NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Leszek Kolakowski

Kada je Winston Churchill septembra 1946. godine na Univerzitetu u Zürichu pozvao na stvaranje ujedinjenih država Evrope, mnogi su se dijelovi kontinenta još uvijek nalazili u ruševinama, grozne rane rata još nisu bile zacijeljene. Postojale su okupacijske zone, ali ne i dvije njemačke države. Oba je svjetska rata Churchill pripisivao njemačkoj težnji za dominacijom, vjerovao je da će ujedinjena Europa, stup koje je trebao biti njemačko-francuski savez, naposljetku zaboraviti grozote rata i neće dopustiti da Nijemci iznova izazovu strahotan požar.
I danas se zamjećuju slične motivacije u svezi s podržavanjem procesa europske unifikacije, napose kod Francuza: Ujedinjena Europa može držati na uzici njemačke imperijalističke težnje! Naravski, svi znamo da je cjelokupna povijest Europe povijest ratova, katkad užasavajuće razornih i krvavih, i da u toj povijesti nema nevinih: svi europski narodi imaju na savjesti pokolje, invazije, pljačkaške pohode. Uzrok je rata 1946. godine prirodno nalažen u hitlerističkom režimu, premda je i udio Sovjetskog Saveza u njemu bio popriličan: u početku se radilo o paktu Ribbentrop-Molotov i planu zajedničke podjele Poljske od strane dvaju imperijalizama, nezasitnih u otimačini, trenutno u savezu, iako su bili svjesni koliko vrijedi njihovo prijateljstvo. U svojemu predavanju Churchill je jedva spomenuo Sovjetski Savez. Također nije bilo jasno da li je vjerovao hoće li se ta barbarska imperija na kraju civilizirati i biti kadra uključiti se u europsku obitelj kao njezin član, a ne osvajač, koji ne prijeti samo bičem nego i atomskim oružjem.
Danas, nakon nešto više od pola stoljeća, nakon rušenja komunističkih režima i nakon napora tolikih ljudi, bilo bi lijepo vjerovati da će ujedinjena Europa, ako se uspije ujediniti, posvema potisnuti sablast rata s našeg obzorja. No mi još uvijek ne znamo kakva je Europa i kako je ujedinjena, odnosno u kojemu je smislu ujedinjena...
Otpor prema Europskoj uniji uopće i prema zajedničkoj valuti posebno, nije rezultat racionalnih kalkulacija, nego se javlja iz straha od gubitka državnog suvereniteta. Često se pojavljuje i iritacija u vidu restrikcija i pravila što ih briselska birokracija nameće pojedinim narodima na nepodnošljiv i ponižavajući način: na primjer, proizvodili smo određene sireve tisuću godina i svi su bili zadovoljni, kad iznenada iz Bruxellesa dolazi ukaz da promijenimo recepturu proizvodnje, navodno zbog zdravstvenih razloga.
Stječe se dojam da su tisuće službenika, koje Europa bogato nagrađuje, koji ne plaćaju porez, zaposleni da izmišljaju sve novije i novije, krajnje suvišne i otežavajuće propise i naredbe, koji se, na primjer, odnose na krastavce, džem i mrkvu, što, naravno, pobuđuje dvojbu. Kao prvo, većeg bi se dijela tih službenika trebalo bez ikakve štete osloboditi, drugo, to su ljudi totalitarnog mentaliteta, koji sanjaju o tomu da sve na svijetu bude identično, da se uklone sve povijesne razlike, da se svi nasilno prisile voditi identičan način života. Otpor prema ovoj tendenciji istodobno je razumljiv i zaslužuje podršku.
Slične se opaske mogu uputiti i političkim institucijama. Evo jednostavna primjera. Britanski Dom lordova (House of Lords), koji se ne bira demokratski, može se smatrati anakronizmom, kao i njihova monarhija. Postojao je stoljećima i - premda nije biran na općim izborima i ima posve ograničena zakonodavna ovlaštenja - pa ipak obavlja veoma korisne funkcije u reformiranju zemlje i ne može se tvrditi da provodi despotsku vlast nad stanovništvom. Istina je da ne odgovara suvremenoj demokraciji, no na nju ne nalikuje nijedan proces stvaranja kulturnih, financijskih ili industrijskih elita koje u konačnici odlučuju o stabilnosti i napretku zemlje. Cilj je demokratskih institucija učiniti da značenje i utjecaj političkih elita manje-više odgovara razmjeru povjerenja koje im društvo pruža, no to samo po sebi ne doprinosi rađanju elita; demokratskim izborima ne mogu se imenovati najbolji nogometaši, najistaknutiji znanstvenici ili pjesnici, najefikasniji menadžeri.
Što je sa suverenitetom? Uzaludno je tvrditi da proces ujedinjenja Europe suverenost pojedinih država ostavlja netaknutom. Suverenost se postupno smanjuje i sve će se više smanjivati. Suverenost, istaknimo to, ne sastoji se u tomu da država ne računa s postojanjem interesa i aspiracija drugih država. U tom smislu ni Sjedinjene Američke Države nisu suverene. Država nije suverena kada nema ograničenja koja joj nameću drugi, i zbog neostvarive privredne autarkije, nego zato što koje god odluke donosi, loše ili dobre, donosi ih sama, i onda kada je na to prisiljavaju situacija ili drugi: država, koja nešto odlučuje zbog prijetnji susjeda time ne gubi suverenitet, jer je u njezinoj moći da odlučuje drugačije, čak protiv vlastitih interesa.
No gubi ga kada postoji mehanizam zahvaljujući kojemu druge države imaju prava donositi odluke u njezino ime ili ne pitajući je za suglasnost. Zemlje koje su pripadale sovjetskom bloku nisu bile suverene, jer su vlasti metropole u svezi s važnim pitanjima donosile odluke koje su obavezivale periferijske, formalno nezavisne države. Kada se u svezi s raznim bitnim pitanjima u Europskoj uniji odluke donose većinom glasova članica Unije, bez prava veta, zemlje se lišavaju suvereniteta, jer su te odluke prisiljene provoditi u život, kadšto i protiv volje. U slučaju Europske unije situacija je drugačija nego u slučaju bivšeg sovjetskog bloka, jer su države članice donijele suverene odluke o ulasku u zajednicu, prema tome može se dokazati da su dragovoljno izgubile suverenitet, odnosno ne može se tvrditi da ga nisu izgubile. Tek kada postoji pravo veta, suverenitet nije narušen.
Valja postaviti pitanje je li značajno smanjenje suvereniteta, a katkad svođenje država članica na status provincije, koje od centralnih vlasti dobivaju preporuke, zbiljska nesreća?
Često se čuje sljedeći glas: hoće nam oduzeti suverenitet, odnosno uništiti naš nacionalni identitet. Ovakav argument smatram sumnjivim, a strah pretjeranim. Različite etničke skupine, plemena ili narodi mogu izumrijeti zbog fizičke eksterminacije koju provodi neprijatelj, ali i zbog činjenice što kulturno nisu dovoljno jaki oduprijeti se drugoj civilizaciji ili su ih progutali drugi narodi. Među nama više nema Hetita, Vizigota, Prusa, Sudina, Azteka, Cornwalla, Samojeda i bezbroj drugih plemena. Rusifikacija nasilno nametnuta narodima SSSR-a bila je znatno uspješnija od carske politike, jer je težila uništavanju neruskih kultura, namjernim utapanjem malih naroda u rusku masu, uništavanjem njihovih jezika. U Europskoj uniji, gdje se ne primjenjuje nasilje u uništavanju nacionalnih posebnosti, narod može prestati postojati samo ako ne želi postojati, ako vlastitom voljom preferira prelazak u drugu nacionalnu masu. To, međutim, ne prijeti nijednom dobro ukorijenjenom, kulturno aktivnom narodu Europe: ni Poljacima, ni Francuzima…
Navikli smo ideju suvereniteta pripisivati nacionalnoj državi. Nacionalna država je relativno svjež pronalazak i rijetko se sreće u savršenom vidu. Prema tome, želja da suvereni subjekt bude samo i zauvijek narod jest prirodna i očigledna.
Podjednako dobro suveren može biti i dio naroda ili više skupina naroda. Zbog čega onda ne bih mogao objaviti da sam poseban narod i da zahtijevam suverenitet na svojoj teritoriji? Ovakva definicija naroda nije zgodna, jer izaziva sumnju i u pojedinim slučajevima odlučuje pogrešno o tome tko zaslužuje, a tko ne zaslužuje suverenitet. Ako narod doista hoće biti suveren, ako je spreman za to platiti cijenu koju zahtijevaju okolnosti (na primjer u vidu odbijanja pripadanja zajedničkom tržištu, što zahtijeva članstvo u Uniji), on na to ima prava, a to pravo ima i dio naroda koji izjavi da je narod.
Teškoće stvara jezik. Recimo, postoji pokret za neovisnost na Korzici, gdje lokalno stanovništvo tvrdi da korzikanski govor nije francuski dijalekt već samostalna lingvistička jedinica, koja ima povijesne korene. Nije na meni razmatrati ovakve pretenzije. Slične postoje i među Baskima. Prvi put u povijesti nacionalne su države utemeljili Ukrajinci, Hrvati, Slovenci, Slovaci i drugi, utemeljit će je i Palestinci. Narodi nestaju, ali i nastaju. Što više napreduje pokret za ujedinjenje Evrope, sve više cvjetaju separatizmi, nacionalizmi, osvajačke pretenzije prema susjedima - kao da nam je potrebno što više graničnih straža i carinika. Sve više je zloslutnih glasova koji zahtijevaju etnički čiste države. Svi znamo kako se ta čistoća praktično provodi. Etnička je čistoća genocidan slogan. S druge strane, ne može se zahtijevati od europskih država da dopuštaju svakome tko hoće da se naseljava na njihovoj teritoriji. Jer, migracije i etničke mješavine postoje od osvita povijesti. U našem su stoljeću tri okolnosti izmijenile tu situaciju. Nekad su migracije trajale stoljećima, danas se putovanja iz jednog mjesta na drugi kraj svijeta odvijaju munjevito. Drugo, emigranti koriste usluge države zaštitnice na teritoriji na koju su došli i ne treba ih osuđivati na smrt glađu, premda nijedna zemlja nema neograničene rezerve. Treće, postoje čisto demografski razlozi, odnosno pitanje gustoće naseljenosti. A istina je i da je etnička raznorodnost izvorište kulturnog bogatstva, premda i sukoba.
Ne smijemo se ljutiti na vlasti koje ne dopuštaju migracije, ograničavajući ih na podnošljive razmjere. Jer, ako bismo zahtijevali neograničenu slobodu migriranja, zahtijevali bismo da milijarda Kineza i isto toliko Indijaca ima pravo bez ikakvih prepreka naseliti se u Švicarsku. Sukobi ovise i od kulturne sposobnosti asimilacije u novoj zemlji. Kada se Poljaci ili Hrvati naseljavaju u Njemačkoj ili Sjedinjenim Američkim Državama može se očekivati da će se njihova djeca germanizirati ili amerikanizirati, jer je u biti to ista civilizacija. Drugačije je s Turcima, koji predstavljaju enklave različite kulture. A što tek reći o namjernom uništavanju kulture i identiteta manjih naroda od strane komunističke imperije ili kolonijalističkih zemalja.
Na Tibetu je, kao što čujemo, mnogo više Kineza nego Tibetanaca, zbog smišljene politike kineske vlade. Ako bi bio proglašen referendum, pokazalo bi se da je većina stanovnika Tibeta za aneksiju zemlje od strane Kine. Sovjetske vlasti pokušavale su slično, naseliti Estoniju i Letoniju Rusima, ali bez tako dalekosežnih rezultata. Estonci zahtijevaju da Rusi koji tamo žive znaju estonski, ako žele njihovo državljanstvo. Rusi se prave kao da su uvrijeđeni zbog kršenja ljudskih prava. Pa ipak, čini se da u tom minimalnom zahtjevu nema ničeg neprimjerenog: zahtijevati da stanovnik Estonije može steći državljanstvo bez poznavanja lokalnog jezika, relikt je ruske imperijalne bezočnosti. S druge strane, nitko ne mora nagovarati strance koji su se naselili u Engleskoj da uče engleski, ako žele postati engleskim državljanima, jer svatko zna da je to neophodno.
Ponavljam: iako su kontrola i ograničavanje migracija nužni, zahtjev za etničkom čistoćom države ili prisilno protjerivanje “stranaca”, kako žele rasističke partije u Europi, identični su s pozivom na genocid. Pitanje nacionalnog identiteta, prema tome, obiluje beskrajnim komplikacijama.
Opet ponavljam: ograničenje suvereniteta svih naroda koji pripadaju Europskoj uniji i NATO-u ne ugrožava identitet nijednog od tih naroda, ukoliko neki od njih nije sam spreman odreći ga se, premda u zajednici u kojoj sve zemlje moraju ispunjavati standarde demokracije i građanskih sloboda nikome ne prijeti gubitak nacionalnog identiteta zbog nasilja i eksterminacija.
Poljska posebice nema izbora. Da nije ušla u NATO i Uniju nesumnjivo bi se za kratko vrijeme našla u orbiti Rusije, jer određeni glasovi napadaju poljsko sudjelovanje u evropskim strukturama. I pored svog materijalnog sloma, sveopće korupcije i lopovluka, raspada organizacijskih, pa čak i vojnih struktura, Rusija i dalje ima jake snage koje se nisu odrekle imperijalnih snova, koji se u boljim uvjetima mogu i ostvariti. Otud: ako ne želite ovisiti od Unije, ovisit ćete od Moskve!



S obzirom da ujedinjenje podrazumijeva porast separatizama i šovinizama, prerano je govoriti o sumraku nacionalne države. Novovjekovni pokušaji ujedinjenja Evrope bičem - napoleonovskim, hitlerovskim ili pak moskovskim - unijeli su nepovjerenje među različite narode na kontinentu. Pretpostavljajući daljnje postojanje nacionalnog identiteta, možemo li pokraj njega ili iznad njega izgraditi evropski identitet? Postoji li takav identitet, a ako ne postoji, treba li ga priželjkivati? Je li nešto nastalo ili može nastati, kao što je europski patriotizam?
Zacijelo, najveća bi dobit europskog ujedinjenja trebala biti trajan mir. Je li takav mir moguć, to ovisi od dodatnih uvjeta, a ne samo od postojanja briselske birokracije. U to također spadaju kulturni, a ne samo vojni i gospodarski uvjeti. Često čujemo opasku da je Prvi svjetski rat ostavio toliko neriješenih zahtjeva, osjećaja krivnje i neostvarenih želja, da je učinio neminovnim Drugi svjetski rat. Međuratni period zbog toga se smatrao kratkim predahom između dvije kataklizme. U stvarnosti to ipak nije bilo nužno. I Drugi svjetski rat ostavio je također mnogo nedovršenih stvari i osjećaj nepravde: sovjetska aneksija u srednjoj i istočnoj Evropi, gubitak nezavisnosti tolikih naroda, okrnjenost Njemačke, okrnjenost Poljske, razne nacionalne strasti... Do trećeg svjetskog rata ipak nije došlo. A može li ne doći? To je suviše smjela pretpostavka, da je u načelu nemoguća.
Čini se da nijedno od brojnih nezadovoljstava i teritorijalnih pretenzija ponaosob nema takvu moć da pokrene mehanizam europskog samouništenja. No u to nismo posvema sigurni. Bacimo pogled na zemljovid: Sjeverna Irska. Gornja Adigeja. Katalonija. Korzika. Baski. Wales. Još jednom Bosna. Mađari u Slovačkoj. Mađari u Rumunjskoj. Rusi u Ukrajini. Flamanci i Valonci (jednom sam upitao poznanika iz Bruxellesa da li uopće postoje Belgijanci ili samo Flamanci i Valonci. Odgovorio mi je da vazda postoji šačica poljskih Židova, koji nisu ni Flamanci ni Valonci, odnosno da su zacijelo Belgijanci).
Želja za odvajanjem ili naprotiv, za ujedinjenjem na osnovu etničkih načela, izraz je uznemirenosti, ponekad beznađa, potrebe za plemenskim samoutvrđivanjem u vidu Europe koja teži federaciji, i onda kada, kako se kadšto tvrdi, nema racionalnih razloga za strah. Štoviše: nacionalizam, šovinizam, ksenofobija su jednostavni, laki refleksi, i od njih bez teškoća može nastati primitivna ideologija, posvuda ista i posvuda neprijateljska prema drugima.

Europska ideja, premda ima povijesne zadaće, ne širi se lako. Točnije rečeno, ako je Europa zemljopisna kategorija, onda očigledno ne može biti osnova bilo kakve ideje; ako treba imati kulturnu definiciju, ta definicija mora biti prethodno formulirana, da bismo znali što je Europa. Ako, na primjer, prostor Europe odredimo granicama zapadnog kršćanstva, tada iz Europe isključujemo Rusiju, Srbiju, Rumunjsku, Albaniju, Grčku i Bosnu, a uključujemo sjevernu i Južnu Ameriku, navodeći ozbiljne razloge koji pokazuju da takva definicija nije proizvoljni kapric. Istina je da postoje antički korijeni, iz kojih se trebala razviti europska kultura: židovski, grčki, latinski – no nije lako odrediti granicu duž koje su ti korijeni neprekidno ili nadalje živi. I zbog čega onda mojsijevsku vjeru, u utrobi koje se rodilo kršćanstvo, treba smatrati europskom stvari, kad ni zemljopisno, ni jezično nije spadala u Europu, već ju je kršćanska kultura, na osnovi neobičnih povijesnih okolnosti, progutala?
I, smije li netko reći da Židovi, koji nikada nisu primili kršćanstvo, a toliko su utjecali na povijest europske kulture, toj kulturi ne pripadaju? Da li nekršćansko nije dio te kulture, odnosno značajni dijelovi Prosvjetiteljstva, socijalističkih i liberalnih pokreta, kao i značajni dijelovi slobodnog zidarstva? Prema tome, ne spadaju li u Europu Spinoza, Hobbes, Voltaire, Kant, Diderot, Sartre, desetine najistaknutijih pisaca i mislilaca, koji su bili ravnodušni prema kršćanstvu ili čak osjećali odbojnost, ili ih je Crkva anatemizirala? Netko bi mogao reći da su svi ti ljudi nesvjesno, u dubini duše bili kršćani, ali bi to trebalo dokazati. Rimska je crkva, s obzirom na svoju misiju, kozmopolitska, papa je više puta dobronamjerno isticao potrebu za duhovnim osnovama pokreta koji će ujediniti Europu, no valja reći gdje se i kako utvrđuju kulturne granice tog europejstva.
Oni poljski političari i poslanici koji se bore protiv evropskog pokreta, pozivajući se upravo na našu pripadnost rimskim, grčkim i kršćanskim korijenima, djelovali bi vjerodostojno ako bi mogli pokazati da, kao prvo, znaju latinski i grčki, drugo, da poznaju povijest dogme i teologije, i treće, da vlastitim životom pružaju primjer evangelističkog duha, odnosno da preziru zemaljska dobra, nikada ne lažući, nikada ne želeći tuđu ženu, opraštajući neprijateljima, da su ponizni i čistoga srca. Bez toga njihovo deklariranje jest ono što jest, ili - naduto praznoslovlje.
Uostalom, što bi značio zahtjev da Europa bude kršćanska? Kršćanstvo, premda prilično oslabljeno, postoji i u Europi, i nije progonjeno. Dakle, radi se o tome da se nasilno nameće, u vidu teokratskog poretka, da bi se učinilo prisilnom državnom ideologijom (točnije, ne kršćanstvo nego rimski katolicizam) - što je zacijelo neizvodivo, da se hvali Bog - ili o tome da se dobrovoljno preobraćaju pogani, izvodi evangelizacija i šire dobre vijesti. To je dopušteno i očigledna je zadaća svećenika, kao i svjetovnih misionara. Uspjeh će ovisiti samo od njihovih napora i dobrih primjera, a ne od prijetnji i pravnih utemeljenja. O tim su pitanjima partijske deklaracije beznačajne. Šteta je samo uništavati papir. Prema tome, priopćujte kršćanske poruke u duhu mira, a ako nema rezultata, okrivite za to sebe, a ne sotonu.
Uostalom, nije poznato kako se kozmopolitizam Crkve može uskladiti s oduševljenjem za sarmatsko vršljanje ili s antikrišćanstvom Romana Dmovskog, da su narodi neprijatelji jedni drugima. Rekavši ovo, uvjeren sam da postoji stvarnost poput europske kulture i da kršćanstvo spada u njezine korijene: ne u apsurdnom smislu da je svaki Europejac ponaosob kršćanin ili da nije kršćanin, da u tu kulturu ne spada, nego u smislu da je kršćanska vjera i pokraj svih užasa, progona i nasilja, koji su pratili njezino širenje i utvrđivanje, bila nositelj velikih intelektualnih, umjetničkih i moralnih dostignuća našeg kontinenta i da joj treba odati poštovanje i u slučajevima kada su sile koje je nadahnula napuštale izvorište iz kojega su nastale.
Prije dvadesetak godina napisao sam esej “Potraga za barbarima” koji se nalazi u knjizi Može li sotona biti spašena. Odnosno, to je najprije bilo predavanje, u kojemu sam branio ideju europocentrizma, ukazujući na posebnosti evropskog duha, osobito na sposobnost čupanja iz vlastite zatvorenosti, na sposobnost gledanja na sebe sama očima drugih (vrlo karakteristična za književnost Prosvjećenosti), na samokritičku distancu, odnosno na odbijanje konačne i trajne samoidentifikacije; ta civilizacija zna, i pored snažna otpora, prihvatiti duh tolerancije i različitost tretirati kao posebnu vrijednost života, stimulirati duh inventivnosti, a istodobno i skeptično nepovjerenje.
Podvlačim i da je kršćanstvo, između ostalog, očitovalo svoju plodnost u toj kulturi zbog toga što je otkrilo put koji ju je štitio od dva protivna iskušenja: od manihejskog ili gnostičkog prezira prema materiji i od panteističke neosjetljivosti prema nadmoćnom utjecaju zla. Zahvaljujući tome, tijelo, fizički svet nije opažan ni kao djelo sotone, nešto od čega treba bježati, ni kao otjelotvorenje božanskosti, koju jednostavno valja poštovati, nego kao protivnik koji se može zarobiti. Bila je to duhovna pozadina osvajanja prirode od strane Europe.
Govorimo, dakle, o europskoj civilizaciji, izostavljajući neutvrdive teritorijalne kriterije, imajući u vidu njezin duhovni ustav. Kako, međutim, stvar stoji s tim ustavom u procesima ujedinjavanja? Loše. Europska unija izrazito zahtjeva da sve njene članice ispunjaju uvjete vezane za ustav: to bi trebale biti zemlje u kojima su zajamčene građanske slobode i funkcioniraju dobro utemeljene demokratske institucije. To je dosta, premda ne sve.
Postoje, naravno, i ekonomski kriteriji. I kulturni kriteriji koji su veoma neuhvatljivi, da bi se praktično ostvarili. Ne radi se ni o tome tko ima prava, niti se treba truditi oko članstva u Uniji, već prije oko toga možemo li doprinijeti da civilizacijske osnove, odnosno da duhovni ustav postoji i bude životan. Možemo li to? Sigurno da možemo, ali ne time što ćemo se hvalisati i ponavljati kakve samo sjajne prethodnike imamo u Ateni, Rimu i Jeruzalemu i tko su prethodnici Boga.
Je li posrijedi Sokrat ili prije oni koji su ga zbog bezbožništva osudili na smrt? Jesu li posrijedi veliki rimski carevi, kao August ili Marko Aurelije, ili prije Kaligula, Neron i Tiberije (barem prema Svetonijevu opisu)? Jesu li posrijedi veliki i hvale vrijedni sveci crkve ili prije one pape koje su organizirale križarske pohode, pokolje katara, balete kurtizana u Vatikanu? Povijest je Europe samo na trenutke bila dostojna hvale.
Europska civilizacija stvorila je totalitarizme XX stoljeća: hitlerizam, komunizam, fašizam. To nisu bila luđački umišljaji nekolicine fanatika, nego moćni, smjeli, dobro organizirani masovni pokreti s jakom ideološkom pozadinom. Komunizam je bio degenerirano nahoče Prosvjetiteljstva, a hitlerizam degenerirano nahoče romantizma. Naše nasljeđe obiluje remek-djelima, sjajnim spomenicima duha, kao i monstruoznim ništavnostima i zločinima; ono prvo uglavnom su djela izuzetnih pojedinaca, a ovo drugo djela masovnih potresa.
Želimo li da Europa ne bude samo mjesto na kojemu rastu impozantni hramovi novca - osiguravajuća društva, burze, banke - gdje u usporedbi s Azijom, Afrikom, Južnom Amerikom postoji visok stupanj podmirenosti materijalnih potreba, gdje, štoviše, postoji sloboda govora i zakonitost, odnosno sjajni pronalasci, bez kojih je život nepodnošljiv, želimo li uz to da bogatstvo afirmira i umjetnost što će nas ushićivati i da služi ublažavanju siromaštva, poboljšanju sudbine poniženih i da sloboda govora, koja po prirodi stvari rađa i širi i laži, podlosti i zlo, obiluje konstruktivnim, životvornim i zabavnim djelima - ako sve to hoćemo, što možemo učiniti?
Ničemu nam ne služi bilo kakvo umjetno krpanje nekakve europske ideologije ili filozofije. Želimo li imati ideologiju ili religiju, ili obvezujuću filozofiju, najprije bismo morali stvoriti tiraniju, koja će biti radikalnom negacijom duhovnog ustava Evrope, s njezinom upornom, premda toliko puta uništavanom afirmacijom slobode. Bez toga imat ćemo - kao što i imamo - brojne i proturječne ideologije, religije i filozofije, uvijek nesigurne u pogledu toga da li su i kako različite, u tom slučaju čak naizgled nevine ideje mogu biti potpaljivanje razornih eksplozija (njemačko-američki povjesničar Hajo Holborn sugerirao je da se rat između hitlerističke Nemačke i Sovjetskog Saveza može interpretirati kao spor između hegelovske desnice i hegelovske ljevice: kakvo štovanje izraženo filozofiji!).
Također, ne možemo umjetno proizvesti europski patriotizam, kojega dosada nije takoreći bilo - koji će harmonično i bez svađa živjeti s plemenskim i lokalnim patriotizmima, koji se ne mogu ni uništavati ni osuđivati. Pa ipak, nešto bi se na tom planu moglo uraditi.
Europa kao kulturni prostor nastala je u XVI stoljeću, čemu je između ostalog doprinijela opasnost od Turaka. Erazmo je bio Europejac par excellence, skitnica bez plemena; htio je biti i bio je građanin svijeta, slično kao i antički stoici. U njegovo je vrijeme nastao duhovni teritorij, koji je sebe ponosno nazivao republica litterarum. Bila je to skupina znanstvenika, ljubitelja antičke književnosti, koji su se međusobno poznavali i dopisivali, pisali na klasičnom, a ne na skolastičkom latinskom, istina malobrojna, ali veoma važna intelektualna elita Europe, svjesna svoje nadnacionalne pripadnosti, ma gdje se nalazila: u Firenci, u Baselu, Erfurtu, Krakovu, na Oxfordu ili u Leidenu. Ta republika trajala je tijekom XVII stoljeća, kasnije je izumrla, na svoj način paralizirao ju je nastanak modernih nacija. Postoji li danas, zahvaljujući lakoći prenošenja s mjesta na mjesto i komuniciranja? Sumnjam.
Naravno, svatko od nas koji radimo na univerzitetima, sudjelovao je na bezbrojnim kongresima, konferencijama i diskusijama, u različitim zemljama i gradovima, svatko od nas poznaje stotine profesora, svatko je putovao po svijetu, svatko je povremeno objavljivao u međunarodnim časopisima, pa i pored toga dopušteno nam je sumnjati u postojanje humanističke republike. Zašto?



Možda se radi o tome da je ta nekadašnja republika postojala zbog izrazitih kulturnih zadaća. Trebalo je reformirati religiju i Crkvu u duhu tradicionalnih vrlina, iskorjenjivati predrasude, mračnjaštvo, fanatizam, sve to pozivajući se na antičku ljepotu i mudrost. Istina, i mi imamo zamjenu latinskog. To je engleski, ali ga ne volimo, jer ne volimo bilo koji jezik, zaključno s materinjim; oni tamo, voljeli su antičke jezike, dok je engleski za nas samo sredstvo komuniciranja. Onih, koji vole jezik, svoj ili strani, malo je, to su samo izvjesni pjesnici, izvjesni pisci, izvjesni lingvisti. Mi, jednostavno, imamo profesije, svijest formiranu potrebama profesionalnog života.
U Erazmovo doba, od stanovitog vremena već je postojala velika književnost na nacionalnim jezicima: Dante, kasnije Montaigne, Plejada, Kochanowski, Cervantes i drugi majstori pera. Latinski više nije bio neophodan za pisanje mudrih i lijepih stvari. I pored toga, međutim, latinski ne samo što je postojao, cvjetao je. Cvjetala je i vjera u to da je njegovanje slobodnih umjetnosti samo sebi svrha, plemenit i uzvišen cilj, iako se postiže uz sudjelovanje malobrojnih. To se može činiti neobičnim: u Europi je postojao zajednički jezik klase obrazovanih, koji je postepeno iščezavao, zajedno s osjećajem europskog građanina, civis mundi. Hoće li se isto dogoditi s engleskim jezikom?
To ne znamo, premda lingvisti smatraju da se jezici neumitno dijele i mijenjaju, tako da nakon stanovitog vremena različiti dijalekti i regionalne forme istog govora postaju nerazumljive i neprepoznatljive za sve. Postoje varijante engleskog ili njemačkog koje rođeni Englezi ili Nijemci ne razumiju. Uglavnom, to su narodne, neknjiževne tvorevine, koje se mogu činiti primitivnima, iako po svoj prilici nisu niže od nekadašnjih narodnih dijalekata, od kojih su nastali veliki jezici Europe. Koristi od engleskog su očigledne i nemamo se čemu čuditi što norveški ili mađarski matematičar više voli svoje rasprave ponuditi međunarodnoj znanstvenoj sceni, a ne samo šačici korisnika naizgled ezoteričnog govora, na kojemu je odgajan. Na kojemu jeziku trebaju razgovaraju Japanci i Tanzanijci?
Ova tendencija neminovno vodi osiromašivanju, u određenim je područjima danas teško naći neengleske izraze; dovoljno je čitati poljske novine (priznajem da mi izrazi poput diveloperi, marketing, holding, lizing - škripe). Francuzi se uporno brane od toga, Poljaci manje, jer su manje u to uvjereni. Ugroženi su i jezici starih izvanevropskih kultura s velikim vlastitim književnostima: na univerzitetima arapskih zemalja, koliko mi je poznato, na arapskom se predaju Kuran i teologija, a fizika i kemija na francuskom ili engleskom. Pričao mi je jedan profesor iz Delhija da se kod njih povijest također predaje na hindu jeziku samo studentima prve godine, kasnije na engleskom. Bio je iznenađen kada sam mu rekao da se na našim univerzitetima sve predaje na poljskom, čak matematičke i prirodne znanosti. Brojni jezici crne Afrike nepovratno iščezavaju, iščezava različitost, odnosno kulturno bogatstvo svijeta.
Iako ne znamo hoće li uspjeti ujedinjenje Europe, iako nismo sigurni da se pokolji i ratovi, koje smo zadnjih godina vidjeli u bivšoj Jugoslaviji, neće ponoviti u drugim dijelovima Europe, iako apsolutno ne isključujemo pojavu novih (ili starih) imperijalizama s osvajačkim pretenzijama, iako europska svijest ili europski patriotizam slabo vegetiraju i često su bespomoćni u odnosu na lokalne interese, ujedinjena Europa premda nije superdržava u interesu svojih segmenata ne ugrožava njihovu etničku posebnost, ukoliko ovi nisu ravnodušni prema toj posebnosti.
Nebirokratska je podrška Europe kao kulturnog prostora ipak moguća. Moguć je povratak ranije započinjanoj edukaciji, koja nije usmjerena na profesionalna umijeća već na usvajanje prividno luksuzne, u stvarnosti veoma potrebne sposobnosti za prijateljske razgovore koji su iznad nacionalnih interesa i financijskih pitanja, koji se temelje na velikoj tradiciji. Potrebne su nam škole u kojima će se intenzivno učiti latinski i grčki, škole koje će pobuđivati radost zbog potapanja u našu zajedničku kulturnu prošlost. Potrebno nam je učenje povijesti, pri čemu će mladi ljudi učiti razumijevati tko su, tko su kao nasljednici kako one hvalevrijedne tako i ništavne prošlosti.
Ako izgubimo povijesnu prošlost kao svojinu, kao dio nas samih, a s njom i sposobnost odgovaranja na pitanje: tko smo? Izgubit ćemo neutilitarne razloge za život, pri čemu nam prijete duhovni kaos i praznina. Sa zadovoljstvom sam saznao da su u mnogim srednjoeuropskim i istočnoeuropskim zemljama, kao i u Americi, nastali centri koji se žele baviti i bave se slobodnim umjetnostima, artes liberales, koje služe Europi, putem ukazivanja na europsku duhovnu zajednicu. Tu se radi o stjecanju neutilitarnog znanja, koje ne služi određenim profesionalnim umijećima, a neobično je korisno jer iznova otkriva još neumrle, u priličnoj mjeri zapretane osnove na kojima počiva Evropa.
Interesi ljudi su po prirodi stvari proturječni, i to ne slučajno. U tom su smislu ratovi, otimačine i progoni prirodni. Samo tržište ne stvara ljudsku solidarnost. Atmosfera tržišta preporučuje brigu o privatnim interesima, iako je prevaga tržišne privrede nad dirigiranom očigledna i racionalno neprijeporna. Kao što se smatralo još u XVIII stoljeću, privatne mane postaju javne vrline, a privatni interesi, kojima se svako ponaosob rukovodi, na kraju mogu služiti općem dobru. Mogu, ali ne moraju, pogotovu kada je u pitanju toliko javnih stvari, koje zahtijevaju ogromne tiraže, koje tržište automatski ne osigurava.
Etnička je solidarnost veoma često povezana sa zavišću prema drugim plemenima, iako tako ne mora biti. Europska zajednica, ukoliko je moguća, ne zahtijeva mržnju prema drugim kontinentima. Ukoliko je moguća, jer je samo tržište neće stvoriti. Kada se radi s rizikom, a često se neočekivano i slučajno radi, ne računamo s milosrđem tržišta.
No kultura jest, premda ne samo, mirenje sa sudbinom koja se ne vodi milosrđem i nije nam prijateljski naklonjena.



L. Kolakowski, Can Europe Happen? New Criterion, Vol. 21, May 2003.

Preveo Mario Kopić