NEMANJA: SMIRENOUMLJE

javna tajna

Kad već budem mrtav i beo / ja bih ipak nekako hteo / da makar kakva nekakva / svetiljka budem.



Krajem decembra 2006. godine BBC je prenio procjenu španjolskih službenika zaduženih za pitanja migracije da je oko 6000 afričkih migranata stradalo odnosno nestalo u moru pri pokušaju da se prebace s afričkog kontinenta na Kanarske otoke. Prema izjavama spomenutih službenika više od 31 000 migranata ipak je uspjelo dokopati se teritorije Evropske unije. Ta brojka šest je puta veća od broja Afrikanaca kojima je to uspjelo godinu dana ranije. Dakako, Kanarski otoci samo su segment vanjske granice Evropske unije. Slično stanje sa sličnim posljedicama vlada cijelom dužinom te granice a naročito na Mediteranu, na jugu Španjolske i Italije te u Grčkoj. Nitko ne zna točan broj stradalih, ni jedna država, ni jedna međunarodna institucija ne zanima se za taj broj. Tek je u okviru jednog umjetničkog (!?) projekta iz Nizozemske sastavljena lista od preko 7000 dokumentiranih smrtnih slučajeva na granicama ujedinjene Evrope.
Otkuda taj dezinteresman? Zar tragedija takvih razmjera ne bi trebala privući pozornost svekolike – barem evropske – javnosti? Šest hiljada mrtvih samo oko Kanarskih otoka u godini dana, nisu li to dimenzije jedne Srebrenice. Štoviše, riječ je o tragediji koja ima svoj kontinuitet. Ona se neprestano ponavlja, ili bolje, uvećava. Pa ipak nitko se ne osjeća odgovornim za to stanje. Nitko ne čini ništa da se ta tragedija zaustavi. Pritom, ne može se reći da je riječ o tajni. Mediji redovito izvještavaju o pojedinim sekvencama te tragedije, o havarijama brodova s migrantima, o leševima u moru, o sve većim grobljima bezimenih koja markiraju granice nove Evrope razotkrivajući mračnu stranu jednog projekta u koji je uloženo tako mnogo nada.
O kakvom je mraku riječ? Najprije, dakako, o mraku same tragedije, o mraku ljudske nemoći i nesreće, o mraku ništavila i bezvrijednosti ljudske egzistencije. Teško je reći što je mračnije, bijedni način na koji su ti ljudi skončali ili pak istina bijede koja ih je nagnala da na taj način stave svoj život na kocku.
Ali riječ je o još jednom mraku, mraku koji obavija samu činjenicu te tragedije. Iako su podaci o tome što se zbiva na granicama nove Evrope dostupni svima, dapače, iako se oni redovito objavljuju, ti podaci zapravo nikada ne dolaze do svijesti evropskih građana. Oni nikada ne postaju javna činjenica evropskog političkog projekta. Riječ je o mraku koji je progutao uzročno posljedičnu veza između tragične sudbine migranata i društvenog blagostanja kojim Evropa legitimira svoje ujedinjenje. Kao da je riječ o dvije realnosti koje jedna s drugom nemaju nikakve veze. Ljudska tragedija koja se događa na evropskim granicama postoji doduše kao notorna činjenica evropske javnosti, a da pritom nikada ne postaje činjenica društvenog iskustva koje ta javnost proizvodi i na kojem se gradi evropska budućnost. Upravo u tom smislu spomenutu činjenicu valja shvatiti kao tajnu. Riječ je o (javnoj) tajni koja ne počinje ondje gdje Evropa prestaje, s onu stranu njezinih granica, nego je, naprotiv, upravo imanentna evropskom političkom projektu. Štoviše, ta tajna je njegov konstitutivni element koji, praktično rečeno, tek omogućuje da se bez unutarnjeg proturječja – i bez grižnje savjesti – utvrđuju granice “Evrope bez granica”. Tajna o kojoj je ovdje riječ ne skriva dakle samu činjenicu da se na granici Evrope gomilaju leševi migranata. Ono što ona skriva jest činjenica da su ti leševi jedna dimenzija same te granice, ona naime koja se ne proteže geografskim prostorom, nego moralnom sviješću i političkom voljom evropskih građana. U toj dimenziji artikulira se i granica same granice, jednostavnije, limit njezine legitimnosti, a time i legitimnosti čitavog projekta evropskog ujedinjenja. Upravo zbog toga ona nužno ostaje tajnom. Njezino razotkrivanje ugrozilo bi finalizaciju evropskog ujedinjenja. U projektu evropske granice ukazala bi se – normativno – granica samog evropskog projekta. Jer kakva je to svijetla budućnost koju gradimo na leševima nevinih?

Od društva tajne do tajne društva

Ako su mir i stabilnost Evrope nakon Drugog svjetskog rata, bez obzira na blokovsku podijeljenost, bili utemeljeni na antifašizmu, danas nakon takozvanih demokratskih revolucija 1989. Evropa se ujedinjuje na postkomunističkoj odnosno posttotalitarnoj paradigmi. Taj preokret simbolički je kondenziran u padu berlinskog zida kao metafori konačnog oslobođenje od obaju totalitarizama dvadesetog stoljeća, fašističkog i komunističkog. Ako je dakle iskustvo totalitarne neslobode sažeto u iskustvu zida onda bi, logično, iskustvo posttotatlitarne slobode, pravičnosti, demokracije i prosperiteta moralo biti u proturječju s iskustvom zida. Ali to nije tako. Zid kojim se opasala “tvrđava Evropa” kao da ničim ne dovodi u pitanje iskustvo posttotlitarne slobode, čak bez obzira na strašan broj njegovih žrtava koji nadaleko premašuje broj stradalih ne samo uzduž Berlinskog zida, nego i uzduž nekadašnje “željezne zavjese”. Riječ je o diskontinuitetu u samoj tvorbi društvenog iskustva na kojem se temelji današnji politički projekt ujedinjene Evrope, točnije, o nemogućnosti društvenog iskustva da zid komunističkog totalitarizma prevede u “zid smrti” ujedinjene Evrope, napokon, o njegovoj nemogućnosti da u historijskom diskontinuitetu, u “konačnoj pobjedi demokracije nad totalitarizmom” prepozna i artikulira kontinuitet neslobode. Tajna kojom je obavijena činjenica novog, još strašnijeg zida, onaj klandestinitet u kojem se gubi tragična sudbina hiljada emigranata, efekat je nemogućnosti tvorbe društvenog iskustva danas. Društveno iskustvo koje se ne može artikulirati kao takvo ni ne postoji.
S druge strane iskustvo tajne je i opće mjesto postkomunističke perspektive odnosno postkomunističkog diskursa uopće. Riječ je o shvaćanju bivšeg komunističkog društva kao društva tajne, odnosno povijesnog preokreta, “pada zida”, kao pobjede nad tajnom, kao izlaska iz društva tajne u društvo oslobođeno tajne, društvo sveopće transparentnosti odnosno javnosti. Drugim riječima, u postkomunističkoj – hegemonijalnoj – perspektivi komunizam i postkomunizam odnose se kao mrak i svjetlo. To je simbolički sažeto u onoj dobro poznatoj metafori o “izlasku iz komunističkog mraka ili tunela”. Ova metafora postala je otrcana fraza postkomunizma i to bez obzira na veoma često i zapravo očigledno proturječje s realnim iskustvom, pogotovo na prostorima bivše Jugoslavije, naime iskustvom da pravi mrak nastupa tek 1991., ako ni u čemu drugome, onda u smislu one poznate Krležine metafore o balkanskoj krčmi u kojoj se najprije ugasi svjetlo da bi zatim počela opća makljaža, konkretno, masakri i zločini koji su sudbinski obilježili takozvano osvajanje slobode, odnosno pobjedu demokracije, pobjedu “svjetla nad mrakom”.
O tom proturječju najbolje svjedoči personalno iskustvo, ali ono, kao što je poznato, nema snagu epohalnog svjedočanstva. Njegova istina lako se suzbija dobro poznatom optužbom za nostalgiju.
Problem s nostalgijom danas je u tome da se njezin uzrok, dakle razlozi za osjećaj da je prošlost vrijedna žaljenja odnosno pozitivnog prisjećanja, uvijek shvaćaju kao nešto privatno, pa čak i onda kada nostalgija postaje masovni fenomen, kada se može reći da je čak većina članova nekog društva nostalgična, a što se danas gotovo sa sigurnošću može tvrditi za Bosnu.
Uzmimo jedan primjer, dobro poznatu fotografiju iz bosanskog rata: majka, vjerojatno iz Srebrenice, drži, uplakana, u rukama fotografije svojih četiriju sinova. Premda se ta slika na najopćenitijem nivou doživljava kao dokument bosanske ratne tragedije, ona je prije svega svjedočanstvo personalnog gubitka, štoviše, upravo ženskog gubitka koji se načelno percipira kao privatniji od muškog. Značenje tog tragičnog gubitka gubi se negdje u tajnovitoj privaciji te žene i dokučivo je samo personalnom empatijom.
Druga, komplementarna strana te privatizacije ljudske tragedije je njezina nacionalizacija: ista fotografija postaje svjedočanstvo zločina koji je jedna nacija počinila prema drugoj, dakle dokument nacionalne viktimizacije, odnosno sredstvo nacionalističke mobilizacije.
Ali jedno ta fotografija sigurno nije – nije dokument svoga vremena, nije dokument epohe. Ona nema mjesta u hegemonijalnom narativu epohe koji bi je prepoznao kao sliku svoje istine, dakle kao svoj dokument. Ona čak nije ni tamna mrlja na slici epohe, jer je ta epoha, epoha konačne pobjede svjetla nad komunističkom tamom. Drugim riječima, upravo u svjetlu svoje vlastite epohe ta slika ostaje nevidljiva, pada natrag u tamu prošlosti u klandestinitet privatnoga, intimnoga. Kao da je gubitak te žene njezin osobni, a ne ujedno i društveni gubitak, kao da je on moment samo osobnog, ne i društvenog iskustva.
U osnovi, percepcija te fotografije ne razlikuje se bitno od percepcije fotografije na kojoj vidimo gomilu leševa naplavljenih na neku od plaža evropskog juga. Obje doživljavamo prije svega personalno, kao da je riječ o individualnim sudbinama koje nemaju društveno značenje. Obje dokumentiraju dobro poznate činjenice ali ne prodiru do svijesti kao proturječja stvarnosti, bilo da je riječ o proturječju između Evrope kao prostora slobode i evropskog “zida smrti” koji tu slobodu zatvara u njezin geto, odnosno o proturječju između epohe koja sebe slavi kao konačnu pobjedu slobode i nacionalističkih ratova koji na vidjelo iznose realni užas te epohe.
Tako fotografija nesretne majke nužno evocira nostalgiju. Jer ona implicira prošlost u kojoj je život te žene bio bolji. Dakako, žaleći za boljom prošlošću nostalgija priznaje tu prošlost odnosno potvrđuje ono bolje kao prošlost. Kada bi međutim ta ista nostalgija izašla iz opskurnosti intimne, privatne sudbine i postala činjenica društvenog iskustva, prestala bi biti nostalgija i postala bi društvena kritika artikulirajući bitno drugačiju istinu – ne onu da je prošlost bila bolja, nego ovu da je sadašnjost gora i da baš zato može, odnosno mora biti bolja. Ali to bi bio zahtjev za promjenom postojeće stvarnosti, a takav zahtjev ima smisla samo kao kolektivna akcija, kao radikalna artikulacija društvenog iskustva. To se međutim ne događa. Rezultat je postkomunistička nostalgija čiji nam je društveni karakter postao nedokučivom tajnom.
Ako je tajna u komunizmu bila mračni element društvene strukture, dinamička kategorija državne politike, a time i društvene reprodukcije, obskurna sfera društvene stvarnosti, danas je društvena stvarnost sama, sama društvena stuktura, društveni karakter političkog života, naposljetku, sama dinamika društvene reprodukcije postala tajnom.
Zato nostalgija nema više svoj društveni efekt. Jer je sama tek efekt društva kao tajne.
Da preliminarno zaključimo: prijelaz od komunizma u postkomunizam, od totalitarizma u demokraciju odnosno liberalni kapitalizam, nije – kako se nadala nekadašnja disidentska demokratska opozicija – prijelaz od društva tajne u društvo, transparentnosti i javnosti. Naprotiv! Na mjesto društva tajne stupila je tajna društva, bolje rečeno, stupilo je samo društvo kao tajna. Tajna danas nije dakle ni element, ni sfera naše društvene stvarnosti, nego je ta naša društvena stvarnost strukturirana kao tajna.

Sjeti se Kanta i Džimi Barke

U teorijskoj retrospektivi tajna nije po sebi nešto negativno, a pogotovo ne u politici. Ona je, naprotiv, bila svojedobno, u feudalnom odnosno apsolutističkom historijskom kontekstu, “priznata i neophodna dimenzija političkog djelovanja” , personificirana u liku sekretara ili tajnih savjetnika raznih vojvoda i kraljeva. U istom kontekstu je ono što danas zovemo javnost bilo svedeno na javnu reprezentaciju vlasti, drugim riječima, na otvoreno pokazivanje insignija i simbola vlasti. Recimo, nošenjem krune.
U tom povijesnom kontekstu ono što je javno (publicum) nije suprotstavljeno privatnom, kao u građanskom društvu, nego tajnom (secretum), onome čime se bave i za što su nadležni secretarii, dakle sekretari odnosno tajnici.
Na toj razini je javno oštro suprotstavljeno tajnome, odnosno, jedno je u odnosu prema drugome izvanjsko. Dijeli ih dakle jasna granica.
U još uvijek hegemonijalnom generalnom narativu svjetske povijesti također se govori o jasnom razvojnom putu od tajne prema javnosti, o tome naime kako je doba tajne (“Zeitalter des Geheimnisses”) nadomjestilo građansko doba javnosti (“Zeitalter der Öffentlichkeit”). Pritom se ta povijesna smjena ne odvije pravocrtno. Postoje figure samog prijelaznog procesa u kojima se čini da spomenuta jasna granica nestaje. Tako su, prema Habermasu, u 18. stoljeću upravo tajna građanska društva bila glavni promotori razvoja koji je vodio ka javnosti, premda su se u tom razvoju pripadnici ovih tajnih društvava morali na koncu odlučiti: ili ostati sekta s vlastitom ideologijom ili se pretvoriti u javno udruženje, odnosno udruženje građana, kako bismo mi danas rekli.
Gdje je dakle tajna, nema javnosti i obrnuto, gdje je javnost, tu nema tajne, odnosno gdje je još uvijek tajna, nužno će, prije ili kasnije, nastati javnost. To je temeljna logika novovjekovnog povijesnog razvoja, koju slijedi i logika postkomunističkog razvoja kao razvoja od komunističkog društva tajne ka društvu javnosti.
Pritom, što je indikativno, mi taj odnos danas najčešće razumijemo u prostornom smislu, odnosno u smislu dviju odvojenih sfera društva, sfere javnog i sfere tajnog.
Taj način razumijevanja tajne odnosno javnosti u stvari je posljedica prevodilačke prakse, odnosno povijesti prevođenja riječi “javnost”. Njemačka riječ Öffentlichkeit prevodi se na engleski najčešće kao public sphere ili public space. Kako je engleski danas hegemonijalan, tako se i u našim prijevodima sve više koristi pojam javnog prostora odnosno javne sfere.
Pritom je međutim riječ o stanovitom gubitku smisla koji je odlučujući za suvremeno razumijevanje odnosa tajne i javnosti.
Javnost je naime u razdoblju političke moderne imala karakter kategorije, štoviše, principa društvene organizacije. Ona nije dakle bila shvaćena samo kao jedna od sfera modernog društva, nego kao središnji modus njegove organizacije i konstitucije.
Riječ je dakle o gubitku jedne dimenzije razumijevanja društva. I u samom engleskom došlo je do tog gubitka. Tako je ono što je u engleskom označavano kao publicity odnosno u francuskom publicité, čemu se svakako može pripisati značenje principa društvene organizacije, danas poprimilo sasvim drugo značenje – upotrebljava se u kontekstu reklame odnosno marketinga.
Tim je važnije vratiti se teorijskom pojmu javnosti, odnosno teorijskom uvođenju pojma javnosti u moderni politički diskurs i svim paradoksima koje prati taj teorijski razvitak.
Naravno, riječ je o Kantu. Kant najprije govori o javnosti, i to kao o principu, u kontekstu “javnog prava” koje garantira “podudaranje politike i morala”.
Pravičnost se za Kanta može zamisliti samo kao nešto što je “javno objavljivo”. Logika je zapravo jednostavna: ako bismo maksimu koja se odnosi na pravo drugih ljudi morali, ukoliko želimo da se ona ostvari, zatajiti pred tim ljudima, onda bi takva maksima nužno izazvala njihovo protivljenje.
Stoga, ukoliko želimo ostvariti pravičnost, a to je za Kanta svrha političkog djelovanja, moramo djelovati prema maksimama koje iziskuju javnost – Publizität, kako kaže Kant.
Time je tajna, koja je do 18. stoljeća priznata kao nužna dimenzija političkog djelovanja napokon diskreditirana za račun javnosti koja postaje legitimacijskim temeljem političkog djelovanja. Između javnosti i tajne, također, uspostavljena je jasna demarkacijska linija.
Do koje mjere javnost odnosi prevagu nad tajnom pokazuje poznato Kantovo protivljenje pobuni protiv tiranije ukoliko bi se ta pobuna morala temeljiti na maksimi koja bi trebala ostati tajnom. Logično je naime da pobuna, kako bi u uvjetima tiranije uspjela, mora ostati tajnom. No bez obzira koliko eksplicitno naglašava pravo naroda da se oslobodi tiranije, Kant, upravo zato što se narodna pobuna mora držati tajne, ne odobrava tu pobunu.
U tome se ogleda njegov formalizam kad je riječ o odnosu tajne i javnosti. U tom slučaju zahtjev za javnošću više ne garantira pravičnost prava, nego neophodnost njegova provođenja i održanja čak i u ekstremnom slučaju nepravičnosti, kao što je spomenuti primjer.
Što je uzrok tog Kantovog paradoksa, pokazala je Hannah Arendt: “Alternativa postojećoj vlasti za Kanta nije revolucija nego coup d’etat. Nasuprot revoluciji, državni puč se mora pripremiti u tajnosti, dok su revolucionarne grupe i partije uvijek nastojale da javno obznane svoje ciljeve i da za njih pridobiju važne dijelove stanovništva.”
Načelo javnosti nije dakle u proturječju s revolucionarnim djelovanjem, nego je, naprotiv, neodvojivo od njega.
Kant međutim tematizira javnost i u drugom smislu.
U poznatom tekstu o prosvjećenosti – “Odgovor na pitanje: Što je prosvjećenost” – on definira javnost kao princip društvene i političke promjene koja treba da pospješi prosvjećenost.
Ovdje određuje javnost ne u odnosu na javno pravo, nego na javnu upotrebu uma, javno rezoniranje koje mora ostati slobodno i neograničeno za razliku od privatne upotrebe uma koja ostaje ograničena.
Ali vratimo se Kantovom proturječju između javnosti i pravičnosti. Transcendentalni karakter principa javnosti, njegova apstraknost u odnosu na društvenu stvarnost, dovela je do toga da je javno pravo u samoj svojoj unutrašnjosti kontaminirano nepravdom. Pojam javnosti, dakle, već je kod Kanta, smješten na granici između postojećeg pravnog poretka i političke aktivnosti koja nije reglementirana niti reprezentirana tim poretkom te je stoga u virtualnom konfliktu s njim.
Riječ je o sferi ljudskog djelovanja koja, kako tvrdi Agamben, u potpunosti izmiče pravu, sferi koja je vanjuridička po sebi.
To baca novo svjetlo na odnos javnosti i tajne. Tajna nije naprosto nedostatak javnosti, ona nije manjak reprezentacije, recimo manjak medijske reprezentacije, medijska nevidljivost, kao što se često govori o marginalnim grupama, recimo homoseksualcima, o kojima se kaže da su nevidljivi, dakle nereprezentirani u javnosti i da bi trebali, kako bi poboljšali svoj društveni položaj, poraditi na svojoj vidljivosti, što je klasični motiv borbe marginaliziranih: podići svoj glas, pokazati svoje lice.
U kontekstu Kantovog problema, odnosno spomenute Agambenove teze o sferi ljudskog djelovanja koja apriori izmiče juridičkoj reglementaciji, možemo reći da je tajna u samoj nemogućnosti političko-pravne reprezentacije u sferi javnog prava.
Tajna dakle nije nešto što još nije javno ali to može postati, u smislu recimo prijelaza od nevidljivosti u vidljivost, ili od nereprezentiranosti ka reprezentaciji, političkoj recimo. Ona ima još jednu, društvenu dimenziju. Njezino ukidanje, odnosno postajanje javnim ima naime karakter generiranja novog oblika društvenosti, novog oblika kolektivnosti koji se rađa u međuporostorima reprezentacija i koji intervenira u javnosti te upravo kroz tu intervenciju konstituira svoju društvenost postajući društvena činjenica. U tom kontekstu tajna je zapravo nemogućnost – političke, pravne – reprezentacije određenih društvenih sveza i konstelacija, odnosno određenih oblika egzistencije. Ona u tom smislu razvija političku dinamiku, odnosno dinamiku političkog subjektiviranja. Najbolji primjer za to je slučaj takozvanih Sans-papiersa (ljudi bez dokumenata) odnosno klandestinih, kako ih se još zove. Klandestinitet, odnosno tajna, je sam način njihove egzistencije. Ona dakle nije nešto prirodno nego je također socijalno i politički proizvedena činjenica. Njezin razlog je u diskrepanciji između društvene – i ekonomske – činjenice novih migracija odnosno društvenih konzekvenci tih novih migracijskih tokova s jedne strane i postojećeg nacionalno-državnog sistema javnog prava s druge. Tajna je efekt tog rascjepa, taj međuprostor kao društvena činjenica.
Kako dakle misliti odnosno zamisliti ukidanje ove tajne? Svakako ne u smislu klasično-formalističkog pojma javnosti, kako se to uglavnom radi. Važni naputak u odgovoru na ovo pitanje ponudili su Oskar Negt i Alexandar Kluge u Öffentlichkeit und Erfahrung (“Javnost i iskustvo”) određujući “javni život” kao svezu (Zusammenhang) društvenog iskustva i artikulacije . Ta sveza počiva na konkretnim odnosima moći i izravno je ovisna o njima. Stoga je ne mogu svi na isti način iskusiti.
Ukratko, Negt i Kluge tvrde da, primjerice, isključenje iz javnog života u krajnjoj konzekvenci pogađa iskustvo samo i to kao društveno iskustvo.
Na primjeru proleterskog iskustva oni su pokazali da je društveno iskustvo marginaliziranih grupa uvijek izloženo blokadi, to znači atomizaciji i fragmentizaciji koji prikrivaju – čine tajnom – odnosno iskrivljuju ili čak eliminiraju društveni karakter iskustva. To je ono što Negt i Kluge razumiju kao “proizvedenu ne-javnost (produzierte Nicht-Öffentlichkeit)”.
Ono što je blokirano nije tek artikulacija društvenog iskustva nego sama njegova mogućnost. Riječ je dakako o društvenom iskustvu na temelju kojeg bi se mogao konstituirati novi politički subjekt. Dakle riječ je o imanentoj svezi između postajanja javnim i mogućnosti političke transformacije.
Ta sveza se ne uspostavlja tako da se, kako je vjerovala Hannah Arendt, javno objave politički ciljevi revolucije kako bi se pridobili glavni dijelovi stanovništva. Naprotiv, perspektiva političke transformacije je u tome da se individualna, rascijepljena i rastočena iskustva prevedu u društvenu svezu iskustva i artikulacije. Samo na taj način je moguće političko subjektiviranje represivno isključenih i odbačenih.
Da zaključimo. Tajna koja danas obavija evropski “zid poslije zida” nema moralno značenje. Ona nije posljedica bešćutnosti evropskih građana slijepih za tragičnu sudbinu migranata, pa se stoga ne može ni rasvijetliti buđenjem njihova milosrđa. Ta tajna je tajna duboke društvene transformacije koja se odvija na tom zidu, mjestu na kojem umire jedan oblik moderne društvenosti izražen u načelu političke suverenosti, odnosno režimu suverenih nacionalnih država (uključujući novu Evropu kao ništa-više od konglomerata takvih suverenih država povezanih zidom egoističnih interesa), ali i mjestu na kome se rađa novi oblik društvenosti, predstavljen u sudbinama nebrojenih migranata, sudbinama u kojima tek treba prepoznati nove oblike društvene egzistencije i političke subjektivacije. Upravo u tim sudbinama, kolikogod tragične bile, valja prepoznati ono svjetlo koje je u stanju rastjerati mrakove tajne. Ponekad je za to dovoljno prisjetiti se vlastitog, danas represivno potisnutog društvenog iskustva. U njemu je ključ za razumijevanje veze između prošlosti i sadašnjosti, između naše sudbine i sudbine onih bezimenih Afrikanaca podavljenih uokolo Kanarskih otoka.
Kao motto svom filmu “Kad budem mrtav i beo”, Živojin Pavlović uzeo je poznate stihove Wolfganga Borcherta: Kad već budem mrtav i beo / ja bih ipak nekako hteo / da makar kakva nekakva / svetiljka budem.
Ta svjetiljka jedino je čime se možemo suprotstaviti tajni.
_______________________

1. Canaries migrant death toll soars, http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/6213495.stm
2. http://www.the-list.info/
3. U ovom kratkom teorijskom prikazu oslanjam se uglavnom na dva rada kolege Stefana Nowotnyja: “Die Bedingung des Öffentlich-Werdens”, u: Gerald Raunig (izd.): Bildräume und Raumbilder: Repräsentationskritik in Film und Aktivismus, Wien: Turia und Kant, 2004., str. 54-65. Kao i “Klandestine Öffentlichkeit”, u: Gerald Raunig/Ulf Wuggenig (izd.), Publicum: Theorien der Öffentlichkeit, Wien: Turia und Kant, 2005., str. 66-79.
4. Lucian Hölscher, Öffentlichkeit und Geheimnis. Eine begriffsgeschichtliche Untersuchung zur Entstehung der Öffentlichkeit in der früheren Neuzeit, Stuttgart: Klett-Cottta 1979, str.7.
5. Immanuel Kant, Zum ewigen Frieden, u Werke sv.9, Darmstadt: Wiss. Buchges. 1938.
6. Hanah Arendt, Das Urteilen. Texte zu Kants politischer Philosophie, Mšnchen: Piper, 1998., str. 82.
7. Immanuel Kant, Beantwortung der Frage: Was ist Aufklärung?, u: Werke, sv.9, Darmstadt: Wiss. Buchges. 1938, str. 51-61
8. Oskar Negt i Alexandar Kluge u Öffentlichkeit und Erfahrung. Zur Organisationsanalyse von bürgerlicher und proletarischer Öffentlichkeit, Frankfurt/M.: Suhrkamp 1972.
9. Ibid. str. 38.
10. Vidi Nowotny, Die Bedingung …, str. 63.