđeni na duge zatvorske kazne. Doznao je da je Walter Ulbricht, komunistički vođa Demokratske Republike Njemačke, predložio Gomulki da insceniraju međunarodno suđenje zavjerenicima protiv komunizma. Gomulka je to odbio i Kolakowski se izvukao. No dani su mu bili izbrojani. Nadzor nad njim je pojačan, a pripadnici tajne policije počeli su sjedati na njegovim predavanjima. Isključen je iz partije 1966, uz valove protesta. Godine 1968. izgubio je posao na sveučilištu zajedno s još pet profesora, zbog optužbe da kvari omladinu. Pobjegao je u Sjevernu Ameriku, ali je završio na All Souls College u Oxfordu, gdje i danas živi. Danas kada je marksizam diskreditiran, barem u svojim političkim manifestacijama, Kolakowski misli da glavnu prijetnju predstavlja biotehnologija ili genetska manipulacija.

"Ali ne mogu se izjasniti o tome jer sam veoma slabo upućen."

"Ne plaše li vas mentalne manipulacije još više?"

"To su užasne stvari. Ali su izlječive, da tako kažem. Ljudi koji su mentalno zatrovani ipak se mogu riješiti tog mentalnog otrova."

Za Kolakowskog je bilo prirodno da s dobrodošlicom prihvati doktrinu neprijatelja svojih neprijatelja. Naposljetku, Crvena armija je porazila Hitlera, a komunizam se dokazao u borbi protiv "paklenog stroja" nacizma. On je, štoviše, bio protuotrov za vjersku netoleranciju, antisemitizam i nacionalizam poljske rimokatoličke crkve.

"Tada nisam mnogo znao o Marxu. Marksizam me je osvojio kao ideja koja je davala smisao povijesti. To je bila iluzija, naravno, ali važna iluzija."

Iluzija je bilo i to da marksističko-lenjinističko evanđelje može sve razjasniti.

"A odgovori su bili vrlo jednostavni. Mogli ste ih prenijeti u bilo koje vrijeme i onda ste znali sve o povijesti, prošlosti i budućnosti, a da nikada niste doista učili povijest."

Kasnije su ga kritizirali da ima veliki utjecaj na intelektualno krilo Solidarnosti, neslužbeni sindikalni pokret koji se raširio po Poljskoj iz brodogradilišta u Gdansku, označavajući početak kraja sovjetske vladavine. Budući da se lišio utjehe u marksizmu, pitao sam se je li se vratio traženju utjehe u Bogu i katolicizmu.

"Odviše mi je komplicirano govoriti o tome", rekao je. "Više bih volio preskočiti to pitanje."

"Je li vam pitanje zanimljivo?"

"Zanimljivo je. Vrlo zanimljivo. No više bih ga volio preskočiti."

"Zašto ga želite preskočiti?"

"Zato što bi trebalo o tome govoriti na nekom drugom jeziku, a ne znam ga."

"Je li previše teško to objasniti ili je previše osobno?"

"I jedno i drugo."

"Mogu li ljudi živjeti bez ideologije?"

"Ovisi na što mislite. Ako pod ideologijom podrazumijevate doktrinu sa sveobuhvatnim pretenzijama za rješavanje svih svjetskih problema, kao što su marksizam, islam ili kršćanstvo kakvo je bilo, tada kažem da možemo živjeti bez njih. Ali ne možemo živjeti bez uvjerenja koja nas vode kroz život, iz kojih možemo zaključiti što je dobro, a što zlo, što je pravedno, a što nepravedno."

"A što je s političkim uvjerenjima?"

"Potrebno je da postoje osnovne vrijednosti koje dijelimo. Demokracija je u stvarnosti nemoguća bez velikog broja ljudi koji jednostavno vjeruju u to da je demokracija bolja od tiranije. To djeluje jednostavno, ali je od bitnog značenja." Dodao je i da bi demokracija mogla funkcionirati bez religije. Ali religija ima korijene u antropologiji, tako da je "neotuđivi dio ljudske sudbine". Ona je kulturni fenomen koji nikada neće nestati unatoč svim tvrdnjama da će se dogoditi suprotno. Kolakowski je napisao da je pojam demokratski socijalizam kontradiktoran isto kao i pojam pržena gruda snijega. Ali, ako je marksizam diskreditiran a komunizam implodirao, što je ostalo od socijalizma - bratstvo među ljudima?

"Što je socijalizam? Taj termin je tako izlizan da ga više volim ne koristiti. Znali smo što je on značio prije Prvog svjetskog rata. Ali budući da je azijatski sovjetski sistem jednom preuzeo monopol nad tim terminom, sve je postalo nejasno."

"A što je sa socijalnom demokracijom?"

"Ako bih mogao s nečim identificirati se, to bi bila ekstremna desnica socijaldemokracije. Ali danas je sam taj koncept nejasan. Socijalna demokracija - kao suprotnost političkoj demokraciji - mogla bi podrazumijevati apsurdni koncept jednakosti po svaku cijenu, što nije samo apsurdno nego i samoporažavajuće."

Kolakowski vjeruje u progresivni poreski sistem koji je ograničen, u besplatno školovanje i zdravstvene usluge i beneficije za nezaposlene. Odbacuje socijalni darvinizam - da najslabiji propadaju - i prihvaća birokraciju kao neizbježnu.

"Socijalna pravda nije besmislena. To, naravno, nije ekonomski koncept. To je moralni koncept. Iz njega ne možete zaključiti koji je najbolji poreski sistem niti stvoriti državu sa socijalnim i zdravstvenim osiguranjem. To je kantovsko vjerovanje da čovječanstvo nije samo zoološki nego i moralni entitet."

To mi je zazvučalo tako poznato da sam ga upitao vjeruje li u "treći način".

Njegov odgovor je bio u delfskom stilu. "Takozvani lijevi ili socijalistički pokret danas je na vlasti u dosta evropskih zemalja. Ali cijena koju su za to platili jest da više nisu socijalisti. Socijalisti vjeruju da je socijalizam opozicija kapitalizmu. A u stvarnosti ta opozicija ne postoji. Kapitalizam je podrazumijevao tržište, tako da je socijalizam značio ukidanje tržišta. A to je značilo stvaranje gulaga. Ne kažem da je Marx namjeravao stvoriti gulage. Naravno da nije. A ipak su mnogi ljudi, uključujući i anarhiste, predvidjeli što će se dogoditi ako se socijalizam u marksističkom obliku ustanovi kao politički režim. Utopije su stoljećima bile bezopasna literarna fantazija. Ali kada se socijalizam pojavio kao nešto više od literarne fantazije, pokazao se kao 'najmalignija ideja koju možete zamisliti - bratstvo pod prisilom (fraternity under compulsion)'. Marx je posudio Saint-Simonovu ideju da će vladavina ljudi biti zamijenjena raspodjelom dobara. Nije mu palo na pamet da ne možete raspodijeliti dobra bez ljudi. To je značilo totalnu raspodjelu ljudi i tiranski režim."

Pitao sam Kolakowskog kako bi sebe sada nazvao.

"Ne znam i nije me briga. Prema nekim kriterijima mogao bih biti ljevičar, prema nekim desničar. Kriteriji su postali tako nejasni da to više nije važno - osim u ekstremnim slučajevima." Kolakowski ne misli da smo stigli do kraja povijesti zato što je socijalno tržište tako široko utemeljeno. Niti da bi trebalo da se radujemo benignom i trajnom političkom konsenzusu.

"Mi nikada ne možemo biti zadovoljni. Totalitarizam ima svoje kreposti jer obećava sigurnost. Osnovne ljudske potrebe su sloboda i sigurnost, a one se međusobno sukobljavaju. A ne možemo sa sigurnošću tvrditi u kom trenutku sigurnost prevladava. Kako sada izgleda, sve ide glatko. A je li europsko jedinstvo sigurno? Mogli bismo pomisliti da jest. Ali ja nisam posve siguran. Dok god nam dobro ide u ekonomskom smislu, dogovor postoji. Ali hajde da zamislimo - premda nisam ekspert u tom području - da Francuska, iz socijalnih razloga i da bi izbjegla velike nemire, daleko prekorači granice javnog duga jasno definirane Maastrichtskim ugovorom. I što se događa? Kraj eura. A u sadašnjim bi uvjetima kraj eura mogao značiti kraj Europske unije. Ako bude iznenadne ekonomske katastrofe, neka nam je Bog u pomoći."

Drugim riječima, ne postoje jednostavni odgovori na probleme življenja. Osuđeni smo živjeti u neznanju i nesigurnosti, u neskladnom i kontradiktornom svijetu. To je ljudska sudbina. Ali ako ne možemo mnogo da popravimo stvari, možemo bar da spriječiti njihovo pogoršavanje. A to je ljudska odgovornost.

(Financial Times)

Preveo Mario Kopić