NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Emir Imamović Pirke

TAJNA DOLINE PIRAMIDA



Piše: Denis Kuljiš


Budući da predstavljam bosanskog pisca, posegnut ću za klasičnom formom.
Dakle, idu Englez, Rus, Amerikanac i Bosanac.

Kako Englez započinje svoju prozu?

Vijest je zadesila britansko veleposlanstrvo u Najrobiju u devet i trideset u ponedjeljak ujutro. Sandy Woodrow primio ju je kao da ga je pogodio metak, stegnute vilice, prsa van, udarac ravno u njegovo dvolično englesko srce. Stajao je na nogama. Toga se poslije uvijek sjećao. On je stajao, a interni telefon je pijukao. Baš je nešto pokušavao dohvatiti, čuo je pijukanje, popravio odjeću kako bi se protegao i dohvatio slušalicu s drugog kraja stola, pa je rekao: "Woodrow". Ili, možda, "Woodrow, slušam". Sigurno je malo glasnije izgovorio svoje ime, toga se točno sjeća, naime kako njegov glas odzvanja kao da je tuđi, a zvuči svadljivo: "Woodrow ovdje, reci". Njegovo vlastito sasvim normalno ime, ali bez umekšanja nadimkom, odrezano, kao da je mrzovoljan, jer je sastančanje kod veleposlanika zakazano za pola sata, na minut, s Woodrowom, koji kao otpravnik igra ulogu kućnog moderatora za gomilu glavonja, predstavnike specijalnih interesnih grupa, same primadone koje priželjkuju nepodjeljenu pažnju i ljubav Veleposlanikovu...

Kakva je to stigla vijest? Ubijena je Tessa Quayle. To smo saznali tek pri dnu druge stranice, jer su se prethodne tri kartice gradili atmosfera i likovi - siječanjske vrućine, zrak pun prašine, nestašica vode, a prašnjavi Sandy, očito jedan izdrkani engleski diplomat, rutiner karijerno izgubljen u bivšim kolonijama, koji ima ženu Gloriju i dvoje djece - to smo saznali jer je popravljao njihovu sliku - doznaje da je ubijena njegova ljubavnica, politička aktivistkinja i avanturistkinja koja je s novim dečkom, fotografom, pošla istraživati strahovite svinjarije koje je napravila multinacionalna farmaceutska industrija sa sjedištem u Londonu. Dobro, to je sad već pola knjige, ali ulaz nije loš, zar ne, pa i zašto bi bio, kad je pisac stari majstor, John le Carre, a djelo internacionalni bestseler "The Constant Gardener", koju je nitko manji nego Tom Wolfe, najveći stilist američkog novog žurnalizma, ocijenio riječima: "Le Carre je više nego veliki narator - njemu uspijeva uhvatiti sam Zeitgeist."



Rus:

Trg na koji su gledali prozori oblasnog suda, bio je gotovo sasvim pust do tog časa u rano predvečerje. Dva džukca lijeno su režala jedan na drugoga pored kandelabera, a klinac u štofanoj jakni i nalaštenim potumplanim cipelama preskakao je preko lokve na jednoj nozi. S udaljene strane trga, gdje počinje Mala Kupječejska ulica, dopiralo je glasno kloparanje kopita po tucaniku, štropot kotača i zveckanje orme. Ti pomiješani zvukovi primicali su se brzinom galopa, i ubrzo se mogao razabrati par zapjenjenih šaraca koji vuku kola na oprugama. Na njima je stajao razmahujući bičem prašnjav monah u crnoj mantiji koja je za njim vijorila na na vjetru. Bio je gologlav, duga mu se kosa zaplela, a zatim se moglo razabrati da je čelo strašnog kočijaša prekrivenu krvlju, oči iskolačene kao da će iskočiti iz glave...

Nije čudo što je dojurio tako prestravljen - u samostanu Ararat, pojavio se Basilisk. To je misterij koji mora istražiti časna sestra Pelagija, ruska Miss Marple, po nalogu svog šefa, biskupa Mitrofanija. Riječ je o novom serijalu Borisa Akunjina, fenomenalnog ruskog pisca, koji se proslavio kriminalističko-političkim romanima o moskovskom detektivu, koleškom asesoru Erastu Fandorinu, smještenim u rusko viktorijansko doba Romanovih.
Akunjin se, zapravo, zove Grigorij Čartišvili, on je Gruzijac, profesor japanskog, a pet svezaka o Fandorinu prodano je u 20 milijuna primjeraka samo u Rusiji, te prevedeno na 35 jezika, na srpski, ali ne i na hrvatski. U engleskim novinama usporedili su ga s Gogoljem, Tolstojem i Conanom Doyleom. Možda jest malo bolji od Doylea, lošiji je od Tolstoja, a o Gogolju ne bi trebalo lupetati tako bez veze. Ali, početak je dobar, štima kao ekspozicija - imamo odmah cijelu sliku, podneblje i aktere. Signalizirao je žanr - misterija, krimić - te podznak, horror, ali ne pravi, nego se netko poigrava ruskim praznovjerjem. To sigurno ima političke reperkusije...



Sad Amerikanac:

Nedjelja ujutro, Ordell odvede Louisa da gledaju demonstracije bijelih rasista u centru Palm Beacha.
"Mladi skinhedsi nacisti", reče Ordell, "vidi, čak i male naci-cure marširaju niz aveniju Worth. Možeš li ti to vjerovati? Evo sad nastupa Klan, ali danas ih nema puno. Neki su u zelenom, valjda je to nova sezonska boja za kukuljičare. Iza njih su, izgleda, Bajkeri za rasizam, poznatiji su kao Dixie-vitezovi. Idemo sad prema naprijed, probit ćemo se ovdje kroz gomilu", reče Ordell vodeći Louisa za sobom.
"Evo tipa kojega sam ti htio pokazati. Pogledaj na koga te podsjeća. Rekao mi je da će marširati do fontane gdje počinju stepenice Gradske vijećnice. Jesi li kad vidio toliko policajaca? Dobro, i mislio sam da jesi. Ali ne ovako različite uniforme, sve u isto vrijeme. Spremili su se za posao, imaju šljemove, svoje pendrečine. Hodaj tu po trotoaru, ili bi te mogli zveknuti po glavi. Čuvaju cestu da bude sigurna za naciste!

Zašto je ovo primjer genijalne narativne strategije?
Istodobno imaš opis mjesta - Palm Beach, Florida - zatim događaj koji sliku puni bukom, drekom, zvukom, bojama i statistima, veliki tableau kojim se protagonisti slobodno kreću - narator ne zauzima promatračku poziciju, nego se muva kroz gomilu, kamera ga prati, a što je najgenijalnije, imamo, osim opisa, i njegov vlastiti idiom, ritam po kojem se kreće, po čemu odmah kužiš da je crnac - što ti je jasno i po imenu i po stavu - jedan neustrašiv, uobražen crnac s vlastitom vijugom, ex-con, bivša zatvorska ptičica, "gospon tat", neki con-man prevarantski profil... A priča je već započela, jer onaj tip kojega Ordell pokazuje Louisu, starom kompiću iz zatvora, ispaljenom narkomanu, važan je za budući zaplet... Oni obojica, naravno, dobro poznaju te desničarske frikove, jer je Arijansko bratstvo najjača bjelačka supkultura u kaznionicama.
Ej, sav je ovaj literarni vatromet proizveden sa 900 slovnih znakova, točno pola kartice, a još se mora voditi računa da to nisam mogao dobro prevesti, jer je neprevodivo, tko bi preveo savršeno uhvaćen američki crnački Metro-Dade idiom metropolskog Miamija?
Dobro, ovo je Elmore Leonard, a tko ne zna da je Elmore Leonard genij, taj je budala. Stari majstor američke proze rodio se 1925. a jedan od njegovih najnovijih romana - ukupno ih je, mislim, četrdeset - bavi se rock-industrijom. Svi Lenardovi romani filmovani su u A-produkciji ili pretvoreni u tv-serije, neki i jedno i drugo, a prvi, "Hombre", snimljen je još 1967. kao klasični western s Paulom Newmanom. Jer, prije nego što je postao plodan pisac krimića, Leonard je bio plodan pisac westerna, a prije toga, radio je kao plodan kopirajter u detroitskoj reklamnoj agenciji. Napisao je i mnoštvo članaka, eseja, svega. Čak je i njegov suradnik - factfinder, tip koji za nj istražuje, jer je deda već u 82. godini pa malo zastajkuje, iako je neprekidno na promotivnim turnejama, čak je i taj tip napisao bestseller - "Istraživanja za Elmora Leonarda".
Naravno, "Rum Punch" koji ovako genijalno počinje, također je pretvoren u holivudski film.
Quentin Tarrantino uhapšen je 1976. godine jer je kao filmofil, mladi drkađija bez para, ukrao u dućanu jednu Leonardovu knjigu. Točno dvadeset i jednu godinu kasnije, snimio je "Rum Punch" pod naslovom "Jackie Brown". Ordella igra Samuel L. Jackson, a Louija, Robert de Niro.
Ukratko, kao zaključak ovog nadam se ne predugog uvoda - početak romana jako je važan, tu se odmah razotkriju domašaj pisca i njegova spisateljska sprema. Vidiš izričaj, naslućuješ narativnu strategiju, što još nije stil, ni ukupni umjetnički dojam - kad bi čovjek vjerovao samo intertekstualnoj analizi, ispalo bi da su Martin Amis ili John Barth najveći pisci na svijetu, a nisu, nego Elmore Leonard.



I sad, naposlijetku, Bosanac.

"Ljudski boravak na ovom svijetu odvija se u sjeni brončanih likova", govorio je moj prijatelj Albert Goldstein u jednom davnom razgovoru u bečkoj kafani hotela "Evropa" polovinom osamdesetih. "Pod brončanim likovima mislim naravno na spomenike kao simbole jednog sistema vrijednosti, kao nezaobilazni sastavni dio političkog poretka, kao znak države. Bez države, nema spomenika i bez spomenika nema države, zato u brončanim likovima, odnosno spomenicima kao metafori, sabirem zapravo sve oblike, posljedice, sredstva, sve, ali doslovno sve što je u vezi sa institucionaliziranjem ljudskog društva, prema tome, sa državom u najširem smislu. Nadam se da mi to dozvoljavaš?"

Retoričko pitanje isprva ostaje bez odgovora, narator šuti kao sfinga, a fikcionalni Goldštajn nastavlja lamentaciju do kraja prve stranice knjige, a zatim se prelijeva na drugu, skoro do kraja. Tek tada će se oglasiti sam Pisac, Bosanac, još ne progovarajući, nego unutarnjim monologom:

"Nisam se slagao s prijateljem, ali mu nisam ni proturječio, jer sam u životu imao sasvim dovoljno države i ostalih brončanih likova, toliko dovoljno da sam naprosto morao svoje osobne razgovore poštedjeti njihova prisustva."

To je to - životna mudrost poput Andrićeve, skepsa prema nepravdama koje postaju sudbina, kao kod Meše Selimovića... Bit će da je pisac disident iz Tamnog vilajata, zaključio bih po ovim trezvenim, gorkim riječima. Kad ne bih znao da je autor, Dževad Karahasan, ugledni bosanski književnik koji je u Zagrebu doktorirao s tezom o Krleži, te ugledni bosanski funkcioner, prvi dio karijere proveo na sinekurama što su se davale samo odgovornim, pouzdanim ljudima: dramaturg zeničkog kazališta, glavni urednik i direktor glavnih sarajevskih književnih časopisa... Napustio je Sarajevo pod opsadom 1993. i sedam godina proveo kao pisac-rezident u Grazu, u apartmanu u gracerskoj sahat-kuli s gradskog grba, što se dodjeljuje uglednim svjetskim umjetnicima. Poslije toga, djeluje u Berlinu, već piše i na njemačkom, pa se u njegovim djelima susreću Kleist i Goethe koji ondje razgovaraju o filozofskim problemima otočenta.
"Sara i Serafina" Karahasanov je novi roman. Nemam pojma o čemu je, jer poslije ovakvog početka ne bih ga čitao ni mrtav. Prvo, poznavao sam Bertija Goldsteina. Erudit, afikcionado stripova, žovijalni bradonja, izgledao je kao malo ižmikani Umberto Eco, a glava mu je uvijek bila obavijena oblakom duhanskog dima. Govorio je eliptično, moderno, gradski, nikad nije ovako palamudio - možda je doista nabacio riječ-dvije o brončanim kipovima onomad sredinom osamdesetih, pa je Karahasan, dvadeset godina kasnije, to umijesio na svoj način, toispleo u pletenice i ukrasio jajem, kao seljački blagdanski kruh. Najviše ubija što je kao ambijentalni dekor naracije upotrebio kavanu bečkog hotela "Evropa". Nije svaka bečka kavana evokativna - ova u "Evropi", skroz je bez veze, nalazi se na Kertnerici i tu zalaze samo turisti, jer je bezlična i skupa, nema nikakvu kulturno-povijesnu auru. Da je rekao "Kavana Central", ajde-ajde, iako je i "Central", vjerno renoviran, malo mrtav, bez duše, ili da je rekao "Sperl", koji je starovremenski, a kvartovski, ili "Oswald und Kalb", gdje je pod od dasaka, a imaju trursku kavu koju donosi turski gej-konobar nalik na Hercule Poirota, koji se drži tajanstveno ne kao Poirot, nego kao Charlie Chan, ili da je spomenuo mitsku "Hawelku", gdje se motaju studentice, pije se kiselo vino na bokale i uvijek je strahovito zadimljeno, a nedostaje samo doktor Freud... Mogao je bilo što izmisliti, kao što je izmislio i ovaj daviteljski monolog, poštujući pravilo kojega se beziznimno drže srpski i bosanski pisci građanske provenijencije, naime da likovi Hrvata, a osobito hrvatski intelektualci, moraju govoriti kao likovi iz Krležinih "Zastava".
Osim toga, naslućujem jedan odvratni oportunizam, koji se već pretvorio u književnu školu - svaki literarni Bosanac mora napučiti svoju prozu Židovima, valjda kao pečat multietničkog Sarajeva koji tobože posvuda vuku za sobom, kad već optiraju za neku metropolu, sad više ne Beograd, kao u doba Andrića i Selimovića, nego, primjerice, za Graz i Berlin. No, njihovu banalnu
eksport-literaturu, više ne možeš izvoziti, nego samo dilati regionalno.
Za to vrijeme na Baš-čaršiji...
Hvala bogu što je pseudokrležijanska konvencija propala skupa s trulom Jugoslavijom, pa možeš očekivati normalnu prozu otkako su se na sceni pojavili mlađi pisci, većinom novinari, kao ovaj kojega danas predstavljamo, a to je Emir Imamović Pirke. Znam da je iz Sarajeva, žena mu je iz Šibenika, a on se rodio 1973. što znači da je bio baš u najboljim godinama za rat, koji nikad ne spominje, pa ne znam je li bio u "Crnim labudovima", "Džamijskim golubovima" ili u kulturno-prosvjetnoj satniji "Nasruddin Hodža", što i nije važno za roman koji imamo pred sobom, jer se bavi razdobljem poraća.



Počinje:

Dan je bio sunčan, što u julu i nije neko čudo. Teren, jedini s markiranim aut-linijama i dvije bijele tačke na području mjesne zajednice Mahala gornja i donja, idealan za igru. S istočne strane, na bijelim plastičnim stolicama sjedilo je deset ponosnih očeva. Devet majki stajalo je iza njihovih leđa, držeći se naredbe da ne progovaraju jer će, ako koja bekne, sve otići u pičku materinu, kako im je u dahu objasnio Sejo Hitna, otac perspektivnog napadača bijelih, Edina Dine Lostića. Utakmica je počela točno u podne na nimalo ugodnih trideset i pet Celzijusa.
Ni pisani tragovi prošlosti, ni kolektivna memorija, ne daju odgovor na pitanje ko je, kada i zašto odlučio da se druge subote u sedmom mjesecu obilježava dan ujedinjenja Gornje i Donje Mahale u jedinstvenu administrativnu jedinicu u sklopu općine Visoko. Istinitim se smatralo da je Dan MZ MGiD, kako se praznik zvao u službenim spisima, osmislio Muhamed Trampo Buđoni, narodni heroj i policajac u naponu snage.

Imamo mjesto zbivanja - Visoko, Mahale, zatim uvid u lokalne prilike i običaje, stanje u društvu, političku situaciju, a pomalja se i jedan važan protagonist, stari policajac Buđoni, čiji će unuci izrasti u glavne likove. Početak je dio prologa, gdje se uspostavlja njihovo suparništvo. Radnja se pak zbiva dvadeset godina kasnije, u današnjoj Bosni, kad se jedan od njih vraća iz Amerike, kao poslovni čovjek i alternativni arheolog-amater, denekenovac, autor više knjiga o afričkim i američkim piramidama. Vartio se u Visoko da afirmira istinu o bosanskim piramidama, koje je sistematski prešućivala jugoslavenska nauka, jer jugoslavenskoj politici nije odgovaralo da se pokaže kako je Bosna, umjesto nekog srpsko-hrvatskog presjecišta i rezultante historije dva susjedna naroda, zapravo srce, jezgro, Ur, prapočetak, stariji od vremena... Naizgled obična brda oko gradića, koji je u ratu bio središte najveće operacije krijumčaernja oružja u Europi, s tajnim aerodorom kojim je upravljao bivši zagrebački imam, sad najbogatiji, najutjecajniji i najopasniji čovjek u Bosni, skrivaju, dakle, tajnu, koju će razotkriti junaci Imamovićevog romana bacivši se u neizvesnu potragu za dokazima da su u Bosni i Hercegovini živjela inteligentna bića...
Izgleda li vam to kao početak jedne dosadne, loše knjige? Naslućuje se kalambura, odmah je duhovito, dobro se čita, jer je dobro napisano - a drugo ne znam što bih rekao da ne ispadne kako previše hvalim Emira jer mi je prijatelj i kad god dođem u Sarajevo, sve baca i sačekuje me u kafani "Nostalgija" pored Baš-čaršije koju drži jedan pitomi Srbin - ima ih jedan posto u etnički čistom stanovništvu multrietničkog Sarajeva - pa razmatramo najosjetljivije profesionalne i društvene teme dok čekamo da nam se pridruži polumitski Senad Avdić, koji svojom pojavom osigurava bosansku autentičnost potonjim literarnim evokacijama, kao da ti se na Kertnerici, u dosadnoj "Evropi", prezentirao sam Miroslav Krleža. Tako i ne dospijemo do brončanih likova, niti do pitanja koje sebi postavlja glavni lik Pirketova najnovijeg romana, što duboko zasijeca u stanje suvremenog duha ljudi na ovim prostorima: "Zato čovjek nema trideset i dva kurca, a jedan zub?"
Ne znam - bilo bi dobro da to pitanje svestrano razradi Dževad Karahasan.