NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Denis Kuljiš: Saga o slavonskim jastrebovima

U crno-bijelom filmu Masakija Kobajašija “Pobuna” (Joi-uchi: Hairyo tsuma shimatsu, 1967.), Toširo Mifune igra časnog samuraja koji ustaje protiv nepravedne odluke gospodara svoga klana. Na njega jurišaju horde, a kad ih sve pomlati, pa pokuša prijeći granicu, čeka ga učenik, Tatsuja Nakadai. Iz dužnosti, on mora zaustaviti učitelja - lojalnosti kletvenika prema feudalnom poglavaru, daimjou, nadilazi sve osobne obzire. Dobro, tu je i prirodno rivalstvo. Sukobit će se u finalnoj sceni – dva najveća glumca japanskog filma, dva ozbiljna adepta kendo-vještine, u sceni što se odigrava u visokoj travi koju nosi vjetar, kao u onom puno novijem fenomenalnom filmu Terrencea Malicka, “Tanka crvena linija”. No kakve to ima veze s pričom o političkom obračunu Ive Sanadera i Ivića Pašalića na stranačkom saboru HDZ-a u travnju 2002. godine? Kakve uopće može imati veze ta visokomoralna japanska parabola s političkim hrvanjem u blatu svojstvenu hrvatskom političkom životu? Pa, politika se uvijek svodi na isto, na pravila koja vrijede i u samurajskom mačevanju. Tatsuja kaže svom učitelju: “Hoćeš li se osloniti na svoje tajne principe borbe? Kad na te navale, ti se povučeš. Ako i dalje navaljuju, ti se još više povlačiš. Ali, u zadnjem trenutku, vješto prelaziš iz obrambenoga u napadni gard, i nikad ne napadaš. Čekaš da se neprijatelj iscrpi i digne ruke…”
Tako je otprilike izgledala taktika sukoba dva kandidata za mjesto generalnog sekretara HDZ-a, potencijalnog gospodara života i smrti, koja se odigrala kad je velika Tuđmanova stranka, nakon deset godina vlasti, poslije smrti kumira, napokon pala u opoziciju. Tuđmanova je stranka zapravo bila nacionalni pokret – obuhvatila je i malograđane i primitivce po provinciji. Ta pobjedonosna formula političke demografije u stranačkom vrhu i aparatu reflektirala se podjelom na “lijevu” i “desnu” struju, tehnokrate i bandite, Zagorce i Hercegovce. Generički, riječ je o podjeli između dvije političko-obavještajne garniture. “Lijevo” krilo sastojalo se od ljudi koje su Tuđmanu doveli Manolić i Boljkovac. Popularno nazivano - “udbaši”, sačinjavali su ga pretežno direktori poduzeća i ljudi iz vanjske trgovine, aparat bivše države. “Desno” krilo priveo je u Baraku šef hrvatskog SDB-a Josip Perković kad je preokrenuo kaput i uvalio se tuđmanistima. Tu su bili njegovi konfidenti i operativne veze – Šušak, Vice, Ivan Vekić… Oni su pak imali prijatelje u frankfurtskom podzemlju koji su radili za istu firmu (Gucić, Bagarić…), pa su ih gurnuli da u novoj Hrvatskoj preuzmu ulični biznis i manje pretvorbene zadatke, ono što bi preostalo od “ljvičara”. Zavičajnim vezama, ti kriminalci su pak animirali legionare, pa se od njih pedeset i četiri – ili, prema drugim informacijama, stotinu i dvadeset, koji su se pojavili čim su čuli da se sprema fertutma, napravila se vojna elita za ratovanje i šverc droge. Lijepo uvezano, sve je to odlično funkcioniralo i za deset godina Tuđman je proveo kontrarevoluciju po starom balkansko-hajdučkom principu: “Sjaši Kurta, da uzjaši Murta…” U cijeloj političko-kriminalno-obavještajnoj strukturi, autonomiju je zadržao jedino prvoborački “slavonski lobi” koji su uspostavili Vladimir Šeks i Branimir Glavaš. Oni nisu imali veze ni s jednom od tih ekipa, jer su, zapravo, bili ravnopravna frakcija među osnivačima HDZ-a. Kad je Tuđman pozvao na osnivački skup u prostorije jarunskog NK “Borac” (gdje ga je organizirao Vicin partner Ćiro Grubišić, pošto je mjesto prethodno ozvučio SDB), odazvali su se razni gradski besposličari i marginalci, zatim “tvrda jezgra” Franjinih kompanjona s Tuškanca te, po dužnosti, nekoliko policijskih doušnika. Dvorana je pokrivena s dva audio i jednim video-linkom, a u blizini nalazila se policijska ekipa spremna za uhićenja, ukoliko se izda odgovarajuća komanda. “Najsmješnije je bilo gledati”, kaže mi čovjek koji je vodio cijelu operaciju, “kako Šeks izlazi na ulicu, pa se naviruje lijevo i desno, da vidi da li ih prate!”
Taj detalj puno govori. Naravno da se Manolić nije navirivao – on je znao da ih prate, ali je isto tako znao kako je s državnom sigurnosti sve dogovoreno, jer su veze išle preko njega i njegovih. Iz toga jasno je, nadalje, da Šeks, ili Glavaš koji je s njim došao iz Osijeka, pa su sa sobom doveli dvadesetak sudionika, gotovo polovicu prisutnih, nisu bili konfidenti, niti pravi igrači, koji su uspostavljali političke linije i stvar vodili u njenim bitnim dimenzijama. Šeks, Glavaš i njihovi Slavonci, bili su - istinski HDZ, kadar, jezgro, “organski nacionalisti”, pravi krvožedni desničari, koji nisu mogli dočekati trenutak da se navali na lokalne Srbe, pa zavede teror i započne etničko čišćenje po Istočnoj Slavoniji. No, da se to ostvari, bilo je tek potrebno uspostaviti globalni okvir dogovorom Tuđman-Milošević u Tikvešu, o čemu oni, na svojoj razini obavještenosti i rezoniranja nisu, naravno, mogli imati pojma…
Glavaš je uvijek isticao da su kod predratnih okupljanja morali pazati da na sastanak ne pozovu Vekića, jer bi se inače ondje prvo pojavila Udba, no poslije su slavonski ekstremisti i takvi konfidenti lijepo surađivali: znak za početak rata dali su Šušak, Vice i Glavaš kad su ispalili nekoliko tromblona na krovove kuća u srpskom strategijskom selu, gdje su srpski teritorijalci i Šešeljevi “beli orlovi”, do zuba noružani, zatim sačekali autobus pun policijske rezerve, pa je poginulo dvanaest nedužnih mladića, koji uopće nisu znali kamo ih šalju i u kakvu su kvagmiru upali…
Rat u Slavoniji omogućuje “slavonskom lobiju” da se konsolidira na domaćem terenu. Tuđman je odmah od sebe otjerao Šeksa – nije mu vjerovao, i išao mu je na živce. Nije u svojoj okolini podnosio takve ambiciozne smutljivce, nego ga je udaljio, pa se ovaj posvetio stvaranju hadezeovske države u Osijeku. Isprva, najvažniji je instrument bio Tomica Merčep, koji je okupio bandu kriminalaca pa s njima započeo upade i iznude po srpskim kućama. Manolić ga je dao uhapsiti i privesti u Zagreb po dojavi svog agenta Ferdinanda Jukića, švercera alkohola, koji se poslije etablirao kao krijumčar oružja a, zatim, kao krunski svjedok za svaku sudsko-obvještajnu potvoru, na raspolaganju svim potonjim resornim šefovima unutarnjih poslova. Glavaš je upozorio Kramarića, a Šeks Matu Arlovića da ne idu na pregovore sa Srbima uz šefa osječke policije, poštenoga Reichl-Kira, pa tako nisu upali u smrtonosnu zasjedu koju je bio pripremio njihov čovjek, glavaševski terorist Antun Gudelj. Uto je počeo opći rat s JNA i srpskom krajinskom vojskom, pa je Glavaš napokon mogao djelovati otvoreno: osnovao je BOB, “Branimirovu obrambenu bojnu”, pretorijance koji su izigravali komandose, paradirali poput marinaca u trčećem koraku, a u slobodno vrijeme, organizirala egzekucije civila, koje bi omotali u selotejp i žive bacali u Dravu, ili im nalijevali akumulatorsku solnu kiselinu u grlo. Ti su zločini Glavašu dokazani, pa je na prvostupanjskom suđenju dobio deset godina robije, što je smiješno malo kad se uzmu u obzir narav i dimenzije zločina. A gdje je tu bio Šeks? On je, kao šef Kriznog stožera, svime upravljao iz pozadine. Opilo ih je, osilili su se bili, pa čak pokušali proširili svoj utjecaj u Zagrebu i u Saboru, gdje je Šeks bio potpredsjednik, pa su okupili razna spadala, kvazidesničare i pijance, hadezeovsku “montanju”, te zaprijetili državnim udarom. Glavaš se na sjednici pojavio u maskirnoj uniformi, a ispred zagrebačke gornjogradske sabornice fotografirao se s njemačkim pancerfaustom na junačkom ramenu. U času kad se po zemlji motala svakovrsna bagaža, razne emigrantske grupe s kojima su Perkovićeve formacije vodile tajni rat (pa, prema sve do danas nejasnim rekonstrukcijama, u zasjedama likvidirale Blaža Kraljevića i Miru Barešića), Tuđman je bio prinuđen napraviti kombinaciju s opozicijom. Formirao je Gregurićevu koncentracijsku Vladu narodnog sporazuma, a Glavaš izoliran u Slavoniju, dok je Šeks postao državni odvjetnik. Posve je izgubio Tuđmanove povjerenje - ubuduće koristit će ga kao nižega, izvankabinetskoga slugu na sporednim državnim funkcijama, za nužne prljave poslove, kao što je bilo oslobađanje ubojica obitelji Zec. Tako su oba slavonska lešinarska jastreba, zapravo, politički marginalizirani. Ali, Istočnu Slavoniju im nitko ne dira - tuđmanistički sustav bazirao se na regionalnim satrapijama, koje su za HDZ po provinciji držali ratni zločinci, ljudi umiješani u etničko čišćenje, a zatim u pretvorbeni kriminal… U Sisku, gazda je Đuro Brodarac, u Virovitici Đuro Dečak i Renato Romić, u većim gradovima, takvi su ljudi samo dio političke strukture, najčešće vezani uz “desnu” struju, koja je u međuvremenu prevladala u predsjedničkom aparatu na Pantovčaku.
Ondje je u posljednjim godinama Tuđmanova života najvažniju ulogu počeo igrati Ivić Pašalić, mladi zagorski liječnik bosanskog podrijetla, što je jedan dio radnog staža ranije proveo u zatvorskoj bolnici na Šimunskoj cesti. Iskadrovirao ga je Manolić, našavši ga u selendri gdje je HDZ osnovao čovjek koji se bavio crnom magijom, pa registrirao i dugo držao internetsku domenu HDZ – upotrebljavajući je kao akronim za “Hrvatsku demonsku zajednicu”.
Pašalić se vinuo s mjesta savjetnika za unutarnju politiku, pošto je nasapunao dasku prethodnom šefu kabineta, osam godina starijem splitskom bonvivanu Ivi Sanaderu, pa se ugurao na njegovo mjesto, uz pomoć obvještajne kabale što je Tuđmanu plasirala informacije o Sanaderovim tobožnjim homoseksualnim aferama. A upravo je odnos Pašalića i njegova šefa nalikovao nježnim sibaritskim relacijama u kojima mlađi čovjek glumi sina – dr. Tuđman senior čak je politički likvidirao dr. Tuđmana juniora, koji je zapremao u diktaturi mjesto uobičajeno za kronprinca: šef krovne obavještajne službe – kako bi napravio mjesta tome svom designiranom nasljedniku iz Šujice. Imponirao mu je jer je bio vješt, inteligntan muljator a ne neiživljeni štreber kao on i njegov biološki potomak...
Kad je Tuđman obolio, postavilo se pitanje sukcesije. Aparat je kontrolirao Pašalić iz Aneksa, predsjedničkog ureda podignutog uz rezidenciju na Pantovčaku. Posvuda je na čelo stranke rasporedio svoje ljude – Šuicu u Dubrovnik, Šukera u Veliku Goricu, Kalmetu u Zadar. U Zadru je bilo i sjedište banke koju je kontrolirao preko holdinga registriranog na Djevičanskim otocima. U drugim gradovima, imao je pouzdanike koji su stvarali paralelnu političku mrežu. Jedino u Osijeku nije imao izravnog utjecaja, jer je ondje bila uspostavljena Autonomna pokrajina Šeks – Glavaš, ali je ekonomskim resursima tu upravljao hercegovački tajkun Gucić, predratni švercer zlata, Šuškov bliski prijatelj. Kad je Tuđman naposlijetku riknuo, Pašalić, koji je upravljao državom instrumentima diktature, nastojao je to što duže zadržati u tajnosti, dok ne konsolidira vlast. Leš su držali na aparatima, obitelj je dolazila i odlazila, davala dirljive izjave, a u Središnjici, bavili su se matematikom, da ustanove, tko uživa podršku da postane v. d. šefa.



“Lijeva struja” okupljena oko dr. Gregurića, koju je nominalno predstavljao Šarinić, već je bila izgorila u aferi “Imperijal”, kad su Pašalića pred Tuđmanom optužili za opstrukciju stranke i frakcijski rat putem bulevarskih revolveraških tabloida, te u aferi “Dubrovčka banka”, koja je otkrila kako hercegovački lobi preko raznih Kutlinih tvrtki, državni novac za obnovu Dalmacije, distribuira kao kredite poduzećima pod njihovom kontrolom. Iako je Šarinićev sin poginuo na dan zakazan za održavanje sjednice VONS-a posvećene toj temi, Tuđman nije ražalovao svoga Mefista – on, u biti, nije imao ništa protiv svih tih pothvata, jer se držao ideje kako politiku ne možeš realizirati legalnim sredstvima.
Još na Četvrtom saboru stranke, Tuđman je Pašalića predstavio kao svog nasljednika, ali problem je bio u tome što stranački gremij nije prihvaćao hercegovačku uzurpaciju, iako oni koji su joj se izravno opirali, više nisu bili dovoljno jaki da se sami nametnu. Tako je za v. d. predsjednika poslije Tuđmanova ištekavanje iz struje izabran bezazleni samoljubivi akademik Vlatko Pavletić, a mnogi su sbog toga bili uvrijeđeni jer su sebe smatrali prikladnijim izborom – recimo Aralica, još samoljubiviji i gotovo isto toliko neobrazovan koliko je Pavletić bio netalentiran pisac. To je sve izazvalo rastrojstvo u Središnjici, gdje se više nije mogla konsolidirati jedinstvena linija. Uoči parlamentarnih izbora, obezglavljena stranka nije imala šanse. Na mjesto njena predsjednika reflektirali su Valentić, kojega su nominirali Šarinićevi gregurićevci, zatim Mate Granić koji je imao američku podršku, Šeks na čelu slavonske grupe autentičnih hadezeovaca te Pašalić, moćni predvodnik aparata i Hercegovaca. Stvar je riješena kompromisom – Mate je postao predsjednički kandidat, Šeks v. d. predsjednika HDZ-a do općeg sabora, a Pašalić se zadovoljio legalizacijom svog podzemnog utjecaja – ipak je on tu bio u statusu ljubavnice kojoj priznaju ravnopravan pristup raspodjeli pokojnikova imutka. Valentića su otkantali – njegova grupa predsjedničkih ulizica nije imala osobitu težinu u stranci.
Američki ambasador Montgomery, dogovorio je s Pašalićem da ne kontestira eventualnu promjenu vlasti u zamjenu za imunitet od sudskog pogona. Ivićev šef tajne policije Brzović, također Šuičanin (negdašnji polaznik Sjemenišne gimnazije u Sinju, s diplomom Pravnog fakulteta u Novom Sadu, koji je na čelo SZUP-a dospio s mjesta šefa Šeksova kabineta), zamijenjen je kompromisnim Turekom, kojega su svi mogli podjednako ucjenjivati jer je nazočio ratnim zločinima u Gospiću. Ipak, Monty za svaki slučaj nije puštao Pašalića s oka – išli su s djecom skupa i na skijanje u Lienz, a kad je Ivić nešto morao obaviti u Zagrebu, Montgomery bi ga je odvezao kolima ambasade i onda se s njim vratio natrag…
Stranka gubi izbore, Račan dolazi na vlast na čelu šesterokrake skrpljene koalicije, a Granić propada na predsjedničkim izborima, kao i Budiša, na kojega su računali i jedni i drugi, kao na kompromisnog kandidata, kriptonacionalista s ljudskim likom… Pobjeđuje Stipe Mesić zahvaljujući vrućoj antihercegovačkoj retorici. Pripremajući Peti sabor stranke, Šeks je za svaki slučaj dao nogu Canjugi, Mate Granić sam se ispisao, a “barakaši”, hadezeovski začinjavci mutne pozadine, okupili su se pa stali brundati u prilog, koliko se dalo razabrati, slavonske struje. Tako su, zapravo, na sceni ostale samo dvije jače, organizirane skupine, koje su se borile za prevlast: šeksovci i pašalićevci. Mediji su kenjali, da vide tko će prevladati, jedino su ljudi koji su bili u talu drukali iz oportuniteta, a ostali, naprosto su se bojali ishoda: Račanova vlast nije im se činila kao naročito siguran oslonac demokracije. Televiziju je preuzimao oprezni Mirko Galić, no tamo je sve bilo prepuno motrištaraca na kratkoj žnori s Pantovčakom - podupirali su Pašalića, a on je javno zastupao koncepciju HDZ-a kao “građanske stranke i stranke strogog političkog centra, koja je po svojemu programu i statutu bliska europskim narodnim strankama”. Ukratko, ljudožderi-vegetarijanci…
Počinje višednevno okupljanje sabornika na Velesajmu, Pašalić prijeti i obećava, pa Šeks vidi da ga nigdje nema – previše je nakupio personalnih neprijatelja, a na centru, među “tehnokratima”, uvijek je slovio kao slavonski kabadahija, mračnjak involviran u najgora zlodjela režima. Osim toga, smatraju ga seljačinom i parvenijem, dok ga je Pašalić na drugoj strani razvalio kad je u “Globus” pustio njegovu autentičnu molbu za postavljenje na vojvođanskom sudu u doba socijalizma, napisanu srbijanskom ekavicom. Šeks zaključuje da je borba izgubljena, iako ima uza se Glavaša i Luku Bebića, bivšeg metkovskog komunista koji je prvo okrenuo kaput i u HDZ-u se slizao baš sa Šeksom, po dogurao do ministra obrane i zglajzao poslije samo dva mjeseca. Vidjevši da neće proći ni uz slavonske horde, ni s dvojicom-trojicom dalmatinsko-neretvanskih balvana, Šeks se odlučuje sve staviti na kartu autsajderskog kandidata Ive Sanadera, koji se pojavio niotkuda – bivši neželjeni zamjenik Granićev, kojega su ondje šušnuli kad je skliznuo s Pantovčaka, odjednom se ukazao kao civiliziran momak koji bi mogao postati “fronta” stranke u teškim vremenima demokracije.
Tu Pašalić pravi presudnu pogrešku koju je shvatio Tatsuja Nakadai, ipak izgubivši finalni dvoboj s učiteljem i majstorom: ne smiješ srljati u napad potcjenjujući protivnika!
Pašalić je na Saboru održao govor obećavajući brz povratak na vlast i osvetu svima koji optužuju HDZ za grijehe prošlosti. Udri po Haagu, udri po međunarodnoj zajednici, udri po Stipi, udri po komunjarama… Sa svakim udarcem, izgubio je nekoliko glasova među izaslanicima HDZ-ova izbornog sabora. Stali su razmišljati – hej, ako se sutra vratim doma pa zauzmem tu liniju, raskupusat će me, razbucati na dronjke, praljke, canjuge i krpine… Ima li tu netko pametniji, netko tko nam neće odmah navući na vrat sve neprijatelje ovoga svijeta, dok smo još ovako slabi?
Sander je pak krenuo po delegatskoj bazi u ofenzivu pridobivanja simpatija. To mu je, doduše, poslije puno bolje išlo kad je, podjednako empatičan, imao i kakvu-takvu vlast: u početku, svi su ga se klonili, jer su se previše bojali Ivića. U cijeloj zagrebačkoj organizaciji, nije mogao pronaći nekoga tko bi ga podrupro, osim u jednom ogranku, pa je čak i Ivica Kostelić odbio njegovu ponudu da postane šef gradskog HDZ-a! (No, to je bila više idejna odbojnost tate Gipsa, koji će kasnije financirati neko frankfurtsko okupljanje Hercegovaca, kad su već bili ispušili, tipično za Antu, koji uvijek ide protiv struje…)
U medijima, Sanader je imao tako slabu podršku, da smo sutradan poslije njegove izborne pobjede, nas dvojica išli na ručak (molim, ja sam platio!) pa mi je ponudio da postanem glasnogovornik stranke, jer sam prethodnog dana, uoči glasovanja, bio žestoko napao Pašalića, u emisiji “Nedjeljom u 2” koja nije imala veze s tom temom… Sanader je pobijedio unatoč svemu, jer ni delegati HDZ-a, kakvi god zlotvori i primitivni reakcionari bili, ipak nisu glupi kad je dupe u pitanju, nego se razumiju u politiku na elementarnoj, ganglijskoj razini, koji tu i jest najvažnija – shvatili su da bi ih s Pašalićem brzo odnio vrag.
Dakle, što bi se dogodilo da je ipak bio izabran Pašalić, da Glavaš, koji je radio za Šeksa, nije izveo u prilog Sanaderu demonstrciju sile, pa u dvoranu ubacio svoje zaštitare, borbaševce, da nadziru prebrojavanje glasova? Kako su se glasovi brojali, uostalom, tko to zna, i ne da je tih svega nekoliko desetaka glasova razlike između Sanadera i Pašalića osobito važno – kad su legije birale imperatora klicanjem zapovjedniku, također se nije pažljivo prebrojavao svaki gladium, nego se jedino uzimala u obzir jačina zastrašujućeg kolektivnog urlika. Ovdje su graknuli pripadnici kriminalno-narodnjačke skupine, što u Osijeku organizira koncerte srpskih turbo-folk zvijezda. Sam Borbaš, inače, vrlo je mio momak, iako ga bije zao glas - kad god mi se javljao u vezi s nekim curama koje su htjele pozirati za “Playboy”, lijepo smo razgovarali…
No da je Šeks bio odustao, da se bio priklonio Pašaliću – što je zbilja nemoguće, jer se zna da u politici možeš prihvatiti kapitulaciju protivnika, ali ga ni u kojem slučaju ne možeš opet uklopiti u svoje redove – pa da je Glavaš umjesto Sanaderu, pomogao Pašaliću, kako se sad u bosanskom egzilu pravi da je mogao učiniti, što bi se, dakle, bilo dogodilo?
Dogodilo bi se, prvo, to da bi Pašalić, bez obzira na sve što bi utanačili, njih dvojicu likvidirao iz stranke, pa im potom oduzeo zaštitu koju su uživali u svojoj ratnozločinačkoj eksteritorijalnoj enklavi. Kad smo u “Globusu” još u ratu objavljivali članke o njegovoj strahovladi u Osijeku i okolici, došao je Glavaš u Zagreb osobno, pozvao me na večeru u restoran “Opera” u tadašnjem hotelu “Interkontinental” (koji je preživio rat, ali ne i pretvorbu) pa mi u lice rekao: “Kad ja podignem tužbu, neće ti se suditi u Zagrebu, nego kod mene, u Osijeku, po novom ustroju sudskih nadležnosti koje pravi Šeks, i onda te nećemo puštati iz pritvora…” Taj je utjecaj, međutim, mogao zaista primijeniti samo na sebi, u svoju korist, kad se izmotavao na vlastitu suđenju, konfabulirao glumeći bolest te inscenirao štrajk glađu. Glavašu je najvažniji bio bravado – on puno priča, pa te pokušava zastrašiti svojim grubostima. Došao sam u Osijek malim avionom koji je prvi sletio u tu zračnu luku kad je otvorena. Vodio sam sa sobom pokojnog Pukanića, a dočekao nas je sam Glavaš. O Pukiju možeš reći bilo što, osim da mu je nedostajalo drskosti – i, malo poslije, izravno je upitao Glavaša: “A onaj Reichl-Kir, on je bio bez veze, jel’da?” Glavaš ga je pogledao kao zvečarka iz filma Quentaina Tarantina, pa s kilbilovskom gestom slegnuo ramenima i odsjekao: “Da, bez veze, nego što!”
Ukratko – napuhani kompleksaroš. Za vrijeme rata, živio je s nekim jedva punoljetnim jadnicama, izigravao ratnog poglavicu, nadoknađivao sve svoje provincijske, profesionalne i ljudske insuficijencije pustolovnim banditizmom, pa uveo torturu, organizirao masovna ubojstava i pretvorio grad u svoj gangsterski leno. Čak je i Šeksu to bilo odviše, pa je pobjegao u Zagreb i tu se pokušao uklopiti. Pretvorio se u doajena parlamentarnog života na Gornjem gradu, našao novu ženu, falsificirao građansku egzistenciju, čak je nešto manje uranjao u opojnu tekućinu. Ta je licemjerna poza bila toliko odvratna njegovu sinu – dobar dečko, alternaivac – da je odabrao put istočnika, koji je za njega bio fatalan.
Glavaš, Šeks… kakvi likovi! Ne isplati se tu promišljati - što bi bilo da je bilo, jer oni su išli po tračnicama svoje sudbine, i završit će ondje gdje su i počeli, predestinirani na suočenje s vlastitim zlodjelima. Nema šahovske kombinacije u kojoj bi se to dalo zauvijek odgoditi.