NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Razgovor s njemačkim političkim filozofom Herfriedom Münklerom

Imperij je tema za koju se vjerovalo da zapravo pripada prošlosti. Eric Hobsbawn je sredinom 90-tih pisao da „imperijalno doba“ živi još „samo u obliku sentimentalne književnosti i filmskih reminiscencija nekadanjih imperija“. Vi, tomu nasuprot, govorite o „promjeni forme imperijalnog poretka“ i o „iznenađujućem povratku imperija u post-imperijalnom dobu“. Zapravo smo svjedoci sve izraženijeg znanstvenog i političkog interesa za imperije. Kako biste to objasnili?

Herfried Münker: Svjetsko-politička dominacija SAD je na kraju XX stoljeća postajala sve jasnija. Ona je uočljiva na osnovi prevlasti u vojnim sposobnostima, ali također na osnovi sposobnosti SAD da preko međunarodnog trgovinskog prava, MMF i Svjetske banke, usmjerava procese globalizacije u svoju korist. Dominacija se pokazuje i u sve većem značenju amerikanskih sveučilišta za znanstvenike iz – u najširem smislu – imperijalnog prostora. Tko nije proveo neko vrijeme u SAD, ima loše izglede za znanstvenu karijeru. Čak su i Amerikanci preuzeli ovu raspru. Dugo su se protivili pojam „imperija“ uzeti za vlastito opisivanje, što je u svezi s njihovim antiimperijalnim mitom o nastanku, odnosno s ratom za neovisnost protiv Britanaca. No počevši od 80-tih godina, usporedno s propadanjem Sovjetskog Saveza u kasnoj Reaganovoj eri, sve je više Amerikanaca koji su spremni sebe izričito poimati kao „Empire“.

Dakle, još prije kraja Hladnoga rata?

Herfried Münkler: Da. To se motrište u devedesetim sve više nametalo i u najnovijim rasprama je to široj javnosti postalo jasno, napose u predvečerje iračkoga rata. Moje kolege, od Erica Hobsbawma do Alexandera Demandta, koji su s propašću Sovjetskog Saveza i prije njega s propašću europskih kolonijalnih carstava, proklamirali istodobno i kraj imperijalnih doba, zamijenili su specifični pojavni oblik imperija s temeljnim modelom poretka. Kraj za koji su tvrdili da je nastupio bio je samo kraj teritorijalno podupiranih imperija. Previdjeli su da već dugo postoji tip imperijalnog poretka koji se ne usredotočuje na kontrolu zemlje, nego na kontrolu protoka – ljudi, kapitala, usluga, informacija. U tom pogledu pokraj teritorijalizirane forme, postoji barem još jedan tip imperija, koji ima nešto manju formalnu strukturu.

Privlačnost pojma „imperij“ leži u tome da se može upotrebljavati za više epoha – dopušta usporedbe i praćenje povijesti razvitka od antike pa do danas. Tako je, primjerice, Peter Bender SAD uzeo u razmatranje kao „novi Rim“. Koje posebnosti imperijalne vladavine u XX stoljeću vidite kao nove u odnosu na, recimo, Rim?

Herfried Münkler: Krajem XX stoljeća vidimo nedvojbeno nove forme oblikovanja imperija. Elementi kao što su gospodarska integracija, kontrola tehnoloških inovacija i gospodarska kontrola, zauzimaju središnju funkciju – pri čemu su ti aspekti već u Rimu igrali ulogu, no danas imaju drugu težinu. Vojna komponenta ostaje pretpostavka od koje se ne može odustati, ali ona nema više isto značenje kao u ranijim imperijima. Valja dodati da određene forme brutalne represije ne stoje više na raspolaganju suvremenim imperijima, a i oni sami ne žele u svojem samorazumijevanju da im one stoje na raspolaganju. Forme uređivanja imperijalnih prostora, kao što je turski genocid nad Armencima ili velika preseljenja naroda koja su naređivali Hitler i Staljin, danas ne dolaze u obzir. Imperiji moraju mnogo senzibilnije djelovati i potpadati putem prisutnosti medija pod veću kontrolu. Ako danas imamo, primjerice, dramatičnu svijest za teškoće imperijalne politike nametanja poretka u Iranu, tada se ova svijest o problemu oslanja u biti na prisutnost medija. Istodobno nemamo nikakvu svijest da je rat u Kongu u posljednjih desetak godina odnio oko 3,8 milijuna ljudskih žrtava, jer o tome nema ništa u medijima. Što se tiče pozitivnih strana imperijalne vladavine u XX stoljeću, imperiji imaju sada puno jače mogućnosti dati pečat prostorima i fiksirati elitu s civilizatorsko-kulturnim aktivnostima. Do danas se malo posvećivala pozornost koju je ulogu imala, primjera radi, amerikanska glazba, počevši od jazza preko popa i rocka do posljednjih oblika hip-hopa, koja kao laka konjica, da tako kažemo, prožima prostore i orijentira mladež.

Željeli bismo se detaljnije zadržati na odnosu imperija i nasilja. Hannah Arendt je zastupala tezu da je imperijalizam oko 1900. godine sadržavao bitne crte i pretpostavke koje su kasnije vodile prema totalitarizmu – napose prema suvremenom rasizmu. Slažete li se da je dinamika nasilja gotovo nužno založena u imperijalnoj vladavini ili postoji u međuvremenu promjena forme tako da se imperiji i bez takve nasilne vladavine mogu stabilizirati?

Herfried Münkler: Iskaz Hannah Arendt odnosi se na kolonijalne imperije i u toj se formi može potvrditi samo još za Njemačku. Njemački je naročiti problem bio gubitak kolonija 1918/1919 i bujica frustriranih povratnika iz kolonija koji su stupili u dobrovoljačke odrede (Freikorps). Posve je pravilno viđeno kao opasnost imperijalnog poretka to da će se oni koji su morali na periferiji izdržati nešto poput partizanskog rata izuzetno teško recivilizirati kada se vrate u središte. Taj problem imaju i Amerikanci s vijetnamskim veteranima. S druge pak strane, imperijalni ratovi obično ne zaokupljaju čitavo stanovništvo, i ne postoji nikakav nužan put od imperija ili imperijalizma prema totalitarizmu.

Problem koji se pred imperije postavlja je i multietničnost, dakle zajednički život različitih naroda koje će imperijalna moć pokušati integrirati pod vrhovnu vlast – kao recimo u Sovjetskom Savezu. Kako su se imperije XX stoljeća suočavale s ovim problemom?

Herfried Münkler: Sve su imperije bile, i stare i nove, praktično multietnične, ponajčešće s jednim narodom koji dominira. Historijske razlike leže u tomu je li i kako je hegemonijalna etnička grupa nudila pripadnicima drugih naroda mogućnosti za uspon. (Staljin nije, kao što je znano, bio Rus nego Gruzijac.) Imperijalna stabilnost može nastati kada elite na periferiji imaju svijest za blagoslivljanje imperija. U XX stoljeću često smo imali suprotni fenomen: elita koja se školovala u središtima ojačala je misli o separatizmu. Mnoge su vođe antikolonijalnih pokreta studirali u Parizu ili Londonu i imali na vidiku karijeru u okvirima imperijalne moći, ali su se naposljetku drukčije odlučili.

Razgovarali: Sebastian Conrad i Jan-Holger Kirsch

Preveo s njemačkog Mario Kopić