NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Ne gubimo mi stoga jer se prerano radujemo uspjesima, koji ionako redovito izostaju pa se nemamo čemu radovati, nego gubimo iz straha zbog činjenice da je nogomet ili povijest igra u kojoj na kraju redovito pobjeđuju Nijemci ili Turci, sasvim svejedno, samo mi nikada i nikako ne, ako se kao pobjeda ne računa naša osebujna sposobnost da uništimo i Otomansko carstvo kao i Habsburšku monarhiju, i Turke i Nijemce podjednako strpljivo, uspješno i savršeno, kao da ih nikada na svijetu nije bilo! E, tu smo nepobjedivi: ne postoji taj civilizacijski domet na relaciji koju je nekoć spajao Orient Express, a da ga mi ne bi mogli destruirati.

Gledao sam sve utakmice hrvatske reprezentacije na Euru 2008. Na svakoj, pa i na onoj koju ste izgubili protiv Turske, ostavili ste izvanredan dojam. Vaša momčad ima golemi potencijal i mogućnosti, a to ne može umanjiti čak ni poraz u četvrtfinalu. Protiv Turaka ste izgubili ne zato što ste bili slabija momčad, nego upravo suprotno, ponajprije zbog toga što ste u meč ušli previše impresionirani. Vaši su igrači bili uplašeni, a tog straha nisu se oslobodili za cijele utakmice. I to je na kraju presudilo da Turci idu dalje.

Ono naprotiv o čemu je nužno pisati, jer se o tome ne može govoriti, okrutna je kazna koju Slaven Bilić i njegovi Boysi neće zaboraviti dok su živi, jer će ih ona progoniti cijeli život, kako tvrde.
Hoću kazati: ja ne mislim da Bilića pogađa transeutna kritika, ona koja bi s pozicija ničim dokazanog prosvijećenog kozmopolitizma devetoricu bosanskohercegovačkih Hrvata, Slavena Bilića, Thompsona i vlč.Sudca tretirala kao uskogrudne zatucane ksenofobe, ognjištare, desničare, nacionaliste i katoličke fundamentaliste!
Ne, upravo suprotno, ja i Bilića i Boyse uvažavam kao iskrene patriote i vjernike, i upravo zato, jer su pravi Hrvati i katolici, s imanentnih pozicija, upozoravam na božji gnjev koji se na reprezentaciju, a time po principu pars pro toto i na cijelu Hrvatsku, netom sručio: Hrvatska je okrutno kažnjena, i ono što je Biliću naoko neopisivo, svakako treba osvijestiti: Što smo to naime zgriješili, što smo to Bogu krivo učinili, da smo tako okrutno kažnjeni?
Odgovor je očit i krije se u samoj temeljnoj postavci situacije koju propitujemo: sasvim je evidentno da dragi Bog misli kako je ovakva vjera lažna i kao takva za samo kršćanstvo, a posebno za njega, dragog Boga, naročito uvredljiva!

Svi me sada pitaju što čovjek na terenu pomisli nakon onakvog trenutka? Teško je i odgovarati svakom pojedinačno. Kada sam shvatio što se dogodilo, nisam mogao a da se ne upitam: "Bože, zašto si nam ovo uzeo". Pa, bili smo bolji, dominantniji, korektniji...

Hrvatska naime nije naprosto izgubila utakmicu protiv Turske: Hrvatska nije izgubila s 1:0, dobivši gol u posljednjoj sekundi utakmice, što bi samo po sebi bilo dovoljno tragično, ali za finalnu kaznu nedovoljno okrutno.
Hrvatska dakle nije izgubila nešto što ionako nije mogla riješiti u svoju korist, ne uspijevajući postići gol u regularnom tijeku utakmice.

Hrvatska nije izgubila nešto, recimo šansu da pobijedi boljim izvođenjem jedanaesteraca.

Ne, naprotiv, Hrvatska je izgubila sve, jer ne samo da je postigla zgoditak, nego je taj gol postignut na samom kraju utakmice, i, sve što je trebalo učiniti, bilo je samo minutu sačuvati rezultat.

Hrvatska je minutu prije kraja utakmice imala sve; minutu kasnije, nije imala ništa.
Ono što je izgubila, ono što će Bilića i Boyse proganjati cijeli život, osjećaj je da su izgubili sve što su imali!

Duboko mističan osjećaj: osjećaj da im je, otvoreno to recimo, Bog oduzeo sve što im je netom dao, i da je jedno i drugo, i darovanje i oduzimanje, učinio s vrlo jasnom nakanom: ta je nakana okrutna kazna čija je svrha, unatoč tome što darüber muss man schweigen, svima sasvim jasna kao međugorska vizija: hrvatska nogometna reprezentacija okrutno je kažnjena jer dragi Bog misli da je ponašanje naše reprezentacije svetogrdno!

Bilić (i) Boysi naprosto su uvrijedili Boga, i Bog im je to jasno dao do znanja.

To je ono što će Bilića i reprezentativce proganjati cijeli život: sasvim jasna spoznaja da ih je Bog ne samo kaznio time što im je oduzeo već darovanu pobjedu, nego da ih je kaznio upravo zbog načina na koji su kanili pobijediti: idolopoklonički privatizirajući samog dragog Boga!