so far away...

subota, 30.04.2011.

kako je ovaj grad postao moj?

I onda se ulovim da trčim na nasipu. Dosadno popodne, posljednje slobodno. Jutro je bilo kratko i divno, u nekim ukradenim zagrljajima. Ali popodne...nekako prazno. A onda šetnja, mjestom koje mi postaje omiljeno. Onim koje me smiruje, koje nije daleko od doma...a toliko je drugačije i toliko mirnije od ostatka grada. Šetnja uz rijeku, šetnja kroz visoku, mokru travu, dok se traci zalazećeg sunca skromno probijaju kroz oblake. Kojih je ovih dana bilo i previše.

A ti sivi i tmurni dani...mada slobodni, nisu baš bili nešto.

Šetnja mi je godila. Rado bi da je i on bio tamo, zajedničke šetnje su mi skoro pa i draže od ovih usamljenih. I onda vidim trkaća koji mi dolazi u susret i pomislim, mogla bih i ja malo. Zaboravila sam već koliki je užitak osjetiti vjetar u lice. I slobodu.

I shvatim da je ovaj grad postao dom. Da je to ono gdje želim biti, gdje sam željela biti...i napokon jesam. I da ima svoje kuteve, ispunjene sjećanjima. Da ima draga mi mjesta...da ima neku moju osobnu povijest koju tek gradim...pa ipak...već i sad, ona ja tu.

Da volim disati ovaj zrak, da volim čuti rijeku i buku automobila od koje se baš i ne može pobjeći.
Da volim prošetati poznatim stepenicama i parkovima, sa sladoledom u ruci. Da volim nasip i Jarun i Maksimir i centar. I da je i ovaj grad postao nekako...poseban, moj. Da ga volim i divim se onim sitnim iznenađenjima na koje naiđem kada odlučim prošetati malo nekuda kud baš i ne prolazim svakoga dana.

I nekako sam ipak izgradila svoj život ovdje. Još ponešto nedostaje. Još je jedna selidba neophodna...uskoro, nadam se. Tek sam prve korake ostvarila prema ciljevima koji su još daleki. Pa ipak, bliži nego prije. I daleko sam odlučnija doći do njih.

Znam što želim. Želim biti ona neovisna i sigurna mlada žena. Ona koja ima svoj posao koji silno voli. Koja je slobodna i nema radno vrijeme niti obaveze koje joj ne daju disati. Pa ipak, ima puno posla...u kojem uživa. I puno prijatelja i poznanika. I koja puno putuje. Želim raditi nešto konkretno i opipljivo. Nešto kao što je nakit s kojim se sada ponovo bavim. Nešto što itekako ima veze sa dizajnom. Ali ne grafički dizajn, moju zanemarenu struku koja mi je ipak nekako previše...plošna. I ne toliko zanimljiva kao recimo nakit ili fotografija. Jer ovo drugo dvoje se može raditi kada i kako želimo. Dizajn je previše 9 do 5. A to znam da ne mogu...tj. ne želim.

I tako sam krenula, napokon. Ali još je puno toga preda mnom.

srijeda, 27.04.2011.

dosadan, pospan, tmuran dan...
par porukica, ništa značajno...

a onda poruka da se vidimo...
i šetnja skroz oko jednog lijepog jezera...i tako puno pričaš...o svemu i svačemu...
ja tjeram dosadne male mušice, ljuta sam što mi smetaju...
jer predivno je, šetati sa tobom...
na pola puta skidaš majicu i daješ mi je, jer mi je hladno...

maženje, zezanje...toliko toga divnoga...
pitaš zašto ne želim djecu...kažem ti...
- A koji je tvoj stav o tome?
- Nemam ga.
- Hm...kao i o nekim drugim stvarima. Teško je saznat nešto o tebi, znaš to?

Tišina. Da, zaista je. Teško otvaraš ona vrata iza kojih zaista želim znati što se nalazi. I tko se nalazi. I zašto.
Zašto ne govoriš o sebi, o prošlosti, o osjećajima?

Je li to nešto sa čime ja mogu živjeti? Makar sada, ovako? Mislim da mogu. Jer ako i ne govoriš...pokazuješ.

Kao onaj iznenadni dodir iza uha. Nježno, nježno češkanje od kojeg sam se naježila. Kao onaj poljubac...
Kao toliko toga...

Osjećam se sigurno. I sretno. I voljeno. Kraj tebe. Čak i da to nisam...ti činiš da se tako osjećam.

I ne, neću kvariti. Pitati ili reći previše. Puno je lakše pokazati.

subota, 23.04.2011.

a onda...

predivan, sunčani pretopli dan...
i još jedan san koji se ostvario...

lagani povjetarac, pogled iza trave, na prekrasnu zelenu livadu...i šumarke u daljini...i plavetnilo tvojih očiju...

da smo barem cijeli dan mogli provesti tako, zavaljeni u travi, samo promatrajući oblake...

a sada se sve čini nestvarno, toliko je bilo divno...i toliko blizu nekom snu...

sanjala sam o bliskosti, o nekome tko zna što mislim i kada ne pričam...o nekome tko me prihvaća...takvu, napola u oblacima, ponekad smiješnu, ponekad dijete...mene...nekome tko je tu i za koga znam da je tu, uvijek i u svemu...nekoga za bjegove, lutanja, šale, gluposti, sitne nepodopštine koje čine život zabavnim...

nekoga tko je dijete..

- Ti i jesi jedno veliko dijete!
- Da, bebice.

mislim da sam točno ovo sanjala.

I želim...silno to želim...želim nam još hrpicu lijepih livada. I lijepih sunčanih dana u šetnjama i vožnjama. I lijepih fotkica. I fotkanja. I poljubaca utisnutih onako usput, dok šećemo nekuda. I prijepodneva provedenih u zagrljajima. I jurnjava za zalazećim suncem. I brda u kontri. I šala i osmjeha. I sitnih spački. Češkanja. Odraza svjetala u jezerima. Pustih nasipa. Lijepih porukica. Mirišljavih jastučnica.

I još puno toga...onoga što tek dolazi.
Više ne sumnjam. Da ima još toliko toga što tek dolazi. I da neku lijepu priču pišemo.

četvrtak, 21.04.2011.

nedostaješ mi

dan mi je bio prekrasan...u prirodi, u šetnji...fotkanju, hrpi životinja i otkačenih ljudi...
ne sjećam se kada sam posljednji put toliko puno fotkala da sasvim ispraznim bateriju na fotiću...
ili popunim kartice...

i jedva čekam da ti pokažem fotke...
i jedva čekam vidjeti tvoje sa tvog puta...

i jedva čekam zagrliti te
i jedva čekam taj bicikl koji ću ja se nadam napokon dobiti pa da se vozikamo uokolo...
a i da sama više lutam i fotkam...

imam 10 dana odmora, iskoristiti ću ih kako najbolje mogu...
zaista mi je to trebalo...

a sada odoh sanjati...nadam se ovakve dane...ali provedene sa tobom...
jer su i ovako lijepi...tako bi bili potpuni...

srijeda, 20.04.2011.

snovi

san 1:

plutam u moru...more je toplo, pa ipak hladnije od sunca koje mi grije lice...osjećam ono ugodno strujanje vode oko sebe, čujem samo onaj zvuk mora kada si pod vodom...šum...oči su mi zatvorene, uživam...

a onda me dodirnu ruke...sa donje strane na leđima...lagano, nježno...i to me ne preplaši, već se baš tad osjetim toliko sigurno i sretno, kao nikada nigdje...

privlaće me u zagrljaj, uspravljam se u vodi i otvaram oči...vidim lice...
ali tu san prestaje, ne znam čije je lice...
samo znam kako se osjećam...
toliko sigurno i sretno...


san 2:

sije sunce, jako je toplo, samo lagani povjetarac rashladi zrak
trčim stazicom...po nepreglednoj zelenoj livadi...zelenijoj nego što sam je igdje vidjela...trčim prema nekome, toliko silno želim što prije stići u zagrljaj tog nekoga...nekoga tko mi je iz nekog razloga silno nedostajao...nekoga kome pripadam...
i ta scena me toliko neodoljivo podsjeća na meni toliko važnu i toliko dragu pjesmu...fields o gold...

ovo su dva najljepša sna kojih se sjećam...i često ih sanjam...
i zaista, nikada nisam shvatila tko me to zagrli u moru...i kome to trčim u zagrljaj...
možda to tek trebam otkriti...

oba sna su toliko divna...i čine se važnima...kao dijelići slagaljke na kojoj ne znam što se nalazi...ili tko...

i zašto sada razmišljam o tim snovima?
zato što mi se jučer učinilo da sam prepoznala dodir iz prvoga sna...da me se na isti način dotaklo...
i zato što je (još tamo na početku ove priče) svirao fields of gold dok smo se vozili zelenim poljima sa predivnim svjetlom, a on me pogledao onako...da znam...

i zato što se nigdje nisam osjećala sigurnije i voljenije...nego što se osjećam u tom zagrljaju...

jesam li njega sanjala?

plavookog dječaka u duši...koji se tako neodoljivo smije?
koji stoji čvrsto na zemlji i zna što želi?
kojemu se divim zbog toga kako je živio?
koji će požuriti da zaustavi auto i ufotka divan zalazak sunca sekundu prije nego što nestane?
koji će me prebaciti preko ramena i nositi tako jer zna da volim sitne ludosti i iznenađenja?
koji me neprekidno zadirkuje?
koji nikada neće reći puno o sebi ni svojoj prošlosti?
koji nije dao hrpu obećanja koje neće održati...već iz dana u dan pokazuje da je tu?
koji me mazi tako da poželim samo to čitav život raditi?
koji me osvaja na svim mogućim poljima tako potpuno da zaboravljam da postoji itko drugi...igdje, ikada...

kako želim da to bude on...da to jest on...
da je ovo ovdje i sada dio snova...
jer osjećaj je upravo takav

ponedjeljak, 18.04.2011.

prijepodneva...

predobro ti stoji crvena...
i taj smail kad smišljaš nešto, tako te odaje, uvijek znam da ćeš napraviti već neku malu podlost čim je se dosjetiš...

a i ja ti pristajem...onako u zagrljaju...onako, među mirišljavim jastučnicama nekih nježnih, sanjivih, laganih, maznih jutara...

točno tu savršeno pašem...

i ono rrrrrr...nepravilno, kako ga ti već izgovaraš (a obožavam to)...predenje na ono češkanje po leđima...bilo je tako neodoljivo i neopisivo slatko...slađe od bebe zeca ili šapica moje sive mačke...

koliko si do sada poljubaca ostavio na mome vratu? i koliko ćeš ih još ostaviti?

kako neopisivo želim udahnuti svaki tren ovakvih prijepodneva...i dana...i večeri...
upiti svaki detalj...da se slučajno ne zagubi...u zakutcima sjećanja, nedovoljno važnih da bismo ih pažljivo čuvali...
zato i ovi zapisi...
da ne zaboravim, kako je to bilo...grliti plavookog vječitog dječaka kojeg svako toliko poželim zadržati...i grliti i grliti, uvijek iznova, nezasitno i ludo...

da ne zaboravim one tri borice od smijeha na kutevima tih plavih plavih zaigranih očiju...
niti koliko je ugodno slušati tvoj glas...

niti koliko ćeš mi bolno nedostajati ovih nekoliko dana što ćeš biti na putu...
niti koliko volim kada me zoveš beba...
niti kako me razvesele porukice...za dobro jutro i laku noć...

niti kako te želim iz dana u dan sve više...
jesam li ja to zaista, napokon pronašla svoje mjesto? ono...gdje želim ostati?
mogu li?

subota, 16.04.2011.

stope u pijesku

O, primetiš... Primetiš, još kako...

- Ti mene zbilja voliš? Pitao je jednom netko, nakon što sam primijetila da se svađa sa vijestima na radiu.

- Toliko se malo vidimo, a ti si to vidjela...

Dugo dugo vremena, bio je onaj neki poseban. Uza svu onu bol, jer je u cijeloj toj burnoj i kratkoj i zapravo nikada sretnoj vezi, sve svoje misli još uvijek posvetio onoj, koja je bila tamo dugi niz godina. A onda otišla, a ja sam bila kriva što sam joj bila previše slična. Barem je tako on to vidio.


...


I onda primijetim da si ostavljao tragove cipela u mulju na obali Save. Kao dijete koje se igra. I tako neke potpuno nevažne sitnice.
A meni postanu važne. I ono po čemu je baš taj netko nezamjenjiv i poseban. Teško da će itko ikada više ostavljati tragove. Ili da će itko baš tako staviti moju glavu sebi u krilo...i staviti jastučić na onaj utor od pojasa da me ne žulja...i maziti me baš tako.

A izlude te takve stvari. Potpuno.

I onda pitaš gdje sam i kažeš da nisam tu. I onda blesavo kažem da mislim da ću nastradati u svemu ovome (budala, nije mi palo na pamet da time govorim da mu ne vjerujem). I onda napokon priznam da ne znam odvojiti osjećaje od ovoga.

A on se uhvati samo one njegove šale o švrljanju sa strane. I toga da ne misli da to radim. I ne kaže ništa. Baš ništa o ovome.

Samo se nekako razveseli i opet me zove beba. I pita kad se vraćam sa vikenda...a ja kažem, još sam tu.

A ja sve okrenem na šalu i kažem da ako to već je zajeb...barem će biti onaj u kojem sam najviše uživala.

I pao mi je kamen sa srca...jer sam barem dala naslutiti da...nešto osjećam. Neću pretjerivati i zvati to ljubavlju. I znam koliko plaši kada te riječi čuješ kada ne bi trebao.

Ali...da mi je stalo...i da primijetim...da...
Kako puno priča...a malo toga kaže.
Kako o sebi ne govori nikada ništa. Barem ne ono što me doista zanima.
Kako se osjeća. Kako je živio. Kog je volio. I koliko. I zašto. I o čemu sanja. I kuda bi otišao da može bilo kamo. I koga bi zvao, da ima još samo 5 minuta.
Primijetim toliko puno toga.
I sve to zajedno...skupa sa manama...mi se sviđa.
I prokleto boli što se sve to čini sasvim nedostižnim.

Jer očito je da u svim svojim godinama kojih i nema tako malo, nitko nije dobio to nešto za čime ja žudim. Možda dijeliće. Ali ne ono, što mi se čini da drži daleko i od samog sebe...a kamoli nekoga kraj sebe.

Baš kao i svi ti siječanjski neuhvatljivi i nedodirljivi...meni toliko dragi ljudi.


I što da onda radim?
Ne, ne odlazim. Ne zanima me. Puno puno puno previše mi je lijepo da odustanem od maženja i lutanja i porukica i tog bebo...
Ne, to ne mogu. Ne želim.

I ne bojim se više. Odabrala sam ovako. Bio to samo polu život, daleko mi je draži od svih onih drugih života.

Mada znam da ću vrlo vjerojatno plakati.

Ipak ću ostaviti...one posebne stope u pijesku mojih obala.

srijeda, 13.04.2011.

zamalo

zamalo...
zamalo sam pitala...
već sam zaustila, negdje usred onog mog vrpoljenja jutros
nakon čaše vina i onog predivnog maženja
i bila bih, da nisi pitao što me muči a ja jednostavno nisam našla riječi

pitala bih kamo ovo vodi...
i pitala bih što je ovo tebi

a onda onaj tvoj pogled
i ja zaboravim pričati

bi li pobjegao kada bi znao?
ili bi me zagrlio a ja bih napokon prestala brinuti?

neću
još malo ću uživati u lijenim jutarnjim maženjima
još malo ću gledati kako se smiješ dok smišljaš neku novu spačku
još malo ću obožavati taj plavi blagi pogled
još malo ću...

čeznuti...

još samo malo...
ću tonuti sve dublje
u ovu ludost
voljenja

ionako više ne znam i ne mogu, pa čak i ne želim odoljeti...

subota, 09.04.2011.

drugim putem...

Polagano se prepuštam...
Pa bilo je i vrijeme zar ne?

Navikla na razočaranja
i na nikad ostvarene
uvijek slične bajke

One, koje čak nisam ni željela,
ali su mi ih uporno pričali
jer su mislili da baš takve želim čuti.

Gledati snove kako iz dana u dan
gube smisao
i postaju sve dalji.
Sve manje mogući
i sve manje željeni.

Dok padaju prvi prigovori
da sam dijete
i sanjar
kojemu
"nikada ništa ne uspjeva".

A moja nesigurnost gradi dom
u svakoj gluposti preko koje prelazim.

Eh, kako je poznati taj put,
koji sam prolazila ponovo i ponovo.

Ne čudi me onda da me strah
krenuti nekim drugim putem.
Dok čekam da nešto krene po zlu.

A nije krenulo.
Onaj zagrljaj, najsigurnije je mjesto na svijetu.
I nadam se da ću još dugo gledati
osmjehe plavookog vječitog dječaka...

utorak, 05.04.2011.

bez prava na to...

što mi donosiš?
Pregršt plavih pogleda,
sakrivenih od sviju.
Bezbroj treperavih svjetala
izgubljenih u daljini između nas.
Tek nekoliko beskrajno nježnih dodira,
koji paraju srce, jer previše gode.

Prazninu neizrečenih ljubavnih stihova.
Zaštitnički pogled pun blagosti, učitelja
koji me naučio koliko je trebao.

Poljubac za pozdrav,
kada želim da traje i traje.
Šale i osmjehe izgubljene
u pustoši onih koji se nikada neće zaista spoznati.

Čežnju...koja me poput plime
ponovo i ponovo preplavljuje.
Čežnju za mirisnim buđenjima
među šuškavim plahtama
nekog nesuđenog zajedništva.
Čežnju za tapkanjem bosih nogu
dok nam donosim jednu od bezbroj
zajedničkih rasčupanih jutarnjih kava.

Samo čežnju.
Za onom uopćenom slikom ljubavi,
u koju sam zalijepila lica onih
koji su nekada bili tu.
Svjesna da tvoju nemam pravo tu lijepiti.
Barem se pravimo da nemam.

A onda ipak...bez ikakvog prava na to
iz dana u dan sve više čeznem
ne za slikom...
već za (ah, nedostižnim) plavim pogledom.

subota, 02.04.2011.

188 dana...

toliko je prošlo od trenutka kada sam otišla u nepoznato...samo kad se sjetim onih prvih nekoliko mjeseci...bilo je strašno, bilo je teško, neopisivo teško, bilo je bolno...

bila sam smrznuta od straha, prestravljena, tužna, izolirana, daleko od svega što sam poznavala...
bila sam nesretna...i sigurna da ja to neću moći, da sam napravila nešto ludo i hrabro, ali u potpuno krivo vrijeme i na potpuno krivi način...

i onda jednoga dana pogledam unatrag i shvatim da se SVE promijenilo...
i da je velik dio onih strašnih problema i još strašnije moje nesigurnosti jednostavno riješen...ili nestao...
vidim da sam sretna...zadovoljna...okružena dragim mi ljudima...
radim ono što volim, izlazim, plešem, priuštim si poneku sitnicu...
šećem, fotkam, dišem...

hodam uzdignute glave i sa osmjehom na usnama...i ponovo mi kažu da zračim...onom nekom pozitivom, da se ljudi osjećaju ugodno oko mene...to je ono što neopisivo volim...

napokon znam da bez obzira na sve ipak ZNAM i MOGU...čak i sama...
uspjela sam se osamostaliti, ipak...barem najvećim dijelom...
iako nemam posao u struci, posao imam sad, imala sam ga prije, a imati ću ga i poslije, više ne brinem da neću uspjeti u snalaženju...jer, ipak...i sad se snalazim...

znam da uz ponešto truda dolazi i rezultati...
znam da neke stvari jednostavno ne mogu i ne želim uzimati osobno, jer nije na meni da ispravljam tuđe greške kojih ni sami nisu ili ne žele biti svjesni...

zadovoljna sam sobom (dobrim dijelom) iako tu uvijek ima puno toga što bi moglo i bit će bolje...

ne znam u kojem se trenutku sve promijenilo...jedan dan je loš i sve je teško i sve je strašno i stisnut si u kut, tužan, preplašen i bespomoćan...
a drugoga napraviš poneki korak...nesiguran, pa ipak...izađeš iz krletke...
pa opet par koraka...pa zastaneš...i tako iz dana u dan...

pokoji korak natrag, pokoje vraćanje straha i nesigurnosti...pa opet iz početka...

a onda se jednoga dana osvrneš i shvatiš koliko si zapravo veliki, golemi put prevalio...i kako je sve ono najteže iza tebe...
i kako možeš biti ponosan na to...

a ovo je mirno more kojim sada plovim...

petak, 01.04.2011.

što je to u tebi da me toliko izluđuje? i kao što sam pitala danas...kaj ću ja sa tobom?
za vikend odlazim, znam koliko ćeš mi bolno nedostajati...samo dva glupa dana, pa...već mi nedostaješ, a još pred sat vremena smo se nešto zezali i natezali...
način na koji me gledaš...ima li zaista i tu nešto više od zabave?
i dokle ćemo ovako?

kažeš da radiš gluposti...pitala sam te zašto su to gluposti...nisi ništa smisleno odgovorio...

kažeš mi da budem dobra kada odlazim i znaš da se nećemo vidjeti baš tako brzo, što li ti to znači?
ono tvoje bebica, kako me zoveš...bila bi bijesna na to da me netko drugi tako zvao...ovako, preslatko je...
ne prođe dan a da se ne javiš...
i nema drugih u našim životima...
pa, koja je onda razlika?
samo u tome što...nema zajedničkih odlazaka nekuda dalje...ono za čime najviše čeznem...
nema nekih dalekih planova...
sve ostalo je isto kao što bi bilo i da nismo nedefiirani...

pogubno si mi neodoljiv...
taj zaigrani plavi pogled uvijek spreman na neku zločestoću...

ovo zaista nije daleko od raja...baš me briga, užavati ću u tome dok mogu...tko zna, možda se i iznenadimo...
uostalom vrijeme brzo prolazi...već 4 mjeseca se "mazimo" zlobo...na obostrano zadovoljstvo...

<	travanj, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv