NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Darko Desnica

Kavana Matoš. Svijetli, damastni stolnjaci, fikus Benjamin: diskretni ambijent s pogledom na Trg.
Jedem kolač od višanja i pijuckam kavu sa šlagom.
Nasuprot mi sjedi Gala, zelenooka, snažno građena žena u bijeloj majici i plavim hlačama s naramenicama.
Pita me koji sam horoskopski znak.
«Vodenjak,» kažem. «A ti?»
«Jarac.»
«Što nam to govori?»
«Puno toga,» kaže. «Recimo, da ne bismo funkcionirali kao par.»
Podižem glavu, gledam je u oči: «Neovisno o tome što se u mnogo čemu slažemo.»
«Neovisno o tome ili upravo zato,» potvrđuje.
Njezin me odgovor zbunjuje: «Kako možeš vjerovati u takve stvari?»
«Tko kaže da vjerujem?»

...

Spuštamo se zavojitim stepenicama, krećemo Radićevom prema Gornjem gradu.
Šećemo ruku pod ruku; promatram njeno prstenje boje dima, boje ljetnih sjena.
Podsjeća me na temu svoje radnje, Levinasovu etiku bliskosti.
«Kako ide?» pitam.
«Sporo,» kaže. «Čini mi se da jednostavno nisam dovoljno ambiciozna.» Zaustavlja se, pomiče kosu s čela: «Kadgod vidim da se netko po čitave dane angažira, bez obzira o čemu se radilo, uvijek se pitam: zašto?»
«Možda je u pitanju taština,» kažem.
«Možda,» potvrđuje. «Kupujem sve što pretvara indiferentnost u vrlinu.»

Nešto kasnije, pitam je kako je na poslu.
«Moji francuski učenici misle da sam špijunka,» odgovara.
«Kako to?»
«Izgleda da zbog nečega ne mogu razumjeti da je podučavanje jezika moj izbor.»
«Čudno,» kažem.

...

Prolazimo Staru vuru, odlučujemo se zaustaviti u Palainovki.
Zaklonjeni krošnjama drveća, razgovaramo o ljubavnim vezama, kružnim, eliptičnim obrascima boli.
«Dragi moj,» kaže Gala na kraju, «sve ti je to bez veze.»
«Ne razumijem,» kažem.
«To što ljudi zovu ljubav,» objašnjava, «u biti je efefef.»
«Efefef?»
«Da,» potvrđuje. «Feromon, fantazma i fetiš.»
«Kako znaš?» pitam.
Na trenutak zastaje, zatim ležerno konstatira: «Pa, zar to nije očigledno?»
«Kako kome,» kažem, gledajući pred sebe.

...

Laganim koracima silazimo u Donji grad. U izlogu apoteke nailazimo na plakat o impotenciji, reklamu za lijek.
«Ženska osveta,» komentira Gala. «Muškarci to ne razumiju.»
Nekoliko minuta potom, nastavlja: «Za koju godinu, htjela bih usvojiti curicu. Ali, znam da mi neće dopustiti.»
«Zato što bi bila samohrana majka?» pitam.
«Da,» potvrđuje. «Teška diskriminacija.»
«Ne misliš da bi djetetu nedostajao otac?»
«Ne,» kaže. «To je kao da u školi nisi učio strani jezik.»

...

Stojimo na tramvajskoj stanici prekoputa HNK.
Pozdravljamo se, dogovaramo kino za idući tjedan: Matrix.

Na odlasku, tijelo joj gubi oblik – u prozoru prikolice nazirem njena nasmijana usta, red savršenih zubi: detalj de Kooningova ciklusa.
Okrećem se, vraćam se stazom uz cvjetnu aleju. Zastajem kraj Zdenca života.
Naslanjam se na kameni oval, palim cigaretu: «Vodenjak,» kažem vlastitom odrazu na dnu.