NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Michel Onfray:

Dvadeset je stoljeća judeo-kršćanstva – ugrubo – ostavilo tragove u formatiranju zapadnjačkog tijela. Recikliranje pitagorejske, ali nadasve platoničke tradicije ostavilo je kršćanskoj Europi u nasljeđe shizofreno tijelo koje mrzi sebe, u sebi čuva jedino fikciju o nekoj navodnoj nematerijalnoj i besmrtnoj duši, kako bi na kraju uživalo nagon smrti što ga dominantna ideologija gaji ad nauseam.

Kad bi analitički kauč, kao kod Crébillona, mogao progovoriti, a isto tako i fotelja u ordinaciji seksologa, vrlo je vjerojatno da bismo čuli nevjerojatne stvari o seksualnim upotrebama puti, okretima i zaokretima libida i onome što bih u cjelini nazvao seksualnom bijedom ne bih li izbjegao ono što, od zoofilije do nekrofilije, preko pedofilije, pokazuje nelagodnu sklonost homo sapiensa da uživa u pasivnim predmetima što ih sebi podređuje nasiljem. Famozni heteroseksualni par, ograničim li svoju temu, isto tako trpi zbog prisutnosti divlje brutalnosti.

Erotizam djeluje kao protuotrov za tu seksualnost koju određuje njezina bestijalna priroda: kad govori samo seks, on izražava najsirovije porive mozga običnog gmaza; kad se pak očituje kroz artificijelno, on prikuplja ono najbolje iz civilizacije koja ga je proizvela. Tražimo li židovsko-kršćanski ekvivalent kineskoj, indijskoj, japanskoj, nepalskoj, perzijskoj, grčkoj, rimskoj erotici, nećemo naći ništa. Jedino naličje erotike: mržnju prema tijelu, puti, želji, ženama i uživanju. Nema katoličkog umijeća uživanja, postoji samo učeni dispozitiv za kastriranje i uništavanje svakog navještaja hedonizma.

Jedan od stupova tog stroja za proizvodnju eunuha, djevica, svetaca, majki i supruga vazda se konstruira na štetu ženskog u ženi. Ona je prva žrtva tog antiterorizma, kriva za sve ono zemaljsko. Ne bi li zasnovao logiku najgoreg u seksu, Zapad stvara mit o želji kao manjku. Od govora o androginu koji u Simposionu drži Aristofan pa sve do Spisa Jacquesa Lacana, preko korpusa Pavlovih tekstova, ta fikcija traje i opstaje.

Što govori? U biti: muškarci i žene potekli su iz prvotnog jedinstva što su ga bogovi srušili zato što su se drznuli uživati u posvemašnjem savršenstvu; mi smo samo fragmenti, komadići, nepotpuni smo; želja označuje potragu za tim prvotnim oblikom; užitak označuje vjerovanje u fantazmatsku realizaciju te zbog svojeg savršenstva kuglaste životinje. Želja je manjak i užitak služi ispunjenju tog manjka, to je podrijetlo seksualne nelagode i bijede.

Zapravo ta pogibeljna fikcija većinu navodi na traženje nepostojećeg, dakle na nalaženje samo frustracije. Traženje Princa na bijelom konju – ili njegovog ženskog ekvivalenta – izaziva razočaranja: realno nikad ne podnosi usporedbu s idealom. Volja da se postigne potpunost vazda generira bol zbog nepotpunosti – osim kad se jave obrambeni mehanizmi, kao što je poricanje (Verleugnung, prim. prev.), koji priječe očitovanje evidentnog u svijesti. Razočaranje vazda na kraju doživi kad se njezino realno upisuje u imaginarno kojim upravlja dominantni moral kojemu u tome pomaže ideologija, politika, religija, udruženi kako bi proizveli i održali tu prvotnu mitologiju.

No, želja nije manjak, nego višak koji prijeti izliti se; užitak nije određenje navodno realizirane potpunosti, nego sprječavanje razlijevanja pomoću izlijevanja. Nema metafizike prvotnih životinja i hermafrodita, postoji samo fizika tvari i mehanika fluida. Eros ne potječe s neba platonskih ideja, nego od čestica materijalističkog filozofa. Otuda potreba za postkršćanskom, solarnom i atomističkom erotikom.

U logici obnovljene životinje, stapanje u par smatra se krunom židovsko-kršćanske erotike. Metafizička nesposobnost velikog dijela sisavaca kojima je blizak nagon stada, čopora, u tome pronalazi rješenje u obliku protuotrova. Kad bovarizam govori o ljubavi, o sestrinskoj duši, princu i princezu, um tu vidi društveni ugovor ili osiguranje egzistencije. Udvoje, bol što smo na svijetu izgleda manje. Još jedna iluzija.

Ljubavni diskurs maskira istinu o vrsti: roman, medijska propaganda – reklama i film, televizija i tzv. ženski tisak – pričaju o ljubavi na prvi pogled, strasti, izvanrednoj moći osjećaja, ljubavi s velikim početnim slovom, tamo gdje um nemilosrdno raskriva istinu govoreći o feromonima, zakonima vrste, slijepoj prirodi koja teži homeostazi u parku sisavaca sa sivom tvari u moždanoj kori.

Kad filozofija manjka, vlada biologija. Ili etologija – koja o njoj ovisi. Mužjak postoji prije muškarca, ženka prije žene. Društvena podjela uloga obavlja se imajući u vidu potomstvo. Ne poznajući najsitnije pojedinosti mehanizma proizvodnje, žena otežala, umorna od bremena djeteta koje nosi, doista ne može pratiti mužjaka u lovu ili u prikupljanju u neprijateljskoj sredini. Pritom još mora i ostati kraj ognjišta zbog djeteta ili djece koja su već tamo.

Naravski, obitelj mobilizira i mužjaka i ženku, svakoga za svoju specifičnu ulogu. Za žene je to: održavanje vatre, spremanje namirnica, kuhanje, pečenje, tkanje, štavljenje, spajanje koža, šivenje, predenje vune, osiguranje odjeće, što su sve sjedilačke djelatnosti, dočim njihovi drugovi love, ribaju, skupljaju i obrađuju zemlju, što su sve nomadski poslovi. Puno tisućljeća kasnije, unatoč kulturalnim i intelektualnim stratumima civilizacija, je li sad doista drukčije?

Politika i društvo obnavljaju ovu prvotnu etološku strukturaciju, daju joj ugled u obliku zakona-utemeljitelja. Otada obitelj sa svojim nomadskim i sjedilačkim polom čini stanicu društva. Ona je prvi zupčanik državnog mehanizma koji se svjesno ili nesvjesno trsi reproducirati božanski plan svijeta da bi postojao: tamo gdje trijumfira monoteizam, obitelj reproducira nebeski poredak. Jedan Bog – koji se još zove i Bog Otac; Otac, opet, posuđuje njegove atribute kako bi vladao u obitelji; potpuna vlast prema načelu božanskog prava, posrijedi je utemeljenje, glagol je performativ, zauzima vrh hijerarhije. Par Bog i njegov narod pružaju shemu Božjeg grada, a mužjak i njegovo pleme, otac i njegova obitelj shemu grada ljudi.

Razderan, pateći zbog manjka, pronalazeći svoju polovicu, ponovno uspostavljajući prvotno jedinstvo, uživajući u užitku zbog realiziranog stapanja, vraćajući mir kroz rekonstruiranje fiktivnog entiteta, par neće stati dok ne dopuni svoj egzistencijalni amalgam tako što će proizvesti nekog trećeg, a onda još njih. Nuklearna obitelj realizira projekt vrste i tako omogućuje ispunjenje nacrta prirode.

Vjerujući da su se oslobodili etoloških stega, ljudi tu trivijalnu istinu skrivaju pod velom pojmova kojima se može kamuflirati sisavac što još živi u njima. Ta prirodna predodređenost koja opstaje u najprimitivnijem dijelu neuronskog sistema ustrajava i čuva punu vlast. Obitelj ne slavi toliko otjelovljenu ljubav dva slobodna bića svjesna svojih projekata, koliko usud svakog živog oblika na planetu.

A priori aktivna želja pokreće strašnu protudruštvenu silu. Prije nego što bude uhvaćena i pripitomljena u oblike koji se predstavljaju kao socijalno prihvatljivi, ona predstavlja energiju opasnu po uspostavljeni poredak. Pod njezinom vlašću više nije važno ništa od onoga što čini socijalizirano biće: ustanovljeni raspored sati koji se ponavlja, razboritost u postupku, štedljivost, poslušnost, pokornost, dosada. Otada trijumfira sve što mu se suprotstavlja: potpuna sloboda, vladavina hira, opća nesmotrenost, razbacivanje, nepokoravanje važećim vrednotama i načelima, pobuna protiv vladajuće logike, posvemašnja asocijalnost. Kako bi postojalo i trajalo, društvo mora obuzdavati tu divlju moć bez zakona.

Drugi razlog objašnjava asketsku kodifikaciju želja i užitaka: divlja volja za uništenjem nevjerojatne moći ženskog. Mužjak brzo uči iz iskustva, a on se u pitanjima seksualnosti pokorava samo zakonima prirode. Ženski užitak ne uklapa se dobro u prirodno barbarstvo jer zahtijeva kulturnu artificijelnost, erotizam i tehnike tijela – disanje, ovladavanje sokovima, zadržavanje, variranje tjelesnih radnji, itd. Ono je nepristupačno onome komu je dovoljno samo slijediti svoju prirodu. Nepristupačno i ponorno.

Nespretan, nehajan, lišen ljubaznosti, muškarac uživa sam i prije bilo kakve etičke konstrukcije krivnje ne voli da njegova partnerica ostane na pragu užitka. Ne zbog brige za drugog, niti zbog moralne empatije s njezinom frustracijom, nego iz ponosa: on u vlastitim očima djeluje nemoćno, nesposobno, kao nepotpun mužjak, kao moć koja je fiktivna, budući da nije učinkovita. Slična povratna slika, ne napose narcisoidna, ranjava ponos mužjaka i on pribjegava velikim sredstvima kako bi razriješio problem i spas nalazi u tome što žensku želju reducira na strogu nužnost. U tom se mračnom podvigu ističe judeo-kršćanstvo, a zajedno s njim islam.

Strah od kastracije kod muške osobe, potom želja društva da izravna račune sa silom koja ga osporava i dovodi u opasnost omogućuje muškarcima, koji su obično zidari gradova, nacija, religija, carstava, kodificiranje seksualnosti. Feministički kodeks libidinalnog lijepog ponašanja od tog časa postaje zakonom koji se ne smije prekršiti i to putem čiste promocije muške arbitrarnosti. Moć falocentrizma i straha od kastracije.

Kako elaborirati, a potom i objaviti taj kodeks? Uz pomoć religije, izvanrednog pomagača kad je posrijedi gašenje libida. Ne bi li se libido vezao za jedno mjesto, ograničio, odnosno ukinuo, Božji pomazanik – mesija, apostol, svećenik, papa, kršćanski filozof, imam, rabin, pastor itd. – proglašava tijelo prljavim, nečistim, a želju krivnjom, užitak prljavštinom, ženu nepopravljivom za nekoga tko čovjeka stavlja na iskušenje, grešnicom. Potom obznanjuje rješenje: integralna apstinencija.

Budući da se na odricanje od užitka tijela gleda kao na nešto što se čini imajući za cilj duh, i budući da je postavljena vrlo visoka prepreka kako bi se sirotom vragu ulila krivnja što nije kadar uzdići se na visinu ideala, prividno se pokazuje dobronamjernost i razumijevanje i predlaže se alternativa. Ako potpuno žrtvovanje tijela ostane nedostižno, može se pristati, gle velikodušnosti, na djelomično žrtvovanje: bit će dovoljna i obiteljska čistoća. Nju dopušta brak. Pogledajte marljiva proučavanja Pavla iz Tarsa u raznim Poslanicama.

Rješenje koje se nalazi u povlačenju zaslužno je za to što se društvu – dakle i vrsti - krči put za njegove projekte: prihvaćajući seksualnost samo u okviru obitelji, monogamnu, posvećenu kroz kršćanski brak, Pavao i drugi kršćanski teoretičari tih pitanja – crkveni očevi – partnerima ostavljaju (mali) manevarski prostor i prije svega otvaraju čitavu aleju reprodukciji vrste, dakle ovjekovječenju ljudske zajednice kojom upravljaju akteri te ideologije asketskog ideala.

Tijekom vremena plamen izvorne strasti jenjava, i potom se gasi. Dosada, ponavljanje, zatvaranje želje (bitno slobodarske i nomadske) u ograničavajući oblik užitka što se ponavlja i ne mijenja mjesto, gasi libido. U obitelji, gdje vrijeme ponajprije posvećuje djeci i suprugu, žena umire kad u njoj pobjedu odnese majka obitelji i supruga, koje iscrpljuju i troše gotovo svu njezinu energiju.

Ispisana jezikom navade i repetitivnosti, bračna seksualnost smješta libido u apolinijske odjeljke uređenog obiteljskog života u kojem pojedinac nestaje u korist subjekta. Dionis je preminuo, uspostavila se seksualna bijeda. Toliko i tako dobro da zbog društvene nužnosti, moralizatorske ideološke propagande svih vrsta, ropstvo postaje dobrovoljno i, što je definicija otuđenja, žrtva čak počinje pronalaziti svoj užitak u odricanju od sebe.

Ne bismo li ukinuli tu seksualnu bijedu, završimo s pervertiranim logikama koje je omogućuju – želja kao manjak; užitak povezan s ispunjenjem tog navodnog manjka u formi stapanja u par; obitelj koja više ne predstavlja prirodnu nužnost i pretvorena je u rješenje za libido viđen kao na problem; promocija monogamnog, vjernog para koji svakodnevno dijeli isti dom; žrtvovanje žena i ženskog u njima; djeca kao ontološka istina ljubavi roditelja. Rad na prevladavanju tih fikcija, društveno korisnih i nužnih, ali fatalnih po pojedince, doprinosi konstrukciji laganog erosa.

Za početak, razdvojimo ljubav, seksualnost i prokreaciju. Budući da kršćanski moral brka te tri instance obavezni smo partnera u seksualnom odnosu voljeti u namjeri da napravimo dijete. Dodajmo da ta osoba ne smije biti u prolaznoj vezi, nego muž propisno oženjen i isto tako propisno udana dama! U protivnom, to je grijeh.

Progres običaja zajedno s progresom znanosti omogućuju učinkovitu kontrolu plodnosti zahvaljujući kontracepciji. Očito, Crkva je zabranjuje, jer ona dopušta prvo revolucionarno razdvajanje: seksualnost radi užitka bez straha od začeća doživljenog kao kazna. To je slobodno raspolaganje svojim libidom poradi ludičkih, a ne nužno obiteljskih kombinacija. Neuwirthovu zakonu (o dopuštenosti kontracepcije) dodajmo zakon Veil koji omogućuje dobrovoljan prekid trudnoće. I u ovom slučaju autentična revolucija.

Drugi isto tako radikalni korak morao bi učiniti mogućom seksualnost bez ljubavi koja ide s njom – ako ljubav definiramo kao osjećaj proglašen zato da bi se prirodna nužda gurnula u sjenu i prikrila dispozitivom vjernog monogamnog para koji živi zajedno. Razdvajanje od ljubavi ne isključuje postojanje osjećaja, privrženosti ili nježnosti. Ne željeti doživotnu obvezu u dugotrajnoj vezi ne priječi nas dati obećanje ljubavne nježnosti. Seksualni odnos ne teži proizvođenju posljedica u bližoj ili daljnjoj budućnosti, nego punom uživanju u čistoj sadašnjosti, proživljavanju veličanstvenog trenutka koji treba iscrpiti sada i ovdje u njegovoj kvintesenciji.

Nema potrebe opterećivati seksualni odnos ozbiljnošću koja a priori ne postoji. Između bestijalne nevinosti, nedosljednosti banalizacije putene razmjene i transformacije seksualnog čina u operaciju natopljenu moralizmom ima mjesta za novu laganu, blagu i nježnu intersubjektivnost.
Teški eros tradicije regulira odnos nagonom smrti i onim što iz njega proistječe: ustajalost, nepomičnost, sedentarnost, manjak inventivnosti, ponavljanje, ritualizirane navade bez mozga i sve što je entropija. Tomu usuprot, laki eros, vođen nagonom života, želi kretanje, promjenu, nomadstvo, akciju, novost, inicijativu. U grobu ćemo vazda imati dovoljno ništoće da ponudimo obol nepomičnosti.

Konstruiranje lakih erotskih situacija definira prvi stupanj ljubavnog umijeća dostojnog tog imena. Ono implicira stvaranje polja vibracija atoma u kojem lebde sićušne percepcije simulakruma. Od Demokrita do suvremene neurobiologije preko Epikura i Lukrecija samo logika čestica može razbiti u komadiće fantazme platonskih ideja o tom pitanju.

Opredjeljivanje za čisti trenutak ne isključuje njegovo udvajanje. Ponavljanje trenutaka doprinosi stvaranju dugotrajnosti: ne počinjati od kraja, ne kladiti se na završetak priče, nego konstruirati dio po dio. Tako se trenutak lako može zamisliti kao laboratorij budućnosti, njezin lončić za taljenje. Trenutak ne konstituira cilj po sebi, nego arhitektonski trenutak mogućeg kretanja.

Moja definicija samaštva (célibat: neoženjenost) ne odgovora uobičajenom značenju bračnog stanja. U mojim očima, samac ne živi nužno sam, bez druga ili družice, bez muža ili žene, bez stalnog partnera. Prema meni, to je mnogo prije onaj tko, čak i ako se nalazi u nekoj priči za koju bi se reklo da je ljubavna, čuva pravo na svoju slobodu i koristi ga. Ta je figura netko komu je njegova neovisnost draga i tko uživa u svojoj suverenoj autonomiji. Ugovor u koji ulazi nije neograničenog, nego ograničenog trajanja i može se obnavljati, svakako, no bez ikakve obveze.

Izgraditi sebe kao samački stroj u vlastitom odnosu u paru dopušta pojedincu da što je više moguće ukloni entropiju konsupstancijalnu stapanju u par. Ne bismo li izbjegli shemu ništa, sve, ništa, vrlo često svojstvenu lošim, nikako ili tek donekle izgrađenim, življenim iz dana u dan, guranim svakodnevicom, klimavim promašenim pričama, čini mi se da je privlačna konfiguracija ništa, više, puno.

Ništa, sve, ništa karakterizira dominantni model: postojimo odvojeni, ne znamo jedno za drugo, srećemo se, prepuštamo se prirodi odnosa, drugi postaje sve, prijeko potreban, mjera našeg bitka, mjerilo naše misli i egzistencije, smisao života, partner u svemu, i u najmanjim detaljima, prije nego što, nakon što entropija proizvede svoj učinak, postane smetnja, nametljivac, teret, dosadnjaković, onaj tko nam ide na živce i na kraju postane treći kojeg treba izbaciti – pomoću rastave i nasilja koje je vrlo često prati – i ponovno bude ništa, neko ništa u kojem je kadšto sadržano i nešto mržnje.

Dispozitiv ništa, više, puno počinje iz iste točke: dva bića uopće ne znaju za postojanje onog drugog, sretnu se, a potom grade na načelu laganog erosa. Otada se iz dana u dan elaborira pozitivnost koja određuje ono više – više bitka, više širenja, više radosti, više stečenog spokojstva. Kada čitav niz tih više dopusti da se dođe do realnog zbira, pojavljuje se puno i određuje vezu kao bogatu, složenu, elaboriranu na nominalističkom modelu. Naime, ne postoji nikakav drugi zakon osim zakona odsutnosti zakona: postoje samo posebni slučajevi i potreba svakoga da gradi prema planovima koji odgovaraju njegovoj idiosinkraziji.

Samac se kreće u slučaju ovog drugog slučaja. Modus operandi samačkih postupaka odbacuje stapanje. Gnuša se najavljenog nestanka dvoje ljudi u nekom trećom obliku, treće sile koju je sublimirala ljubav. Najčešće se nijekanje ne dotiče oba sudionika u paru, nego jedan od njih podlegne, u skladu sa zakonima etologije, pred onim jačim, dominantnijim, uvjerljivijim – ne nužno onim za koga bismo to pomislili.

Stapanje pojedinačnosti ne traje dulje nego ono što omogućuje poricanje. Kadšto, shodno zgusnutosti neuroze, bovarizam funkcionira čitavog života. No, kad u sitnim pojedinostima svakodnevice iza anegdote i onog infinitezimalnog koje se tiče bitnog, realno redovito potkopava platoničku pojmovnu građevinu koja tradicionalnom paru služi kao osnova, jednoga dana otkrijemo da je taj kip na glinenim nogama, fikcija koju održava samo želja da se vjeruje u priče za djecu. Tada sve prelazi u ništa.

Figura samca ide ukorak s istinskom metafizikom dobrovoljne sterilnosti. Zapravo teško možemo shvatiti kako subjektivnost ljubomorna na svoju slobodu može sačuvati vlastitu autonomiju, neovisnost, samu sposobnost da može činiti, čak i ako ne čini, ukoliko nosi teret djeteta na plećima (ovaj je izraz zgodan za očaravanje). Tim prije ako ih je više.

Fiziološka mogućnost začinjanja djeteta ne obvezuje da se prijeđe na djelo – baš kao što ni moć da ubijemo nikako ne stvara obvezu da počinimo ubojstvo. Ako priroda kaže: ''Možete'', kultura ne dodaje nužno: ''Morate''. Jer porivi, instinkti i želje mogu se podvrgnuti analitičkoj mrežici uma. Zašto praviti djecu? U ime čega? Da bi se uradilo, što? Kakvo opravdanje imamo da iz ništoće izvučemo biće kojem u konačnici ne nudimo ništa osim kratkog proputovanja preko ovog planeta prije povratka u ništoću odakle je i došlo? Začinjanje u velikoj mjeri proistječe iz prirodnog čina, iz logike vrste kojoj se slijepo pokoravamo, a takav metafizički i realno težak zadatak morao bi ovisiti od umnog, racionalnog, informiranog izbora.

Jedino samac koji nadasve ljubi djecu vidi dalje od vrha svojega nosa i odmjerava posljedice toga što će na kaznu života osuditi neko biće. Je li život doista toliko izvanredan, radostan, sretan, razigran, poželjan, lak da bismo ga poklonili čovjekovim mladuncima? Treba li voljeti entropiju, patnju, bol, smrt koje ipak nudimo u tom tragičnom ontološkom poklon-paketu?

Dijete koje nije tražilo ništa ima pravo na sve, napose na to da se o njemu brinemo, totalno, apsolutno. Odgoj nije uzgajanje – kao što pretpostavljaju oni koji govore o gajenju djece. To je pozornost posvećena u svakom trenutku, u svakom momentu. Neuronsko obučavanje, prijeko potrebno za izgradnju bića, ne dopušta ni minut nepozornosti. Biće možemo razoriti šutnjom, odloženim odgovorom, uzdahom, a da to i ne zamijetimo, umorni od svakodnevnog života, nesposobni vidjeti da se za biće u oblikovanju ono bitno ne odigrava s vremena na vrijeme, nego stalno, bez predaha.

Potrebno je puno nedužnosti i nedosljednosti da bi se čovjek posvetio oblikovanju nekog bića kad često, previše često ne raspolaže čak ni sredstvima da iskleše sebe ili da izgradi vlastiti par u obliku koji odgovara njegovom temperamentu. Freud je pak upozorio: što god činili, odgoj je vazda pogrešan. Jedan pogled na biografiju njegove kćeri Anne i te kako mu daje za pravo!

Dijete dobiveno u obitelji definitivno spaja oca i majku. Već i vrapci na granama znaju: muž (ili žena) može prestati voljeti svoju ženu (ili muža), a ona (on) ipak jednom zauvijek ostaje majka (ili otac) njihove djece. Konfuzija između žene, majke i supruge – isto je tako i s rasporedom muškarac, otac, muž – u klasičnom paru nanosi nepopravljivu štetu djeci kad se taj raspored jednom slomi. Prokreacija postavlja novu zamku koja onemogućuje lagani eros i osuđuje na težinu erotiku u službi nečeg višeg od nje, to jest društva.



Ne postoji, kao što često čujem, alternativa koja egoizam onih koji odbijaju imati djecu suprotstavlja velikodušnosti spremnoj na dijeljenje onih posve posvećenih samoprijegoru, nego i s jedne i s druge strane postoje samo bića koja nalaze vlastiti interes u tome što će postupati onako kako postupaju. Egoizam roditelja koji idu svojim putem jednak je egoizmu onoga tko je izabrao dobrovoljnu sterilnost. Ja pak vjerujem da samo istinska ljubav prema djeci dopušta njihovo pravljenje.

Naravno, postoji logika nagona, strasti i poriva. Svi to znaju, osjetili su, vidjeli i iskusili. No, može se, nešto rjeđe, naći i erotski um kadar klesati blokove divlje energije. On omogućuje ne prepustiti prirodu da brutalno djeluje, transformirajući ljude u životinje podređene čistoj fatalnosti, posve određene bezumnim zakonima. Erotska kultura obrađuje prirodni seks i stvara etičke artefakte, estetske učinke, užitke neviđene u džungli, štali ili jami.

I tu, kao i drugdje u etici, ugovor definira intelektualni, civilni, građanski i politički oblik i dopušta razriješiti problem prirodnog nasilja. U prirodnom seksualnom stanju – etologija o tome svjedoči – postoje samo teritoriji što ih obilježavaju žlijezde, demonstracija sile, borbe mužjaka za vlast nad ženkama, nadmoćni i podređeni položaji, horde koje nasrću na najslabije, eliminacija najneprilagođenijih, feudalno uživanje nadmoćnog mužjaka sve dok ga netko mlađi, jači, odlučniji ne zamijeni.

Nema erotizma u stadu, čoporu ili bilo kakvom sličnom rasporedu. Naprotiv. Svako intelektualno izgrađeno mikrodruštvo to omogućuje. A formula koja uvodi hedonistički ugovor uspostavlja uljuđen teritorij dva bića – barem dva – kojima je stalo da izgrade svoju seksualnost u skladu s poretkom svojih urazumljenih prohtjeva, uz pomoć jezika osposobljenog da točno izrazi modalitete onoga na što se obvezuju. Ugovor zahtijeva danu riječ, dakle, potreban mu je određen stupanj uređene civilizacije, sigurne istančanosti, ako ne i određena istančanost.

Izvjesno je da ta idealna etička i estetska konfiguracija pretpostavlja postojanje odgovarajućih ugovornih strana. A to znači: da budu nedvosmisleni povodom svoje želje, ni prevrtljivi ni varljivi, da ne oklijevaju, da ih nimalo ne muče protuslovlja, da su razriješili svoje probleme i da ne vuku za sobom neusklađenosti, nedosljednosti i iracionalnosti. Što je svojstveno onim prvim osobama? Da stalno iznevjeravaju zadanu riječ, da mijenjaju mišljenje i imaju koristoljubivo, selektivno pamćenje, sklonost blagoglagoljivom prevrtanju riječi kako bi opravdali svoju prevrtljivost, besprijekoran talent da ne rade ono što govore i da rade suprotno od onog što najavljuju. S takvim građanima nikakav ugovor nije moguć. Čim ih otkrijete, sklonite im se s puta.

Naprotiv. Kad smo izabrali osobu za koju jezik nije izbačen iz opticaja, ugovor biva moguć. Njegov oblik? Pravnici ga nazivaju uzajamno obvezujući ugovor: odustajanje jedne strane smjesta ga poništava u slučaju nepoštivanja klauzula. Njegov sadržaj? Prema izboru i volji zainteresiranih strana: nježna igra, izgledi za ludičku erotiku, ljubavna kombinatorika, slagalica koja će trajati, obećanje za jednu noć ili cijeli život, svaki put odnos po mjeri.

Nitko nije obvezan sklopiti ugovor, nitko nije prisiljen na njega. Naprotiv. Kad se ugovor zaključi, nema nikakva razloga od njega se osloboditi, osim u slučaju da drugi ne poštuje njegove klauzule. Od toga trenutka, vjernost dobiva drukčiji smisao u slučaju laganog erosa nego u slučaju teškog erosa. Ovi drugi očekuju: uživanje u golom posjedovanju tijela drugog; oni prvi misle: poštovanje dane riječi. Nevjerništvo je samo nevjerništvo u odnosu na prisegu vjernosti. Tko se na to nije prisegao, ne može prekršiti prisegu. Naime, budući da brak, i crkveni i građanski, nosi sa sobom tu vrstu obvezivanja, bilo bi pametno znati čemu kažemo ''da'' kad izgovaramo taj fatalni performativ.

Otuda postoji interes da ne ugovaramo više no što možemo održati. Sadržaj ugovora ne smije prekoračivati etičke mogućnosti onoga tko na ugovor pristaje. Kakve logike ima, primjerice, obećavati ''uzajamnu vjernost i pomoć'' i ono ''u dobru i zlu'' – što su formulacije iz Građanskog zakonika – za čitav život? I sve to ne uključuje i crkvene propovijedi koje do mile volje neskromno obvezuju na vječnost i preko toga.

U ovoj priči vjernost je prije svega stvar između sebe i sebe. Sloboda izbora pretpostavlja obvezu da se taj izbor poštuje. Tako stvorena prava distanca tiče se mene i drugog isto koliko i onog dijela u meni koji se obvezuje i onoga koji odmjerava stupanj odanosti sebi. Ona stvara uvjete za harmoničnu intersubjektivnost na jednakoj distanci od pretjeranog stapanja i prevelike samoće, u spokojstvu jednog ataraksičnog odnosa.

Ugovor je onoliko bogat koliko se u njega uloži. Prazan je ako se ne hrani, pun je ako se obogaćuje obećanjima sreće. Ne bi li se izbjegli ukalupljeni odnosi platonskog prijateljstva, ljubavi koja je obično knjiška, ljubakanja sa sluškinjom, buržoasko nevjerništvo, tarifirane usluge, neizbježni potajni trokut i druge prizemne banalnosti, prizovimo nominalistički eros. A to je?

Ludička kombinacija čak najbolje može realizirati fantazme u okviru ugovorne logike: tako, kada De Sade smišlja svoje libidinalne dvorce, ostaje u okvirima feudalne logike. Gospodar uzima, zlorabi, troši, uništava, ubija prema vlastitom nahođenju. Nikad nema ugovora, postoji samo pomamna scenska postavka razvrata u Prirodi. Naprotiv, kada Michel Foucault određuje sado-mazohizam kao etiku blagosti, ilustrira taj novi tip dobrovoljne intersubjektivnosti.

Kombinatoričko umijeće laganog erosa ima više veze s Fourierom koji u svojem falansteru nastoji učiniti mogućim svaku osobnu fantazmu: dovoljno je formulirati je, potražiti družbenicu, sudionicu, i bit će po mjeri izgrađena još neviđena povijest nekog erotskog kaprica: kako bi imenovao to neviđeno, Fourier kuje neologizme: luksizam, angelikat, fakirat, uniterizam, bajaderat; on određuje nove strasti: leptirastu, stožernu; pravi teoriju orgija: plemenita, muzejska itd.; proširuje opseg seksualno mogućeg i uključuje djecu, starce, nakaze, bogalje; slavi sveopću prostituciju, ljubav na kvadrat; razvrstava rogonje: transcendentni ili oprezni, rogati ili antedatirani, oni koji su postali kao apostate ili zato što ih je nužda natjerala, dobričine ili razmetljivci – i s gotovo stotinjak značenja itd. Predlaže – što je naslov njegova glavnog djela o toj temi – Novi ljubavni poredak.

Jedini Fourierov defekt jest što je htio organizirati hedonističko društvo. Sa stanovišta ''pojedinaca koji postaju revolucionarni'' koje je otvorio Deleuze, manje se postavlja pitanje izgradnje nekog zatvorenog, statičnog društva koje navješćuje logor, pa premda i logor užitaka, a više da ulože mogućnosti u nevidljive prostore koje je čovjek sam stvorio imajući u vidu slobodan ugovor. Cilj je dinamična, nomadska ludičnost alergična na bilo kakvu okamenjenost koju nameće društvo.

To erotsko bogatstvo implicira mnoštvo osoba: to je ključna postavka. Nijedno biće ne može samo odigrati sve te uloge u rečenom trenutku i da to bude savršeno otjelovljenje ideala. Klasični par misli da drugi u sebi sažimlje sve mogućnosti: istodobno i dijete i učitelj, otac i sin, snažan i krhak, zaštitnik i izložen, prijatelj i ljubavnik, odgojitelj i brat, muž i prisan prijatelj – a isto je i u ženskom rodu. Kako bi jedna jedina osoba mogla odigrati dobru ulogu, pravu ulogu u ad hoc trenutku? Lakomislenosti!

Ne bi li te ludičke kombinacije bile moguće, podrazumijeva se da su potrebni različiti partneri. Nitko se ne može sam kretati prema načelu Boga: sveprisutnost, mnogostruka učinkovitost, plastičnost strasti, polimorfnost sentimenata. Svatko daje ono što može: blagost, ljepotu, inteligenciju, raspoloživost, nježnost, posvećenost, strpljenje, sudioništvo, erotizam, seksualnost, neku mješavinu, seriju nevjerojatnih sklopova, i sve su to nominalističke stilske figure.

Ta mikrodruštva po izboru, erotična, ne dobivaju ništa ukoliko postanu vidljiva oku javnosti. Diskretna, kad već ne mogu biti tajna, ona postaju utoliko učinkovitija ukoliko se ne izlažu moralizatorskom sudu onih koji bi i uz manjak te hrabrosti, kvalitete, temperamenta, mašte, odvažnosti, poželjeli takvu erotsku raznovrsnost, ali u tomu ne uspijevaju i prema načelu starom koliko i svijet pljuju po onome što ne mogu i ne znaju dostići. Nema potrebe pružati im priliku za lažno moraliziranje kojim se u stvari prikriva resantiman.

Diskrecija ima još jednu prednost, ona priječi ljubomoru – taj dokaz naše nepobitne pripadnosti životinjskom carstvu, očiti dokaz etološke istine – da pustoši odnose u kojima malo kulture dopušta puno erotizma. U klasičnom rasporedu nitko ne može pristati na uživanje drugog ako ono ne prolazi kroz njega, budući da se tako stječe dojam da isključeni partner nema moć pružanja uživanja koja se može naći kod nekog trećeg. Ne bi li se izbjegla ljubomora, bolje je ne dolaziti u situacije u kojima ćemo je morati iskusiti. Diskrecija kad sam ja u pitanju obvezuje me odbiti svaku indiskreciju kad je drugi u pitanju.

Ta logika libertijanskog libida, volja za laganim erosom, slavljenje samačkog stroja, metafizika sterilnosti, hedonistički ugovor, ludičke kombinacije koje trebaju definirati postmoderno libertenstvo ne smiju ostati prijedlozi muškaraca na koje bi žene trebale pristati. To bi u protivnom značilo pridonijeti seksualnoj bijedi i čak bi je u značajnoj mjeri uvećalo.

Libertenstvo je etički oblik koji preuzima boju epohe u kojoj se očituje. Kineska ili grčka, etrurska ili rimska verzija, odnosno, u istoj zemljopisnoj zoni, primjerice, Europi, feudalni, klasični, moderni, postmoderni modusi pokrivaju raznorodan i kadšto protuslovan skup. Što imaju zajedničko ti različiti povijesni trenuci? Želju za filozofskom ataraksijom, dakle za spolnim i seksualnim odnosima koji su najmanje kadri ugroziti egzistencijalnu ravnotežu stečenu kroz rad na sebi. Lagani eros ovisi o dijetetici koja teži filozofskom stanju libidinalnog spokojstva.

I kako sad promišljati libertinski feminizam? Ili čak žensko libertenstvo? Idealno bi bilo da Don Huan kao epitet ne bude više vrednovanje za muškarce, a da se pritom na žene s omalovažavanjem najčešće govori nimfomanka. Naime, postoji duboka nepravda u činjenici da se za određivanje muškaraca s laganim erosom koristi ime koje pripada literarnom registru, a da se poteže rječnik psihijatrije kako bi se imenovala posvema isti ženski tropizam.

Kako bismo okončali s feudalnim libertenstvom koje ostavlja lijepo mjesto za muškarce a žene pretvara u plijen koji će biti izložen na platnu što prikazuje scene iz lova, predložimo postmoderno, ravnopravno, pa i feminističko libertenstvo. Jer feminizam je sveudilj održavao seksističku mržnju kao odgovor na mržnju muškaraca. Zapravo, reproducirao je klasnu borbu na polju spolova. Koristan zbog svije dijalektičke uloge prebacivanja težine na drugu stranu vage, taj mi se feminizam čini prevladanim.

Kad književnost bude proizvela ženski ekvivalent Casanove, Don Huana, i kad to osobno ime postane imenicom koja uvećava vrijednost osobe na koju se odnosi, moći ćemo govoriti o istinskoj jednakosti. No taj put izgleda dulji onima koje se, ne bi li to postigle, moraju osloboditi tiranije prirode što njihovu biološku predodređenost transformira u usud. Kako bi postala žena, priroda i majka moraju ustupiti mjestu artefaktu, kvintesenciji civilizacije. Perspektiva uzbudljiva, ispunjava oduševljenjem i radošću.

S francuskog preveo Mario Kopić