NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Kebab, Bebop

Prije tridesetak godina Max Horkheimer je kazao da "Oni koji ne žele govoriti o fašizmu, trebali bi šutjeti o kapitalizmu".

Žižekova je inačica možda točna, ali i usiljena: "Oni koji ne žele govoriti o globalnom kapitalizmu, trebali bi šutjeti o socijalizmu".



Sve je to lipov kurac, kažem ja, Nemanja, Car Vaseljenski: "Tko ne želi govoriti o književnosti, neka šuti o stvarnosti."


Jergović je dakle opet napao. Još blesavije, još dosadnije. Kad više nikoga ne može zainteresirati svojom literaturom, odlučio je privući pažnju provokacijom. Izabrao je sasvim prizeman način, dostojan vlastite pozicije: sada kada je na koljenima, Jergović je sposoban samo za niske udarce, kakav je svakako ovaj napad na ono najsvetije: na hrvatski nacionalni ponos, na štrukle!

Jergović, naravno, nije htio izazvati ništa drugo nego krik i bijes:"...sada će me napasti i znani i neznani", priželjkuje Jergoviće Matoševu sudbinu, čineći sve da se posvađa s preostalom četvrtinom Zagrepčana. Nažalost, kao PR, provokacija mu je zakurac: Jergović je u mistimingu, jednostavno više nije tema, zakasnio je, kao što to u predzadnjem postu već objašnjeno: traumatičan je ali irelevanatan, kao Fuad Muhić onomad; kad je on napadao nisu ljudi znali da li će otići u zatvor ili da se smiju.

Jergović je passé, a to je najgore što se dojdeku može u Zagrebu dogoditi: više ni kao freak nije zanimljiv.

Samo moja blagomirisna dobrohotnost, preponizna ljubav spram čovjeka, pa ako je čovjek i Jergović, tjera me da i ovaj njegov intervju pročitam kao da je toga vrijedan: kao da u njemu nešto možemo pročitati. Pokušajmo to učiniti, iako je Jergović već odavno pročitan:

Drugi narodi žive nevino, u sebi i za sebe, kao rude ili meteori. Njemačka je sveopće zrcalo koje sve upija, svijest svijeta (das Weltbewusstsein). Goethe je oličenje tog ekumenskog shvaćanja. Ne kritiziram ga, ali ne vidim u njemu faustovskog čovjeka iz Spenglerove teze.
Ove rečenice napisao je Jorge Louis Borges u priči Deutches Requiem; označene su fus-notom, kako se inače označava u znanstvenom radu, i tipografsko su ironijsko pomagalo Borgesova prosedea: upravo stoga jer su označene kao fus-nota, možemo ih čitati dvojako: kao komentar Jorge Louis Borgesa, autora, ali i kao glas naratora, Otta Dietricha Zur Lindea; kao iskaz potonjeg, sasvim su uvjerljive, kao tvrdnja prvoga, govore točno suprotno od onoga što doslovno tvrde – ironijska su Borgesova opaska na račun nijemstva, izrečena u kontekstu potrage za (moralnom) srži nacizma (“Nacizam je, u srži, moralna činjenica, svlačenje sa sebe staroga čovjeka, koji je pokvaren, da bi se obukao novi”): "Hitler je vjerovao da se bori za jednu zemlju, ali se borio za sve, čak i za one koje je napao i mrzio.”, kaže kasnije Zur Linde, i nastavlja:

“Nije važno što njegovo ja to nije znalo; to je znala njegova krv, njegova volja. Svijet je umirao zbog judaizma i zbog one judaističke zaraze, tj. vjere u Isusa; mi smo ga učili nasilju i vjeri u mač. Od toga mača ginemo, i nalik smo na čarobnjaka koji je sagradio labirint i koji je bio prisiljen lutati njime do konca svojih dana, ili na Davida koji je, sudeći nekoga neznanca i osudivši ga na smrt, napokon začuo: Ti si taj čovjek. Mnoge stvari valja srušiti da bi se izgradio novi poredak; sad znamo da je Njemačka jedna od takvih stvari. Žrtvovali smo više od svojih života, žrtvovali smo sudbinu svoje ljubljene domovine. Neka drugi proklinju i neka drugi plaču; radujem se što je naš dar bio zaokružen i savršen.
Sad se nad svijetom nadvija nesmiljeno doba. Mi ga kujemo, mi koji smo već njegova žrtva. Zar je važno ako je Engleska čekić, a mi nakovanj? Važno je da vlada nasilje, a ne ponizna kršćanska plašljivost. Ako pobjeda, nepravda i sreća ne pripadnu Njemačkoj, neka pripadnu drugim narodima. Neka nebo postoji pa makar naše mjesto bilo u paklu.
Gledam svoje lice u zrcalu da bih doznao tko sam, da doznam kako ću se ponijeti za koji sat, kad se suočim s krajem. Tijelo mi, možda, ćuti strah, ja ne.”

Tu srž - i to je jedino loše mjesto priče - Borges nalazi u stereotipnoj krivnji Nietzscheova nauka:”Zarathustrinu nadčovjeku samilost je najteži grijeh. Zamalo ga nisam počinio (priznajem)…”.
Na kraju, razdvojem jastva i tjelesnosti Borges poentira, otvarajući rascjep koji omogućuje sferu moralnog: kao što se u ethosu idealno ukida suprotnost nomosa i fizisa, tako se osoba, homo noumenon, suprotstavalja čovjeku kao homo phaenomenonu, biću u sustavu prirode - upravo u svojoj moralnoj autonomiji.

Tako pišu pisci, ako su pisci, ako znaju o čemu pišu - Čuvajte se, mladi prijatelju, pisaca koji ne znaju šta su napisali, i zašto su to napisali..., opominje Kiš – ako ne smaraju kao Jergović. Jer Jergović je htio progovoriti o ovome životu naroda za sebe i u sebi, o onome Weltbewusstsein, kao i o perveziji odnosa jedne zemlje i svih zemalja, naroda i čovječanstva: vjerovao je da se bori za jednu zemlju, ali se borio za sve, čak i za one koje je napao i mrzio, sarkastičan je Borges. Umjesto takve rafinirane elaboracije teme identiteta, osobnog i nacionalnog (kerndeutch, reći će Otto Dietrich Zur Linde; BTW, da otklonim veliku zabludu generacija hrvatskih borgesovaca: Otto Dietrich nije imaginaran lik; Otto Dietrich Zur Linde jest, ali prvi nije: dapače, riječ je o Hitlerovom konfidentu, honorarnom Obergruppenführeru, nositelju Željeznoga križa iz WWI i doktoru političkih znanosti, koji je od 1937. do 1945. bio Staatssekretärs im Reichsministerium für Volksaufklärung und Propaganda, drugim riječima kao šef pressa NSDAP-a bio je glavni konkurent Josepha Goebbelsa.) Jergović nudi zapažnja s bauštele:

„Sposobnost velikih gradova i multikulturnog društva je da obuhvate, prisvoje, adoptiraju sve ono što stiže sa strane. Jak element frankfurtskog identiteta su te turske male kebab-pečenjarnice u široj okolici željezničkog kolodvora. Ti mali turski restorančići su integralni dio njemačkog identiteta i bez njih bi Frankfurt bio drukčiji. Današnja urbana Njemačka nije obilježena onim odvratnim masnim svinjskim kobasicama i kiselim zeljem koji padnu na želudac kao uteg od deset kila, nego je obilježena turskim kebabom. Nešto se sa nijemstvom očigledno promijenilo. Ja bih recimo, bio sretan kad bi se i pojam hrvatstva uspijevao ponašati kao pojam nijemstva. Kada bismo živjeli u društvu koje adoptira i magnetski privlači ono što dolazi sa strane, a ne da prema onome što dolazi sa strane pokazuje mržnju, odbojnost i odsustvo osnovnog obrazovanja.“

Kakva pronicava analiza! I s bauštele se može gledati von oben, naročito za ručka, kad čovjek uz kebab uhvati desetak minuta vremena za sebe i motrilaštvo (theoria):

- Jak element frankfurtskog identiteta su te turske male kebab-pečenjarnice u široj okolici željezničkog kolodvora, reče Mujo.
- Jes, ba, alaj si ih dobro zapazijo, jebote, odgovori Sulio, i nastavi žvakati.

Idemo in medias res, kasnije ćemo zajebavati Jergovića, što ste navrli, čekajte…

Miljenko Jergović igra ziheraški: on bi da održi još jednu lekciju o nacionalnom identitetu usred nacionalističke Hrvatske. Na tren mu se učinilo da su tu sasvim prikladni masivni pojmovi multikulturalnosti, univerzalnosti, uključenja, i sve što je davnih dana recepturno p(r)opisao Boris Buden:

„Tko hoće na takozvani demokratski razvijeni Zapad, zna se što mora, barem deklarativno, imati u prtljazi - multikulturalizam, liberalizam, civil society, toleranciju, engleski jezik i eventualno malo etničkog identiteta, najbolje u obliku zdrave etno hrane, recimo malo blitve u maslinovu ulju.“



Ha, ha, ha, obećao sam da ćemo se smijati na kraju, ali Jergovićev je kraj in his very beginning: ne može čovjek biti dugo ozbiljan s Jergovićem, jer je cijeli njegov projekt, pa tako i ova epizoda, neozbiljan – Jergović je neobrazovan, neuk, nema on pojma ni o čemu, ništa on ne čita, a i to što čita krive stvari čita (3n, Johnny B.), i otkud bi on znao kakvo je Stanje u Duhu i što kaže suvremena teorija, ma bila ona dostupna i na materinjem jeziku Borisa Budena, pače i u popularnijim formama intervjua, ogleda ili polemike. Sve o čemu je htio progovoriti, Jergović je mogao doznati iz desetina i stotina stranica rasprava koje su objavljene i na jezicima naroda i narodnosti bivše Jugoslavije. Ali, nema on pojma, veze on nema o tome što se tu piše, čita, diskutira – njemu je javna rasprava o identitetu Dugo selo, a ne Špansko:

"Proces zasnivanja identiteta balkanskih naroda najlakše je (zapravo i jedino) sprovođen u praksi kroz isključivanje onog drugog balkanskog naroda. Ali vi primećujete kako je i „stara" Evropa svoj identitet gradila u antagonističkom isključenju onog simbolički Drugog, što je prema njoj predstavljao upravo Balkan. Da li možemo, napokon, očekivati napor usmeren ka pokušaju izgradnje pozitivnog identiteta?

Ne mislim da postoje pozitivni i negativni identiteti. U stvari, identiteti po sebi uopće ne postoje. Oni i nisu ništa drugo nego efekat isključivanja razlika koje uvijek ima političko značenje. Tu je donedavno i Balkan korišten kao ono drugo Evrope u razlici prema čemu se Evropa prepoznaje kao Evropa. Pa su tako Hrvati bili uvjereni da oni nisu Balkan, jer Balkan su primitivni Srbi i oni drugi na jugu. Istodobno su Slovenci držali Hrvate Balkancima koji eto još danas nisu zreli za Evropsku uniju, itd. S druge strane, oni koji bi bili proglašavani Balkancima, bunili su se dokazujući da Balkan nije ništa drugo nego evropska psovka i da je proglašavanje naroda i kultura balkanskima oblik hegemonije, nepravda, rasizam itd. Marija Todorova je u Zamišljenom Balkanu razotkrila svu laž i manipulaciju koje prate upotrebu pojma Balkana u Evropi i svijetu. Svoju knjigu završila je povjerenjem u evropsku civilizaciju i nadom da će Evropa, kao što je prestala ponižavati na primjer žene kao manje vrijedne od muškaraca i prihvatila njihovu ravnopravnost, jednoga dana prestati psovati Balkan i prihvatiti ga kao dio svog vlastitog identiteta.

Danas to više nije aktualno. Balkan je na primjer u likovnoj umjetnosti današnje Evrope i svijeta postao pojam koji ne samo da ne isključuje nego, naprotiv, tek omogućava izravno uključenje u Evropu i civilizirani svijet, naravno kao brend na tržištu umjetninama. Posljednjih par godina ništa vam se bolje nije moglo dogoditi nego da budete proglašeni autentičnim balkanskim umjetnikom. Balkanski identitet pretvorio se u nešto pozitivno, ta činjenica, međutim, ništa nije izmijenila u hegemonijalnim odnosima koji vladaju u današnjoj Evropi i u globalnom svijetu. Balkan je napokon priznat, ali to ne znači da su balkanske banke, kompanije, medijski koncerni zavladali Evropom. Dogodilo se upravo suprotno. Da skratim: identitet je kost za glodanje koju vam dobace prije nego vas ogule do gole kože."

Čivša gruja, pa kako gi bre identiteti po sebe uopšte ne postoje!? Pa nemoj me zamajavate, alo…alo, Buden… ej…drugari!

Nažalost, danas to više nije aktualno.

Veli Buden.
A šta ja kažem?
Kaj bi rek’o, kaj me briga. Veli Buden, znači OK je, nije više aktualno.
Kao da bih ja sad morao išta dokazivati: kad se kenja po Hrvatskoj onda je dovoljno kazati: Veli Buden!, a kad se čovjek popiša po Jergoviću, onda bi trebalo uz Budena još nešto nadodati? Ma gle kurca, dobra vam je teorija (motrilaštvo)! Uostalom, evo vam još malo, da posve obamrete od uzBudenja:

“A ni naša volja za promjenom ne može se više osloniti na neku koherentnu subjektivnost. Još gore: čak ni ne postoji više nikakav “mi”. Raspao se već odavno na mnoštvo fragmentiranih socijalnih identiteta koje nikakva ideološka interpelacija više neće moći pretvoriti u jedinstveni subjekt promjene svijeta. Čak ni zajednički neprijatelj ovdje više ne pomaže. Klasično modernistička vremena binarne logike su prošla. Nikakav “mi” se ne da konstituirati iz opozicije prema “njima”, nikakvo sebstvo ne nastaje u odnosu na Drugo i nikakva unutrašnjost u odnosu na izvanjskost. Današnji društveni sukobi i političke borbe više ne poznaju nikakav noseći antagonizam na koji je moguće svesti sve druge društvene sukobe. Naposljetku je i poprište političke borbe također postalo neodređeno. Nitko više prostor političkoga ne može odvojiti od sfere kulture koju smo svojedobno smatrali autonomnom, niti je obje te sfere moguće držati na distanci od područja ekonomije.”

U svakom slučaju, Jergović je zakašnjela pojava. Davno sam već napisao, a nedavno podsjetio: “…kod Jergovića je sada već nesnosno preočita njegova anakrona i dozlaboga nekulturna koncepcija položaja književnika u Kozmosu: on bi da je Krleža/Aralica, onaj Žretac koji po povlaštenom položaju svoje umjetničke jurodivosti ima izravan kontakt s onostranim, otkuda crpi nadahnuće, i izravno, in spiritu, bez cenzure zemaljskih sila, tumači volju višnjih sfera, prekoravajući i opominjući suvremenike zbog neospornih i bogoneugodnih društvenih aberacija i svekolikih anomalija…“.

Što o tome kaže Buden, o takvom samorazumijevanju položaja intelektualca u društvu?

„Zajedno s građanskim revolucijama evropska se kultura oslobađa feudalnog mecenatstva. Izdavaštvo na osnovi kapitala pretvara dvorskog umjetnika u monadu koja do priznanja svoje estetske vrijednosti dolazi na tržištu umjetnina. Ovaj proces raspada prolazi kroz samu individuu umjetnika. U svom društvenom vidu on biva kao građanin naspram države izjednačen sa svim ostalim građanima. Kad je u pitanju politika, onda u načelu glas i najvećeg pjesnika ne vrijedi ništa više od glasa bilo kojeg analfabete. Ovo poniženje kompenzira umjetnik zadobijanjem najveće moguće slobode umjetničkog stvaranja - na poklon, s pravom isključivog uživanja, dobija on beskonačno polje autonomne umjetničke prakse. Na vanjskim granicama tog polja prestaje svako pravo bilo koje društvene vrijednosti. Moderni evropski umjetnik nema više nikakvih obveza, ni spram istine, ni spram dobra, ni spram društvene pravde ni spram javnoga morala. On smije izdati sve, pa čak i samoga đavla ako je prethodno sklopio ugovor s njim. Naravno, samo kao umjetnik, samo u jednome dijelu svoga bića. U onom drugom, on je građanin među jednakim građanima i poput svih njih podložan državnim zakonima i normama društvenog života. Na ovom planu on ne može imati nikakva posebna prava koja bi proizlazila iz ovdje sporedne činjenice njegova umjetničkog identiteta koji se ostvaruje na onom drugom planu. Što to znači u našim hrvatskim prilikama? Jednostavno ovo: iz činjenice da je netko hrvatski književnik ne proizlazi automatski to da je on društveni reprezentant neke autentične hrvatske nacionalne ideje, nekog nacionalnog interesa.

Ovi mandarini hrvatske kulture još uvijek doživljavaju sebe kao čuvare nacionalnog identiteta, jedine istinske tumače hrvatskog nacionalnog interesa. Na parodičan način ova zabluda dolazi do izražaja u Gotovca. Još za proslave Matičine 150 godišnjice osvrćući se na prigovore o politiziranosti Matice on izjavljuje: "Sama kritika određenih posljedica vlasti za mene nije znak opozicije, ako se ne kritizira sa stranačkog stajališta, nego sa stajališta nacionalnih političkih interesa". Ovime pokazuje Gotovac ne samo da ne zna ništa o društvenoj ulozi i mjestu intelektualca u modernom društvu, nego da je u temeljnom nesporazumu i sa samom biti demokratskog društva. Višestranačje naime i postoji samo zato što nema te instancije koja bi apriorno posjedovala istinu nekog društvenog interesa. A općedruštveni interes nije ništa drugo nego rezultanta demokratske borbe partikularnih interesa u jednome društvu. Ideja da postoji jedna institucija koja takav interes zna uvijek i u svim okolnostima, bez obzira na konkretni ishod borbe partikularnih interesa u društvu, nalazi svoj konkretni povijesni pandan samo na jednom mjestu - proročištu u Delfima. U antičkom svijetu Delfi su bili središte duhovne elite i svojim su proročanstvima predstavljali korektiv dezintegrativnim procesima koji su pratili atičku demokraciju. Misli li doista Mate Maras na nešto drugo kada, ovo doslovno, naziva Vladu Gotovca prorokom, Maticu hrvatsku hramom, a sebe njenim svećenikom?“

Sve što je ovdje rečeno za Gotovca, danas vrijedi za Jergovića. Jedino, elevirajmo tu poziciju za spiralu više: Jergović bi htio biti povlašteni tumač interesa jugoslavenske nacionalne kulture i njenog interesa: interesa za Jugoslavijom. (Odatle apologija interesa za osnutkom regionalnog, balkanskog PEN-a).

Ali, i tu je Jergović passé; adaptirajmo samo u jednoj riječi jedan Budenov odlomak:

„Ponovno rođenje nacije iz svog pepela nije moguće, ne zbog toga što su Jugoslaveni nesposobni, nego suverenost nema više onu vrijednost koju je imala prije pedeset godina. Imamo identitetsku zajednicu, a to nije nacija, i ta nacija više ne kontrolira temeljne uvjete svoje vlastite materijalne reprodukcije. Ne postoje materijalni preduvjeti da jugoslavenskaa nacija ponovo ustane na vlastite noge. Nacionalne elite zamijenila je kompradorska elita - to je elita koja je na raspolaganju pravim izvorima moći na našim prostorima, koji uopće nisu kod nas locirani. To nije niti Amerika, niti bilo koja zemlja na svijetu, to je mreža, network, ne samo u ekonomskom smislu velikih kompanija, nego velikih medija. Pa svi mi znamo da WAZ danas raspolaže s pedeset najvažnijih medija na Balkanu. To su monopoli kakve ne pamtimo iz komunističkih vremena! Našoj, kako se to lijepo kaže, kompradorskoj eliti, njena funkcija je transmisija interesa tih centara moći koji nisu kod nas...“



Jergović, taj državotvorni pisac na državnoj sinekuri glavnog releja interesa onih centara moći koji ne mogu javno deklarirati svoje jugoslavenstvo, stalno to iznova čini s pozicija navodno neutralnog univerzalizma i multikulturalizma; Žižek je u tekstu koji sam objavio prije dva dana denuncirao neutralnost te pozicije:

„…multikulturalizam je negirana, inverzna, auto-referentna forma rasizma, "rasizam s distancom" - on "poštuje" identitet Drugog, poimajuci Drugog kao svojom voljom zatvorenu, "autentičnu" zajednicu prema kojoj on/ona održava distancu, što mu/joj omogucuje univerzalnost pozicije koju zauzima. Multikulturalizam je rasizam koji svoju sopstvenu poziciju lišava svakog pozitivnog sadržaja (multikulturalista nije direktni rasista; on/ona Drugome ne suprotstavlja neke partikularne vrednosti vlastite kulture); on/ona, uprkos tome, zadržava tu poziciju kao privilegovanu praznu tačku univerzalnosti, sa koje se druge partikularne kulture na pravi način mogu ocenjivati (ili potcenjivati) - respekt multikulturaliste za specifičnost Drugog predstavlja modus afirmacije vlastite superiornosti.(…)
Kako stoji sa krajnje očiglednim kontrargumentom po kome je neutralnost multikulturaliste lažna, budući da njegova/njena pozicija precutno privileguje evropocentričke sadržaje? Način zaključivanja ovde je ispravan, ali je ono zasnovano na pogrešnoj pretpostavci. Određena kulturna pozadina ili poreklo koji uvek pružaju potporu univerzalnoj, multikulturalističkoj poziciji ne predstavlja "istinu" te pozicije, skrivenu pod krinkom univerzalnosti ("multikulturalistički univerzalizam je zapravo evropocentričan..."), već upravo suprotno: mrlja određenog porekla je fantazmatični paravan koji prikriva činjenicu da je subjekt već sasvim "lišen porekla", odnosno, da je prava pozicija na kojoj on stoji upravo prazni prostor univerzalnosti. (...) Pravi užas nije sadržan u partikularnom sadržaju, skrivenom pod univerzalnošću globalnog Kapitala, već pre u činjenici da je Kapital delotvorno jedna anonimna, globalna mašina koja slepo ide svojim tokom; to jest, da zapravo ne postoji nikakav određeni Tajni činilac koji je animira. Užas nije (partikularno živi) duh u (univerzalno mrtvoj) mašini, već (mrtvo univerzalna) mašina u samom srcu svakog (partikularnog živog) duha. Treba, dakle, izvesti zaključak da problematika multikulturalizma (hibridna koegzistencija različitih kulturnih života-svetova) koja se danas nameće, predstavlja oblik pojavljivanja opozita, razorne prisutnosti kapitalizma kao globalnog svetskog sistema: ona svedoči o homogenizaciji bez presedana današnjeg sveta.“

Dakle, sada je Jergovićeva pozicija in nuce razorena: projekt mu je anakron, rasprava o identitetu čak nema ni svoj predmet, ono što o identitetu, univerzalizmu i multikulturalnosti Jergović zna i natuca ispod je razine bilo čega što se o tome misli i diskutira u javnoj raspravi posljednjih trideset godina, a povrh svega ne zna, ili laže, istinu vlastite pozicije: pod krinkom multikulturalne univerzalističke neutralnosti Jergović je mislio prošvercati partikularnu zainteresiranost onoga koji je nešto načuo o kulturi kao nastavku političke borbe drugim sredstvima, pa se sada trudi oko simboličke obnove jugoslavenskog kulturnog prostora, kad je već politički nemoguće obnoviti realno.

Dovršimo Jergovića potpunim prokazivanjem anakronosti njegove pojave. Njegov je projekt klasičan nacionalistički konstrukt, ideološka fantazma zamišljena u tradicionalnim kategorijama nacionalromantizma: u podmetu nacije nalazi se kultura, a u njenoj srži - jezik:

„…po samoj romantičarskoj humboltovskoj ideologiji jezika na kojoj su zasnovane ideje nacionalne kulture i duha, zadatak prevođenja nije čistiti jezik od stranoga, već taj strani element uvoditi u vlastiti jezik i tako ga obogaćivati.“

veli opet Buden. Ova nam rečenica služi kao pomagalo razumijevanja Jergovićeva herderovskog projekta obnove jezika kao domovine, kulture kao otadžbine, a države kao Jugoslavije: ne čistiti gastronomiju od stranih jela, već taj strani element uvoditi u vlastitu kuhinju, kako bismo na kraju svi kusali Bosanski lonac! Nažalost, oko toga kazana teško da će se itko skupiti, jer doba je manevara NNNI minulo – ništa nas tu ne iznenađuje, kao Jergovića spoznaje koje pruža ovaj ulomak:

“Danas znamo da kulturni identitet ne stvara nacionalnu državu, nego je naprotiv, nacionalna država ta koja stvara kulturni identitet, ali nismo više sigurni da će joj to nužno i uspjeti. Koncept kompaktne, jedinstvene, autohtone nacionalne kulture čije su granice u odnosu na druge nacionalne kulture jasno prepoznatljive, sve se više povlači pred idejom hibridnog karaktera kulturnih identiteta. Suvremeni kulturni identiteti ne račvaju se u međusobnom razgraničenju i ne razvijaju se unutar zatvorenih granica zajednice, nego upravo u prestupanju tih granica, u međusobnom miješanju i ispreplitanju. Njihovo autentično mjesto upravo je taj takozvani treći, hibridni prostor nastao transgresijom, prestupanjem postojećih granica.
Suvremeni kulturni identitet stvara se u dinamičnom procesu globalne komunikacije, u neprestanom kretanju ljudi i fluktuaciji kulturnih sadržaja i značenja. Da bi objasnila fenomen nastanka novih hibridnih identiteta, postkolonijalna je teorija skovala pojam kulturalnog prevođenja. Riječ nije o pukom prevođenju s jednog jezika na drugi, nego o procesu reprodukcije suvremene globalne kulture. Stara paradigma kulture kao teksta zamijenjena je novom, paradigmom kulture kao prevođenja, kao procesa permanentne uzajamne transformacije u kojem više nema mjesta za takozvane čiste, esencijalne, organske identitete.
Usprkos činjenici da ovaj teorijski koncept u potpunosti depolitizira socijalni prostor i sam predstavlja, kao što ističu njegovi kritičari, ideologiju globalne intelektualne elite, on nedvosmisleno razbija iluziju konstitutivne uloge granice u stvaranju suvremenih identiteta, fantaziju nekog jasno omeđenog socijalnopolitičkog prostora koji poput neke vrste kontejnera čuva i reproducira autentične kulturne sadržaje.”

Jergovićeva ambicija nije promašena stoga jer bi čak i kao dotrajala bila licemjerna: pod izlikom univerzalističke otvorenosti hrvatske (gastronomske) kulture on zapravo predlaže identitet višeg reda, onog regionalnog, ostajući tako u okvirima stare kulturne paradigme: i dalje je tu riječ o esencijalistički pojmljenoj organskoj zajednici formiranoj pod utjecajima Turske, Mletaka, Habsburga i komunista, koje samo valja posvijestiti i brižno arheološki locirati i identificirati, a izgrednike potom transferirati i uhititi:

„Odsustvo pojma o tome da kad jedu tu 'fucking' sarmu jedu nešto tuđe i orijentalno, kada slušaju tu 'fucking' tamburicu, slušaju nešto što je ne samo tursko, nego je ljuta Anadolija. Ta tamburica nije bila među Hrvatima od stoljeća sedmog, nego je došla s Turcima kao turski instrument. Hrvatski bi instrument iz perspektive srednjoeuropske Hrvatske prije bila harmonika dugmetara koja je došla iz Austrije i Njemačke koje su nam simpatičnije.“

Izvrsno! Kakav jezički tik! Što nam ovim (ne)prisiljenim ponavljanjem F-riječi, te proste riječi 'fucking' Jergović želi reći? Otkud u Jergovića Touretteov poremećaj? Zašto fucking sarma i fucking tamburica, i zašto u navodnim znacima? Nedavno je Tarik Haverić na ovim stranama tumačio navodnike Mirjane Kasapović:
“Navodnici, u prvom slučaju, ublažavaju nelagodu koju uvijek izaziva uvođenje neke dotad nepoznate riječi, dok nas u drugom slučaju upozoravaju da…ne treba mnogo vjerovati…“.
Odlično! Objašnjenje je očito općenitije naravi, jer savršeno dostaje i za Jergović case: Jergović prisilno ponavlja riječ koju ne poznaje, pa su navodni znaci ovdje znak nelagode: da engleski poznaje barem elementarno, Jergović bi napisao fuckin', kako je htio da ovaj izraz zazvuči, kao izraz primitivizma kulture o kojoj govori, jasno, s visoka, s pozicije Žreca, sprat više, s pozicije nadnacionalne jugoslavenske katedre. Nažalost, ta neotesana budala jedini je sudionik javnog života Hrvatske koji ne zna engleski! Što o tome misli lijeva kritika? Evo, recimo Boris Buden:

„Kad je pak riječ o šansama hrvatske kulture na međunarnodnom kulturnom tržištu, onda tu nemam što dodati onoj poruci Mladena Stilinovića: "Umjetnik koji ne govori engleski, nije umjetnik." Na globalnom kulturnom, umjetničkom i intelektualnom tržištu potvrđivat će se pojedinci i projekti koji će govoriti hegemonijalnim jezikom tog tržišta, odnosno zadovoljiti neke od njegovih uvijek hirovitih potreba. Žalosno je samozavaravanje na primjer, reći da umjetnici koji ove godine sudjeluju na Documenti 1, daleko najvažnijem kulturno-umjetničkom događaju u svijetu u razdoblju od nekoliko godina, dakle, Sanja Ivekovič, Andrea Kulunčić i Ivan Kožarić, ondje predstavljaju hrvatsku kulturu.“

E, moj Jergoviću, black you Jergoviću! Fuckin' tamburic, blind you business, kad ić ne umeš english. Da 'fucking' sarma, ha, ha, ha…



Dobro je rekao Tarik: drugo značenje sugerira da ne treba puno vjerovati onome što je u navodnicima, jer to se tako kaže samo navodno. Jasno da Jergović navodi riječ engleskog jezika kako se navodno izgovara, jer otkud bi on znao upisati u tražilicu i proguglati međumrežjem i potrazi za odgovorom na bilo koje, pa i ovo pitanje, kad je i Internet, jebogati, na engleskom! 'Fucking' engleski. Ha, ha, ha...Jezik koji – divni naš Buden! – Jergović ne samo da ne razumije, nego čak ne razumije ni to zašto ga ne razumije! I taj i takav Jergović, dibidus nepismen tip, čovjek koji uokolo dijeli lekcije o multikulturalnosti a za kojega je jedino goveđi jezik lingua franca polusvijeta u kojem se kreće – oko frankfurtskog željezničkog kolodvora – taj Jergović kenja po Hrvatskoj danonoćno, o svemu i svačemu, s već neskrivenom mržnjom prema svemu hrvatskom, polulud, nenaoružan i posve bezopasan:

„Da se razumijemo, hrana uz hrvatske putove je, što god tko o tome mislio, redom odvratna, pogotovo nakon što je ukinuta ona legendarna lička cesta uz koju su ljudi jeli janjetinu, koju ja ne volim, pa sam i za tu čast bio uskraćen. Kada ti Poljaci navale na tu hranu, slijedi jedan pomalo esejistički ekskurs dijelom Karla Aduma i dijelom samog pripovjedača o našim prehrambenim identitetima i o štruklama koje su, a sada će me napasti i znani i neznani, jedno krajnje primitivno jelo koje pri tome nije hrvatsko kao što ni sarma nije hrvatska i kao što uglavnom ništa od onog čime se Hrvati ponose u svojoj nacionalnoj kuhinji nije hrvatsko.“

Srce naše musavo nepismeno purpurno, nahranjeno kebabom po pečenjarama oko frankfurtskog kolodvora, masnih prstiju od ćevapa svih ćaršija svoje mladosti, na apanažici i koštici kod Gazda Ninoslava (koji na pitanje: Mnogi kažu da se u EPH-u ovih dana na posao dolazi s grčem u želucu... spremno odgovara: - Nadam se da jest tako.), on je našao dijeliti lekcije o odvratnosti i primitivizmu hrvatskih jela, koja to doduše nisu, samo to on zna, a Hrvati ne znaju!? Ha, ha, ha, kakav imbecil, taj musavac Miljenko Jergović, Bože kakvog si je majmuna našao Ninoslav Pavić, pa to je zaista strašno! E moj Nino, na što si ti spao, znaš da te ponekad i žalim. Majkemi. Samo, znaš što: Veži psa! Jer, ovo nije njegov grijeh: pseto laje, to mu je u naravi. Ali to da ga ne vežeš, to je tvoja krivica, ne njegova.

„Nikome ništa ovdje nisam dužan. Nisam ni nositelj državnih odlikovanja, ni pisac na sinekuri, ni korisnik stipendija Ministarstva kulture, ni miljenik Hrvatske radiotelevizije. U većini hrvatskih dnevnih novina se o mojim knjigama i o meni ne piše. Ja se doista mogu ponašati kako mi je volja.“

A tako? Ne možeš se ti ovdje ponašati kako te je volja Jergoviću, možda si na čas pomislio da možeš, ali taj čas je prošao, brzo, u trenu, kao treptaj oka. Znaš ti vrlo dobro da je prošao, i zato laješ. Hrabriš se. Nitko se ne može ponašati kako ga je volja, pa nećeš ni ti. Inače, ti si Hrvatskoj i predužan, jer si se iz Sarajeva dotepao u Hrvatsku za rata i zato ćeš se ovoj zemlji zahvaliti. Hoćeš, vidjet ćeš. Pisac si na sinekuri releja državne ideologije, jer je EPH to bio i za Tuđmana i Pašalića, i za Račana i za Sanadera. Zovi gazdu, pa ga pitaj. Državni si pisac i stoga jer si Sanaderov Aralica, pri čemu se Aralica i Tuđman nikada nisu gledali onako nježno i neugodno snishodljivo kako si ti motrio (theoria) netom intevjuiranog premijera. Gadljiv prizor. Miljenik si projugoslavenskih medija ove zemlje, i samo njihovo neumitno odumiranje sužava tvoj manevarski prostor. O tebi se piše svugdje i stalno, i već je svakome mučaljivo od tvoga prisustva u hrvatskoj javnosti. I ti pišeš o svemu, svima i stalno, i već je svakome i od toga mučaljivo, ali, što ćemo, moramo pričekati još malo, slom tržišta nekretnina, pa da odeš za Beograd. Kao što vidiš, ne možeš se ponašati kako te je volja, je ima tu tko će ti kazati da si drugorazredna akribična budala, podinformirana, bez nekog izrazitog talenta, koja je u jednom času dobrodošla Ninoslavu Paviću u formiranju pretorijanske čete epizodističkih pisarskih ništica i nula koje će biti zaboravljene još za života, ali, da budemo precizni, i za privatnu zabavu u nedostatku Ede Murtića, i u tom neodređenom prostoru jugonostalgije, tajkunskog grandomanskog kompleksa i kiča provincijske panonske politike, koju servisiraš u širokom potezu od Kutline Slobodne, preko Hloverkinog Danasa, do Pavićevog Jutarnjeg lista, ti profitiraš višestruko i kako se ni u snu nisi nadao: daleko precijenjenom sinekurom, životom na umjetnim plućima EPH-ove promocije, umjetnim stvaranjem i održanjem statusa klasika književnosti, domaće i, što je bezobrazluk bez presedana, svjetske – uvredljivo je tvoje ime ma i spomenuti uz Nabokova i Manna, recimo – in summa: ti si minorni pisac koji je postao javni radnik, i cijelu svoju egzistenciju, i građansku i književnu, duguješ jugoslavenskom medijskom pogonu.

„Nije ništa loše u tom igranju žrtve, to je obična nesvjesna ekonomija, to je način da se preživi“, objašnjava Žižek svoju rečenicu o Sarajevu:“… nemoguće je ne primijetiti narcističko zadovoljstvo u njihovoj narativizaciji svoje nevolje…“.

Jergoviću, rat ne završava jedino zato jer vama treba, recimo tebi koji narcistički uživaš u narativizaciji žrtve što odavno nije tvoja, a koju privatiziraš, kao moralni kapital, u tom neviđenom maroderskom pustošenju bojnih polja bivše Jugoslavije. U tom si smislu ratni profiter, Jergoviću.
Stoga nemoj po Hrvatskoj docirati o paleoslojevima hrvatske kuhinje i nacionalnom identitetu. Nemaš ti ništa s tim. Uostalom, poslušajmo:

„Hrana jest dio identiteta, ali hrana ne može biti dio nacionalistički shvaćenog identiteta, ne može biti dio nacionalističkog ponosa.“

I opet jasna misao: hrana je dio identiteta, ali nije dio nacionalističkog identiteta, jer ne može biti dio nacionalističkog ponosa. Može li biti cjelina nacionalističkog ponosa? Ili identiteta? Nacionalističkog ne, ali identiteta da, no i toga samo dio, nikako ne cjelina. Ali, ako nije dio nacionalističkog identiteta, zašto su Hrvati ponosni na neka svoja jela? Konačno, kako to da su ponosni na tuđa jela kao svoja, a ipak su nacionalisti? I, kako to da Hrvati ne znaju da su multikulturalisti: ta, oni obožavaju nebrojena jela preuzeta iz susjedskih kuhinja, pače do te mjere da je nacionalna kuhinja aglutinacija stranih utjecaja formiranih oko praznine nacionalne posebnosti, pa ipak ih svojataju baš kao da ne znaju da uz anadolijsku tamburicu jedu tursku saramu, ili kebab, ako su u okolici franfkurtskog kolodvora, kao Jergović za književnih sajmova, ili stočnih, čime se već bavi!?
Kakav dijalektičar, ha?
Dijalektalnog tipa. I značaja.
To prekapanje po arheoslojevima naše nacionalne kuhinje, u analogiji s prvotnom slikom jezičkih slojeva, ima sasvim drukčiju sudbinu no to što misli Jergović:

“U slučaju hrvatskog jezika takozvani vodeći lingvisti, oni koji su odgovorni za oblikovanje, standardizaciju i kanonizaciju tog današnjeg hrvatskog jezika, polaze od pretpostavke da taj jezik ima nekakav koren, originalnu bit negde u prošlosti. Oni u arheološkom smislu vrše iskopavanja te originalne biti. Istina je sasvim suprotna. Ne postoji original u prošlosti koji je prekriven naslagama stranoga i ideologije, naslagama srpskog, jugoslovenskog, austro-ugarskog, komunističkog, koje treba očistiti da bi se došlo do čiste srži hrvatskog maternjeg jezika. Koren jezika proizvodi se i danas, svakodnevno, u ideološkom i političkom smislu.”

Fuckin’ arheolodži, Jergović zbilja nema sreće. Sve obratno. On u kupe, Buden u špade. Nema dakle ništa od prekapanja naslaga i naplavina inozemnih gastro-utjecaja: hrvatska se gastronomija, kultura jela i nacionalni hranidbeno-raslinski identitet proizvode i danas! Stvar ideologije, šta ćeš, nema ništa, politika je tako odlučila, gotovo, odmrmorio si ti Jergoviću svoje:



U “Freelanderu” se opet bavite duhovnom procjenom situacije u Hrvatskoj i Zagrebu?

- Čak i mislim da to nije sasvim tako. Tu se bavim doživljajem Zagreba, doživljajem Bosne i doživljajem vlastitog identiteta iz perspektive jednog lika. U “Freelanderu” je minimum pripovjedačeva glasa. Ono što pripovjedač u “Freelanderu” govori je uglavnom glas glavnog lika Karla Aduma, čovjeka koji se prije šezdeset godina doselio u Zagreb i koji se sad određenim poslom prvi put vraća u Sarajevo kao čovjek bez identiteta ili čovjek s tragičnim identitetom. Čovjek koji se jednog dijela sebe srami, a na drugi dio sebe i svog identiteta se zapravo nikada nije naviknuo. To može biti priča o emigrantima svake vrste, pogotovo emigrantima koji ne odu daleko ili ne odu u svijet koji se jako razlikuje od njihova svijeta. Dakle, emigranti čija je emigracija minimalna, koji zapravo postaju žrtve tog terora malih razlika. Žrtve dijelom zbog okoline, a većim dijelom zbog vlastite neposobnosti da se adaptiraju, da optiraju ili da nešto izaberu.

Užasna sudbina.
Pokušajmo na tren razumjeti Miljenka Jergovića:

U ovom se romanu bavi doživljajem vlastitog identiteta, iz perpektive jednog lika. U tom liku zrcali i svoj život. I što Jergović vidi?
Čovjeka bez identiteta ili čovjeka s tragičnim identitetom. Čovjeka koji se jednog dijela sebe srami, a na drugi dio sebe i svog identiteta zapravo se nikada nije naviknuo. Čovjeka, konačno, koji je većim dijelom žrtva zbog vlastite nesposobnosti da se adaptira.

I što bi sad još mi mogli kazati Miljenku Jergoviću?
Žao mi je?
Da, mogli bi, ali on tim riječima ne bi povjerovao.
Jer nije povjerovao kad smo mu to kazali. Na vrijeme. Devedesetih.
Toplom gestom prihvaćanja.
Koju nikada nije prepoznao, koju nikada nije ničim uzvratio.

Mogao bih sada kazati: nezahvalna, neadaptirana budala. I ne bih ni u čemu pogriješio. Osim u činjenici da to uopće govorim.
Jer, zaista je to neugodno kazati čovjeku koji je ovako posrnuo.
Jergović je na dnu i ne treba se tome veseliti.
Unatoč svemu što je napravio i što će vjerojatno još napraviti.
Ne treba biti zlurad, jer prisustvujemo velikoj nesreći.
Ovako raditi budalu od sebe i ovako si upropaštavati život, to može samo duboko nesretan čovjek.

Kad bih bilo kako mogao, i opet bih pomogao Miljenku Jergoviću.
Nadam se da će i ovo moje malo razmišljanje o njemu, njegovim temama i njegovoj personici dobronamjerno shvatiti kao znak ljubazne pažnje i zainteresiranosti za njegov slučaj.
U ime okoline, volio bih mu pomoći da shvati da razlike nisu tako male kako je isprva mislio. Kad to shvati, nestat će i taj neugodan osjećaj neadaptiranosti.
Već će se nekako Miljenko uklopiti u društvo, ali bojim se da ono neće biti hrvatsko.
Što se tu može.
Izgubili smo Andrića, sada gubimo i Jergovića. Odlaze ljudi.
Kako se mi Hrvati olako rješavamo klasika suvremene i moderne književnosti, pa to je čudo jedno!
To mi se nimalo ne sviđa.