NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Bestijarij, poetske minijature

SAID: ZVIJER KOJE NEMA



„dieses tier, das es nicht gibt. Ein bestiarium“

Said je pseudonim Iranca rođenog 1947. godine u Teheranu, koji je kao sedamnaestogodišnjak došao na na studij u Njemačku i u njoj zauvijek ostao.



Osamdesetih godina Said počinje pisati i objavljivati na njemačkom jeziku pa je tako danas njemački književnik i svojedobno (od 2000. do 2002.) prvi stranac na mjestu predsjednika njemačkoga P.E.N.-centra.

Said piše poeziju, prozu, radiodrame i dobitnik je više uglednih književnih nagrada, od kojih je najnovija Goetheova medalja u 2006. Djela su mu prevedena na više jezika.

Za svoj politički angažman i osobno zalaganje za progonjene i zatočene književnike odlikovan je medaljom Hermanna Kestena.

O knjizi:

Od knjige Franza Bleia Bestiarium der Literatur (Književni bestijarij) iz 1920. god. ta je neobična zoologija postala posebnom književnom vrstom. Said ponovno oživljava žanr i stvara duhoviti, katkad gotovo nadrealistički panoptikum koji obiluje porugom, satirom i erotikom. Na svome je Bestijariju Said radio punih jedanaest godina, a kad se 1999. godine knjižica najzad i pojavila, kritika ju je proglasila najljepšom, višom ludošću kakva već dugo nije viđena, i zvjezdanim trenutkom književnosti.
To je mali, ironični leksikon sa 74 životinjska portreta, ponekad i izmišljenih životinja, koji se nerijetko pretvaraju u apsurdno-duhovite, nadrealističke sličice.
Kratkim poetskim konstatacijama o osobinama, ponašanju i navikama pojedinih animalnih bića Said stvara alegorijske psihograme koji ne skrivaju povezanost s ljudskim ponašanjima i postojećim društvenim, umjetničkim i političkim prilikama.
S malo i precizno odabranih riječi Saidu polazi za rukom upečatljivo i točno karakterizirati svoje figure - koje se od albatrosa i bakalara, preko mukarine i murine nižu sve do zebre i žirafe - i čitatelju podastrijeti skurilni svijet od jezika, ljubavi i političkog zbivanja: tri teme oko kojih se vrti njegovo djelo, za kojima stalno poseže i s kojima se znalački poigrava.
Tako se kod Saida dupin neprestano smije i čovjek bi gotovo mogao pomisliti da se tu radi o nekom japanskom proizvodu;cvrčak uopće ne cvrči; on samo pili sunce za hladne zimske dane, jež se već godinama bavi uvođenjem reda u gradski promet i kompostiranjem dvonožaca; a papagaj u pravilu služi kao akustičko ogledalo; zbog toga svaki diktator posjeduje po jedan raskošni primjerak.

Sadržaj:

Kroz 74 ironična portreta životinja, što postojećih, što izmišljenih, perzijsko-njemački liričar SAID nam najviše govori o nama samima, o gorko-slatkom životu i društveno omeđenim putanjama kojima hodimo, o katkad začudnim, a katkad prepoznatljivim osobinama koje posjeduju njegovi animalule, mukarina ili baran, a koje manje ili više obradovani prepoznajemo kod sebe samih ako su poželjne, ili bismo ih rado pripisali drugima, ako baš i nisu.
Nešto bismo zasigurno i htjeli naučiti od njegove bestijalne menažerije: od mačke koja, eto, možda niste znali, tiho i neprimjetno ispraća kovčeg svoje vlasnice, a nakon toga, preko oglasa s fotografijom, traži novoga gospodarčića i dotad se tješi likerom od malina; od albatrosa, koji se nikad ne ispričava i nikoga ne moli za naklon.
Saidov je magarac stoički humanist i izučava algebru, pijetlu je hijerarhija sveta, osim ako upravo ne sluša Leonarda Cohena, a podnoktna uš, ako se pravovremeno ne suzbije, kroz nožne prste isisava čovjeku mozak - i takva žrtva onda često postaje općinski političar. Poznato?
Kad je pirana u nevolji, utočište nađe kod kanibala, zebra izbjegava ulični promet i mrzi uniforme, dok zec svoju lošu savjest s vremena na vrijeme smiruje stranom valutom. Korisno je znati da je albatros nekada bio protestant, a da danas više ne želi imati ništa ni s državom ni s crkvom, no da se i pored toga pridržava službeno propisanog ograničenja brzine.

Isječak iz djela:

indijski kos

indijski kos nikad sâm ne ide u robne kuće.
ne čita ni knjige jer vjeruje da obrazovanje životinju previše približava čovjeku.
no u prometnom zastoju povremeno sluša pripovijetke thomasa manna.
indijski kos nije socijaldemokratski nastrojen niti je sindikalno kompatibilan.
nikad se ne javlja na telefon, no nije ovisan o vremenu te i u mraku može pjevati.
voli duge šetnje udvoje - najradije po spaljenim šumama - i pritom uvijek ide korak iza čovjeka.
živi od dijaloga i umire od monologa; većina ljudi za njega je preglasna.
tu i tamo idijski kos se upusti u podrivanje četvrti u kojima vlada tolerancija.



mukarina

mukarina živi samo u tami; na poziv maloljetnih majki izlazi pak na sunce, daje mlijeko i pjeva schubertove pjesme.
jednom godišnje otpuže natraške u more - po ribu koja šapće.
mukarina je analfabetkinja, jede papirusovu travu i nada se da će tako naučiti čitati i pisati.
u slobodno vrijeme guta svekolike boje kako ništa sa strane ne bi ometalo one koji se vole.
kad je uhvati hunjavica - jednom godišnje i po tjedan dana - iz usta joj izvire ljubičasta tekućina od koje žene postaju ljepše.
mukarina potječe iz onog doba kad je europa prirodnim mostom bila povezana s afrikom - stoga ona još i danas plače, lica okrenuta prema crnom kontinentu.