NEMANJA: SMIRENOUMLJE

prizivanje Tine Dam



PA DA VIDIMO...

Odavno već nisam sreo prijateljicu Tinu Šimurinu, a kako ne gledam televiziju, nisam je ni vidio. U jednom trenutku sam pomislio što li je s njom, pa kako sam se prebacio na internet, upisao sam u google-tražilicu "Tina". Zabunom sam kliknuo da tražilica pretražuje slike i kada su se smanjeni prikazi prelili preko ekrana, za jedan od njih pomislio sam da prikazuje moju Tinu, te kliknuo na njega. Otvorila se stranica s fotografijom nepoznate mlade žene koja je na prvi pogled izgledala vrlo prijatno, kao netko s kim bih rado sjeo na kavu i popričao. Bila je to Tina Dam, negdje iz Danske.

Lik nepoznate žene povukao je za sobom niz misli. Kolike žene postoje koje neću upoznati, a kamoli što više! Kolike žene postoje koje bi me mogle usrećiti na raznorazne načine, a ja ni ne znam da postoje! Zapravo, vjerojatno na svijetu postoji nekoliko desetaka, a možda čak i nekoliko stotina milijuna žena koje bi me mogle usrećiti u svakom pogledu, a nema načina da dođem ni do jedne od njih! Čak i ako uračunam da većina od tih nekoliko stotina milijuna ne bi bila sklona tako nečemu, preostaje ih još dovoljno da popune tri Tokija koje bi bile presretne da me sretnu, a ja - paradoksalno i apsurdno - nemam s kim ni otići na kavu kada sam izgubio broj mobitela Tine Šimurine.

Razmatrajući fotografije nepoznate Tine, odjednom mi je sijevnulo - postoji internet! Što bi se dogodilo kada bih objavio njezinu fotografiju na svom blogu, a uz nju napisao i njezino ime? Evo ovako: TINA DAM. Ona je iz sredine gdje, naravno, svi već koriste internet, pa i ona. Gotovo neizbježno ona barem jednom godišnje upiše vlastito ime i prezime u neku tražilicu da provjeri gdje je sve spominju u virtualnom svijetu. Sljedeći puta kada to napravi, na popisu mjesta pojavit će se i jedan blog na njoj egzotičnom nepoznatom jeziku. Ili će joj netko poznati javiti da ju je pronašao na neočekivanom mjestu. Znatiželja će je nagnati da klikne i pogleda. Prepoznati će svoju sliku, vidjeti svoje ime, postati će još znatiželjnija. Razabrati će ili se raspitati i saznati da je to jezik iz one nesretne zemlje koja se relativno nedavno raspala. Potražiti će nekog našeg gastarbaitera ili izbjeglicu koji se nastanio u Danskoj i zamoliti ga da joj prevede što u tekstu piše. Taj će otvoriti ovaj blog, početi čitati i početi se smijuljiti, trzati, vriskati, rzati, grčiti se, povraćati, padati u trenutke otupjelosti i sve ostalo kako reagiraju čitatelji ovog bloga. Što će tek tada nepoznata Tina?

Hoće li je sve to nagnati da potraži na blogu e-mail adresu i uputi kratku poruku (na engleskom, ili će zamoliti prevoditelja da prevede) s upitom kako se ona našla na blogu blogera iz daleke blogosfere? Pa ja odgovorim…a Danska zapravo i nije na drugom kraju svijeta. Ona dođe narednog ljeta na ljetovanje na Jadran. (Danci su ludi za toplim morima.) Pa se nađemo i popričamo ko ljudi… Pa se otkrije da je ona lezbijka koja organski ne trpi muškarce ili da je sretno udata i ima troje djece ili da je duboko nesretna u dugotrajnoj nesadržajnoj vezi… Itd, itd. Pa ja jedan dan sačekam suprugu da se vrati iz grada i počnem: "Draga, imam ti nešto reći…"

Pa onda - te kulturalne razlike. Na njezinom jeziku, ako se ne varam, "dam" znači "brana", nešto što sprečava nešto drugo, nešto što zaustavlja prodore nečega drugoga, obrambeni bedem… Na našem jeziku to znači nešto sasvim drugo. Može li se to uskladiti ili jedno mora nadvladati?

Eto, baš me zanima hoće li se Tina javiti i koliko će joj trebati da se javi.