što mi donosiš?
Pregršt plavih pogleda,
sakrivenih od sviju.
Bezbroj treperavih svjetala
izgubljenih u daljini između nas.
Tek nekoliko beskrajno nježnih dodira,
koji paraju srce, jer previše gode.
Prazninu neizrečenih ljubavnih stihova.
Zaštitnički pogled pun blagosti, učitelja
koji me naučio koliko je trebao.
Poljubac za pozdrav,
kada želim da traje i traje.
Šale i osmjehe izgubljene
u pustoši onih koji se nikada neće zaista spoznati.
Čežnju...koja me poput plime
ponovo i ponovo preplavljuje.
Čežnju za mirisnim buđenjima
među šuškavim plahtama
nekog nesuđenog zajedništva.
Čežnju za tapkanjem bosih nogu
dok nam donosim jednu od bezbroj
zajedničkih rasčupanih jutarnjih kava.
Samo čežnju.
Za onom uopćenom slikom ljubavi,
u koju sam zalijepila lica onih
koji su nekada bili tu.
Svjesna da tvoju nemam pravo tu lijepiti.
Barem se pravimo da nemam.
A onda ipak...bez ikakvog prava na to
iz dana u dan sve više čeznem
ne za slikom...
već za (ah, nedostižnim) plavim pogledom.
Post je objavljen 05.04.2011. u 10:03 sati.