predobro ti stoji crvena...
i taj smail kad smišljaš nešto, tako te odaje, uvijek znam da ćeš napraviti već neku malu podlost čim je se dosjetiš...
a i ja ti pristajem...onako u zagrljaju...onako, među mirišljavim jastučnicama nekih nježnih, sanjivih, laganih, maznih jutara...
točno tu savršeno pašem...
i ono rrrrrr...nepravilno, kako ga ti već izgovaraš (a obožavam to)...predenje na ono češkanje po leđima...bilo je tako neodoljivo i neopisivo slatko...slađe od bebe zeca ili šapica moje sive mačke...
koliko si do sada poljubaca ostavio na mome vratu? i koliko ćeš ih još ostaviti?
kako neopisivo želim udahnuti svaki tren ovakvih prijepodneva...i dana...i večeri...
upiti svaki detalj...da se slučajno ne zagubi...u zakutcima sjećanja, nedovoljno važnih da bismo ih pažljivo čuvali...
zato i ovi zapisi...
da ne zaboravim, kako je to bilo...grliti plavookog vječitog dječaka kojeg svako toliko poželim zadržati...i grliti i grliti, uvijek iznova, nezasitno i ludo...
da ne zaboravim one tri borice od smijeha na kutevima tih plavih plavih zaigranih očiju...
niti koliko je ugodno slušati tvoj glas...
niti koliko ćeš mi bolno nedostajati ovih nekoliko dana što ćeš biti na putu...
niti koliko volim kada me zoveš beba...
niti kako me razvesele porukice...za dobro jutro i laku noć...
niti kako te želim iz dana u dan sve više...
jesam li ja to zaista, napokon pronašla svoje mjesto? ono...gdje želim ostati?
mogu li?
Post je objavljen 18.04.2011. u 22:14 sati.