NEMANJA: SMIRENOUMLJE

A=A

ILUSTROVANA POLITIKA

Draga Mirjana.

Ljutim se na tebe. Ne zato jer sada Tout-Zagreb* et le Monde zna tko sam, nego zato jer se moji podanici sada više ne mogu pretvarati da to ne znaju: drugim riječima, više se ne možemo igrati.
Kad ti to ne bi godilo, čovjek bi te kaznio! Ako ti i uskratim taj užitak, i u toj ćeš kazni uživati.
Tebe je stvarno nemoguće skinuti s kurca; pre bi dete sišlo s trešnje!

Nemanja, Car Vaseljene



Ha, ha, ha, pogledajte što je samo natandrkala ta sitna bluna Mirjana Dugandžija** o Nemanji, Caru Vaseljene:

"Neodostupan nam je ostao i autor koji se krije iza nicka Nemanja. Navodno se iza nicka izuzetno marljivog komentatora Nemanje krije novinar Romano Bolković. Nemanja je gotovo potpuno nespojiv s voditeljskim likom političkog novinara Romana Bolkovića poznatog s OTV-a i neusporedivo intrigantniji. Komentari su mu nesputani, često puni psovki, književno i filozofski je jako “potkovan”, “lopta” se imenima svjetskih intelektualaca, piše s lakoćom. Ponekad je i politički kritičan, poput:
“Usput. Jebeš državu u kojoj 90 posto stanovnika glavnoga grada ima viksu ili apartman na obali. Nitko ništa ne radi, ali zato svaki siječanj svi skijaju, a za svaki je ljetni vikend automobilska kolona od naplatnih kučica u Blatu pa do Bosiljeva! Užasno mi ide na kurac ova zemlja. Mislim da ću otići iz nje. Ne zajebavam se.” (Nemanja, 22. 06. 2007.) Na meti su mu i konkretni ljudi, primjerice, književni kritičari - u tim komentarima Nemanja nije korektan, pa ih nećemo citirati."

Ha, ha, ha, kako mi/im se samo Mirjanica upucava: te piše(m) s lakoćom, lopta(m) se imenima svjetskih intelektualaca, ...pa to je fantastično: ovi me opisi podsjećaju na sjajnu židovsku usporedbu dvojice starozavjetnih proroka (jedan je Ezekijel, a drugi nije politički korektan, pa ga nabijemnakurac): i jedan i drugi opisuju kraljevsku procesiju, ali jedan riječima građanina koji gleda kralja, dok drugi riječima seljaka koji vidi kralja!
Kako je ovo divan bukolički opis: književno i filozofski je jako “potkovan”! Ahahahahah...da potkovan!
To je zasigurno zato jer "Nemanja je gotovo potpuno nespojiv s voditeljskim likom političkog novinara Romana Bolkovića poznatog s OTV-a i neusporedivo intrigantniji."
Opori i suhoparni Romano Bolković nikada recimo ne bi bio toliko politički nekorektan da se bavi javnim razotkrivanjem privacije Mirjane Dugandžije, naročito ne mimo njene volje.
Nemanja je izrazitiji kit, njega boli kurac, kao uostalom i Mirjanu njen fantomski ud: da je ne kara Godra Mamuzina (sorry Mirjana, preskoči ovu politički nekorektnu rečenicu prema stoci koja goneta svjetovne identitete ispod patobloških nickova ničim izazvana, po narudžbi svojih gazda i za njihov interes, jer, Ninočki je valjda dopizdilo čitati o Consultanstsu, što li?!), laureat en face i iz Profila, možda bi je blagomirisni Car Vaseljenski polipički korektno opravio i pomazao, ali ovako bi se čovek osećao prezreno i nečisto, kao da to radi pro bono, iz milošte, a ne ladno, bešćutno, s neminovnošću prirodnih sila, kao što kiša pada ili k'o što pas laje, da citiram Andrića i odmah i njemu jebem mater o istom trošku, 'ajd uzdravlje.

U svakom slučaju, i nije tako loše.
Mala je pisala o nečemu o čemu pojma nema.
Usput je pokušala odati identitete autora blogova o kojima piše bez da je itko u toj redakciji ma i jednog trenutka pomislio na blogersku etiketu, profesionalni moral, deontologiju struke, hladne jesenje noći provedene u neugodnom visećem položaju na padinama Medvednice, vožnju metropolom u gepeku ili bilo kakvu drugu logičnu pretpostavku ili posljedicu ove neprisiljene grješke.

No nema veze: Važno da se priča pa makar i dobro!
Na kraju krajeva, Mirjana, kao kuja, dobro njuši što Nemanja odavno zna:

U hiperrealističkom svijetu u kojem simulakrum postaje stvarniji od stvarnosti, - istovremeno je upravo tako i time onestvarujući - točnije kazano: postaje ono što u stvarnosti jedino zbilja vrijedi i zato i jest (zbiljsko), svjetovni je identitet beznačajan: on je čak manje značajan, pa i u psihološkom smislu, od autorskog nicka; autorski je nick samostalno biće koje sudjeluje u kreiranju bloga vlastitim, samosvojnim glasom, ali se i kreće cyberspaceom kao zasebni entitet, posve slobodan od bilo kakve izvanjske određenosti ili identifikacije.
Za Patologiju je Vjekoslav Bokšković manje važan no Markiz de ga Sad! Markiz putuje s robom Onanom, Markiz piše o robu Onanu: ne Vjekoslav, nego Markiz de ga Sad! Dopustite površnu usporedbu: na sceni gledamo Hamleta; igra ga Rade Šerbedžija; nakon predstave, Rade odlazi doma, i....Što Rade radi doma to nikoga ne zanima; kakav je Rade Šerbedžija u ulozi Hamleta, to je već vrlo važno; kakav je sam Hamlet, to je ono bitno! Markiz koji putuje s Onanom, to je Hamlet; Markiz koji piše o tim putovanjima - jer Markizov se autorski glas razlikuje od glasa Vjekoslava Boškovića - prispodobni je glumac Rade; Vjeko Bošković, Šerbedžija je van scene. Čovjek, glumac, uloga. Vjeko, Kizo, Markiz.
Znati da je Kizo Vjeko, Bože, kako je to nevažno!
Tko je Markiz, oh, da mi je to znati!

________________

* Les personnalités en vue d'une époque qui ont pour habitude de se rendre dans les manifestations mondaines de la capitale ou de fréquenter les lieux a la mode.
** To što ja imam tekst prije no što je "Globus" stigao na kioske, zar to nekog čudi? Ahahahahahahahahahahaah...

Patoblogeri se trajno moraju odreći identiteta iz tzv. stvarnog života. Njihova privatnost je izlišna izvan svijeta blogovskih pseudonima. Ovo je od gotovo presudne važnosti. Dobro sam to rekao.
Patoblogeri zapravo i nemaju nikakvog identiteta čak in unutar cyberspacea: imaju samo niz nickova-maski, koje nisu tu da skrivaju istinski identitet, nego njegovo nepostojanje! Maske ne skrivaju ništa, nego skrivaju baš to ništavilo! U zabludi je onaj koji misli da je nickom kao maskom nešto skriveno: ne, nasuprot, nije skriveno ništa, ili, točnije: skriveno je upravo to NIŠTA!



Stribor Šimpanza

Kravice

'Proza u kombajnu' u kojoj pripovjedač Toma (Mato) skicofreno, dijaloški - jer poveliko je društvo kad Stribor priča sa Šimpazom - uobličava mitologiju jednog jutra, ali se drugog propudi s konjskom glavom u krevetu, jasno, vlastitom. "Kravice", pisane autentičnim ruralnim slangom, uklapaju se u obor stvarnosne proze; one funkcioniraju kao zapis stvarnosti same, skroz same, ono baš stvarosti, filtrirane kroz iskaz tipičnog pripadnika hrvatskog sela, iskaz koji je autentično seljački. (Jučernji list)



Čirjana Kratkundžija

Hrvatski narod stvorili su Kurci!

Hrvat i Tuga su imena, kao i ona druga, hrvatskih knezova Porina i Zombrlea, pa da!

Da mi je ovaj, kako da kažem, razumjeti barem još koju riječ, pomislila sam izlazeći iznutra. Suočena s grupama muškaraca, koji su na moja pitanja sipali goleme količine riječi, a jedina koju sam razabirala bila je - "mušterija".
Valjalo je priznati - nije baš bogzna kakav početak teme zbog koje sam došla u jedan grad, teorije tamošnjeg povjesničara srednjeg vijeka, Šotokan Karataya, o tome kako su Kurci sudjelovali u formiranju hrvatskog naroda, zamislite.