NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Frank Furedi

Politika je ostala bez teksta. Javne osobe teško se više mogu brinuti za jezik politike. Umjesto da se ljudima obraćaju s njihovim uvjerenjima, principima ili doktrinama, oni tek skromno govore o "temama" ili "projektima". Autori govora i oni koji političarima govore što da kažu često puta dolaze do takvih fraza poput one Georgea Busha o "viziji" i neprestano ponavljaju neku "Veliku Ideju". Na njihovu nesreću, politički život se pretvorio u područje u kojem više nema mjesta za vizije. Znakovito je da su političari postali veoma privrženi terminu "vizija". Čak ni Bushevi suparnici više ne osporavaju ovaj termin kao proizvod intelektualno prizemne imaginacije. Od studenog 2004, velik broj Demokrata svoj poraz doživio je kao kaznu jer nisu koristili fraze poput "vizije".
George Orwell u svojem poznatom eseju iz 1946 godine "Politika i engleski jezik" iznimno je bio zabrinut zbog propasti uobičajene političke retorike njegova vremena. Također ga je uznemirio način na koji je korišten žargon da bi se prikrila stvarnost. "U naše doba, politički govori i pisanje u velikoj mjeri predstavljaju obranu onog neobranjivog", kazao je Orwell, zapazivši kako su britanska politika upravljanja Indijom, staljinističke čistke ili bacanje atomske bombe na Hirošimu bili opravdani korištenjem eufemizama i besmislene frazeologije. Nema sumnje da politička retorika i danas nastavlja opravdavati ono neobranjivo. Termini poput "onemoćalosti" i "podrške" i dalje predstavljaju otvoren teren za ulazak birokracije. Riječ "izbor", napose kad je se veže uz pojmove zdravstva i obrazovanja, označava nedostatak alternativa. Fraza "kolateralna šteta" služi odvraćanju pažnje od brutalnih posljedica ratnog djelovanja na civile. U Iraku ljudi nisu ubijani nego degradirani. No, obrana onog neobranjivog nipošto ne predstavlja tipičnu odliku suvremenog političkog vokabulara. Čini se da je politika danas zaokupljena opravdanjem svoje vlastite egzistencije. Retorika koju su političari usvojili ostaje i dalje puka retorika. Čak i neki od najraširenijih slogana i termina zapravo su tek riječi koje su u potrazi za svojim značenjem.
Teško je oteti se dojmu da je ključna funkcija današnjeg političkog vokabulara odvlačenje pažnje od posvemašnje nestašice ideja koja se nalazi u njegovoj podlozi. Njegova je uloga omogućiti javnim osobama da za vrijeme izgovaranja fraza smisle što će iduće kazati. U pozadini riječi pomalja se nada da bi se iza njih mogla nalaziti nekakva iskra novih ideja. Uzmimo za primjer Treći put. Nedvojbeno je taj pojam morao značiti nešto veoma važno; jer inače zašto bi se oko toga odvijale tolike brojne rasprave i konferencije posvećene tome što se zapravo mislilo s krilaticom Novih Laburista "Treći put"? Postoji brojna literatura posvećena upravo otkrivanju pravog smisla te fraze. Mnogi politolozi i dalje se ne mogu pomiriti s mogućnošću da Treći put zapravo ne znači mnogo, te da se nema mnogo toga za reći o njegovom skrivenom značenju. Akademicima koji se bave analizom koncepata često puta je veoma teško prihvatiti istinu "car je gol". No, neki su ipak počeli razmišljati na drugi način. Prema jednom shvaćanju, iza te fraze se ne skriva neka "velika ideja"; dapače, "velika ideja je u tome da nema velike ideje". Kad britanski zamjenik premijera John Prescott kaže da se "čitava naša filozofija sastoji u osnaživanju lokalne odgovornosti i pristupa koji bi polazio od dna, a ne s vrha", nisu li to onda umjesto ideja o kojima se raspravlja ipak samo prazne riječi? Ili bismo možda trebali organizirati čitav niz radionica na kojima bismo dekonstruirali značenje fraze "pristup koji bi polazio od dna, a ne s vrha"?
Retorika koju su usvojile političke elite sve više se koristi da bi prikrila činjenicu kako ne samo da one nemaju neku veliku ideju, nego im nedostaje čak i onih malih. S vremena na vrijeme neki političar izađe iz tog kruga i javno obznani isprazni karakter takvog suvremenog javnog diskursa. Malo prije Božića 2004 godine, Tessa Jowell, državna tajnica za kulturu u vladi britanskih Novih Laburista kazala je da na sastancima bilježi "apsurdni jezik kojeg koristimo" i "zapisuje ga u svoju malu bilježnicu koja je prepuna takvih budalaština". Besmisleno i nerazumljivo trućanje političara o kojem je govorila odnosilo se termine kao što su "ponovno isticanje troškova", "održivi obroci u školama", "povratni izvještaj o podacima u regionalnoj kulturi" ili "strateški ciljevi evaluacije".
Naravno da se možemo samo sprdati s takvim orwellovskim upraviteljskim žargonom koji u potpunosti prožima političke rasprave s obje strane Atlantika. Međutim, političari kao što je Jowell i dalje će teško priznati činjenicu kako je takva uporaba žargona postala normom. Doista, većina pompoznih političkih termina koje koristi ona i njeni kolege u vladi također su neprecizni i lišeni sadržaja. Uzmimo na primjer neke od "sjajnih" riječi kojih su puna usta javnih osoba. Svi su za raznolikost, transparentnost, društvenu koheziju, uključivanje, najbolju praksu, dodanu vrijednost, tržište dionicama ili za održivi razvoj. Ali što zapravo znače ove riječi? Kad se termin kao što je "održiv" koristi kao pridjev imenicama poput razvoja, cilja, partnerstva, zajednice, financiranja, strategije ili obrazovanja, onda je posve jasno kako mu je svrha naprosto u tome da podrži ono što je sadržano u imenici. Tako izgleda da je sve ono što je održivo dobro, jer je svakome jasno da "neodrživost" označava nešto loše. Dakle, kad političari ostanu bez teksta, njihov instinkt im govori da je najbolje glasno govoriti o "održivom nečem", ma što to bilo.
Usvajanje takve prazne frazeologije ne odnosi se samo na politički establišment, nego i na mnoge njegove kritičare. Nakon objavljivanja knjige Imperij Hardta i Negrija, taj pojam postao je koncept koji se mogao koristiti u sve svrhe i pridružen je onim snagama i institucijama koje su radikalni kritičari smatrali predmetom kritike. Ali, što je zapravo taj Imperij kojem u engleskom jeziku čak ne treba ni određeni član da bi podržao njegovo značenje? Prema autorima knjige, "to je decentrirani deteritorijalizirani aparat vladavine koji u sebi sadrži cjelokupnu globalnu domenu unutar svojih otvorenih granica koje se šire". On je ovdje, ondje i posvuda, a ako vas to i dalje zbunjuje, autori će vam vrlo rado dodatno pojasniti njegovo značenje: "Imperij upravlja hibridnim identitetima, fleksibilnim hijerarhijama i pluralnim razmjenama putem uspostavljanja mreža nadzora". Takva "subverzivna" frazeologija koju zastupaju radikalni kritičari kojim dominira postmoderna imaginacija zapravo je naličje upraviteljskog žargona zapadnjačke političke klase. Njihov depolitiziran jezik odražava dubok osjećaj otuđenja od svijeta politike kakvu smo poznavali u njenom klasičnom obliku.
Osiromašenje jezika u javnoj sferi, odnosno ono što australski teoretičar društva Don Watson naziva "raspadom javnog jezika", govori o tome da, kad se radi o politici, nismo u stanju naći prikladne riječi. Komentatori i dalje govore o strankama, ali oni koji znaju, svjesni su toga da one veoma nalikuju organizacijama koje su dominirale političkim krajolikom prethodnog stoljeća. Više skoro nitko nije član neke stranke. Mnogi pripadnici te vrste koja izumire tek su "spavači", ljudi koji više nisu ni svjesni da su članovi neke stranke, a ima ih sve veći broj koji su potpuno neaktivni. Televizijski producenti često nailaze na poteškoće kad moraju napraviti prilog o stranačkim konvencijama ili sastancima. Zbog praznih sjedala i osjećaja dosade i jednoličnosti koji dominiraju tim događanjima, oni se često doimaju izvještačenima, što nije baš prikladno za televizijsko emitiranje. Stoga ne čudi da bi velike političke stranke s dugom povijesnom tradicijom (poput naprednih konzervativaca u Kanadi ili kršćanskih demokrata u Italiji) uskoro doslovno mogle iščeznuti.
Aktivistima je teško prihvatiti činjenicu da su se njihove organizacije pretvorile u stranke laskavaca i karijerista. "Jesu li stranke stvar prošlosti?", pita se autor pamfleta Fabian Society. Unatoč svim postojećim dokazima, on se još uvijek hvata za slamku spasa nade. Izgleda da lokalne Laburističke stranke mogu oživjeti ponovno naglašavajući ono "socijalno" u socijalizmu i pružajući svojim članovima dobar društveni život.
Beznačajnost političkog vokabulara protekla dva stoljeća najupadljivija je kad je riječ o tradicionalnoj razlici između ljevice i desnice. Nekoć su te dvije riječi označavale važnu razliku između progresivnog i reakcionarnog. Preciznije rečeno, ljevica je željela društvenu promjenu i zahtijevala emancipaciju čovjeka. Suprotno tome, desnica je strepila od promjene i snažno branila ono što je smatrala tradicionalnim načinom vođenja poslova. Danas su ljudi koji se smatraju desničarima (a ima ih vrlo malo) manje-više odustali od očuvanja tradicije. Sporadične inicijative konzervativaca za "povratkom temeljima" ubrzano se povlače pred pragmatičnim kompromisima. Povremeni pokušaji kojima je cilj ponovno uspostaviti konzervativni projekt često puta završe sa zahtjevom za odbacivanjem tereta stare ideološke prtljage. Jedan nedavni dobro argumentirani slučaj obrane konzervativizma ukazuje da taj pokret "mora biti spreman utemeljiti se na malobrojnim ali i nekontroverznim pretpostavkama da bi mogao izdržati njihovu težinu". U SAD-u "gorljivi konzervativizam" igra sličnu ulogu kao i Treći put Novih Laburista. Čak i takozvana regijska desnica koju se često predstavlja kao dogmatsku fundamentalističku snagu, ustvari mnogo manje ustaje u obranu starih tradicija, a više je sklona uspostaviti neke nove tradicije. Zagovaranje apstinencije ili inteligentnog oblikovanja predstavlja preventivnu akciju naspram ovog nepredvidljivog svijeta.
U ožujku 2005 godine objavljeno je kako se britanska Konzervativna stranka nadala da će uvjeriti medije da prestanu njene članove nazivati Torijevcima. Ispostavilo se da je odbacivanje četiri stoljeća stare tradicije vrlo mala cijena koju treba platiti da bi se u javnosti prikazali kao moderni. Tradicija je posvuda prisiljena na povlačenje. Lovci na lisice, državne škole i elitna sveučilišta – svi oni prosvjeduju da ih se krivo shvatilo, te da su oni zapravo veoma moderni i normalni. Ruralna Britanija nije odgovorila na napade izvršene na njene tradicije time što je polagala pravo da se i dalje drži prastarih rituala, nego time što je rekla da je lov sa psima zapravo efikasan način kontrole štetočina. Čak se ni Crkva ne može odlučiti o fundamentalnim pitanjima koja se tiču doktrine i rituala. Čini se da oklijevanje i zbunjenost idu u korist modernizatorima i njihovoj borbi s tradicionalistima koji se uvijek povlače.
Baš kao što desnica više ne ustaje u obranu tradicije, tako ni ljevica više ne prihvaća promjenu. Oni koji se nazivaju ljevičarima pripadaju među najglasnije protivnike promjene u današnjem svijetu. Vjera u mogućnost napretka već je ionako oslabljena u društvima s početka dvadeset i prvog stoljeća. Međutim, njene najgorljivije kritičare moguće je naći upravo na strani kulturalne ljevice. Oznaka "napredan" ne pristaje uz pokret koji je veoma sumnjičav spram znanosti i eksperimentiranja, te koji sa strahom i zebnjom gleda na novu tehnologiju. Nekoć su se ljevičarski mislioci ponosili time što se bore protiv svih oblika praznovjerja. Današnja samooblikovana ljevica utjelovljuje praznovjerje spram visoke tehnologije, koristeći Internet da bi širila glasine o rizicima i urotama povezanim sa širenjem nove tehnologije. Često je razlika koja naizgled dijeli ljevicu i desnicu usredotočena na pitanje koju bi inovaciju trebalo zabraniti. Primjerice, jedan dio desničara želi zabraniti istraživanje stanica, dok se mnogi ljevičari žele riješiti genetski modificiranih proizvoda.
Teško je ne oteti se dojmu kako politički vokabular odražava tešku zbrku oko toga na koji način trebamo gledati u budućnost. Društvo nije zadovoljno samim sobom i bezuvjetno doživljava svaku promjenu kao destruktivan proces. Istovremeno, društvo se osjeća otuđenim od vlastite prošlosti i nije sigurno što treba prihvatiti a što odbaciti. Takvo se osjećanje širi kulturom koja potiče skepticizam, relativizam i cinizam – temeljnim vrlinama svjetonazora koji se ponosi njima i tome što im nije posvećen. Politički izraz za takvu kulturu predstavlja nesuvisla doktrina koju možemo nazvati konzervativizam straha.
Konzervativizam straha malo toga ima zajedničko s njegovim klasičnim dvojnikom. Što god mislili o klasičnom konzervativizmu, on je barem bio uvjeren u jedinstveni karakter ljudskog bića. Nasuprot tome, konzervativizam straha pokreće duboka mizantropija. Štoviše, za razliku od starog konzervativizma, on više nema tradiciju koju treba sačuvati i obraniti. Njegove stavove podjednako dijele bivši ljevičari i desničari, a odlikuje ga nelagoda u vezi snažnih uvjerenja i vrlina. Nijedna od njih nije mu sveta i svagda mora biti spremna na "modernizaciju" i "kompromis". Konzervativizam straha izgubio je svoje uporište u prošlosti. Tradicionalna težnja za kontinuitetom dovela je do novog, u većoj mjeri relativističkog stava kojeg najčešće artikuliraju oni koji nisu tradicionalno povezani sa snagama desnice. Najsuvislije zagovornike konzervativizma straha naći ćemo među onim ljudima koji su na ulicama Seattlea, Genove, Quebeca i Londona prosvjedovali "protiv kapitalizma". Govori koji su održani u Porto Alegreu i ostalim skupovima anti-kapitalističkog Svjetskog socijalnog foruma, mnogo bi se više svidjeli Edmundu Burku negoli Thomasu Paineu ili Karlu Marxu. Istina je, oni su radikalni, ali njihov je radikalizam u potpunosti usmjeren protiv bilo kakve promjene. Taj pokret zaokuplja i pokreće strah od budućnosti i posljedice koje može donijeti promjena. Etos održivosti, dogma o mjerama opreza koje treba poduzeti, idealizacija prirode i svega "organskog", sve je to izraz jednog mizantropskog nepovjerenja u ljudske mogućnosti i eksperimentiranje s njima. Anti-kapitalistički prosvjednici na ulicama Seattlea i Londona ne utjelovljuju stari san o ljudskoj slobodi, nego strah od budućnosti i odlučnost da se utočište potraži u statičnom i predvidljivom postojanju. Spomenuti anti-kapitalisti mnogo više vole (barem u intelektualnom smislu) onakav način života kakav se očuvao u vrijeme kad su ljudi živjeli u statičnim seoskim sredinama kojima su upravljali zakoni prirode.
Politika će ostati na mrtvoj točci sve dok se društvo bude i dalje osjećalo nespremno suočiti se s promjenama, jer takav oblik otuđenja od budućnosti potkopava sposobnost generiranja ideja o tome što trebalo učiniti. Bez takvih ideja neće se moći oblikovati vizija napretka u budućnosti i neće se moći donijeti stvarne odluke. Politici trebaju perspektiva i izbor usmjeren prema budućnosti. Najmanje što ona može učiniti jest odabrati između toga da ostavi stvari takvima kakve jesu ili da ponudi alternativan način njihova poboljšanja u sadašnjosti. Bez takve alternative preostat će nam jedino parodija politike. Sve ono što sada vidimo jest poricanje izbora koji potiče fenomen kojeg se sve češće običava nazvati politikom straha.

s engleskoga preveo Tonči Valentić