NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Građanin: persona non grata in terra incognita

To su dakle pitanja, pred kojima stojimo, koja su primjerena ekonomijskom i sociologijskom prelomnom vremenu, u kojemu Staro ne prolazi a Novo neće postati, iako je jednom i drugom odavna došao rok.

Ernst Bloch, Riječ na otvaranju Korčulanske ljetne škole*, 1960.

Što znači biti građaninom u modernom demokratskom smislu prije ćemo naučiti iz par američkih filmova nego iz čitave hrvatske literature uključujući tu i sve Krležine likove. Jer građaninom se ne postaje pukom pripadnošću socijalnom sloju emancipiranih i obrazovanih građana.

Boris Buden



Napisao sam u komentaru teksta Tarika Haverića da je "problem (je) naravno puno teži - ne mislim tek praktično, jer u tom je smislu BiH nerješiv problem, nego teorijski, u smislu zalaganja za građansku BiH - no što ga Tarik vidi. Pokušat ću danas-sutra skenirati tekst Slavoja Žižeka o tom famoznom građaninu i mjestu jednačenja svih društvenih razlika, pa da se vidi nevjerojatan ponor tog problema."
Naravno, ova očajnička potraga za građaninom među narodima i narodnostima Regije nikako nije bosanska (ili hrvatska) povlastica, štoviše čak nije ni endemičan balkanski fenomen: s onu stranu zahtjeva nacija za vlatitim državama, preostaje popudbina komunizma, koji je s građanskim imao koliko i turski ambasador s operom 'Nikola Šubić Zrinski': razumjela se tu poruka, ali u negativnoj formi! Danas stoga može izgledati nakaradno da su društveni pravobranitelji građanstva upravo oni koji su u njemu vidjeli klasnog neprijatelja, ali, ironija i cinizam revolucija i jest u tome da one samo transponiraju jednu te istu političku elitu iz prethodmog režima u susljedni (Hegel, nažalost); to je naime smisao famozne tranzicije!
U svakom slučaju, bio tome uzrok nacionalistički anakronizam država koje su zakasnile u povijest, ili pak recidiv epohalnog neuspjeha Marxove intencije, građanin je na prostoru bivše Science Fiction Republic of Yugoslowakhaia persona non grata in terra incognita, kako bi, ne samo za sebe, rekao Brodsky.
Već je Johnny B., u njegovoj možda najuzvišenijoj pjesmi 3N, oporo pjevao:
Zbog čega primatima nikad ne isključuju elektriku
oni u principu ionako rijetko čitaju
a i to što čitaju krive stvari čitaju
pa zašto im onda ne isključuju elektriku
a ja sam, na početku svoga izlaganja u naslovu prethodnoga posta potcrtao: So najlepše pesmi že napisane?
Hoće se kazati - sve je već napisano, jedino, oni u principu ionako rijetko čitaju!
Primati, naime.
Mi ne. A, ne, mi čitamo stalno, pa evo dakle u iščekivanju Žižeka klasičan komad Budena: odgovor na pitanje koje muči i Malnarovog humanistu Lakog: Gdje je nestao čovjek?
Što je to građanin? Gdje je nestao on? Jesmo li svi mi cinici, kad već usred bijela dana po gradovima tražimo građanina?
Na ta i takva pitanja odgovara i sljedeći tekst:



Sveopća fascinacija središtem - ovo je izgleda glavno obilježje hrvatskog političkog ali i intelektualnog trenutka danas. Silna gužva nastala na tom imaginarnom mjestu društvenog središta otkriva najdublje slojeve krize u kojoj se nalazi hrvatsko društvo. Sve što sebe drži pristojnim, pouzdanim, solidnim, sve što dakle u očima publike želi ostaviti dojam ozbiljnosti i sigurnosti u kontrastu spram kaotičnog ludila koje nas okružuje, sve to ili po nekoj čudnoj samorazumljivosti oduvijek već jest u tom društvenom središtu ili pak izguravajući druge iz njega zauzima neprestano iznova to neupitno mjesto. Kao da je onaj groteskni ideal primitivne pučke pedagogije - "drž' se zlatne sredine" koji nije samo osiguravao reprodukciju socijalnog konformizma nego uvijek i otkrivao količinu straha koja je pratila svaki akt socijalizacije pojedinaca postao općevažeće regulativno načelo za sve protagoniste društvene stvarnosti. Kad je o politici riječ, onda, osim ekstremističkih ridikula na desnom krilu, gotovo da i nema nikoga tko bi htio biti negdje drugdje osim u samoj sredini. U uvjetima u kojima je konkretni sadržaj desne ekstremističke politike odavno dio vladajuće ideologije kao i institucionalizirane, dakle državne, politike, postojanje nečeg "još ekstremnijeg", "još desnijeg" služi tek legitimiranju državne desničarske politike kao umjerenog centrumašenja, njenom lagodnijem smještanju u onu prenapučenu sivu zonu u središtu političkog spektra. Bučni ustaški cirkus ionako živi od ideološke dotacije državne politike. Realna opasnost, da se on otrgne i osamostali te pokrene vlastitu sumanutu dinamiku kojom može ugroziti i egzistenciju društva u cjelini, tek je posredni dokaz s koliko se hazarda može voditi politika koja sebe drži centrumaškom. Pa ipak, čini se da fascinacija središtem najpogubnije posljedice ima u području društvene refleksije - u sferi ideja koje društvo proizvodi o sebi, u točki u kojoj se odvija grozničavi pokušaj razumijevanja političkih, društvenih i kulturnih procesa koji dominiraju našim životima. Ovdje naime izgleda da ona uvid u funkcioniranje društvene stvarnosti prije zamračuje no što ga produbljuje.
Jedan izvanredno poučan prikaz ovog problema izložio je nedavno u Vijencu književni teoretičar Zoran Kravar. On je analizirao polemiku koju je 1933. Miroslav Krleža vodio s Kerubinom Šegvićem, pokretačem časopisa Hrvatska smotra. Krleža se naime, piše Kravar, osjetio izazvanim stavovima koje je Šegvić iznio u proslovu prvom broju Smotre, a posebice Šegvićevom ocjenom da je atmosfera onovremene hrvatske kulture "okužena bacilima materijalizma, marksizma, lažnog, sebičnog kolektivizma i utopijama o nekom raju na zemlji na bazi lenjinizma." Razlažući pedantno Krležinu intervenciju na njene sastavne dijelove Kravar dolazi do zaključka o njenoj temeljnoj podvojenosti. S jedne strane Krleža nastupa s pozicije liberalnog, građanskog intelektualca koji se "naprosto po mjeri dobra građanskoga ukusa" suprotstavlja jednoj zaostaloj, svjetonazorski zadrtoj i prema onodobnim evropskim kulturnim standardima sasvim primitivnoj koncepciji književnosti i kulture uopće. S druge pak strane, Šegvićevu optužbu za kužni materijalizam i marksizam Krleža je spremno prihvatio, štoviše iskoristio ju je da se otvoreno legitimira u svom materijalističko-marksističkom svjetonazoru. A tim postupkom on je, tumači Kravar, samo potvrdio Šegvićev "odrešiti kulturnopolitički dualizam", "sliku hrvatskog društva kao poprišta samo dviju nepomirljivih političkih volja", one "idealističke" kao krajnje desne, i one materijalističke kao krajnje lijeve. To međutim Krležino otvoreno priklanjanje jednom, krajnje lijevom, ekstremnom političkom stajalištu bilo je, kako danas to vidi Kravar, ne samo zlosretno nego i posve suvišno. Kravar je naime mišljenja da je Krležina kritika Šegvićeva i Smotrina kulturnog koncepta i vizije hrvatskoga društva bila dostatno utemeljena i u građansko liberalnoj poziciji. Dodatak o materijalizmu i marksizmu smio je, prema Kravaru, i izostati, posebice stoga što bitno sužava "smisao Krležine u osnovi liberalne i slobodnjačke reakcije na pojavu novoga desnog časopisa".
Ovdje se napokon u potpunosti ocrtava stajalište s kojega Kravar podvrgava Krležu kritici. Krleža je naime za Kravara neka vrsta neosvještenog građanskog liberala. Marksističko-materijalistička "ekstremna pozicija" Krležina maligna je izraslina na u osnovi zdravom građanskom tkivu našega velikog pisca. I premda je naslućivao mogućnost liberalne građanske kritike društva i kulture koja bi bila oslobođena prevratničkih i aktivističkih ideoloških motiva, (primjere ovakvog ideološki neobvezanog građanskog buntovništva nalazi Kravar u Krležinim literarnim likovima kao što su Leone Glembay i "doktor" iz romana "Na rubu pameti") Krleža nikada nije uvidio koliko je njegovo lijevo ideološko optiranje "lišeno unutrašnjih razloga" te je u sudbonosnim trenucima po hrvatski narod propustio svojim primjerom "ojačati snage društvenoga centra" i doprinijeti "legitimiranju naše moderne, liberalno nastrojene građanske klase", kako na kraju, ne bez jasne crte bolnog razočaranja zaključuje Kravar. Ovako protumačen Krležin slučaj napokon nalazi svoje mjesto u prilično ambicioznoj Kravarovoj priči o sudbini hrvatskog naroda u 20. stoljeću. Ta sudbina je, kratko i jasno, ova: "hrvatski se narod u svim velikim kušnjama modernog doba ... ponašao kao društveni organizam s nedjelotvornom sredinom, a s dobro organiziranim ekstremima". Ovdje Kravar napokon zauzima poziciju unutar sasvim recentnih političkih sporova i suprotstavlja se raširenoj tezi o "nacionalnom pomirenju", prema kojoj će nam sunce napokon svanuti tek kada bivši ustaše i bivši komunisti jedni drugima pruže ruku. Ovom ideologemu današnje hrvatske političke elite, kako s pravom karakterizira navedenu tezu, suprotstavlja Kravar ideju Vlade Gotovca, prema kojoj hrvatska ljevica i hrvatska desnica moraju napokon "kleknuti pred hrvatski narod i moliti za oprost". Hrvatsko društvo postat će zdravo i moderno tek kada se i bivši komunisti i bivši ustaše "ispričaju neutralnom hrvatskom građaninu, kojemu se politika jednih i drugih narazbijala o glavu", zaključuje na kraju Zoran Kravar.
U ovoj koliko idiličnoj toliko i dirljivo naivnoj slici konačnog ozdravljenja hrvatskog društva u kojoj iznenada prosvijećeni politički ekstremisti pokajnički padaju na koljena pred simboličkim predstavnikom zlatne društvene sredine - u Gotovčevoj populističkoj verziji, pred narodom, a u Kravarovoj elitističkoj, pred "neutralnim građaninom" - izlazi na vidjelo temeljni nesporazum na kojem Kravar gradi svoju viziju hrvatskog društva. To odlikovano središnje mjesto društvenog sistema, u odnosu na koje neka druga pozicija tek može biti smatrana ekstremnom, to mjesto u Kravarovoj socijalnoj fantaziji namijenjeno neutralnom građaninu, potpuno je prazno. Odnosno, ondje se nalazi građanstvo kao puki socijalni sloj, a ne kao osviještena socijalna pozicija koja na temelju jasnih građanskih vrijednosti aktivno suoblikuje društveni život u njegovu moralu, pravu i politici. Da paradoks bude veći, Kravar je i sam svjestan da je taj građanin pred kojim bi na koljena trebali pasti ekstremisti svih vrsta tek njegova himera, konkretno, da je taj građanin, Kravarovim riječima, "...u našem društvu još prilično nezamjetljiv". Ako dakle dakle na neki način stvarno i postoji, onda samo u onoj pozi pasivnog promatrača kojemu se povijest poput elementarne nepogode sručuje na glavu, najčešće dakako u vidu ekstremističkih političkih projekata i njihovih brutalnih realizacija.
Upravo zato što je u potpunosti svjestan ovog kobnog manjka - nepostojanja građanina, odnosno odsutnosti samog onog autentičnog objekta sveopće hrvatske fascinacije središtem - poduhvaća se Kravar analize Krležina teksta i još jednog tumačenja Krležina slučaja uopće. No tu i jest najveća zabluda Zorana Kravara - iluzija da se tako nešto kao što je građanin u modernom demokratskom smislu može simbolički rekonstruirati iz života i djela Miroslava Krleže. Ono što je bilo i ostalo sporno na Krleži, njegov skandal, sastoji se u tome što je on zakazao upravo kao građanin. Kao umjetnik zaslužuje i danas divljenje zbog svoje beskompromisne borbe za slobodu umjetničkog stvaranja. No pravo koje je tako herojski branio, pravo naime da se kao umjetnik odrekne svake obveze prema nekoj društvenoj vrijednosti, bilo da je riječ o istini, moralu ili pravdi, to pravo koje po samorazumljivosti pripada umjetniku građanske epohe, ne pripada automatski i građaninu modernog društva. Laži, amoralnost i nepravde totalitarnog sistema u kojem je živio, Krleža je, kao što znamo, prešutio. Jednako iluzornim čini se i pokušaj da se nešto pozitivno o modernom građaninu nauči iz Krležine beletristike, od njegovih, kako piše Kravar, likova "ideološki neobvezanih građanskih pobunjenika" kao što su Leone Glembay i "doktor" iz romana "Na rubu pameti".
Što znači biti građaninom u modernom demokratskom smislu prije ćemo naučiti iz par američkih filmova nego iz čitave hrvatske literature uključujući tu i sve Krležine likove. Jer građaninom se ne postaje pukom pripadnošću socijalnom sloju emancipiranih i obrazovanih građana. Kada onaj donedavno možda još polupismeni kauboj prihvaća u vesternu šerifsku značku i stavljajući život na kocku suprotstavlja se rulji koja srlja u linč, onda on stupajući u neposredan odnos s beskonačnom vrijednošću zakona, pravde u njenoj esencijalnoj apstraktnosti, upravo proizvodi mitsku sliku rođenja građanina, autentične građanske socijalizacije. U slavnom filmu Sidneya Lumeta, "12 angry men", Henry Fonda kao član porote spremno prihvaća neugodni položaj usamljenog pojedinca nasuprot složnoj većini i do kraja zastupa svoju istinu, uspijeva promijeniti mišljenje ostalih članova porote te na kraju spašava nevinog. Ondje pravda, ovdje istina, ne kao nešto što postoji po sebi, nego kao ono što uvijek iznova u aktu građanske hrabrosti valja preoteti konformizmu društvenog središta koje je bez kontrole samostalnog individualnog uvida tako često spremno na linč i na lakoumno žrtvovanje nevinih. I šerif i Henry Fonda su ekstremisti, ali ekstremisti pravde i istine, u najboljem građanskom smislu te riječi i u najboljoj tradiciji filozofije, kulture i politike Zapada. Nasuprot Krležinim Leoneu Glembayu i gospodinu "doktoru", dvama likovima iz silne plejade hrvatskih građanskih osujećenika, čije pobune u pravilu završavaju u nemoćnoj frustraciji - rodnom mjestu ressentimenta iz kojeg se reproduciraju prevratnički projekti političkih ekstremista - stoje ovi američki celuloidni junaci u onom istom odnosu u kojem su svojedobno stajali Grci nasuprot barbarima.
Zavidan intelektualni napor koji je Zoran Kravar uložio kako bi u osobi i djelu Miroslava Krleže otkrio neku čvrstu točku o koju bi se mogao osloniti moderni građanski identitet, ostao je uzaludan. Naša hrvatska kulturna tradicija u tom je pogledu stravično prazna. Da nismo koji puta otišli u kino, izgleda da danas ne bismo znali gotovo ništa o modernom građanskom svijetu i životu.

_________________________

* Zašto marksizam ima tako težak porod? Za razliku spram proboja građanske revolucije, dakle buržoazije, s parolom citoyena; to je doduše bila ideologija, ali ona je ipak uspjela, bourgeois se pomoću nje probio. Kako brzo je buržoaziji uspjela njena industrijska revolucija, njeno oslobođenje ličnosti — skupo plaćeno doduše emancipacijom poduzetnika, sigurno, ali i s relativnim liberaliziranjem, s okončavanjem, suđenja vješticama i tome slične feudalno-klerikalne tmine. Zašto se ova revolucija tako dalekosežno probila, da je čak Bonaparte nije mogao spriječiti, nego je dobio počasni naslov, vojnik revolucije? Kako je lako tada bilo sve, kako sazrelo na vrijeme, ma kako i jako bilo otpadništvo od citoyena do bourgeoisa {prema Hölderlinovoj tužaljci u Hyperionu), ali usprkos tome ipak se desilo nešto, što je pravocrtno teklo dalje i nije moglo biti ugušeno strahovitom restauracijom nakon 1815: Naprotiv dođe 1848. A kada je 1848. opet bila ugušena, posredstvom Svete alijanse, koja je još uvijek živjela, s Fridrichom i Wilhelmom IV pruskim, s Franjom Josipom austrijskim, s carem, preobrazila se ova arhireakcionarna Austrija, Radetzkyjeva Austrija, u liberalnu bourgeois-državu, novo njemačko Carstvo moralo je čak pod Bismarckom uvesti opće, jednako, direktno i tajno pravo glasa, ovaj zahtjev Pavlove crkve u Frankfurtu 1848; to znači, građanska revolucija postala je neizbježnom. A imamo li mi slični blagoslov nakon 1918? Ta ne izranjaju li teškoće, za koje nije bilo ni najmanje prognoze? Nije li se marksizam mjestimice u staljinizmu promijenio, mogao promijeniti, sve do neprepoznatljivosti? Nije li se on i mjestimice promijenio do prepoznatljivosti?
(Peto zasjedanje 'Korčulanske ljetne škole' s okvirnom temom MARX I REVOLUCIJA održano je od 14. do 24. VIII 1968. Otvarajući zasjedanje umjesto odsutnog predsjednika Škole Rudija Supeka (koji je zbog bolesti stigao na Korčulu u toku zasjedanja) Gajo Petrović posebno je pozdravio Ernsta Blocha. Ovo je izvadak iz teksta koji predstavlja Blochov odgovor na taj pozdrav.)

Bonustrack