NEMANJA: SMIRENOUMLJE

DARKO DESNICA

Fake




Mario sjedi na rubu prostranog kauča, pod žućkastosmeđim portretom Merilyn Monroe. Nudi me kavom i kolačima.
«Uzmi,» kaže. «Tebi ne treba dijeta.»
U studentskim danima bio je asketski mršav – nemirni, blijedi dečko sa Stepinčevim crtama lica. Sada se smjestio podvijenih nogu s rukama sklopljenim na izbočenom, okruglom trbuhu, poput dobroćudnog Bude.
Nazvao me nakon dugo vremena: glas ispunjen hitnjom, molbom, ostacima osjećaja koji me se nisu ticali.
«Hoćeš da popijemo čašu vina?» pita.
«Može,» kažem. «Danas više neću raditi.»
Ustaje, odlazi u kuhinju.
Otpijam gutljaj kave, palim cigaretu. Promatram crnu, skupocjenu muzičku liniju, Sonyjev srebrnosivi TV, novi Mac. Nesvjesno podižem pogled, u mislima evociram podlogu uz istančani crtež: Truman Capote: «The Beautiful Child».
«Evo ga,» najavljuje Mario, noseći otvorenu butelju Chardonnaya i dvije čaše. «Da se kucnemo,» dodaje raspoloženo.

Započinjući razgovor, ispituje me o zajedničkim znancima iz mladosti.
Pokušavam mu ocrtati obrise tuđih biografija, oponašati glasove i geste ljudi koje sam sreo; ubrzo odustajem, shvaćajući da me deprimira infantilnost vlastitog pristupa, neprimjerenost glume.
«Kao komadići slagalice,» nadovezuje se Mario, ne primjećujući moju zabunu. «Dijelovi raznih oblika razasuti unaokolo ili fragmentarno složeni jedan uz drugoga, prepoznate bliskosti.»
«Meni to više liči na paukovu mrežu,» kažem. «Samo bez pauka.»

Mijenjamo temu; započinjemo razgovor o podzemnim tradicijama, ezoteričnom naličju stvari. Mario opisuje noći provedene u surfanju, mailanju s profesorima iz Hamburga, Praga, Sjeverne Karoline.
«Htio bih napisati roman,» kaže. «Već dugo prikupljam materijal o zaboravljenim ličnostima s dvora kralja Rudolfa II. Od izvora, u posljednje vrijeme najviše me zaokuplja Parsifal, legenda o Gralu.»
Preporučujem mu neke francuske autore, opisujem dijalog iz nenapisane knjige.
«Zašto vas toliko zanima kršćanstvo, gospodine?»
«Želio bih znati što je to koplje koje krvari.»

Neko vrijeme šutimo, pijuckamo vino, slušamo muziku.
Započinjemo razgovor o muško-ženskim odnosima, promašenim vezama. Mario rezimira vlastiti slučaj.
«Te sam sezone opako zaradio,» započinje. «Dionice, privatna tvrtka, nekoliko uspjelih transakcija nekretninama. Renovirao sam stan i kupio kuću u Istri. Ukratko, išlo mi je više nego dobro.
A onda sam se jedne večeri s nekim partnerima našao na partyju u Sheratonu. U dvorani, za stolom do mojega, sjedila je plavokosa djevojka i pijuckala koktel. Odmah mi se svidjela. Imala je neku subverzivnu energiju, mačju strast.»
Vidio sam je samo jednom: kosa strogo pripijena uz tjeme, ledeno plave oči, ruke prekrivene prstenjem.
«Oženili smo se tri mjeseca kasnije,» nastavlja. «Preselili smo u njenu kuću i započeli intenzivni društveni život. Uložio sam sto tisuća maraka u namještaj i slike. Planirali smo podići kredite i pokrenuti zajednički business.»
«I što se dogodilo?» pitam.
«Shvatio sam da gospođa puno više voli novac nego mene. Ali, bilo je kasno. Poslovni papiri koje sam držao u stolu neočekivano su osvanuli u jednom političkom tjedniku; čuo sam da ih je prodala za fantastičan honorar. Zatim je otišla na more s prijateljicom, a kad se vratila, fotografirala se za žensku reviju sa psićem u krilu. Istovremeno, njezin me odvjetnik obavijestio da je podnijela zahtjev za razvod.»
Gaseći cigaretu, pitam ga kako se sad osjeća.
«Prazno,» odgovara. «Kao ispuhani balon.»

...

Pogledavam na sat. Uskoro će ponoć. Kažem da bih morao krenuti.
Ustajemo, Mario me ispraća do vrata: «Nadam se da ćemo se sad češće viđati.»
Smješkam se u neprilici, zastajem, prilazim slici nad kaučem. Vrhovima prstiju dodirujem pravilno čelo, nos, obraze glumice.
«Što misliš, da li je ovo boli?» pitam, pokazujući na deformaciju oko usana, razapeto lice.
Začuđeno me gleda, tapše me po ramenu.
«Prijatelju,» kaže umorno, «ženske su rane fake.»
Osjećajući njegov dodir, postajem svjestan distance, skrivenog jezičca zajedničke povijesti. I znam da ću budan dočekati jutro.