NEMANJA: SMIRENOUMLJE

SENZACIONALNO: JEGERHORN-BUDALAŠ!

Po štukinu naređenju II



Živjela u selu braća, dva pametna, a treći Jegerhorn – budalaš.
Od one dvojice, prvi pisao muziku. Uglazbi on tako seoske napjeve, i kad vidje da se pjesme sviđaju narodu, pođe on i caru da mu ih otpjeva. Sakupi on seoske momke, nađe i Hazare da ga prate, a oni udri u talambase, i gle – muzika svira, narod uživa. I caru se pjesme svidjele i on ga bogato nagradi. Što da se kaže – svaka mu lipa procvjeta.
Drugi brat, opet, kad vidje prvoga, uzme njegovu muziku, nađe još Hazara, sve još jednom ukomponira i u slike zapakira. Narod slike gledao, muziku slušao, oči i uši širom otvarao. I ovo se caru svidje, a taj drugi brat, ne budi lud, promjeni svoje i uze carevo ime pa pođe u svijet da i tamo pronese slavu.
Tako se braća proslaviše, nagrade i novce zaradiše. A naš Jegerhorn – ništa. Niti pjeva, niti snima. Ali, ne budi lijen, dosjeti se i on nečega, i kud - počne pisati. Ali, niti narod čita, niti se car zanima. Misli Jegerhorn, što će sada? U selu ga u kuće ne primaju, drugi pisci ga ni ne spominju. Ljuti se on na selo, ljuti na druge pisce, ali ne pomaže. I tako, onako nesretan, sjede uz Muljacku, raščupao kosu, pustio bradu. Nema kome ni da se požali. Kad odjednom, iz vode izroni štuka. A štuki se onakav tugaljiv bio sažalio.
- Što si tužan Jergežiću? Po glavi te tuku, i za kosu vuku. Ali, pokazat ćeš ti njima. Pođi kući i poželi što ti se prohtje. Samo reci neka bude „po štukinu naređenju“.
I pođe Jegerhorn kući. Tek što sjede i ono promrmlja, kad eno bombe padaju, selo se trese, a naš Jerža poče pisati. Kako bolje bombe padaju, tako bolje Jerža piše.
Vidjeli ljudi da nema pomoći. Bombe padaju, selo se trese, pa stali Jerželju moliti da prestane pisati.
- Ser Jerža, brate, nemoj tako po nama, ako smo što i krivi, ispravit ćemo.
- Kako krivi? Carevinu srušiste, a mene nagrdiste, u kosurinu obrastišste, u bradu zabradiste. Neću više ni da imam posla s vama. Odo ja u Kraljevinu gdje me i zovu. Sam kralj piso preko Karalice da mu dođem preko Hercežice.
Tako dođe Jegerhorn u Kraljevinu, a tamo – same počasti. Nego, jedino, nema se o čemu pisati. Ode u kafić, tamo časte. Čak i lokale prozivaju po njemu. Ode u novine, tamo objavljuju i pitaju ima li još što. Udri pisat Jerželja, ali o čemu? Piši pohvalno – hvale, piši kritički - opet isto hvale. A on naviknuo na batine. Vidi Jerko da nešto ne valja. I počne razmišljati kako bi to bilo kad bi se s nekim važnim posvadio. I udri on po jednome – taj šuti. Udri on po drugome, taj jedva nešto odgovara. Ocrni trećega – taj nit ne haje; bit će u sebi što i promisli, na primjer - vidi ti to smeće – ali šuti, a što će?
Sjede tako Jera u auto. Auto nov, premium, a on opet nesretan. Nitko ga ne dodiruje. Sjeti se on ponovno štuke, pa je zove da ga savjetuje, ali i štuka šuti; želje ispunjava, ali ne savjetuje. Vidi Jergouška da sam mora odlučiti što još da poželi, a sve već ima. Tako dođe do jednog raskrižja. A na tom raskrižju svakog dana prosila djevojčica sa žigicama. Pruža ona tako svoje male promrzle ručice sa žigicama, i sažali se ona Jergsenu. I promisli Jergsen:
- Vidiš, ja sve imam, a društvo ni na što ne reagira, niti na mene. A kako bi bilo kad bi sada ubio ovu djevojčicu sa žigicama? Da li bi barem onda to društvo reagiralo? I ovako će je ubit studen, a onako bi to neosjetljivo društvo moralo reagirati.
I tako po štukinu naređenju ubi ovaj Jergsen djevojčicu sa žigicama. I dođe Jegerhorn na patologiju. A tamo se okupilo društvo da proslavi dolazak novog leša. Bila je i Ruta, Kizo, Nemanja, Inhibitor i drugi.
I ja sam tamo bio,
med i vino pio.
Od meda se ulijepio,
a od vina povraćao.