NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Babl u Vaseljeni!

Junaštvo je sebe od neprijatelja sačuvati, a čojstvo je drugoga od sebe sačuvati!

Marko Miljanov, crnogorski pisac iz 19. stoljeća



fotografija Victora Jorgensena

SPOMENIMO SE JOSEPHA SCHULTZA

Devetnaestog srpnja 1941. godine vojnici 714. njemačke divizije, nakon okršaja s partizanima na brdu Gradište iznad sela Viševca, dotjerali su u Smederevsku Palanku šesnaest zarobljenika. Narednog dana su zarobljenici - neki od njih još dječaci - poredani ispred velikog plasta sijena, preko očiju su im učvršćeni povezi, a ispred njih postrojio se streljački vod.

U trenutku kada su puške već bile uperene, jedan vojnik je istupio iz stroja i rekao da neće sudjelovati u zločinu. Nakon kratkog razjašnjavanja s komadirajućim oficirom, vojnik je odložio pušku, skinuo šljem i laganim korakom krenuo kroz travu do koljena prema zarobljenicima. Stao je među njih, okrenuo se ka svojim sunarodnjacima i prihvatio se za ruke sa dvojicom susjednih osuđenika. Njemu nisu povezali oči.

Njegovo ime bilo je Joseph Schultz.

Dvadeset godina kasnije njegove ostatke prepoznao je brat Walter. Rekao je da je Joseph bio dekorater, bavio se slikarstvom, svirao klavir… Navodno je pripadao nekoj tajnoj antihitlerovskoj organizaciji i stalno se suprotstavljao starješinama u vojsci koju nije mogao izbjeći.

U romansiranoj verziji strijeljanja, nakon što je odjeknuo plotun, svi zarobljenici su pali, jedino je Jospeh Schultz ostao stajati neozlijeđen. Oficir je hladno naredio da se ispali još jedan plotun i drugi puta ga nijedan metak nije promašio. No koliko se sjećam ostalih fotografija sa strijeljanja, po njima se ne može zaključiti ima li ta priča osnove ili je Joseph pokošen zajedno sa ostalima.

Što bih ja, ti, mi, vi… napravili na njegovu mjestu? Je li znao kako će sve završiti kada je odbio poslušati naredbu? Bi li ga poštedjeli da je u posljednjem trenutku viknuo da se predomislio? Je li prije plotuna uzviknuo da se pokajao, ali je oficir hladno naredio "Pali!"? Je li plotun preduhitrio da se predomisli? Nikada nećemo znati. Ja bih bio sklon u njegovoj situaciji, s puškom još u rukama, popločati posljednji put sa što više mrtvih neprijatelja. No ako njemu ni oni protiv kojih se još jučer borio nisu bili neprijatelji, kako bi to bili oni sa kojima se borio? Ili je bio uvjeren da zarobljenici nemaju veze s partizanima kao i da su oni koji ga strijeljaju zapravo veće žrtve nego on? Ili mu je naprosto došlo dosta svega?

Ono što je sigurno, u nekom boljem svijetu u kojemu bi se svi ponašali kao Joseph Schultz ili Maximilian Kolbe, (katolički svećenik interniran u Auschwitzu, koji se ponudio umrijeti umjesto drugog logoraša,) političari i generali vodili bi ratove na drvenim konjićima gađajući se pištoljima na vodu.



fotografija Alfreda Eisenstaedta

JUNAK NEPOZNATA IMENA ČEKA SVOJ TRG

Jučer sam pročitao knjigu eseja, rasprava, polemika i govora crnogorskog književnika Momira M. Markovića nastalih u devedesetim godinama prošlog stoljeća, naslovljenu NEMA DRUGOG VREMENA. M.M.M. svijetao je primjer kako intelektualac ne gubi pamet ni u općem ludilu, kako ostati uspravan na vjetrometini. Jedan je od rijetkih na ovim prostorima koji se nije okrenuo kako vjetar puše, ni savinuo, ni slomio. Između ostaloga, u knjizi je i tekst govora koji je kao odbornik održao na zasjedanju Skupštine opštine Podgorica 1996. godine. Odgovarajući na istupanje nekog drugog zastupnika koji je izjavio da je ponosan što je učestvovao u crnogorskoj agresiji na Dubrovnik, Momir M. Marković je - između ostaloga - rekao:

"Jedini metak, u ovom ratu ispaljen, na koji Crna Gora može biti ponosna jeste onaj admirala Barovića, komandanta JRM. Njegovo crnogorsko shvatanje časti nije mu dozvolilo da izda zapovijest Floti da bombarduje primorske gradove i naselja u Dalmaciji kad mu je to naređeno. Ispalio je samo jedan hitac iz pištolja i to sebi u sljepoočnicu."

Na ovom mjestu morao sam prekinuti čitanje. Dakle, postojao je admiral Jugoslavenske ratne mornarice Barović. Naređeno mu je predvodi napad na hrvatska primorska mjesta. Admiral Barović je - umjesto toga - radije odabrao samoubojstvo. Taj časni očajnički čin ujedno je i nedvojbeno herojsko djelo.

Potražio sam na internetu što je moguće pronaći o admiralu Baroviću i iščeprkao svjedočenje kapetana Nikole
J. Samardžića pred haškim sudom od 25. do 28. siječnja 2004. u kojemu se navodi da je admiral prije smrti ostavio oproštajno pismo u kojem kaže da se odlučio na časnu smrt "jer nije htio da ratuje protiv bratskog hrvatskog naroda".

Kako to da ovdje u Hrvatskoj ne znamo za admirala Barovića? Zaslužio je da se po njemu imenuje neki od trgova u Dubrovniku, da mu se postavi mramorna spomen-ploča, a nije bilo ni jeftinog novinskog napisa. Zar vijest nije do nikoga doprla? Ili se ne uklapa u prevladavajuću sliku svijeta priznati da je i na "drugoj strani" bilo heroja? Možda je nekome nezgodno što je crnogorski junak i životom osvjedočio da smatra hrvatski narod bratskim narodom?

Admiral Barović, Momir M. Marković i Nikola J. Samardžić, koliko god Crnogorci, prvenstveno pripadaju bratstvu razumnih, časnih i hrabrih ljudi, onom soju koji je u svim vremenima loše prolazio, ali je neiskorjenjiv. Za razliku od onih koji se orijentiraju u životu u skladu s vjetrokazom, ima ih kojima je glavni orijentir kompas.

Sramim se što moram priznati da ne znam ni kako je pokojnom admiralu Baroviću ime.

Vječna mu slava!


Babl, 2006/2008
______________________

Kontraadmiral Vladimir Barović, rođen u Banja Luci, Crnogorac po nacionalnosti. Ubio se na Visu 29. rujna 1991., dan nakon što je razriješen dužnosti komadanta Pulskog garnizona i postavljen za zamjenika komadanta Vojno-pomorske oblasti Split, viceadmirala Mila Kandića. Trebao je preuzeti dužnost načelnika štaba VPO Split umjesto kontraadmirala Fridricha Morettija, koji je umirovljen tih dana na vlastiti zahtjev. U trenutku kad je promaknut na višu dužnost Barović je izabrao časnu smrt.
Svojim nadređenima ostavio je tri konkretna razloga koji mu potiru radost življenja u takvoj sredini:
- angažaman JNA i JRM protiv Hrvatske bio je za njega «čin protiv časti Crnogorca»,
- nije mogao podnijeti okolnosti da ne može ništa učiniti da spasi časnike i mornare u Puli od angažiranja protiv hrvatskog naroda,
- nije se slagao s politikom vojnog vrha, posebno planovima Veljka Kadijevića i Blagoja Adžića.