NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Michel Foucault

Dragi Nemanja,

U ovom intrigantnom ogledu Foucault se uputio u trazenje "drugih prostora". Mozda bi ga Vaseljena ugostila?
Esej nije dosad objavljen u Hrvatskoj.

Pozdrav,

Mario



Kao što je dobro znano, veliki je i opsesivni strah XIX stoljeća bila povijest i njezine teme razvoja i stagnacije, krize i ciklusa, akumulacije prošlosti, viška mrtvih i pogibelji hlađenja koja prijeti svijetu. Devetnaesto je stoljeće bit mitova kojima je raspolagalo našlo u drugom zakonu termodinamike. S druge pak strane, izgleda da je naše doba zapravo doba prostora. Živimo u stoljeću jednovremenog, usporednog, bliskog i dalekog, susjednog i raštrkanog. U razdoblju u kojemu se, prema mom mišljenju, svijet stavlja na kušnju, ne toliko kao jedan veliki život predodređen razvijati se tijekom vremena, nego kao mreža koja povezuje točke i stvara vlastiti nered. Moglo bi se reći da stanoviti ideologijski sukobi koji leže u osnovi kontroverzi našega doba nastaju između pobožnih potomaka vremena i tvrdokornih stanovnika prostora. Strukturalizam je – ili barem ono što je sabrano pod tim poprilično neodređenim nazivom – pokušaj da se među elementima koji su možda tijekom vremena bili razdvojeni – uspostavi jedan skup odnosa koji ih postavlja u usporedan položaj, protustavlja ili povezuje kako bi se obrazovala neka vrsta konfiguracije. Zapravo, nije posrijedi toliko negiranje vremena koliko određen odnos spram onoga što nazivamo vremenom i povezujemo pod imenom povijesti.

Prvo, prostor koji se sada pomalja na obzorju naših razmišljanja, naših teorija i sustava nije novina u zapadnjačkoj povijesti jer i sam ima povijest. Niti se može negirati njegova usudna veza s vremenom. U vrlo grubom pregledu te povijesti moglo bi se reći da je u srednjovjekovlju postojao jedan hijerarhijski sustav mjesta: mjesta su bila sveta ili profana, zaštićena ili, naprotiv, nebranjena, urbana ili ruralna (u svakom slučaju, namijenjena stvarnom životu ljudi). U kozmologijskoj teoriji postojala su nadnebeska mjesta, nasuprot nebeskom koje se, sa svoje strane, razlikovalo od zemaljskog; bilo je mjesta na kojima su se stvari nalazile zato što su tamo prispjele nasilno i drugih gdje su, naprotiv, one našle svoj prirodni položaj i mir. Ta hijerarhija, kontrast i prožimanje mjesta činili su ono što bi se, tek približno, moglo nazvati srednjovjekovnim prostorom, to jest prostor lokalizacije.

Taj je prostor lokalizacije otvorio Galilei, budući da prava sablast koju je izazvalo Galilejevo djelo nije bilo iznašašće ili ponovno iznašašće da se Zemlja okreće oko Sunca, nego afirmacija jednog beskrajnog i beskrajno otvorenog prostora u kojemu se prostor srednjovjekovlja donekle rasplinuo. Mjesto na kojemu se neka stvar nalazila zapravo nije bilo ništa više doli točka u njezinom kretanju, njezino zaustavljanje tek beskonačno usporeno kretanje. Drugim riječima, od Galileja naovamo, od XVII stoljeća, lokalizaciju je zamijenilo prostiranje.

Danas raspoređivanje dolazi na mjesto prostiranja koje je nekoć zamijenilo lokalizaciju. Ono je određeno odnosima bliskosti između točaka i elemenata koji se formalno mogu opisati kao niz, drvo i mreža.

S druge pak strane, vrlo dobro nam je znano kakav značaj ima problem raspoređivanja u suvremenoj tehnologiji: pohranjivanje podataka i parcijalnih rezultata proračuna u memoriju stroja; kretanje diskretnih elemenata s nasumičnim izlazima (automobili, primjerice, pa čak i zvukovi koji se prenose telefonskim linijama); položaj obilježenih ili šifriranih elemenata u okviru nasumično podijeljenog skupa, ili skupova koji je razvrstan prema univokalnom ili plurivokalnom sustavu itd.
Na jedan još konkretniji način čovjek se s problemom raspoređivanja suočava i u demografskom smislu. Pitanje raspoređivanja stanovnika Zemlje ne svodi se samo na to hoće li biti dovoljno mjesta za sve – problem koji je, u svakom slučaju, od prvorazredna značaja – nego je ono i takvo da treba znati kojim odnosima blizine, kakvoj vrsti pohranjivanja, kretanja, označavanja i razvrstavanja se mora dati prvenstvo, u ovoj ili onoj situaciji, u ovisnosti od cilja kojemu se teži. U našem dobu prostor nam se ukazuje u obličju obrasca raspoređivanja.

Bilo kako bilo, mislim da je današnji nemir bitno povezan s prostorom, puno više nego s vremenom: to nam drugo vjerojatno izgleda samo jedan od mnogobrojnih mogućih obrazaca raspodjele elemenata raštrkanih u prostoru.

Sada može biti da suvremeni prostor još nije izgubio one sakralne značajke (koje je vrijeme zacijelo izgubilo u XIX stoljeću) unatoč svim tehnikama koje ga opsjedaju i mreži znanja koja omogućuje njegovo određenje i formaliziranje. Naravno, teorijska desakralizacija prostora, početak koje je označilo Galilejevo djelo, već se dogodila: ostaje vidjeti jesmo li njegovu desakralizaciju realizirali u praksi. Moguće je, zapravo, da našim životima još upravlja određen broj nepopustljivih oprečnosti koje običaji i praksa nemaju smjelosti razoriti. Tu mislim na oprečnosti koje se podrazumijevaju, kao što su kontrast između javnog i privatnog prostora, obiteljskog i društvenog, kulturnog i utilitarnog, prostora zabave i prostora rada – sve su to oprečnosti koje i dalje izaziva jedna prikrivena sakralnost.

Bachelardovo - golemo - djelo i opisi fenomenalnog naučili su nas da ne živimo u homogenom i praznom prostoru, nego u prostoru zasićenom svojstvima, koji je, možda, čak obavijen jednom sablasnom aurom. Prostor naše primarne percepcije, naših snova i strasti ima gotovo intrinzična svojstva: on je lak, eteričan, proziran, ili je mračan, nejednak i pretrpan. To je još i prostor visina, vrhova ili naprotiv dubina, kala; prostor koji teče kao izvorska voda ili nepomičan, kao kamen i kristal.

U svakom slučaju, ove se analize, ma kako ključne za suvremenu misao, ponajprije odnose na unutarnji prostor. A ja bih sada želio govoriti o izvanjskom prostoru. Prostor u kojemu živimo, u koji izlazimo iz sebe, baš onaj u kojemu se događa erozija naših života, našeg vremena, naše povijesti, taj prostor koji nas slama i troši i sam je raznorodan. Drugim riječima, mi ne živimo u nekoj vrsti vakuuma u kojemu se mogu nalaziti osobe i stvari, nego u nekakvom skupu odnosa koji određuje položaje koji se ne mogu izjednačiti niti na ma koji način hijerarhizirati.

Naravno, čovjek bi mogao pokušati opisati različite rasporede tražeći onaj skup odnosa koji ih određuje. Primjerice, tako što bi opisao skup odnosa koji određuje raspored prijelaza, putova, vlakova (kad je riječ o vlaku, zamislite to klupko odnosa koje predstavlja stvar kroz koju možete proći, pomoću koje prelazimo s jedne točke na drugu i koja je i sama sposobna prelaziti). Preko skupa koji ih određuje, čovjek bi mogao opisati rasporede privremenog zaustavljanja: kafići, kina, plaže. Bilo bi također moguće odrediti, preko njihovih mreža odnosa, rasporede odmora, zatvorene ili polu-otvorene, od kojih se sastoji kuća, spavaća soba, krevet itd. No, mene zanima samo poneki od ovih rasporeda, točnije rečeno, oni koji su obdareni tim neobičnim svojstvom da budu povezani sa svima ostalima, ali na takav način da ukidaju, obesnažuju ili preokreću skup odnosa koji sami oblikuju i koji se u njima ogledaju ili odražavaju. Ti prostori koji su na neki način povezani sa svima ostalima, a ipak u opreci s njima dijele se na dva glavna tipa.
Prije svega, utopija. To su rasporedi koji nemaju pravog prostora. Rasporedi koji, općenito uzevši, stupaju u odnos direktne ili obrnute analogije sa stvarnim prostorom ili društvom. Oni predstavljaju samo društvo dovedeno do savršenstva, ili njegovo naličje, a u svakom slučaju utopije su prostori koji su po svojoj biti nestvarni.

Postoje, također, i to vjerojatno vrijedi za sve kulture i sve civilizacije, stvarni, efektivni prostori, obrisi kojih se naziru u svakoj ustanovi društva, ali koji predstavljaju neku vrstu obrnutog rasporeda u odnosu na istinski ostvarenu utopiju i u kojem su svi stvarni rasporedi, ili svi drugi rasporedi koji se mogu naći u društvu, istovremeno predstavljeni, osporeni i preokrenuti: mjesto koje se nalazi izvan svakog mjesta, a položaj kojega se ipak može odrediti. Naspram utopija, ta mjesta koja apsolutno predstavljaju nešto drugo u odnosu na sve rasporede koje odražavaju i o kojima govore mogla bi se opisati kao heterotopije. Između ovoga dvoga ja bih tada postavio onu vrstu kombiniranog doživljaja koji ima odlike oba tipa lokacije, zrcalo. Ono je, na posljetku, utopija, po tome što predstavlja mjesto bez mjesta. U njemu se vidim tamo gdje nisam, u jednom nestvarnom prostoru koji se potencijalno otvara s onu stranu svoje površine, tu se nalazim tamo gdje me nema, kao neka sjena koja mi vlastitu pojavu čini vidljivom, koja mi omogućuje da se vidim tamo gdje ne postojim: utopija zrcala. Istodobno, imamo posla i s heteronomijom. Zrcalo doista postoji i ima neku vrstu povratnog učinka na mjesto koje zauzimljem: pošavši od njega ja zapravo zamjećujem da sam odsutan s mjesta na kojemu jesam, jer se vidim tamo, u njemu.

Počam od tog pogleda koji mi se u stanovitoj mjeri vraća, iz dubina toga virtualnog prostora s druge strane zrcala, ja se okrećem sebi, polako svraćajući pogled na sebe, rekonstruirajući se na mjestu na kojem se stvarno nahodim. Otuda zrcalo funkcionira kao heterotopija budući da, kad god se pogledam u njemu, mjesto koje zauzimljem biva i sasvim stvarnim – ono je zapravo u svezi s cjelokupnim okolnim prostorima – i sasvim nestvarno, jer, da bi bilo zamijećeno, ono nužno mora proći kroz tu virtualnu točku koja se nalazi tamo, u zrcalu.

Što se tiče heterotopija u pravom smislu riječi, kako ih možemo opisati? Kakvo je njihovo značenje? Mogli bismo postulirati, ne znanost, to je danas odveć rabljena riječ, nego neku vrstu sustavnog opisa. U odnosu na dano društvo, njegov bi cilj bio proučavanje, analiza, opis i «čitanje», kako je to danas moderno reći, tih različitih prostora, tih drugih mjesta u nekoj vrsti mitskog i istodobno stvarnog nadmetanja s prostorom u kojemu živimo. Takav bi se opis mogao nazvati heterotopologijom.

Njegovo je prvo načelo da, vjerojatno, ne postoji nijedna kultura u svijetu koja nije sačinjena od heterotopija. One su stalno obilježje svih ljudskih skupina. Bjelodano je, međutim, da su obličja koja heterotopije poprimaju različiti do te mjere da jedno, univerzalno obličje možda uopće ne postoji. Bilo kako bilo, mogu se podijeliti na dva glavna tipa.

U takozvanim se primitivnim društvima javlja određena vrsta heterotopije koju bih opisao kao heterotopiju krize; ona sadrži povlaštena ili sveta ili zabranjena mjesta namijenjena pojedincima koji se nalaze u stanju krize glede društva ili okolice u kojoj žive: adolescenti, žene tijekom menstrualnog perioda ili porođaja, starci itd.

U našem društvu ove heterotopije krize polako nestaju, iako neki njihovi ostaci i dalje opstaju. Primjerice, internati za mladiće, u obliku kakav su imali u XIX stoljeću, ili vojna obuka, igrali su takvu ulogu, omogućili su da se prva znamenja muške seksualnosti očituju «drugdje», izvan obitelji. Za djevojke je, do sredine XIX stoljeća, postojala tradicija «medenog mjeseca» ili «voyage de noces» (bračno putovanje). Defloracija djevojke se u to vrijeme nije smjela dogoditi «nigdje», vlak ili hotel bili su to mjesto koje se nije nalazilo nigdje, heterotopija bez zemljopisnih koordinata.

Ipak, ove heterotopije krize danas nestaju, kako mi se čini, samo stoga da bi bile zamijenjene drugima koje bi se mogle opisati kao heterotopije odstupanja i koje zauzimaju pojedinci čije ponašanje odstupa od uobičajenoga prosjeka ili norme. To su prihvatilišta, psihijatrijske klinike i razumije se zatvori, a ovomu se popisu nedvojbeno moraju dodati i starački domovi koji se u stanovitom smislu nalaze na granici između heterotopija krize i odstupanja. To je stoga što se u društvu poput našega u kojemu je zadovoljstvo pravilo, neaktivnost starosti ne drži krizom nego odstupanjem.

Drugo načelo mojega opisa: tijekom svoje povijesti društvo može na vrlo različite načine primjenjivati jednu istu heterotopiju koja nikada ne prestaje postojati. Zapravo, svaka heterotopija ima jasnu i točno određenu ulogu u društvu i jedna ista heterotopija, u ovisnosti od sinkronije kulture u kojoj se nalazi, može imati različitu ulogu.

Uzmimo, primjerice, neobičnu heterotopiju groblja. Ono je svakako «drugo» mjesto u odnosu na obične kulturne prostore, ali je, ipak, u svezi sa svim lokacijama grada, društva, sela i tako dalje budući svaka obitelj tu ima ponekog srodnika. Moglo bi se reći da ta heterotopija oduvijek postoji u zapadnjačkoj kulturi. A ipak je preživjela značajne promjene.
Do XVIII stoljeća groblje se nalazilo u samom srcu grada, pored crkve.

Tu je postojala hijerarhija svih mogućih vrsta grobova. Bilo je kosturnica u kojima su mrtvi gubili i zadnje tragove individualnosti, bilo je pojedinačnih grobova i grobova u samoj crkvi koji su obično podizani prema dva modela, jednostavna mramorna ploča ili grobnica sa statuama itd. Groblje, smješteno u sveti prostor crkve, poprima sasvim drukčije obilježje u modernoj civilizaciji. Zanimljivo je da je u doba koje se vrlo grubo određuje kao «ateističko» u zapadnjačkoj kulturi nastao takozvani kult mrtvih.

Na posljetku, sve dok su ljudi doista vjerovali u uskrsnuće tijela i besmrtnost duše, bilo je prirodno da se zemnim ostacima ne pridaje veliki značaj. Naprotiv. Od trenutka kad ljudi više nisu bili tako sigurni u zagrobni život, postalo je logično da se puno veća pozornost poklanja posmrtnim ostacima koji su, na posljetku, jedini trag našeg postojanja u svijetu i u riječima.
Bilo kako bilo, od XIX stoljeća naovamo svatko od nas ima pravo na vlastitu malu kutiju za vlastito malo raspadanje ali je tek u XIX stoljeću počelo premještanje groblja na periferiju grada. Usporedo s ovom individualizacijom smrti i građanskim prisvajanjem groblja javlja se opsjednutost smrću kao «bolešću». Pretpostavlja se da mrtvi prenose bolest na žive i da njihovo prisustvo u blizini kuća i crkve, gotovo nasred ulice, seje smrt. Taj veliki strah od širenja bolesti zarazom koja potječe od groblja počeo je uporno se javljati krajem XVIII stoljeća, ali se tek tijekom XIX stoljeća groblja bila preseljena u predgrađa. Otada ona više nisu bila sveti i besmrtni dah grada nego «drugi» grad u kojemu je svaka obitelj imala svoj sumorni dom.

Treće načelo. Heterotopija ima moć da na jednom stvarnom mjestu postavi u usporedan odnos različite prostore i lokacije koji su međusobno nespojivi. Tako se u kazalištu, na pravokutniku pozornice, smjenjuju nizovi mjesta koja su jedna drugima strana, tako kino predstavlja vrlo neobičnu pravokutnu prostoriju iz pozadine koje se trodimenzionalni prostor projektira na dvodimenzionalni ekran. Vrt predstavlja vjerojatno najstariji primjer ovih heterotopija u obliku nespojivih lokacija. Nemojmo zaboraviti da je ova začudna, drevna tvorevina na Istoku imala veoma duboka značenja i da su ona, po svemu sudeći, bila superponirana. Tradicionalni je perzijski vrt bio sveto mjesto koje je u okviru svojega pravokutnika trebalo sadržavati četiri odvojena dijela, koji su predstavljali četiri strane svijeta, kao i jedan prostor, još svetiji od ostalih, središte svijeta dovedeno u vrt (tu se nalazio bazen s vodom ili fontana). Sva je vegetacija bila koncentrirana u toj zoni, kao u nekoj vrsti mikrokozmosa. Glede ćilima, oni su prvotno predstavljali reprodukciju vrta, budući da je vrt bio ćilim na kojemu je sveukupni svijet dostigao simbolično savršenstvo, a ćilim neka vrsta pokretnog vrta u prostoru. Vrt je najsitniji djelić svijeta i, u isto vrijeme, predstavlja njegovu sveukupnost, obrazujući na taj način jednu vrstu sretne i univerzalne heterotopije (iz koje su izvedeni naši zoološki vrtovi).

Četvrto načelo. Heterotopije su uglavnom u svezi s fragmentima vremena, to jest, one se otvaraju kroz ono što bismo mogli odrediti kao čistu simetriju heterokronizma. Heterotopija posve obavlja svoju funkciju od trenutka kad se ljudi nađu u nekoj vrsti posvemašnjeg prekida svojega tradicionalnog vremena. Tada je lako vidjeti do koje je mjere groblje heterotopijsko mjesto po tomu što počinje s tim čudnim heterokronizmom koji, za ljudsko biće, predstavlja gubitak života i ta navodna vječnost u kojoj ono ipak ne prestaje se rastakati i nestajati.
Općenito uzevši, u društvima poput našeg, heterotopija i heterokronizam organizirani su i raspoređeni na relativno složen način. Ponajprije, postoje heterotopije vremena koje se akumulira ad infinitum, kao što su muzeji i biblioteke. Ovo su heterotopije kod kojih se vrijeme ne prestaje akumulirati, nalazeći se, da tako kažemo, na vlastitom vrhu. Ipak, do XVII stoljeća one su još bile izražaj pojedinačnog izbora. Naprotiv. Ideja skupljanja svega, želja da se sva vremena, sva razdoblja, obličja i stilovi okupe na jednom mjestu, zamisao da se sva vremena pretvore u jedno mjesto, ali mjesto koje je, ipak, izvan vremena, zaštićeno od posvemašnjega propadanja, prema jednom planu gotovo neprestane i neograničene akumulacije u okviru jednog nepokretnog mjesta, sve ovo posve pripada našem modernom pogledu na svijet. Muzeji i biblioteke su heterotopije karakteristične za zapadnjačku kulturu XIX stoljeća.

Pokraj ovog tipa, vezanog za akumulaciju vremena, postoje i heterotopije glede vremena u njegovom površnijem, prolaznijem i nestalnijem vidu, vremena koje se doživljava kao svetkovina. To su, tada, heterotopije koje ne naginju vječnom. One su apsolutno ovisne od vremena. Ovoj klasi pripadaju sajmišta, ti čudesni prazni prostori izvan gradskih granica koje dva puta godišnje ispune šatre, tezge, najrazličitiji predmeti, hrvači, žene-zmije, gatare itd. Nedavno je izmišljen jedan novi oblik vremenske heterotopije, naselje za odmor: neka vrsta polinezijskog sela koje stanovnicima gradova nudi tri tjedna primitivne i vječne golote. Lako se uočava, s druge strane, da se ova dva tipa heterotopije, heterotopija svetkovine i vječnosti vremena koje se akumulira, približavaju jedan drugom: kolibe na otoku Džerba su na neki način srodne bibliotekama i muzejima. I zar se, ponovnim otkrivanjem polinežanskog načina života, vrijeme zapravo ne ukida upravo u trenutku u kojemu je ponovno nađeno? U tomu je sadržana cijela priča o ljudskom rodu koja seže pravo do pra-početka, kao neka vrsta velikog i neposrednog znanja.

Peto načelo. Heterotopije vazda pretpostavljaju jedan sustav otvaranja i zatvaranja koji ih čini nedostupnim i, istodobno, omogućuje da se u njih prodre. Čovjek na heterotopijsku lokaciju obično ne dolazi svojevoljno. On je ili prisiljen na to, kao kad ide u vojsku ili u zatvor, ili se mora podvrgnuti obredu čišćenja. Tamo se može dospjeti samo uz posebnu dozvolu ili nakon obavljanja određenoga broja radnji. Postoje i heterotopije posvećene isključivo obredima očišćenja, značaj kojih je upola religiozan – upola higijenski (muslimanski haman), ili bjelodano samo higijenski (skandinavske saune).
Druge heterotopije, naprotiv, izgledaju kao čista otvaranja, iako obično kriju čudna isključenja. Svatko može doći na jednu od ovih heterotopijskih lokacija, ali one su zapravo obična varka: vi mislite da ste ušli, ali vas sam čin ulaska isključuje. Mislim, primjerice, na one znamenite sobe kakvih je bilo na velikim farmama u Brazilu i, općenito, diljem južne Amerike. Ulazna vrata nisu vodila u glavni dio kuće, u kojemu je živjela obitelj, tako da je svatko tko bi tuda prolazio, svaki putnik-namjernik imao pravo da ta vrata otvori, uđe u sobu i u njoj prenoći. Sada, te su sobe bile tako raspoređene da onaj tko bi u njih ušao nije nikada mogao doprijeti do središta obiteljskog života: više nego ikada slučajni prolaznik, nikada pravi gost. Ovaj bi se tip heterotopije, koji je danas gotovo posve nestao iz naše civilizacije, mogao možda prepoznavati u američkoj «motelskoj» sobi u koju čovjek ulazi u svojemu vozilu i sa svojim partnerom i gdje je nezakoniti seks posvema skriven i posve zaštićen istodobno, daleko od svijeta a ipak ne pod otvorenim nebom.

Šesto načelo. Posljednja odlika heterotopija jest da one, u odnosu na ostatak prostora, imaju jednu funkciju koja se realizira između dva oprečna pola. S jedne strane, one imaju zadaću stvaranja prostora pričina koji otkriva kako je sav stvarni prostor, sve te lokacije na koje je podijeljen život, još puno veći pričin. S druge pak strane, one trebaju stvoriti još jedan stvarni prostor, onoliko savršen, besprijekoran i dobro uređen koliko je ovaj naš u neredu, loše zamišljen i manjkav. To nije heterotopija pričina, nego kompenzacije i pitam se nisu li neke kolonije funkcionirale na sličan način.

U nekoliko slučajeva one su, na razini organizacije zemljišnog prostora, igrale ulogu pravih heterotopija. Jedan ovakav primjer, iz prvog vala kolonizacije u XVII stoljeću, mogle bi biti neke puritanske kolonije koje su Englezi osnovali u Americi i koje su bile apsolutno savršena mjesta.

Ili, one izvanredne jezuitske kolonije, osnovane u Južnoj Americi: divne, posvema uređene kolonije u kojima je čovjek stvarno dostigao savršenstvo. Jezuiti su u Paragvaju osnovali naselja u kojima je život bio uređen do najsitnijih pojedinosti. Selo je građeno prema strogom obrascu, oko pravokutnog trga s crkvom na jednom kraju, školom s jedne i grobljem s druge strane i, naspram crkve, ulicom koja je s drugom ulicom činila pravi kut. Sve su obiteljske kuće ležale duž jedne od ovih dviju osa obrazujući na taj način Kristovo znamenje. Tako je kršćanstvo bitno obilježilo prostor i zemljopis američkog svijeta.

Svakodnevni život pojedinaca nije uređivala pištaljka nego zvono: obvezno buđenje u isto vrijeme, obrasci u podne i u pet sati. Potom su ljudi odlazili na spavanje, a u ponoć se zbivalo ono što je znano kao bračno buđenje: na zvuk samostanskog zvona svatko je od njih pristupao svojoj bračnoj dužnosti.

Bordeli i kolonije, to su dva ekstremna tipa heterotopije. Razmišljajte o brodu: to je komad prostora koji pliva, mjesto bez mjesta koje živi za sebe, zatvoreno u sebe, i pluta u isto vrijeme u beskrajnom oceanu, a ipak, od luke do luke, čas ovdje-čas tamo, od bordela do bordela, on putuje čak do kolonija u traganju za najdragocjenijom stvari koju kriju njihovi vrtovi. Tada ćete shvatiti zašto je on, za našu civilizaciju, od XVI stoljeća do današnjih dana, predstavljao ne samo i nedvojbeno glavno sredstvo ekonomskog razvoja (u što ovdje ne želim ulaziti) nego istodobno i ponajveće vrelo mašte. Brod je heterotopija par excellence. U civilizacijama koje ga nemaju umjesto avanture postoji špijunaža, umjesto gusara policija.


Preveo s francuskog Mario Kopić